foto - Igor Motl
Darko
Cvijetić
BILJEŠКA
O "ČOVJEKU DOК NE UMRE..."
Pred sam rat, 1991/92., naše malo
pozorište "otkrilo" je tekst Velimira Stojanovića, kojim je, u
predraću, tih godina, srelo svoju suštinsku egzistencijalnu krizu, pred opšti
potop. Netom prije, radili smo Beketa, još smo bili ošamućeni tim iskustvom, a
nismo ni slutili koja količina besmisla nas očekuje samo koji mjesec kasnije.
Ono što je Stojanović nazvao "komedijom" u uvodnim didaskalijama,
zapravo jest puno bliže odrednici recimo – "tragična farsa", koja se
služi krinkom komičkog tkiva.
Samo koji dan nakon premijere u
gradu će biti uveden policijski sat, samo koji dan prije premijere umro je
dugogodišnji glumac u pozorištu, doajen Marko Pavković, i njemu je premijerno
izvođenje pod tim naslovom ("Nije čovjek ko ne umre") bilo i
posvećeno. Smrt nas je lagano posve okruživala. U tom zasmrtnom okruženju,
radili smo, pokušavajući se sakriti od svijeta, Veljin tekst, Veljinu igru,
"rondo-splet šećernih igara", apsurdno opiranje smrti u bolesničko-bolničkoj
sobi trojice junaka čija sâma imena već naglašavaju nasrtaj apsurda na naš
svijet. Dušan, Ivan i Refik – imena pripadnika tri naroda, koji će uskoro da
uđu u otvoren rat... Nismo bili ni svjesni da smo zapravo mi sami već bili u
toj bolničkoj sobi, suočeni s Veljinom filozofskom rečenicom: "i bezizlaz
je vid ljudskog kosmosa koji sadrži nebrojene šanse".
I opet (kao i uvijek) teatar se
ulijevao u stvarnost i stvarnost mu je uzvraćala strašnim prepoznavanjem.
Bolnička soba u kojoj su Dule, Ivan i Refik metafora je ogoljenog stratišta u
kojem se samo ODGAĐA kraj, jer sva trojica su potpuno svjesni sopstvene
uzaludnosti i samo se još igraju ODGODE. Radenko, Sead, Almir, Zlata, Rade i
Darko bili su upravo oni, čak i imenima imanentni junacima, čak i scenski
okruženi odbijanjem da vide smrtoliku priliku rata koja visoka dolazi, čak i
igrom zabavljeni u rondu odbijanja da prihvate da sâmo pozorište nestaje u
apsurdu policijskog sata i pušaka koje očekuju opaljivanje.
Čovjek koji ne umre, nije čovjek.
Predstava koja ne umre, nije predstava. Predstava posvećena glumcu koji je
umro, morala je umrijeti, e da bi bila upamćena kao posljednja predratna
pozorišna predstava u Prijedoru. Posljednji put na sceni su stajali Sead Blekić
i Almir Sinanagić, posljednji put scensko svjetlo je palio Pavle Pranić.
Refik Selman je prvi umro.
Za
njim će umrijeti i Ivan (Radenko Bilbija), i Doktor (Rade Stupar), za njima će
zauvijek iz Prijedora otići Dušan (Almir Sinanagić). I uvijek, pozorište, pravo
pozorište, sebe pojede u bivanju, izgori u govoru, izgori u u-kazivanju.
URPREDSTAVA, predtekst svake drame, uvijek je već u nama i uvijek je kasno
prepoznamo, kada je već palimpsestno nanešen novi sloj značenja.
Dvadeset osam godina kasnije, na
istom mjestu podiže se nova bolnička soba i neki novi Dule, Ivan i Refik s
Veljom Stojanovićem tragaju za zrnom smisla, kamijevskim zrnom smisla, sada kad
Sizif nakon dugog guranja kamena uz brdo, zamišljen silazi u podnožje da sačeka
dokotrljavanje kamena.
Na licu mu je osmjeh.
Da, isti Sizif sačuvao je isti
osmjeh gotovo puna tri desetljeća. I opet rondo-splet šećernih igara, i opet
odbijanje da se dugotrajni postratni niz godina vidi kao potpuni užas, naše
neuspijevanje da se izliječimo i da preživimo. Jer bolesti, društvenoj bolesti,
lijeka nema. A smrti su iste.
Oživljavajući dramsko čitanje Velimira
Stojanovića, vrsni reditelj Marko Misirača, oživljava i ono isto podsmijevanje
smrtnosti i postavlja identičnu dijagnozu pred nove gledatelje. Rat je bio.
Izvan bolnice. Bolnica je ostala u ratu.
Refik, Dule i Ivan još nose patrljke
svojih uniformi, uronjeni u istu bolest. Tužni rondo opet se pleše. Apsurdna
komika tragične farse otvara se pred nama. Junaci opet igraju svoju smrtoliku
beznadežnost. Misirača uspijeva u Stojanovićev svijet vješto dozirati novu
bolest, pa je ona ušećereni postratni traumatski sindrom, pa su junaci ne samo
apsurdni šećeraši, već još apsurdniji veterani krvave igre. Onaj koji ih
liječi, ravnodušniji je od njih. On je, ovaj put, onaj koji odlazi, jer doktori
i medicinske sestre danas bukvalno bježe od naših bolesti, da bi liječili neke
druge bolesnike, za neke veće novce.
Nova predstava "Nije čovjek ko
ne umre" Pozorišta Prijedor, u čitanju Marka Misirače, pruža poligon za
izvrsnu igru, prije svega nevjerovatnom Aleksandru Stojkoviću, prvaku Narodnog
pozorišta Republike Srpske, a potom i stalnim članovima domaćeg ansambla Deanu
Batozu, Želimiru Riviću, Mireli Predojević i Siniši Vučićeviću.
Čovjek koji ne umre, nije čovjek.
Igra koja se ne igra, nije radost,
radost koja se ne osmrti nije vrijedila smijeha. Smijeh nam na licu i nije
smijeh, nego samo grč nakon viđenja sebe u ogledalu.
(iz programa za predstavu)
Velimir Stojanović: "NIJE ČOVJEK KO NE UMRE"
Pozorište Prijedor
Sezona 2019/2020.
Sezona 2019/2020.
Reditelj MARKO MISIRAČA
Dramaturg Darko Cvijetić
Scenograf i dizajn plakata Vladimir Vanja Vlačina
Fotografija Igor Motl
Kostimograf Jelena Vidović
Kompozitor Petar Bilbija
Scenograf i dizajn plakata Vladimir Vanja Vlačina
Fotografija Igor Motl
Kostimograf Jelena Vidović
Kompozitor Petar Bilbija
Igraju
Dean Batoz - Ivan
Aleksandar Stojković - Duško
Siniša Vučićević - Dežurni ljekar
Želimir Rivić - Refik Selman
Mirela Predojević - Dežurna sestra
plakat - Vladimir Vanja Vlačina
