DARKO CVIJETIĆ



NOVI KALAŠNJIKOV NA PARADI U MOSKVI


Ono što bi da je napisano zapravo mene traži, i mogu samo govoriti o nelagodi odsutnosti.
Susret je milost, u kojoj se tekst i ja prepoznajemo.Ne pristupam pisanju.Pisanje pristupa, da bi bilo otjelovljeno.Tekst me očajan traži, da bi dobio sebe, da bi se otisnuo, objavio svijetu.

Tekst gotov traži usta.Ne razaznajem mu formu i sadržaj, čak niti pipajući ne bih mogao da ih razlikujem.Tekst boli nenapisanost.Tekstopisanje je rad u vrtu, strpljivost tučka i žeđ među slovima.Kada se napokon pjesma dogodi mojom rukom, kada joj moj krvotok pozajmi linije slova i umanji im žeđ mojim damaranjem, mogu je poslije čuti, nju, pjesmu, kako se hvali drugima da je ona mene našla i spržila.

Danas znam da je empatička imaginacija između nenapisanog teksta i mene – osnov pjevanja.Kada prepoznajem tekst, kada napokon ugledam svoj stih, to je empatički napor ka Drugom, radost susreta, uzbuđenje i znoj ispod pazuha.Uzalud se poslije niječemo, mada je napisanom lakše da me se odrekne.

U Brčkom smo, za doba rata, jer je upravo trajala artiljerijska razmjena vatre, morali ostati nekoliko sati u kasarni, Radenko, ja, malo naše pozorište u maskirnoj uniformi, na putu za turneju po Srbiji.Igrat ćemo tamo predstave, i zauzvrat dobiti krvnu plazmu i materijal za šivenje uniformi, i sve ćemo to u boksu autobusa voziti natrag.Gradić se sav tresao, budući distrikt, buduća ničija zemlja.

Radenko i ja smo ponavljali tekst.Otvorili smo konzervu s ribom.

Jan Kott je rekao da je bolje ako se glumac koji igra Hamleta, što manje zadržava po garderobama.





KINESTEZIJA KAMENA U KORAKU

Draganu Radovančeviću


Silno su mojeg prijatelja, ratnog vojnog invalida, bez lijeve noge, zanimali strojevi koraci, vojne parade, šetnje, putovanja, sve vezano za koračanje.

Čim izmjestiš ogledalo, govorio bi, s njime se izmjeste sve slike, ikada u njemu dogođene.Otkopčao bi tako svoju drvenu zamjensku nogu, oslonio je na zid i počeo govoriti, sve o koracima :

Kako je David, Michelangelov, budući kralj Izraela, lijevoruk, blago razrok, blago zrikav, kako se u vedro jesensko jutro 13. rujna 1501. Michelangelo po prvi puta ozbiljno pogledao u zapušten kamen ispred ruku.

Već dvadesetpet godina stajao je kamen u vrtu radionice katedrale, na kiši, vjetru, olujama, snijegu i suncu. Noge, stopala i prsa figure, dotad urađeno od prethodnog majstora Agostina di Duccia.

I napušteno.Kamenu izotimano.Ostavljen David.

Mramor s Carrarea bi trebao biti uporan, mislio je dvadesetšestogodišnji Michelangelo i tri godine kasnije, pred samu ponoć 25. siječnja 1504. dovršio je ostalo – 5,17 metara visokog Davida, prije bitke s Golijatom, a nakon odluke da ide u borbu.

Mramoru s Carrarea s puno mikroskopskih rupica od koje se brže kvari od drugih mramora, otet je David, budući Izrailjov Kralj, ujedinitelj dvanaest hodajućih plemena, pjesnik Psalama starozavjetnih. Kad su ga Firentinci postavili na Piazzu della Signoria, oduševljeni su ga kitili lovorovim vijencima i zlatom bojali njegove udove, mišićave iskoračane butine.

Poslije će ga maknuti, kao ono ogledalo, u firentinsku Akademsku galeriju, a na Piazzu će staviti kopiju 1910. Neki nesretnik 1991. čekićem je napao Davidov kip i uspio mu raskomadati prste lijevoga stopala, tako da bi sigurno šepao, da je David još imao kamo odkoračati.
Zatim moj frend ustane i uzme svoju nogu, i brižno je zakopča za lijevo koljeno i pojas.

Točno osam milijuna turista godišnje posjeti Akademsku Galeriju u Firenzi, gdje je David pripravan za okršaj, s kamenom u desnoj ruci, blago oslonjen na lijevu nogu. Osam milijuna puta 511 godina, od one ponoći kasnoga siječnja 1504.

Zatim su restauratori čistili Davida, prvi puta nakon 1843. i otkrili da je usljed mikrovibracija koje izazivaju milijuni i milijuni koraka oko njega – David počeo pucati, te će se ovim tempom koračića oko isklesanog, naprosto razmrviti.
Na skopčanu nogu oslonjen, frend, veteran, odlazeći još pomene ogledalo, i sve slike u njemu odigrane, koje ostanu na mjestu s kojeg je ogledalo odnešeno.

I tek sada, možemo vidjeti likujućeg Golijata, koji se nikamo nije niti pomjerio, obezglavljen, s tijelom bez ikakva kamena, kako sav od milijardi koraka, odlazi na sva mjesta odjednom, kao u vrt radionice katedrale, u noćnom snijegu.




Objavi komentar Blogger

 
Top