$type=ticker$cols=2$count=30

Život je kabare, Vuk Perišić

SHARE:

                                                                                  

VUK PERIŠIĆ


ŽIVOT JE KABARE




Posvećeno fiktivnoj Elsie iz pjesme Life is a Cabaret Old Chum
 

Kakvi su dosezi vojničke, političke i moralne pobjede nad nacionalsocijalizmom i fašizmom koju je ljudska civilizacija teškom mukom izvojevala 1945. godine?

Jesu li skupo plaćene pouke dovoljno jamstvo da se fašizam (i/ili nacizam) više nikada neće dogoditi?

 
Ili je čovječanstvo izgubilo bitku već u trenutku kada je, prvi puta u historiji, nezamislivo postalo moguće?

Dobro su poznati i uzroci i okolnosti koji su 1922. Mussolinija doveli na vlast u Italiji i Hitlera u Njemačkoj 1933. Izvjesna neslaganja postoje. Netko će više, a netko manje, naglašavati značaj Velike ekonomske krize, netko osjećaj takozvanog nacionalnog poniženja iskazan u sintagmama “unakažena pobjeda” i “versailleski diktat”, netko karizmu fašističkih vođa, a netko nesnalaženje ili glupost vladajućih elita Italije i Njemačke u kritičnim trenucima Marša na Rim i pregovorima u salonima Kancelarije Reicha uoči 30. januara. Ta su neslaganja kreativna i ona obogaćuju našu ukupnu historijsku spoznaju. Jedno je sigurno: fašizam nije posljedica takozvanog “nacionalnog karaktera” Talijana, odnosno Nijemaca, sve i kada besmislica kao što je “nacionalni karakter” ne bi spadala upravo u kategorijalni aparat fašizma. Fašizam i nacizam su se, istina, pojavili u Italiji i Njemačkoj, ali specifičnosti tih zemalja nisu bile toliko ekskluzivne da se fašizam nužno morao dogoditi upravo tamo, niti su se druge zemlje od Italije i Njemačke razlikovale u tolikoj mjeri da bi pojava fašizma bila isključena ili nemoguća negdje drugdje. Konačno, raznolike inačice fašizma su postojale širom Evrope dvadesetih i tridesetih godina. Neke fašističke grupacije su preuzele vlast, a neke su imale snažan politički utjecaj. Oslanjale su se na podršku i pomoć Rima i Berlina, ali ta bi pomoć bila zaludna da fašizam nije imao univerzalnu i internacionalnu narav.

Svagdje se može naći grupa deklasiranih tipova i poluinteligenata koji će oko sebe okupiti nekoliko siledžija, dati im jednobojne košulje i poslati ih na ulicu da urlaju o nacionalnom mučeništvu. To je još uvijek samo bizarno.

Tragični zaplet počinje kada ritam fašističkih bubnjeva pronađe rezonancu u dovoljnom broju pojedinaca i kada taj broj dosegne kritičnu granicu i postane ono što je Krleža ironično nazivao kompaktna demokratska većina. Fašizam nije manipulacija masama. Takozvana “masa” ne postoji osim kao koreografija u filmovima Leni Riefenstahl. Riječ je o hiljadama, stotinama hiljada, o milijunima pojedinaca. Rulja i gomila se valja ulicama, kliče, urla i podiže ruku, ali čine je milijuni neponovljivih i jedinstvenih biografija. Dugo se vjerovalo, ili se htjelo vjerovati, da se tajna uspjeha fašizma krije u propagandi, govorničkoj vještini Ducea i Führera, pa i strahu koga je, poslije preuzimanja vlasti, izazivala i sama pomisao na svemoćne i brutalne tajne policije. No, čini se da su ti režimi počivali na plebiscitarnoj podršci i da se vještina fašističkih govornika nije nalazila u sugestivnosti nego u njihovoj sposobnosti da glasno izgovore, više ili manje pritajene, želje slušatelja.

Ako je ta pretpostavka točna, a na to upućuju mnogi dokazi, suočeni smo s jednom nerješivom i nepodnošljivom dvojbom. Kao smrtna bića, biološki i mentalno smo osposobljeni da podnesemo tragiku smrti, pa i užas ubojstva, ali smo kao moralna bića nemoćni pred mučninom koju izazivaju etičke dvojbe:
– Je li onoliko ljudi podržavalo fašizam zato što su bili dovoljno glupi i naivni, ili su ga podržavali zato što im se fašizam sa svim svojim konsekvencama neodoljivo svidio pa su u njemu uživali kao u preciznoj artikulaciji svojih nagona?

Pobjeda iz 1945. nije dala odgovor na to pitanje iako je Treći Reich razoren, glavni krivci osuđeni su u Nürnbergu, a sve strahote koje su se dogodile doimaju se kao ultimativna i dovoljna pouka svakome tko nije moralno i mentalno retardiran.

Dvadesetak, a možda i tridesetak godina poslije Drugog svjetskog rata, dominirao je prešutni sporazum kojim je čovječanstvo sebi pokušavalo umiriti savjest i dokopati se jednostavnog odgovora: “Takvi su Nijemci”. Nemaju smisla za humor, pedantno vole čistoću i red, a u djetinjstvu su ih nasmrt prestrašile bajke braće Grimm.Ne, nisu takvi “Nijemci”. Svi ti strašni “Nijemci” bili su ljudi. Nacizam je bio moguć u naciji filozofa i pjesnika iz jednostavnog razloga što je bio i ostao moguć svagdje.

Svaka historijska pojava, pa i fašizam, slama se i sažima u lećama i prizmama nečijeg konkretnog, pojedinačnog uma. Historija nije apstraktni proces. Kao što ima svoje govornike, ideologe i načelnike generalštaba, ona ima i svoje ubojice, a svaki ubojica je u jednom trenutku iz nekog razloga pristao biti ubojica. Ili je bio previše uplašen da bi dezertirao, ili je dozvolio da bude uvjeren kako čini nešto dobro i korisno, ili je jednostavno pohrlio da iskoristi priliku i ubija, denuncira i krevelji se na trgovima. U svakom od tih bezbrojnih pojedinačnih slučajeva fašizam je osvajao vlast. Trideseti januar 1933. najmanje je bitan. Bitan je onaj trenutak koji se ponovio nekoliko milijuna puta, kada je fašizam bio pripušten u nečiju intimnu nutrinu, kada se ugradio u nečiji sistem vrijednosti, kada je srastao s mentalnim tkivom i kada je to prihvaćanje izazvalo olakšanje, zadovoljstvo, a možda i neku vrst duševnog mira.

Fašizam je stanje uma. Naša civilizacija se može sjećati, graditi spomenike i osnivati muzeje i katedre koji će tumačiti, pojašnjavati, analizirati i produbljivati naše spoznaje o fašizmu kako bismo zlo prepoznali na vrijeme. Ona može usavršavati pravne i demokratske prepreke da onemogući obnovu nacifašističkih ideologija i organizacija, ali ostaje nemoćna pred fašističkim umom. Pred njim su nemoćni i Žukov i Eisenhower i Montgomery i nürnberški suci. On je hermetičan, neosjetljiv i nepromjenjiv. On i jest fašistički um zato što je nesposoban za moralnu refleksiju i empatiju. Njega sloboda vrijeđa kao ispad, kao nepristojnost. U slobodi on vidi opscenu golotinju. On se plaši slobode jer u brutalnosti poretka vidi jamstvo svojeg mentalnog integriteta. On pristaje na slobodu samo pod uvjetom da mu omogući nekažnjivu mržnju, pljačku i ubojstvo. On je Führer svoje obitelji i, istodobno, ponizni oportunistički kaplar koji pliva niz maticu. Ako se i ne veseli kada mu odvode susjeda, samodopadno je presretan što nisu odveli njega. Za njega ne važi Niemöllerov poučak.

Mi ne raspolažemo saznanjima je li se ijedan fašist suočen s posljedicama pokajao. Je li njegov fašistički um doživio preobrazbu? Ne mislim na osuđene zločince koji na mnogim poslijeratnim procesima nisu pokazali žaljenje. Ne mislim na osuđenike glavnog Nürnberškog procesa koji su odlučili ostati dosljedni sebi, ni na Alberta Speera i njegovo bijedno kajanje koje nije zapravo bilo ništa drugo nego još jedan oblik malograđanskog oportunizma, nakon što je taj isti Speer svojevremeno, po crti istog malograđanskog oportunizma, iskoristio svoju životnu priliku i postao scenograf jednog manijakalnog rituala. On se oba puta – ima ljudi koji to izgovaraju sa zavišću – inteligentno snašao. Nema ničeg misterioznog u kriminalnom umu koji je naredio ubojstvo milijuna ljudi, pa niti u umu onoga koji je ta ubojstva izvršavao. Ti tipovi samo su slijedili logiku svoje, tako očite, nakaznosti. Oni nisu nezanimljivi, ali ne spadaju u ovu temu nego u nadležnost Nürnberga i Haaga. Ne zanimaju me ni krvoločni sadisti, ni oni koji su ozbiljno shvatili fašističko poimanje rata kao svojevrsnog, samo njima razumljivog, oblika muške higijene. Ne bavim se ni kukavicama koje su bježale u ravnodušnost, ni banditima koji su otimali zlato i stanove jer gangsterski prezir prema moralu je objašnjiv. To je samo zločin.

Zanimaju me mali fašisti i njihovo kronično pomanjkanje smisla za elementarnu mentalnu i moralnu higijenu.

Zanimaju me Gauleiteri poslušnosti, konformizma i svakodnevice. Doušnik je opasniji od policije. Prijatelj koji se učlanio u Stranku jer se snašao veći je gad od lokalnog stranačkog šefa. Kad poznanik izgovori: “Eh kada bi barem svi oni bili kao ti” – uvredljiviji je od Juliusa Streichera. Zanimaju me oni koji kažu: “Sad je takvo vrijeme”. Ili: “Sada je to in“. Ili oni neodoljivi: “Sada gradimo državu, a poslije ćemo demokraciju”. Pokušavam pojmiti one koji su sebe doživljavali kao bezopasne i doista nikada nikoga nisu ubili ili udarili. One koji su se samo smijali, kao prolaznici što su promatrali Židove kako četkicama za zube ribaju bečki asfalt. Postoje fotografije. Je li se netko prepoznao na njima poslije rata? Što je tada pomislio i osjetio? Ne mislim na njihovo suočenje s posljedicama koje su nastupile porazom. Prihvaćanje poraza nije nikakav moralni izazov, jer i nije nikakav izbor. Ne zanima me nelagoda koju su osjećali zbog pogrešne procjene da savezničke armije neće raskomadati Njemačku i da neće biti otkriveno za što je korišten Zyklon B. Mali fašist je znao i morao znati da je pristao i na rat i na Holokaust upravo onog trenutka kada je prvi put izišao na ulicu i počeo da urla. On nema pravo zgražati se nad Holokaustom, jer je nacistički antisemitizam od samog početka bio nedvosmislen i neskriven, a moralno prisebnom pojedincu već sâm po sebi dovoljno ogavan. Mali fašist zasigurno nije izišao na ulicu i tamo se prepuštao zanosu samo zbog Autobahna i Volkswagena. Izišao je na ulicu jer je strastveno pristajao na sve konsekvence fašizma i u tom oduševljenju nije se ni stigao sjetiti da tako prihvaća i rizik poraza, rizik Dresdena i Bleiburga. Ako je i razmišljao o porazu, čitav poduhvat činio mu se vrijednim najvećeg rizika.

Ovdje se postavlja pitanje je li i jedan jedini čovjek koji je 1933. bio fanatični fašist, godine 1945. postao užasnuti antifašist i to zato što je shvatio da fašizam nije pogrešan zato što je poražen nego zato što je fašizam odvratan po sebi, već na razini same ideje i same pomisli.

Ako je i jedan jedini fašist suočen sa suštinom fašizma postao antifašist, tada pobjeda iz 1945. ima veličanstveni i dublji smisao, ali mi ne znamo je li fašistički um sposoban za tu preobrazbu.

Ratovi, logori smrti, državno nasilje, spaljivanje knjiga, rasulo pameti i morala samo su posljedica drame koja se zbivala u milijunima pojedinaca koji su u jednom trenutku odlučili izići na ulicu i urlati, ili glasati za NSDAP, ili lomiti izloge židovskih dućana – i to po crti svojeg vlastitog slobodnog izbora i slobodne odluke, donijete pri punoj svijesti i bez prisile. Primjeri iz historije Trećeg Reicha ovdje su samo paradigma koja je na različitim mjestima i u različitim vremenima imala svoje odjeke, svoja reagovanja i svoje prešutne sporazume koje je svaki pojedinačni pripadnik rulje u jednom času sklopio s vladajućom kriminalnom organizacijom. Pokazalo se, naime, da ni poraz fašizma, ni stravična pouka koju je ostavio iza sebe, nisu jamstvo da se neće ponoviti u obliku dovoljnog broja ljudi koji su dovoljno glupi i zli da pod određenim okolnostima povjeruju u rasu, naciju i teritorij, u vođu – a gdje to putuju ta vođena mnoštva? – u jedinstvo, u svjetlost oružja, u carstvo nebesko, u odvajanje nekih Nas od nekih Njih, u otimanje pojedinačnih identiteta, sudbina i života, u mučeništvo koje zaziva osvetu, u bajku o historijskim nepravdama, u svaki poduhvat u kojem se domovina usuđuje biti važnija od čovjeka i pretvara ga u podanika, umjesto da mu ponizno služi kao Citoyenu.

Na ta pitanja civilizacija nema odgovora. Skupo je platila svoju pobjedu iz 1945., a poslije je – u najboljem slučaju – zabranila svastiku, fascio, Protokole sionskih mudraca, Mein Kampf i negiranje Holokausta, pouzdavši se u pretpostavku da će udobnosti liberalne demokracije umanjiti statističku vjerojatnost pojave fašizma. Ta palijativna sredstva nisu ništa drugo nego implicitno priznanje da je fašistički um prisutan, da je rasprostranjen i da je opasan kao zapaljiva tekućina. O kemijskom sastavu te zapaljive tekućine naša civilizacija ne zna ništa osim pukog iskustvenog saznanja da je zavodljive demagoške šibice poželjno držati što dalje od nje.

Objektivno, ništa više od toga se i ne može učiniti, sve i kada bi se vladajuće elite odrekle patriotizma, a podanici svoje lakomislenosti. Oni su radije sklopili neku vrst društvenog ugovora da domovinu treba voljeti bezuvjetno samo zato što je naša, a ne zato što je postojanje domovine opravdano samo ukoliko čuva individualnu slobodu, omogućava poštenu tržišnu utakmicu i skrbi za one koji su za tu utakmicu nemoćni.

Mnogi patrioti će se uvrijediti i povikati da nisu fašisti samo zato što vole svoju zemlju. Upravo u toj ljubavi i jest problem. Nije domovina zato da bi bila voljena nego zato da bi bila izvrgnuta ruglu kad god u brizi nad slobodama i pravima svojih građana učini i najmanju grešku. U mnoštvu pouka koje nam je fašizam nehotice ostavio u nasljeđe, najvrijedniji je moralni imperativ da domovinu treba promatrati s nemilosrdnom skepsom. Bez te skepse nemoguć je opstanak demokracije, tako i civilizacije. Ako je takva krvava pouka uopće bila potrebna.
Slijedi digresija.

* * *

Postoji li kakva vrst političke korektnosti, ili licemjerja, ili zablude koja bi nas spriječila da zbivanja na jugoslavenskom prostoru koja su započela 1987. i doživjela vrhunac početkom devedesetih godina, nazovemo fašizmom? Doduše karikaturalnim i jadnim, ali još uvijek fašizmom. On se nije oslanjao na čeličane u Essenu, Wagnera i Fichtea nego je “optimalno” koristio “preimućstva zaostalosti” ili je licitarski ponavljao refren: “…između Vukovara i Dubrovnika Bog je nešto zamislio”.Postojale su vođe, mučenja, logori, likvidacije, otimanje i uništavanje života i vlasništva. Ulazilo se noću u stanove, ljudi su odvođeni, gradovi su razarani, izgovarale su se gluposti o historijskim nepravdama i prirodnim pravima imaginarnih kolektiviteta, država je postala neprikosnoveni fetiš, a propaganda je vrijeđala zdrav razum upornom tvrdnjom da taj imaginarni kolektivitet ima pravo na slobodu – a i Hitler je, ne zaboravimo, govorio o slobodi Njemačke, pravednim granicama i mučeničkim poniženjima – sve zato da bi ta grozničava fikcija dosegla status svetinje i poništila autonomiju i subjektivitet Pojedinca.

Zar su puko i formalno postojanje višepartijskih sistema i deklarativno zaklinjanje vladajućih elita u demokraciju i Evropu, dovoljan razlog da se suzdržimo od dijagnoze kako je nacionalističko bjesnilo devedesetih godina u jugoistočnoj Evropi doseglo očite fašističke značajke? Zar su providna diplomatska taktika i vanjskopolitička nemoć zbog koje su režimi s jugoslavenskog prostora devedesetih godina trpjeli marginalizirane slobodne medije i demokratske nevladine organizacije, dovoljan razlog da te režime ne nazovemo fašističkima? Zar bismo ih trebali poštedjeti te ocjene samo zato što objektivno nisu imali snage da do kraja oslobode svoje fašističke porive? Ili zato što su se prema potrebi zaklinjali u antifašizam? Samo zato što su protivnike nazvali fašistima?

Kada su jedni druge optuživali za fašizam i zločine, najčešće su bili u pravu, ali tek toliko “da zabuna bude veća” kako bi rekao Marko Nikezić u jednom drugom, ali sličnom kontekstu.Značaj zabune kao taktičkog sredstva za kojim su nacionalisti na jugoslavenskom prostoru posegnuli 1987. i 1990. ne može se dovoljno naglasiti. Košmar te zabune traje još uvijek. Na zabuni je i utemeljen. Zabuna je Magna carta novih država na “zapadnom Balkanu”.

Zar je potrebna hrabrost da fašizmom nazovemo svaku politiku i svaku doktrinu koja drži da je jedna logički i moralno neodrživa konstrukcija kao što je nacionalna pripadnost, bitna za sudbinu nekog pojedinca ili nekog društva? Zar posljedice takve politike nisu upravo fašistički odvratne?

Devedesetih godina u jugoistočnoj Evropi nije na djelu bilo pitanje održivosti ili neodrživosti jedne državne zajednice, niti se dogodila nekakva nuspojava koju je izazvao pad komunizma. (Ovdje komunizma ionako više nije bilo). Bila je u pitanju sudbina onih pojedinaca koji su se – ni zbog čega drugog nego zbog logički i moralno neodržive konstrukcije kao što je nacionalna pripadnost – zatekli u milosti ili nemilosti. To pitanje nadilazi efemerna pitanja državnosti, državnih granica i društveno-ekonomskih uređenja. To je najvažnije evropsko moralno pitanje. Imperativ da nacionalna pripadnost ne smije imati nikakvih pravnih, političkih ili bilo kakvih posljedica na nečiju sigurnost, život, sudbinu i svakodnevicu, svojim značajem nadilazi i demokraciju samu. Bez tog imperativa demokracija nije ni moguća, a to je najmanje bitno, jer život je nemoguć bez jamstva da netko zbog izmišljotine neće biti probuđen usred noći i odveden.

Kraj digresije.

* * *

Nije točno da je nakon Auschwitza postalo nemoguće pisati pjesme, jer je i sama ta izjava poetska. Zbila se neusporedivo strašnija historijska prekretnica. Nekada je fašizam bio nezamisliv. Dogodio se uprkos tome. Postao je dakle moguć. A ako je bio moguć jednom, moguć je opet. Dovoljno je odvratan i kao hipoteza. Preventivne mjere su palijativne, a njihova palijativnost, njihova ograničenja i njihova nedostatnost proizlaze iz same naravi liberalne demokracije, pa i antifašizma. 

Fašizam i antifašizam ne susreću se na istoj ravni. Oni jedan drugome ostaju nerazumljivi. Antifašizam je iznuđen. Fašizam je genuin. Antifašizam se služi jezikom. Fašizam se služi gestom i siluje jezik. Fašizam kod antifašista izaziva racionalni strah, oprez i prisebnost forenzičara. I užasan stid – kada pomisli da fašiste zapravo treba pobiti. Antifašizam u fašistu izaziva nervozu, osim kad je fašist u prilici da ubije, a tad osjeća ponos.

Antifašizam proizlazi iz razuma. Fašizam iz strasti i nagona. On izvire iz oduševljenja, zapravo iz ljubavi. On je patriotizam doveden do sladostrašća, do Erosa lišenog svake inhibicije i to do mjere da se fašistički ubojica osjeća kao moralno uzvišeni pravednik: on samo voli svoju zemlju. Fašizam je podsvijest oslobođena u kolektivnoj i karikiranoj psihoanalitičkoj seansi koja pronalazi, potiče i multiplicira čovjekov kapacitet za glupost i zlo i pretvara ih u poredak, zakon i vrlinu. Fašizam je velika ispovjedaonica u kojoj se dobiva oprost grijeha i u kojoj se ljudi ritualno oslobađaju grižnje savjesti.

Antifašizam se naslanja na racionalistički humanizam, na kompromis između čovjeka kao društvenog i biološkog bića, na uravnoteženost između potrebe za poretkom i potrebe za slobodom, na odvojenost javne sfere, u kojoj se ostvarujemo kao kreativna bića, od privatne sfere, u kojoj se ostvarujemo kao ljubavnici. Fašizam biologiju – a na svoju ukorijenjenost u prirodi i sâm se redovito poziva – seli u sferu društvenog i javnog. U tom postupku biološko u čovjeku biva unakaženo, a društvo, njegove moralne i intelektualne vrednote bacaju se zvijerima. Nešto privatno kao što je ljubav otima se intimi i poklanja domovini, a domovina u međuvremenu guta privatno i stiže u kuhinju ili spavaonicu, neodvojiva od stola i postelje, kao vođina slika, zastavica na frižideru, ili barem kao radio ili televizija. Fašizam je emotivnost i seksualnost izvadio iz njihovog prirodnog, individualnog ležišta, doveo ih u Arenu Luitpold i stavio na oltar Speerove katedrale. Isisao je iz podanika i pripadnika svu njihovu intimnu energiju jer intima je jezgro ljudskog individualiteta. Kad su domovini dali ono najvrijednije što imaju, emotivno kastriranim eunusima nije preostalo drugo nego da u desnoj ruci dožive erekciju i marširaju u savršenom poretku. Drugim riječima, fašizam je oteo i unakazio onu ljudsku sposobnost koja je jedina doista veličanstvena i božanska – sposobnost da se strastveno voli.

Kako se dogodilo da u ljudskom biću – predestiniranom da voli drugo ljudsko biće – dođe do transfera, do konverzije, do perverzije, pa da mjesto namijenjeno čovjeku, muškarcu i ženi, zauzme nešto tako banalno kao što ideja domovine i nacije i da se sva ona poetska silina kakvu samo Ljubav može imati, sva njena romantična nesebičnost, sav užitak za koji je sposobna, proda tako jeftino uvredljivim besmislicama?
Nemamo odgovor na pitanje zašto se zbiva tako tragičan intimni slom, zašto se ljudi zaljubljuju u domovinu i velikodušno pristaju da se u tako surovom nipodaštavanju samoga sebe osjećaju dostojanstveno. Intuicija ponekad nakratko obasja neke sjene i neke prikaze, ali to je nedovoljno. Potrebne su nam snažne laboratorijske lampe, no u trenutku kada nam se učini da smo blizu, spoznaja izmiče. Opire se kristalizaciji. Želja da konačno shvatimo fašizam opterećena je strepnjom da je neobjašnjiv, a možda i strahom od svega što bismo mogli saznati o ljudskom rodu ako ga potpuno shvatimo.
Možda je najbolje što možemo učiniti pomirenje s činjenicom da živimo u tjeskobnom, neizvjesnom i vječnom Weimaru. Ostaje nam da svladamo strah i učinimo sve da taj nesavršeni, nervozni Weimar traje što dulje i udobnije. Ako se fašizam više nikad ne ponovi, to još uvijek ne znači da je nemoguć. I sama ta mogućnost čitav svijet pretvara u veliki Weimar, u stanje bez jamstva. No, jesu li jamstva uopće moguća? Možda Weimar nije samo Cabaret i metonimija za poraženu demokraciju nego simbol prolaznosti i smrtnosti.




 
Peščanik.net




COMMENTS

Naziv

"Oslobođenje",1,2016. fotografije/kolovoz,1,4:5-11,1,Adam Zagajewski,1,Agencije,1,Agniezska Žuchowska - Arendt,1,Ai Weiwei,1,Al Jazeera,1,Alan Pejković,1,Albert Camus,1,Aleksa Golijanin,1,Aleksandar Genis,1,Aleksandar Roknić,1,Aleksandar Tišma,1,Alem Ćurin,1,Alen Brabec,1,Aleš Debeljak,2,Alexander Kluge,1,Almin Kaplan,4,Amer Bahtijar,1,Amer Tikveša,1,Amila Kahrović Posavljak,1,Amir Or,1,Amos Oz,1,Ana Ahmatova,2,Ana Radonja,1,Andres Neuman,1,Andrijana Kos Lajtman,7,Anton Pavlovič Čehov,1,Antun Branko Šimić,1,Anya Migdal,1,Bela Hamvaš,2,Bela Tarr,1,Bertolt Brecht,4,Biblijski citat,1,Biljana Srbljanović,4,Bilješka,5,Biserka Rajčić,3,Blago Vukadin,1,Boba Đuderija,1,Bogdan Bogdanović,2,Bojan Munjin,1,Bojan Savić Ostojić,1,Bookstan II 2017,1,Borges,4,Boris Buden,4,Boris Dežulović,2,Boris Dubin,1,Boris Perić,1,Borislav Pekić,1,Borislav Veselinović,1,Borka Pavićević,1,Boro Drašković,1,Božo Koprivica,3,Branimir Živojinović,1,Branimira Lazanin,1,Branislav Jakovljević,2,Branislav Petrović,1,Branko Ćopić,1,Branko Kukić,1,Branko Rakočević,1,Bruno Schulz,1,BUKA,1,Burkhard Bilger,1,Caravaggio,1,Charles Simic,6,Chris Hedges,1,citati,1,Claude Lévi-Strauss,1,Cornelia Vismann,1,crtež,1,Damjan Rajačić,1,Dan Pagis,1,Danica i Haim Moreno,1,Daniil Ivanovič Juvačov Harms,1,Danijel Dragojević,1,Danilo Kiš,10,Dara Sekulić,1,Dario Džamonja,1,Darko Alfirević,1,Darko Cvijetić,254,Darko Cvijetić. Agnieszka Zuchovska Arent,1,Darko Desnica,4,Darko Pejanović,1,Daša Drndić,1,David Albahari,5,Davor Beganović,1,Davor Ivankovac,1,Davor Konjikušić,1,Dejan Kožul,1,Dejan Mihailović,1,Deklaracija o zajedničkom jeziku,1,Dietrich Bonhoeffer,1,Dijala Hasanbegović,1,Dnevnik,8,Dobrivoje Ilić,1,Dobroslav Silobrčić,1,Dominique-Antoine Grisoni,1,Dragan Bajić,1,Dragan Bursać,1,Dragan Markovina,1,Dragan Radovančević,3,Drago Pilsel,1,drama,2,Dubravka Stojanović,1,Dubravka Ugrešić,4,Duško Radović,1,Dževad Karahasan,2,Đorđe Bilbija,2,Đorđe Krajišnik,4,Đorđe Tomić,1,Edmond Jabes,1,Eduard Šire,1,Edvard Kocbek,1,Elis Bektaš,4,Elvedin Nezirović,1,Elvir Padalović,1,Emil Cioran,8,Emmanuel Levinas,1,Epitaf,1,Ernst Jünger,2,esej,148,Fahredin Shehu,1,festival,2,Filip David,2,fotografije,1,fra Drago Bojić,1,Francis Roberts,1,Frank Wedekind,1,Franz Kafka,4,Friedrich Nietzche,1,Furio Colombo,1,Genadij Nikolajevič Ajgi,1,Georg Trakl,1,George Orwel,1,Georgi Gospodinov,1,Géza Röhrig,1,Gianni Vattimo,1,Gilles Deleuze,1,Giorgio Agamben,7,Giorgio Manganelli,1,Goran Milaković,2,Goran Stefanovski,1,gostovanje pozorišta,4,govor,2,Gustaw Herling-Grudzinski,1,Hajdu Tamas,1,Hanna Leitgeb,1,Hannah Arendt,2,Hans Magnus Enzensberger,1,Hassan Blasim,1,Heiner Goebbels,1,Helen Levitt,1,Herbert Marcuse,1,Igor Buljan,1,Igor Mandić,1,Igor Motl,3,Igor Štiks,1,Igre u Jajcu 2017.,1,Ihab Hassan,1,Ilma Rakusa,2,IN MEMORIAM,7,Intervju,54,Ivan Čolović,2,Ivan Lovrenović,4,Ivan Milenković,1,Ivana Vuletić,1,Ivica Pavlović,1,Ivo Kara-Pešić,1,Jack Kerouac,1,Jacques Derrida,2,Jagoda Nikačević,1,Jakob Augstein,1,Jaroslav Pecnik,1,Jasmin Agić,1,Jasna Tkalec,1,Jelena Kovačić,1,Jelena Topić,1,Jona,1,Jorge Luis Borges,2,Josif Brodski,1,Josip Osti,1,Josip Vaništa. Patricia Kiš,1,Jovan Ćirilov,1,Jovica Aćin,3,Jugoslava Ilanković,1,Julija Kristeva,1,Julio Cortazar,1,Katja Kuštrin,2,Kim Cuculić,1,Knjige,1,književna večer,1,Kokan Mladenović,1,Komentar,1,kratka priča,3,kratke priče,6,kratki intervju,1,kritika,4,Krzysztof Warlikowski,1,Ksenija Banović Ksenija Marković,1,Ladislav Tomičić,1,Laibach,1,Lajoš Kesegi,1,Larisa Softić Gasal,1,Laurence Winram,1,Leonid Šejka,2,Ludwig Wittgenstein,1,Ljubiša Rajić,1,Ljubiša Vujošević,1,Maja Abadžija,1,Maja Isović,2,MALI EKSHUMATORSKI ESEJI,1,mali esej,16,Marcel Duchamp,1,Marija Mitrović,1,marijan cipra,1,Marin Gligo,1,Marina Dumovo,1,Mario Franz,1,Mario Kopić,46,Marjan Grakalić,1,Marko Misirača,1,Marko Stojkić,1,Marko Tomaš,1,Marko Veličković,1,Marko Vešović,2,Martin Heidegger,3,Massimo Cacciarri,1,Max Frisch,1,međunarodna poruka,1,Mensur Ćatić,2,Mia Njavro,1,Mihail Šiškin,1,Mijat Lakićević,1,Mikloš Radnoti,1,Milan Kundera,1,Milan Milišić,1,Milan Vukomanović,1,Milan Zagorac,1,Mile Stojić,2,Milica Rašić,1,Milo Rau,1,Miloš Bajović Ilić,1,Miloš Crnjanski,2,Miloš Vasić,1,Milovan Đilas,1,Miljenko Jergović,6,Mini esej,32,Miodrag Živanović,1,Mirjana Božin,1,Mirjana Stančić,1,Mirko Đorđević,2,Mirko Kovač,3,Miroslav Krleža,3,Miroslav Marković,1,Mirza Puljić,1,Mišo Mirković,6,Mišo Mirković foto,10,Mladen Bićanić,1,Mladen Blažević,2,Mladen Stilinović,1,Momčilo Đorgović,1,Naser Šećerović,1,Natalija Miletić,1,Nataša Gvozdenović,1,Neda Radulović- Viswanatha,1,nekrolog,1,Nemanja Čađo,1,Nenad Milošević,1,Nenad Obradović,5,Nenad Tanović,1,Nenad Vasiljević,1,Nenad Veličković,2,Nenad Živković,1,Nepoznati spavač,1,Nermina Omerbegović,1,Nikola Kuridža,1,Nikola Kuzanski,1,Nikola Vukolić,1,Nikola Živanović,1,Nikolaj Berđajev,1,Nikolina Židek,1,NOVA KNJIGA,1,novela,1,Novica Milić,2,Novica Tadić,1,obavijest,1,odlomak romana,9,odlomci,6,Oliver Frljić,8,Osip Mandeljštam,2,Otto Pöggeler,1,Otto Weininger,1,Paolo Magelli,2,Paul Celan,3,Paul Klee,1,Paul Valery,1,Petar Gudelj,2,Petar Matović,1,Petar Vujičić,1,Peter Esterhazi,1,Peter Semolič,3,Peter Semolič. prijevod,4,Peter Sloterdijk,3,Pier Paolo Pasolini,2,pisma,5,pismo,1,pjesma,1,Plakat,1,Poezija,265,poezija prevod,1,potpisnici,1,Pozorišna kritika,1,Pozorišne Igre u Jajcu,1,Pozorište Prijedor,4,predavanje,1,Predrag Finci,2,Predrag Matvejević,2,Predrag Nikolić,1,Predstava,2,Prepiska,1,priča,37,Prijevod,12,prijevod govora,1,prikaz knjige,2,prikaz predstave,3,Primo Levi,1,Protest,1,Proza,2,Radimir Sovilj,1,Radiša Cvetković,1,Radmila Smiljanić,1,Radomir Konstantinović,2,Rastislav Dinić,1,Raša Todosijević,3,razgovor,4,Refik Hodžić,1,Renate Lachmann,1,Robert Bagarić,1,Roger Angell,1,Roland Barthes,2,Roland Jaccard,1,Roland Quelven,1,Saida Mustajbegović,2,Sándor Márai,1,Saša Jelenković. poezija,1,Saša Paunović,1,Sava Babić,3,Seida Beganović,3,Semezdin Mehmedinović,4,Senadin Musabegović,1,senka marić,1,Sesil Vajsbrot,1,Shosana Felman,1,Sibela Hasković,1,Siegfried Lenz,1,Sigmund Freud,1,Sinan Gudžević,1,Siniša Tucić,1,sjećanje,2,Slavenka Drakulić,1,Slavica Miletić,3,Slavoj Žižek,1,Slobodan Glumac,1,Slobodan Šnajder,1,Slobodan Tišma,1,SLOVO GORČINA,1,Sonja Ćirić,3,Sonja Savić,1,Srđa Popović,1,Srđan Tešin,1,Sreten Ugričić,3,Srpko Leštarić,1,stećak,2,Stevo Basara,1,Stojan Subotin,1,Susan Sontag,1,Sven Milekić,1,Svetislav Basara,2,Svetlana Aleksijevič,1,Šagal,1,Tadeusz Różewicz,1,Tamara Kaliterna,1,Tamara Nablocka,1,Tamara Nikčević,2,Tatyana Tolstaya,1,Tea Benčić Rimay,1,Teatar,1,Teatron,1,The New York Times. Žarka Radoja,1,Thomas Bernhard,10,Thomas Ostermeier,1,Tomaž Šalamun,2,Tomislav Čadež,1,Tomislav Dretar,2,Tonko Maroević,1,Tony Judt,1,Umberto Eco,2,Urbán András,1,Vanda Mikšić,1,Vanesa Mok/Anđelko Šubić,1,Varlam Šalamov,3,Vera Pejovič,3,Veronika Bauer,1,Video,10,Viktor Ivančić,3,Viktor Jerofejev,1,Viktoria Radicz,2,Vincent Van Gogh,1,Višnja Machido,1,Vladan Kosorić,2,Vladimir Arsenić,1,Vladimir Arsenijević,1,Vladimir Gligorov Ljubica Strnčević,1,Vladimir Milić,2,Vladimir Pištalo,3,Vladimir Vanja Vlačina,1,Vladislav Kušan,1,vojislav despotov,1,Vojislav Pejović,1,Vojo Šindolić,1,Vujica Rešin Tucić,1,Vuk Perišić,3,Walter Benjamin,1,Wisława Szymborska,1,Wolfgang Borchert,1,Wroclaw,1,Zadie Smith,1,zapis,1,zavičaj,1,Zbigniew Herbert,3,zen,1,ZKM,1,Zlatko Jelisavac,2,Zoran Vuković,2,Zygmund Bauman,1,Žarko Milenić,1,Žarko Paić,1,Željko Grahovac,2,Živojin Pavlović,1,
ltr
item
HYPOMNEMATA: Život je kabare, Vuk Perišić
Život je kabare, Vuk Perišić
http://1.bp.blogspot.com/-jypTQ5WX3vs/VUYLkrZN0TI/AAAAAAAABBg/489RZbL3_ZQ/s1600/walter2.jpg
http://1.bp.blogspot.com/-jypTQ5WX3vs/VUYLkrZN0TI/AAAAAAAABBg/489RZbL3_ZQ/s72-c/walter2.jpg
HYPOMNEMATA
https://darkocvijetic.blogspot.com/2015/05/zivot-je-kabare-vuk-perisic.html
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/2015/05/zivot-je-kabare-vuk-perisic.html
true
2899971294992767471
UTF-8
Svi članci su učitani Nije pronađen nijedan članak VIDI SVE Pročitaj više Odgovori Prekini odgovor Obriši By Početna STRANICE ČLANCI Vidi sve Preporučeni članci OZNAKA ARHIVA PRETRAGA SVI ČLANCI Nije pronađen nijedan članak koji odgovara upitu Vrati se natrag Nedjelja Ponedjeljak Utorak Srijeda Četvrtak Petak Subota Ned Pon Uto Sre Čet Pet Sub Siječanj Veljača Ožujak Travanj Svibanj Lipanj Srpanj Kolovoz Rujan Listopad Studeni Prosinac Sij Velj Ožu Tra Svi Lip Srp Kol Ruj Lis Stu Pro just now 1 minutu prije $$1$$ minuta prije 1 čas prije $$1$$ sati prije Juče $$1$$ dana prije $$1$$ tjedana prije više od 5 tjedana prije Sljedbenici Slijedi THIS CONTENT IS PREMIUM Please share to unlock Copy All Code Select All Code All codes were copied to your clipboard Can not copy the codes / texts, please press [CTRL]+[C] (or CMD+C with Mac) to copy