$type=ticker$cols=2$count=30

Sjećanje na Španjolski građanski rat, George Orwel

SHARE:

                                                                                


GEORGE ORWEL



SJEĆANJE NA ŠPANJOLSKI GRAĐANSKI RAT



Najprije nadolaze fizičke uspomene, zvuči, mirisi i vanjski izgled stvari.

Čudno je da se od svega što se dogodilo u španjolskom ratu, najživlje sjećam onog prvog tjedna takozvane obuke koju smo imali prije nego što su nas poslali na front – golema konjička kasarna u Barceloni sa stajama izloženim propuhu i popločanim dvorištima, ledena hladnoća vode na pumpi gdje se perete, jelo koje zaudara, podnošljivo zahvaljujući vrčevima vina, žene pripadnice narodne vojske koje u hlačama cijepaju drva, prozivke u rana jutra kod kojih je moje prozaično englesko ime bilo neka vrsta komičnog interludija među zvučnim španjolskim imenima – Manuel Gonzales, Pedro Aguilar, Ramon Fenellosa, Roque Ballaster, Jaime Domenech, Sebastian Viltron, Ramon Nuvo Bosch. Spominjem baš te, jer im svima pamtim lica. Osim dvojice, koji su pripadali ološu i postali nesumnjivo dobri falangisti, svi su vjerojatno mrtvi. Za dvojicu to znam pouzdano. Starijem je bilo oko dvadeset i pet godina, mlađem šesnaest.

Jedno od osnovnih ratnih iskustava jest da nikada ne možete izbjeći odvratne mirise koji potječu od čovjeka. Zahodi su predobro znana tema iz književnosti o ratu, a ja ih ne bih spominjao da zahodi u našim barakama nisu pridonijeli svoj neizbježni dio razbijanju iluzija o španjolskom građanskom ratu. Romanski tip zahoda na kojem morate čučati, loš je i u svom najboljem izdanju. Naši su bili od nekog uglačanog kamena i tako skliski da ste jedino mogli stajati. Što je najgore, uvijek su bili zauzeti. Sjećam se i drugih sličnih poteškoća, ali vjerujem da su me ti zahodi prvi naveli na misao koja mi je tako često iskrsavala: »Mi smo, ovdje, vojnici revolucionarne vojske, branimo demokraciju protiv fašizma, vojujemo rat protiv nečega, a u pojedinostima život nam je prljav i ponižavajući kao što bi mogao biti i u zatvoru, a kamoli u građanskoj vojsci.« Mnoge stvari učvrstile su kasnije taj dojam: na primjer, dosada i životinjska glad koju osjećate dok živite u rovu, jadne spletke oko ostataka hrane, ljutite svađe kojima su se predavali ljudi iscrpljeni nedostatkom sna.

Na bît užasa vojničkog života (tko god je bio vojnik znat će što mislim pod biti užasa vojničkog života) priroda rata u kojem sudjelujete malo utječe. Disciplina je, na primjer, ista za sve vojnike. Naređenja se moraju slušati i izvršavati ako je potrebno, pomoću kazni; između oficira i vojnika mora postojati odnos nadređenog i podređenog. Slika rata prikazana u knjigama poput »Na zapadu ništa novo« zaista je istinita. Meci ranjavaju, leševi smrde, ljudi u okršaju često se toliko uplaše da mokre u gaće. Istina je da društveni sloj iz kojeg potječe neka vojska utječe na njenu obuku, taktiku i opću sposobnost, kao što svijest da ste u pravu može podići moral, premda to jače utječe na civilno stanovništvo nego na vojnike. (Zaboravlja se da je vojnik u blizini fronta obično gladan ili prestrašen, ili mu je hladno, a najčešće je suviše umoran da bi mislio o političkim izvorima rata.) Prirodni zakoni nisu zaustavljeni; oni su jednaki za »crvenu« vojsku, kao i za »bijelu«. Uš je uš i bomba je bomba, čak i kad je ono za što se borite pravedno.

Zašto je potrebno isticati nešto tako očigledno? Zato što većina britanske i američke inteligencije toga nije bila svjesna, a nije ni danas. Naše uspomene su izblijedjele, ali osvrnimo se malo, pročeprkajmo po kompletima »New Masses« ili »Daily Worker«, pogledajmo samo na tren to romantično ratnohuškačko smeće koje je u to vrijeme odlazilo od naših ljevičara. Same stare, otrcane fraze! Koje li nemaštovite bešćutnosti! S kakvom li je hladnoćom London primio bombardiranje Madrida! Ne smeta me kontrapropaganda desnice, Lunnsovi, Garvinovi et hoc genus; o tome nemam što reći. Ali tako su se ponašali i ljudi koji su se dvadeset godina rugali i ismijavali »ratnu slavu«, krvoločne priče, patriotizam, čak i fizičku hrabrost. Oni su sada počeli istupati napisima koji bi s izmjenom nekoliko imena glatko pristajali u »Daily Mail« od 1918. Ako se britanska inteligencija založila i za jednu stvar, bila je to demistifikacija rata, teorija da se rat sastoji samo od leševa i zahoda i da nikada ne može dovesti do dobrog rezultata. Dakle, isti ljudi koji su vam se 1933. sažaljivo smijali kad bi rekli da bi se pod određenim uvjetima borili za svoju zemlju, 1937. su vas žigosali kao trockističkog fašista ako ste ukazali na to da priče u »New Masses« o ranjenicima koji bučno traže da budu vraćeni na bojište, mogu biti pretjerane. Lijeva inteligencija je napravila zaokret od »Rat je pakao« do »Rat je slavan«. Pri tome ne samo da nisu osjetili nesklad, već su to učinili bez ikakve prijelazne faze. Kasnije će većina od njih isto tako naglo praviti druga skretanja. Postoji povelik broj ljudi, neka vrsta glasnogovornika inteligencije, koji su 1935. odobravali proglas »Za kralja i domovinu«, 1937. klicali za »čvrstu liniju protiv Njemačke«, 1940. potpomagali »Narodnu konvenciju«, a sada traže drugi front.

Što se tiče širokih masa, promjene u mišljenju koje se danas događaju, osjećaji koji se mogu otvoriti i zatvoriti poput slavine, rezultat su hipnoze novina i radija. Kod inteligencije, rekao bih, radi se prije o novcu i goloj fizičkoj sigurnosti. U danom trenutku ona može biti »proratna« ili »antiratna«, ali u oba slučaja nema stvarnu predodžbu o ratu. Kada su se oduševili španjolskim ratom, oni su, naravno, znali da ljudi ginu i da nije ugodno biti ubijen, ali su smatrali da za vojnika španjolske republikanske armije doživljaj rata, na neki način, nije ponižavajući. Kao da im zahodi manje smrde, a disciplina nije neprijatna. Trebali ste samo letimično pogledati »New Statesman« pa biste vidjeli da oni stvarno u to vjeruju. U to su vrijeme točno iste isprazne tirade pisali i o Crvenoj armiji. Postali smo precivilizirani da shvatimo očigledno. Jer, istina je vrlo jednostavna. Da preživiš, često se moraš boriti; kad se boriš, moraš se ukaljati. Rat je zlo, ali od nekog drugog. Tko se mača laća, od njega i pogiba; tko ga se odrekne, odnijet će ga smrdljive boleštine. Činjenica da takvu otrcanost vrijedi zapisati pokazuje što su od nas učinile godine rentijerskog kapitalizma.

2

U vezi s ovim što sam upravo rekao, evo jedne bilješke o krvoprolićima.

Imam malo izravnih dokaza o krvoprolićima u španjolskom građanskom ratu. Znam da su neka počinili republikanci, a daleko više (i još ih nastavljaju) fašisti. Ali što me se tada dojmilo i što me impresionira odonda pa nadalje jest činjenica da se u krvoprolića vjeruje ili ne vjeruje isključivo na osnovi političkih naklonosti. Svatko vjeruje u krvoproliće neprijatelja a ne vjeruje u iste postupke svoje vlastite strane, međutim nikada se nitko ne potrudi da ispita dokaze. Nedavno sam izradio tabelu krvoprolića počinjenih u razdoblju između 1918. i danas; nije bilo godine da se krvoprolića nisu izvršila na jednom ili drugom mjestu, a teško je pronaći ijedan slučaj u kojem su ljevica i desnica istovremeno vjerovali u iste priče. I što je još čudnije, svakog trenutka situacija se iznenada može promijeniti, pa ono što je jučer bilo u potpunosti dokazano i počinjeno može postati besmislena laž samo stoga što se promijenio politički krajolik. U sadašnjem ratu mi smo u čudnoj situaciji, jer je naša »kampanja krvoprolića« hvalisavo izvršena prije nego što je rat započeo, i to većinom od strane ljevice, ljudi koji se obično ponose svojom sumnjičavošću. U istom je razdoblju desnica – trgovci okrutnošću iz 1914–1918. – blenula u nacističku Njemačku glatko odbijajući da u njoj vidi ikakvo zlo. Tada, čim je izbio rat, jučerašnji pronacisti bili su ti koji su ponavljali stravične priče, dok su se antinacisti našli u situaciji da sumnjaju u stvarno postojanje Gestapoa. To nije bilo isključivo zbog rusko-njemačkog pakta. To se djelomično dogodilo stoga što je prije rata ljevica krivo vjerovala da Britanija i Njemačka nikada neće ratovati i zato je istovremeno mogla biti raspoložena i antinjemački i antibritanski; a djelomično i stoga što je službena ratna propaganda, svojom odvratnom hipokrizijom i davanjem sebi za pravo, uvijek ljude koji su mislili svojom glavom tjerala da simpatiziraju s neprijateljem. Dio cijene koju smo platili za sistematsko laganje o 1914–1918. bila je pretjerana pronjemačka reakcija koja je uslijedila. Između 1918. i 1933. godine u lijevim krugovima bili ste izviždani ako ste kazali da i Njemačka snosi dio odgovornosti za rat. U svim optužbama Versaillesa koje sam slušao tih godina, mislim da nisam čuo da je pitanje »Što bi se dogodilo da je Njemačka pobijedila?« i spomenuto, a kamoli da se o njemu raspravljalo. Tako je bilo i s krvoprolićima. Istina, opaža se, postaje neistina kada je iznosi neprijatelj. Nedavno sam primijetio da su isti ljudi koji su progutali svaku stravičnu priču o Japancima u Nankingu 1937, odbili povjerovati u sasvim iste priče o Hong Kongu. Postojala je čak sklonost da se nankinško krvoproliće proglasi retroaktivno neistinitim, jer mu je sada i britanska vlada posvetila pažnju.

Ali, na nesreću, istina o krvoprolićima daleko je gora nego laži o njima koje se pretvaraju u propagandu. Istina je da se ona događaju. Činjenica koja se često navodi kao razlog za skepticizam – da se iste priče ponavljaju iz rata u rat – samo povećava vjerojatnost da su te priče istinite. One očito postoje kao rasprostranjene predodžbe, a rat pruža mogućnost da se provedu u život. Iako više nije u modi reći, malo je sumnje da su oni koje možemo nazvati »bijeli« počinili daleko više i gorih krvoprolića nego »crveni«. Ne postoji ni najmanja sumnja, na primjer, o ponašanju Japanaca u Kini. Ne sumnjamo ni u dugu priču o fašističkim zvjerstvima posljednjih deset godina u Evropi. Broj svjedočanstava je ogroman, a priličan dio potječe iz njemačke štampe i radija. Te su se stvari zaista dogodile i stoga oči treba da budu otvorene. One su se dogodile, usprkos tome što i Lord Halifax tvrdi da su se dogodile. Silovanja i krvološtva u kineskim gradovima, mučenja u podrumima Gestapoa, bacanje postarijih židovskih profesora u zahodske jame, rešetanje izbjeglica duž španjolskih cesta – sve se to dogodilo, i to se nije dogodilo ništa manje stravično, samo je »Daily Telegraph« pet godina prekasno – to iznenada otkrio.

3

Dvije uspomene – prva ne dokazuje ništa posebno, a druga, čini mi se, daje stanovit uvid u atmosferu revolucionarnog doba.

U rano jutro jedan čovjek i ja izašli smo da gađamo fašiste u rovovima izvan Huesce. Njihova linija bila je oko 300 metara od naše. Na toj udaljenosti nismo mogli precizno gađati zastarjelim puškama, ali ako ste otpuzali na 100 metara od fašističkog rova, mogli ste s nešto sreće nekog pogoditi kroz pukotinu na grudobranu. Na nesreću između nas se prostiralo ravno polje šećerne repe, osim nekoliko jaraka bez zaklona, pa je trebalo izaći za mraka i vratiti se ubrzo nakon svanuća, prije nego što je postalo suviše vidljivo. Tog jutra nije se pojavio nijedan fašist. Ostali smo predugo i uhvatio nas je dan. Ležali smo u jarku, a iza nas je bilo oko 200 metara ravnog polja u kojem se ne bi mogao sakriti ni zec. Još smo se pokušavali ohrabriti i napraviti prepad, kad se odjednom iz fašističkog rova začu galama i zviždaljke. Približavali su se neki naši avioni. Tog trenutka iz rova je iskočio neki vojnik, koji je očito nosio poruku, i počeo trčati po grudobranu, potpuno izložen. Bio je napola obučen i dok je trčao s obje je ruke navlačio hlače. Uzdržao sam se od pucanja. Istina je da sam loš strijelac i da vjerojatno na 100 metara ne bih pogodio čovjeka u trku, a istina je i to da sam, dok su fašisti bili zauzeti našim avionima, uglavnom mislio na povratak u naš rov. Pa ipak, djelomice nisam pucao zbog onog detalja sa hlačama. Ja sam došao ovamo da pucam na »fašista«, ali čovjek koji navlači svoje hlače nije »fašist«, on je očito srodno biće, sličan tebi samom pa nemaš želje da pucaš u njega.

Što pokazuje taj događaj? Ne mnogo: takve se stvari stalno događaju, u svim ratovima. Drugi slučaj je drugačiji. Ne pretpostavljam da će se i vama učiniti potresnim, ali vas molim da mi vjerujete da je za mene bio potresan kao događaj karakterističan za moralnu atmosferu posebnog vremena.

Jedan od regruta koji su nam se pridružili dok sam bio u onim barakama, bio je dječak divljeg izgleda iz predgrađa Barcelone, poderan i bosonog, iznimno tamnoput (vjerojatno arapskog porijekla). Pravio je pokrete strane Evropljanima, posebno jedan: ruka ispružena a šaka okomito – pokret karakterističan za Indijance. Jednog dana iz mog ležaja ukraden je snop cigara, koje ste u to vrijeme još mogli kupiti gotovo besplatno. Prilično glupo, prijavio sam to oficiru. Jedan od ništarija koje sam vam već spomenuo, odmah je istupio i rekao da mu je nestalo 25 pezeta, što nije bila istina. Oficir je po nečemu odmah zaključio da lopov mora biti dječak smeđeg lica. U narodnoj vojsci prema krađama su bili vrlo oštri – teoretski, čovjek je za to mogao biti strijeljan. Nesretni dječak je, ne opirući se, pošao u stražarnicu radi pretresa. Najviše me je pogodilo da gotovo nije ni pokušao izreći da je nevin. U fatalizmu njegova odnosa moglo se vidjeti beznadno siromaštvo u kojem je odrastao. Oficir mu je naredio da se svuče. S poniznošću koja je za mene bila stravična skinuo se do gola i njegova je odjeća pretražena. Naravno, nije bilo ni cigara ni novaca, jer ih nije ni ukrao. Najbolnije je da nije izgledao manje posramljen kada je ustanovljena njegova nevinost. Tu noć odveo sam ga u kino i dao mu rakije i čokolade. Bilo je stravično i pokušati izbrisati nepravdu novcem. Kratko vrijeme napola sam povjerovao da je lopov, i to se nije moglo ispraviti.

Nekoliko tjedana poslije toga imao sam poteškoća s nekim vojnikom u mom odjeljenju. U to doba bio sam »cabo« ili kaplar i komandirao dvanaestoricom ljudi. Bilo je to poziciono ratovanje za strašne hladnoće i glavni je zadatak bio održati stražare budnima. Jednog dana vojnik mi je iznenada odbio da ode na stražarsko mjesto iskreno rekavši da je ono izloženo neprijateljskoj vatri. Bio je slabašne građe pa sam ga zgrabio i počeo vući prema stražarskom mjestu. To je podiglo ostale protiv mene, jer Španjolci su, čini mi se, osjetljivi na naš dodir. Vojnici su me smjesta okružili i počeli vikati na mene: »Fašist! Fašist! Pusti čovjeka na miru. Ovo nije buržoaska vojska! Fašist!« Najbolje što sam mogao na svom lošem španjolskom, viknuo sam da se naređenja moraju poštovati i ta se gungula pretvorila u jednu od onih dugačkih raspri u kojima se postupno u revolucionarnim vojskama kuje disciplina. Jedni su mi davali za pravo, drugi nisu. Ali stvar je u tome da me je najzagrijanije branio onaj dječak smeđeg lica. Čim je spazio što se događa, probio se kroz obruč i počeo me strastveno braniti. Sa svojom divljom, čudnom indijanskom kretnjom, ponavljao je: »On je najbolji kaplar kojeg imamo!« (No hay cabo como el!) Kasnije je tražio premještaj u moju jedinicu.

Zašto je za mene ovaj događaj dirljiv? U svim drugim, normalnim uvjetima bilo bi nemoguće ponovo uspostaviti dobre odnose između mene i tog dječaka. Svojim naporima da se ispričam, ne bi se mogla ispraviti prešutna optužba za krađu, prije bi se još pogoršala. Jedna od posljedica sigurnog i civiliziranog života jest velika preosjetljivost, uslijed koje nam primarni osjećaji uvijek djeluju nekako gadljivo. Velikodušnost je bolna kao niskost, zahvalnost mrska poput nezahvalnosti. Ali u Španjolskoj 1936. nismo živjeli u normalnom vremenu. Bilo je to vrijeme u kojem su velikodušna osjećanja i geste bili lakši nego što je to inače uobičajeno. Mogao bih ispričati tuce sličnih događaja. Ali ih u stvari ne mogu ispripovijedati, jer su se u mojoj glavi isprepleli s posebnom atmosferom toga doba, pohabanom odjećom i vedro obojenim revolucionarnim plakatima, sveopćom upotrebom riječi »drug«, antifašističkim baladama štampanim na tankom papiru i prodavanima za peni, frazama poput »internacionalna proleterska solidarnost«, koje su neki ljudi patetično ponavljali vjerujući da stvarno nešto znače. Možete li biti prijatelj nekome, u svađi ustati u njegovu obranu, nakon što ste pred njim sramotno pretraženi jer se smatralo da ste ga pokrali? Ne, ne biste mogli; ali mogli biste da ste zajedno s njim doživjeli neko iskustvo koje obogaćuje emocije. To je jedan od usputnih rezultata revolucije, makar se u ovom slučaju radilo samo o počecima revolucije očito unaprijed osuđene na propast.

4

Borba za vlast među španjolskim republikanskim partijama nesretna je, davno prošla stvar, koju u ovom trenu nemam želje oživljavati. Spominjem je samo stoga da kažem: ne vjerujte ništa, ili gotovo ništa onome što ste čitali o internim vladinim poslovima. Sve je to, bez obzira na izvore iz kojih dolazi, partijska propaganda, što će reci: laž. Bitna istina o ratu je prilično jednostavna. Španjolska buržoazija shvatila je mogućnost uništenja radničkog pokreta i iskoristila je, potpomognuta nacistima i reakcionarnim snagama širom svijeta. Dvojbeno je hoće li se ikada rasvijetliti više od toga.

Sjećam se da sam jednom rekao Arthuru Koestleru: »Povijest je stala 1936.« On je kimnuo glavom, razumjevši me odmah. Obojica smo mislili na totalitarizam uopće, ali određenije na španjolski građanski rat. Još sam zarana u svom životu primijetio da se u novinama nijedan događaj nikada ne prikazuje točno, ali u Španjolskoj sam prvi put vidio novinske izvještaje koji s činjenicama nisu imali nikave veze, čak ni onoliko koliko se podrazumijeva kod obične laži. Čitao sam izvještaje o velikim bitkama kojih nije bilo, doživio potpunu šutnju kada je ubijeno na stotine ljudi. Vidio sam jedinice koje su se hrabro borile prikazane kao kukavičke i izdajničke; druge koje nisu vidjele ispaljenog metka, pozdravljali su kao junake velikih pobjeda. Vidio sam novine u Londonu kako prepričavaju te laži i stroge intelektualce kako stvaraju emocionalnu nadgradnju na temelju potpuno izmišljenih događaja. Vidio sam da se u stvari povijest ne piše u granicama onoga što se dogodilo, već onoga što se trebalo dogoditi prema raznim »partijskim linijama«. Pa ipak, koliko god strašno, na neki način to je bilo nevažno. To se odnosilo na sekundarne pojave – naime na borbu za vlast između Kominterne i španjolskih lijevih partija, i napore ruske vlade da u Španjolskoj spriječi revoluciju. Ali bitna slika rata koju je španjolska vlada predočila svijetu nije bila lažna. Glavne pojave bile su onakve kako ih je ona prikazivala. Ali što se tiče fašista i njihovih pomagača, zar bi se oni mogli isto toliko približiti istini? Zar bi uopće mogli priznati svoje stvarne ciljeve? Njihov prikaz rata bio je čista fantazija, ali u tim okolnostima drukčije i nije moglo biti. Jedina propagandna linija dostupna nacistima i fašistima bila je da se prikažu kao kršćanski patrioti koji spašavaju Španjolsku od ruske diktature. To je uključivalo da se život u Španjolskoj republici prikaže samo kao dug pokolj (vidi »Catholic Herald« ili »Daily Mail«, ali to je bila dječja igrarija u usporedbi s kontinentalnom fašističkom štampom), a i to da se predimenzioniraju razmjeri ruske intervencije. Dopustite mi, da iz goleme piramide laži koju je izgradila katolička i reakcionarna štampa diljem svijeta, ukazem samo na jednu – prisutnost ruske vojske u Španjolskoj. Procjena njenih snaga pela se dopola milijuna; svi pobožni Francovi pristaše vjerovali su u to. Znamo da u Španjolskoj ruske vojske nije bilo. Bilo je nešto avijatičara i drugih tehničara, najviše nekoliko stotina, ali to nije bila vojska. Tisuće stranaca koji su se borili u Španjolskoj, da ne spominjemo milijune Španjolaca, mogli su to posvjedočiti. Njihovo svjedočanstvo nije se dojmilo Francovih propagandista, niti jednog od onih koji su stupili na tlo Španjolske republike. Istodobno, ti su ljudi u potpunosti odbijali da priznaju njemačku ili talijansku intervenciju, iako se u to vrijeme njemačka i talijanska štampa otvoreno hvalisala junačkim pothvatima svojih »legionara«. Izabrao sam samo jedan primjer, ali čitava je fašistička ratna propaganda bila na tom stupnju.

Primjeri takve vrste zastrašuju me; imam dojam da sâm koncept objektivne istine postepeno iščezava iz svijeta. Napokon, postoji mogućnost da te laži, ili njima slične, uđu u povijest. Kako će se pisati povijest španjolskog rata? Ako Franco ostane na vlasti, povijesne knjige pisat će njegovi ljudi i, ukažimo na primjer koji sam naveo, ruska armija koje nikada nije bilo postat će povijesna činjenica o kojoj će djeca generacijama učiti u školama. Pretpostavimo, međutim, da fašizam doživi definitivan poraz i da se u bližoj budućnosti u Španjolskoj uspostavi neka vrsta demokratske vlade. Kako, čak i tada, napisati povijest tog rata? Kakvi će dokumenti ostati iza Franca? Kada bi se i moglo doći do dokumenata sačuvanih od strane republikanske vlade, ostaje dilema kako napisati istinitu povijest rata. Jer, kao što sam već spomenuo, i vlada je naširoko operirala lažima. S antifašističkog stajališta može se napisati istinita povijest rata, ali to će biti partizanska povijest, nepouzdana u mnogim pojedinostima. Na kraju krajeva, ipak će neka vrsta povijesti biti napisana, i kada oni koji se stvarno sjećaju rata pomru, ona će biti općeprihvaćena. Tako će zbog praktičnih potreba laž postati istina.

Znam da je u modi reći da je većina zabilježene povijesti ionako laž. Voljan sam povjerovati da je povijest najvećim dijelom netočna i iskrivljena, ali za naše je doba karakteristično napuštanje same pretpostavke da povijest može biti istinito napisana. U prošlosti ljudi su svjesno lagali, ili su nesvjesno izvrtali ono što su pisali, ili su težili istini dobro znajući da moraju počiniti mnoge pogreške; ali u svakom slučaju vjerovali su da »činjenice« postoje i da se u većoj ili manjoj mjeri mogu otkriti. A u praksi oduvijek je bio priličan broj činjenica s kojima se mogao gotovo svatko složiti. Ako pogledate povijest posljednjeg rata, na primjer u Encyclopaedia Britannica, vidjet ćete da oveća količina materijala potječe iz njemačkih izvora. Britanski i njemački povjesničari znali su se bitno razići u mnogim pitanjima, čak i fundamentalnim, ali još uvijek je preostajao izvjestan broj neutralnih činjenica koje nisu mogle izazvati ozbiljnije rasprave. Upravo tu zajedničku osnovicu slaganja s njenim implikacijama da su sva ljudska bića ista vrsta životinja, totalitarizam razara. Nacistička teorija zaista bitno poriče da postoji nešto kao »Istina«. Ne postoji, na primjer, ni »znanost«. Postoje samo »njemačka znanost«, »židovska znanost«, itd. Ovaj način mišljenja očito implicira košmarski svijet u kojem Vođa, ili neka vladajuća klika, kontrolira ne samo budućnost, već i prošlost. Ako za taj i taj događaj Vođa kaže: »To se nikada nije dogodilo« – tada se to, dakle, i nije dogodilo. Ako kaže da su dva i dva pet – u redu je, dva i dva su pet. Takva me budućnost plaši mnogo više nego bombe – a poslije naših iskustava u posljednjih nekoliko godina to nije frivolna izjava.

Ali, je li možda bolećivo ili djetinjasto zastrašivati se vizijama totalitarističke budućnosti? Prije nego što otpišemo totalitarni svijet kao košmar koji se ne može obistiniti, sjetimo se samo da bi 1925. svijet današnjice izgledao košmarom koji se ne može ostvariti. Protiv tog nepostojećeg fantazmagoričnog svijeta u kojem crno sutra može biti bijelo, a jučerašnje vrijeme može se promijeniti ukazom, u stvarnosti postoje samo dva jamstva. Jedno je, da koliko god poricali istinu, istina i nadalje postoji kakva je i bila i kakva objektivno jest; ne možete je dosljedno nijekati ako pri tom slabite vojnu moć države. Drugo je, da toliko dugo dok neki dijelovi svijeta ostanu neosvojeni, liberalna se tradicija može održati na životu. Dopustimo li fašizmu, ili možda kombinaciji fašizama, da osvoji svijet, ova dva uvjeta više neće opstojati.

Mi u Engleskoj potcjenjujemo opasnost ovakve vrste, jer naše tradicije i sigurnost u prošlosti dali su nam sentimentalnu vjeru da se na kraju sve dobro svrši i da se ono čega se najviše bojite u stvarnosti nikada ne dogodi. Stotinama godina odgajani na književnosti u kojoj Pravičnost postojano trijumfira u posljednjem poglavlju mi poluinstinktivno vjerujemo da na kraju zlo uvijek pobjeđuje samo sebe. Pacifizam je, na primjer, uvelike zasnovan na tom uvjerenju. Ne odupiri se zlu, i ono će se na neki način samo razoriti. Ali zašto bi? Koji dokazi za to postoje? I koji je razlog propasti moderne industrijalizirane države, ako ne osvajanje izvana vojnom silom?

Razmotrimo, na primjer, ponovno uspostavljanje ropstva. Tko je prije dvadeset godina mogao zamisliti da će se u Evropu vratiti ropstvo? E pa, ropstvo je obnovljeno pred našim nosevima. Logori za prisilni rad po čitavoj Evropi i Sjevernoj Africi u kojima se Poljaci, Rusi, Židovi i politički zatvorenici svih rasa muče na izgradnji cesta ili isušivanju močvara samo za gole obroke, jednostavno su obično ropstvo. Najviše što se može reći jest da još nije dozvoljeno pojedincima da kupuju i prodaju robove. Što se ostaloga tiče – rastavljanje od porodice, na primjer – uvjeti su vjerojatno gori nego što su bili na američkim plantažama pamuka. Nema razloga vjerovanju da će se ovakvo stanje stvari promijeniti dok traje bilo koja totalitaristička dominacija. Mi ne shvaćamo sve njene implikacije, jer na naš mističan način osjećamo da režim zasnovan na ropstvu mora propasti. Ali vrijedno je usporediti trajanje robovlasničkih imperija antike s trajanjem bilo koje moderne države. Civilizacije zasnovane na ropstvu znale su trajati po četiri hiljade godina.

Kada mislim na stari vijek obeshrabruje me da te stotine milijuna robova, na čijim je leđima generacijama počivala civilizacija, nisu iza sebe ostavile bilo kakav zapis. Čak ne znamo ni njihova imena. Koliko vam je imena robova poznato iz čitave grčke i rimske povijesti? Ja se mogu sjetiti dva, ili možda tri. Jedno je Spartak, drugo Epiktet. Također, u rimskoj sali Britanskog muzeja nalazi se stakleni vrč s imenom stvaraoca koje je zapisano pri dnu: »Felix fecit«. Zamišljam sliku jadnog Felixa (Gala s crvenom kosom i metalnom ogrlicom oko vrata), ali u stvari, on možda uopće nije bio rob; tako preostaju samo dva roba čija imena pouzdano znam, a vjerojatno se malo ljudi može sjetiti još kojeg više. Ostatak je nestao u potpunoj tišini.

5

Okosnica otpora protiv Franca bila je španjolska radnička klasa, naročito članovi gradskih sindikata. Na dugu stazu – važno je zapamtiti da je to samo na dugu stazu – radnička klasa ostaje najpouzdaniji neprijatelj fašizma, jer poštenom promjenom društva ona najviše dobiva. Za razliku od drugih klasa ili kategorija, ona se ne može stalno potkupljivati.

Reći to, ne znači idealizirati radničku klasu. U dugoj borbi koja je slijedila nakon ruske revolucije bili su poraženi manuelni radnici i nemoguće je oteti se dojmu da je to njihova krivica. Uvijek i uvijek iznova, u raznim zemljama, organizirani pokreti radničke klase razbijani su otvorenim nezakonitim nasiljem, a njihovi drugovi vani, povezani s njima teoretskom solidarnošću, samo su promatrali a nisu činili ništa; još je gore, a to i jest tajni razlog mnogih izdajstava što između bijelih i obojenih radnika ne postoji čak ni formalna solidarnost. Tko može vjerovati u klasno svjestan internacionalni proletarijat nakon onog što se dogodilo u posljednjih deset godina? Britanskoj radničkoj klasi je pokolj njihovih drugova u Beču, Berlinu, Madridu – ili gdje god se dogodilo – manje zanimljiv i nevažniji od jučerašnje nogometne utakmice. Ipak, to ne mijenja činjenicu da će, kada svi drugi popuste, radnička klasa poći u borbu protiv fašizma. Jedno obilježje nacističkog osvajanja Francuske bilo je zapanjujuće odstupanje među intelektualcima, uključivši i neke lijevo orijentirane. Inteligencija je najglasnije galamila protiv fašizma, a ipak je u odlučnom trenu njen velik dio pao u defetizam. Inteligencija je dovoljno dalekovidna da vidi nadmoć protivnika, štoviše, intelektualci se mogu potkupiti a očito je da nacisti to smatraju korisnim. S radničkom klasom je drugi slučaj. Premalo obrazovani da prozru smicalice koje se rade na njihov račun, oni lako gutaju fašistička obećanja, pa ipak, prije ili kasnije uvijek ponovo započinju borbu, jer osjete na vlastitim plećima da se fašistička obećanja ne mogu ispuniti. Da bi zauvijek pobijedili radničku klasu, fašisti bi morali podići opći životni standard, što ne mogu, i vjerojatno ne žele učiniti. Borba radničke klase podsjeća na rast biljke. Biljka je slijepa i tupa, ali zna dovoljno da nastavi napredovanje prema svjetlu i činit će to unatoč beskrajnim obeshrabrenjima. Zašto se radnici bore? Jednostavno rečeno za pristojan život, a sve su svjesniji da je sada tehnički moguć. Njihova svjesnost tog cilja pada i raste. U Španjolskoj su ljudi neko vrijeme djelovali svjesno idući prema cilju koji su željeli ostvariti i vjerujući da to mogu. To objašnjava silnu živahnost ljudi u Španjolskoj republici za vrijeme prvih ratnih mjeseci. Obični ljudi bili su do srži uvjereni da im je republika prijatelj, a Franco neprijatelj. Znali su da su u pravu jer su se borili za nešto što im je svijet dugovao i mogao dati.

To morate imati na umu želite li španjolski rat vidjeti u njegovoj pravoj perspektivi. Dok čovjek misli o okrutnosti, mržnji i jalovosti rata – i posebno u ovom slučaju, o zavjerama, mučenjima, lažima i nesporazumima – uvijek dolazi u iskušenje da kaže: »Svi smo mi isti. Ja sam neutralan.« U praksi, međutim, ne možete biti neutralni, jer vjerojatno ne postoji rat u kojem je svejedno tko će biti pobjednik. Gotovo uvijek jedna strana je više ili manje progresivna, a druga više ili manje reakcionarna. Mržnja koju je Španjolska republika izazvala kod milijunera, vojvoda, kardinala, gotovana, nadutih reakcionara i tko zna kod koga sve ne, bila bi sama dovoljna da pokaže kako stoje stvari. U biti to je bio klasni rat. Da je dobiven, opće bi blagostanje posvuda poraslo. Rat je izgubljen i vlasnici dionica širom svijeta trljali su ruke. To je bio stvarni rezultat, sve drugo je bila pjena na površini.

6

Ishod španjolskog rata riješen je u Londonu, Parizu, Rimu, Berlinu – a nikako ne u Španjolskoj. Nakon ljeta 1937. svi oni koji su imali oči shvatili su da republika ne može dobiti rat dok ne dođe do krupnih promjena u internacionalnoj pomoći, i na odluku da se bori na Negrinu i drugdje možda je djelomično utjecala nada da će svjetski rat koji je počeo 1939, izbiti 1938. Često spominjana nejedinstvenost Vlade nije bila glavni uzrok poraza. Vladina narodna vojska bila je mobilizirana na brzinu, loše naoružana i nemaštovita u vojnim pogledima, ali ona bi bila ista i da je politički sporazum postojao od početka. Na početku rata prosječni španjolski tvornički radnik nije znao ni pucati iz puške. U Španjolskoj nikada nije postojalo opće regrutiranje, a velika je poteškoća bio i tradicionalni pacifizam ljevice. Tisuće stranaca koji su se borili u Španjolskoj činili su dobru pješadiju, ali među njima je bilo vrlo malo stručnjaka bilo koje vrste. Trockističke teze da se rat mogao dobiti da revolucija nije bila sabotirana, vjerojatno su krive. Nacionalizacija tvornica, rušenje crkvi i izdavanje revolucionarnih manifesta ne bi podiglo sposobnost armije. Fašisti su pobijedili jer su bili jači; oni su imali moderno oružje, a drugi nisu. Nikakva politička strategija nije to mogla izjednačiti.

Ono što je u španjolskom ratu najviše zbunjivalo bilo je ponašanje velikih sila. U stvari, rat su za Franca dobili Nijemci i Talijani, čiji su motivi bili dovoljno jasni. Motive Francuske i Engleske teže je razumjeti. Godine 1936. svakom je bilo jasno da kad bi Britanija potpomogla španjolsku vladu oružjem u vrijednosti od nekoliko milijuna funti, Franco bi bio slomljen, a njemačka strategija umnogome poremećena. Tada niste morali biti prorok da predvidite približavanje rata između Britanije i Njemačke; čak ste ga mogli predskazati unutar godinu ili dvije. Pa ipak je, na najniži, kukavički i licemjeran način britanska vladajuća klasa učinila sve što je mogla da Španjolsku uruči Francu i nacistima. Zašto? Očiti odgovor bio je: jer su bili profašisti. Nesumnjivo je da su to bili, ali su ipak, kada je došlo do konačnog otkrivanja karata, ustali protiv Njemačke. Još je uvijek sasvim neizvjesno kakav su plan imali dok su stajali iza Franca, a možda ga uopće nisu ni imali. Da li je britanska vadajuća klasa pokvarena ili samo glupa, jedno je od najtežih pitanja našeg doba, a u nekim trenucima to je pitanje vrlo važno. Što se tiče Rusa, njihovi su motivi u španjolskom ratu potpuno nedokučivi. Jesu li, kao što su vjerovali radikali, intervenirali da bi branili demokraciju i onemogućili naciste? Zašto su onda intervenirali u tako malom opsegu i na kraju ostavili Španjolsku na cjedilu? Ili su, kao što su tvrdili katolici, intervenirali da bi poduprli revoluciju. Zašto su onda učinili sve što je bilo u njihovoj moći da razbiju španjolski revolucionarni pokret, brane privatno vlasništvo i predaju vlast srednjoj klasi koja je bila protiv radničke klase? Ili su, kao što su mislili trockisti, intervenirali samo zato da spriječe španjolsku revoluciju? Zašto onda nisu stali iza Franca? Doista, njihove je akcije najlakše objasniti ako se pretpostavi da su djelovali na osnovi nekoliko različitih motiva. Vjerujem da ćemo u budućnosti doći na to da Staljinova vanjska politika nije bila tako dijabolički pametna, kako se tvrdi, već samo oportunistička i glupa. Kako god bilo, španjolski građanski rat je pokazao da su Nijemci znali što rade, a njihovi protivnici to nisu. Rat je vođen na niskom tehničkom stupnju i glavna strategija je bila vrlo jednostavna. Pobijedit će ona strana koja bude imala oružje. Nacisti i Talijani dali su oružje svojim španjolskim fašističkim prijateljima, a zapadne demokracije i Rusi nisu dali oružje onima koji su im trebali biti prijatelji. Tako je nestala Španjolska republika, »postigavši ono što nije propustila nijedna republika«.

Teško je reći da li je bilo pravilno – što su ljevičari u drugim zemljama nesumnjivo činili – hrabrili Španjolce da se bore, kad nisu mogli pobijediti. Ja osobno mislim da jeste, jer vjerujem da je, čak i s gledišta mogućnosti da se preživi, bolje boriti se i biti poražen, nego se predati bez borbe. Utjecaj tog rata na strategiju opće borbe protiv fašizma još je teško ocijeniti. Nenaoružane odrpane armije republike izdržale su dvije i pol godine, što je sigurno više nego što je neprijatelj očekivao. Je li to poremetilo fašistički plan ili pak, u drugu ruku, samo odgodilo glavni rat i dalo nacistima više vremena da pojačaju svoje naoružanje, još je neizvjesno.

7

Kada mislim o španjolskom ratu, uvijek mi ožive dvije uspomene. Jedna je sjećanje na bolnički odjel u Leridu i prilično tužne glasove ranjenih boraca narodne vojske kako pjevaju neku pjesmu s refrenom koji je završavao:
Una resolucion, Luchar hast’al fin!
Dakle, do kraja su se borili dobro. Posljednjih osamnaest mjeseci rata republikanske armije su se morale boriti gotovo bez cigareta i s prokleto malo hrane. Čak i kada sam napustio Španjolsku sredinom 1937. vladala je oskudica u mesu i kruhu, duhan je bio rijetkost, a kava i šećer gotovo nedokučivi.

Druga uspomena je sjećanje na talijanskog vojnika koji mi je u stražarnici stisnuo ruku onog dana kada sam se pridružio narodnoj vojsci. Pisao sam o tom čovjeku na početku moje knjige o španjolskom ratu, i ne želim ovdje ponavljati što sam tamo rekao. Kada se sjetim – oh, kako živo! – njegove pohabane uniforme i plahovitog, patetičnog, nevinog lica kao da iščezavaju složene usputne posljedice rata i jasno vidim da ni u kom slučaju nije bilo sumnje tko je bio u pravu. Usprkos politici velikih sila i novinarskim lažima, središnje pitanje rata bio je pokušaj takvih ljudi da izvojuju častan život za koji su smatrali da im po rođenju i pripada. Teško je razmišljati o vjerojatnom kraju tog čovjeka bez višestruke gorčine. Kada sam ga sreo u Lenjinovoj kasarni, vjerojatno je bio trockist ili anarhist, i u prilikama svojstvenim našem dobu takve ljude, ako ne ubije Gestapo, ubije GPU.

Ali to ne utječe na dugotrajne posljedice. Lice tog čovjeka, koje sam vidio samo minutu ili dvije, ostalo je u meni kao neka vrsta vizualnog podsjetnika na ono zašto se stvarno ratovalo. Meni je on simbolizirao cvijet evropske radničke klase koju je proganjala policija svih zemalja, ljudi koji su punili masovno grobove španjolskih ratišta i koji sada, uz melodiju nekoliko milijuna, trunu u logorima za prisilni rad.

Kada čovjek razmišlja o svim ljudima koji potpomažu ili su potpomagali fašizam, ostaje zapanjen pred njihovom raznovrsnošću. Kakva momčad! Razmislite o programu koji bar na neko vrijeme na isti brod može dovesti Hitlera, Petaina, Montagu Normana, Pavelića, Williama Randolpha Hearsta, Streichera, Buchmana, Ezru Pounda, Juana Marcha, Cocteaua, Thyssena, oca Coughlina, muftiju od Jeruzalema, Arnolda Lunna, Antonescua, Spenglera, Beverleyja Nicholsa, Lady Houston i Marinettija! Ali ključ je vrlo jednostavan. To su sve ljudi koji imaju nešto izgubiti ili ljudi koji žude za hijerarhijskim društvom i boje se mogućeg svijeta slobodnih i jednakih ljudskih bića. Iza svih odvratnosti koje se govore o »bezbožničkoj« Rusiji i »materijalizmu« radničke klase stoji jednostavna namjera onih s novcem i privilegijama da se prilijepe na njih. Ista je stvar, iako se u njoj krije i djelomična istina, sa svim pričama o bezvrijednosti izgradnje novog društva koje ne prati »duševna promjena«. Pobožni su, od pape do kalifornijskih jogija, plemeniti kada se radi o »društvenim promjenama«, što je s njihovog stanovišta mnogo utješnije nego promjena ekonomskog sistema. Petain je pad Francuske pripisivao »ljubavi za uživanjem« običnih ljudi. To mišljenje vidite u pravoj perspektivi ako se upitate koliko zadovoljstva ima u svom životu običan francuski radnik ili seljak u usporedbi s Petainom. Prokleta bila bezobraznost tih političara, svećenika, ljudi od pera i svih drugih koji čitaju bukvice socijalistu iz radničke klase zbog njegovog »materijalizma«! Sve što radni čovjek traži spada u ono što bi oni drugi smatrali nužnim minimumom bez kojeg je ljudski život nezamisliv. Dovoljno hrane, oslobođenje od mučnog terora nezaposlenosti, uvjerenost da će vaša djeca dobiti nepristrane mogućnosti, kupanje jednom dnevno, čisto rublje, krov koji ne prokišnjava, radni dan poslije kojeg vam i nakon obavljenog posla ostaje nešto malo energije. Nijedan od onih koji propovijedaju protiv »materijalizma« ne bi život smatrao bez tih uvjeta podnošljivim. A kako bi lako mogli ostvariti taj minimum kada bi tom poslu posvetili samo dvadeset godina! Podići životni standard čitavog svijeta na razinu britanskog ne bi bio veći pothvat od rata koji sada vodimo. Ja ne tvrdim, i ne znam nikoga tko bi to tvrdio, da bi se sami po sebi riješili svi problemi. Želim samo reći da neimaština i surovi rad moraju biti iskorijenjeni i da se tek onda mogu početi razmatrati stvarni problemi čovječanstva.

Glavni problem našeg vremena je gubitak vjerovanja u osobnu besmrtnost, a o tome se ne može raspravljati dok se prosječno ljudsko biće kinji poput vola ili dršće u strahu od tajne policije. Koliko su u pravu radničke klase u svojem »materijalizmu!« Koliko su u pravu da shvaćaju da želudac dolazi prije duše, ne na skali vrijednosti, već po vremenskom redoslijedu. Shvatimo to i dugotrajni užasi koje trpimo postat će barem razumljivi. Sva razmatranja koja vas navode na oklijevanje – zavodljivi glasovi Petaina ili Gandhija, neizbježna činjenica da se u borbi morate poniziti, dvolična moralna pozicija Britanije s njenim demokratskim frazama i carstvom kulija, kobni razvoj Sovjetske Rusije, jadna farsa ljevičarske politike – sve to blijedi i pred vama se pojavljuje jedino borba običnih ljudi koji se postupno bude protiv svojih gospodara i njihovih unajmljenih lažljivaca i protuha.

Pitanje je vrlo jednostavno. Hoće li ljudima poput tog talijanskog vojnika biti dopušteno da prožive častan, pun, ljudski život koji je sada tehnički ostvariv, ili neće? Hoće li običan čovjek biti gurnut natrag u blato, ili neće? Ja vjerujem, možda s nedovoljno razloga, da će običan čovjek dobiti svoju bitku prije ili kasnije, ali želim da to bude prije a ne kasnije – negdje u slijedećih sto godina, recimo, ali ne u narednih deset tisuća godina. To je u stvari bilo odlučno pitanje španjolskog rata kao i sadašnjeg rata, a vjerojatno i drugih ratova koji će doći.

Nikada više nisam vidio tog talijanskog vojnika narodne armije, niti sam ikada saznao njegovo ime. Vrlo je vjerojatno da je mrtav. Gotovo dvije godine kasnije, kada je rat očito bio izgubljen, napisao sam mu u spomen ove stihove:

Talijanski vojnik stisnuo mi je ruku
Preko stola, u stražarnici;
Snažnom i nježnom rukom
Baš takvih dlanova

Usred paljbe topova što mogu se sresti
Oh, kakav sam mir spoznao tad
Gledajuć‘ njegovo ranjavo lice
Čistije od lica bilo koje žene.

Odvratne riječi od kojih mi se povraća
Njegovim ušima još su bile svete
On je rođen sa znanjem koje sam ja sticao
Iz knjiga i polako, kao dijete.

Varljivi topovi ispričali su svoju priču
I svaki od nas pošteno ju je platio.
Al’ meni je sudbina bila sklona.
Čemu? Tko bi to ikad shvatio?

E pa sretno, talijanski vojniče.
Ali, sreća za hrabre nije.
Što će ti svijet uzvratiti?
Uvijek manje nego što si dao prije.

Između utvare i sjene,
Između crvene i bijele,
Između metka i laži,
Gdje se skriti, kaži?

Jer gdje je Manuel Gonzales,
I gdje je Pedro Aquilar,
I gdje je Ramon Fenellosa?
Crvi u zemlji znaju gdje su.

Tvoje ime i junačka djela zaboravljeni su.
Ogoljele kosti nitko ti ne traži.
Laž koja te pogubila sahranjena je
Ispod još veće laži.

Ali ono što vidjeh na tvom licu
ne može izbrisat’ nijedna sila.
Nijedna bomba koja je ikad pukla
Kristalno čist duh nije razorila.


Napisano u jesen 1942.

COMMENTS

Naziv

"Oslobođenje",1,2016. fotografije/kolovoz,1,4:5-11,1,Adam Zagajewski,1,Agencije,1,Agniezska Žuchowska - Arendt,1,Ai Weiwei,1,Al Jazeera,1,Alan Pejković,1,Albert Camus,1,Aleksa Golijanin,1,Aleksandar Genis,1,Aleksandar Roknić,1,Aleksandar Tišma,1,Alem Ćurin,1,Alen Brabec,1,Aleš Debeljak,2,Alexander Kluge,1,Almin Kaplan,4,Amer Bahtijar,1,Amer Tikveša,1,Amila Kahrović Posavljak,1,Amir Or,1,Amos Oz,1,Ana Ahmatova,2,Ana Radonja,1,Andres Neuman,1,Andrijana Kos Lajtman,7,Anton Pavlovič Čehov,1,Antun Branko Šimić,1,Anya Migdal,1,Bela Hamvaš,2,Bela Tarr,1,Bertolt Brecht,4,Biblijski citat,1,Biljana Srbljanović,4,Bilješka,5,Biserka Rajčić,3,Blago Vukadin,1,Boba Đuderija,1,Bogdan Bogdanović,2,Bojan Munjin,1,Bojan Savić Ostojić,1,Bookstan II 2017,1,Borges,4,Boris Buden,4,Boris Dežulović,2,Boris Dubin,1,Boris Perić,1,Borislav Pekić,1,Borislav Veselinović,1,Borka Pavićević,1,Boro Drašković,1,Božo Koprivica,3,Branimir Živojinović,1,Branimira Lazanin,1,Branislav Jakovljević,2,Branislav Petrović,1,Branko Ćopić,1,Branko Kukić,1,Branko Rakočević,1,Bruno Schulz,1,BUKA,1,Burkhard Bilger,1,Caravaggio,1,Charles Simic,6,Chris Hedges,1,citati,1,Claude Lévi-Strauss,1,Cornelia Vismann,1,crtež,1,Damjan Rajačić,1,Dan Pagis,1,Danica i Haim Moreno,1,Daniil Ivanovič Juvačov Harms,1,Danijel Dragojević,1,Danilo Kiš,10,Dara Sekulić,1,Dario Džamonja,1,Darko Alfirević,1,Darko Cvijetić,254,Darko Cvijetić. Agnieszka Zuchovska Arent,1,Darko Desnica,4,Darko Pejanović,1,Daša Drndić,1,David Albahari,5,Davor Beganović,1,Davor Ivankovac,1,Davor Konjikušić,1,Dejan Kožul,1,Dejan Mihailović,1,Deklaracija o zajedničkom jeziku,1,Dietrich Bonhoeffer,1,Dijala Hasanbegović,1,Dnevnik,8,Dobrivoje Ilić,1,Dobroslav Silobrčić,1,Dominique-Antoine Grisoni,1,Dragan Bajić,1,Dragan Bursać,1,Dragan Markovina,1,Dragan Radovančević,3,Drago Pilsel,1,drama,2,Dubravka Stojanović,1,Dubravka Ugrešić,4,Duško Radović,1,Dževad Karahasan,2,Đorđe Bilbija,2,Đorđe Krajišnik,4,Đorđe Tomić,1,Edmond Jabes,1,Eduard Šire,1,Edvard Kocbek,1,Elis Bektaš,4,Elvedin Nezirović,1,Elvir Padalović,1,Emil Cioran,8,Emmanuel Levinas,1,Epitaf,1,Ernst Jünger,2,esej,148,Fahredin Shehu,1,festival,2,Filip David,2,fotografije,1,fra Drago Bojić,1,Francis Roberts,1,Frank Wedekind,1,Franz Kafka,4,Friedrich Nietzche,1,Furio Colombo,1,Genadij Nikolajevič Ajgi,1,Georg Trakl,1,George Orwel,1,Georgi Gospodinov,1,Géza Röhrig,1,Gianni Vattimo,1,Gilles Deleuze,1,Giorgio Agamben,7,Giorgio Manganelli,1,Goran Milaković,2,Goran Stefanovski,1,gostovanje pozorišta,4,govor,2,Gustaw Herling-Grudzinski,1,Hajdu Tamas,1,Hanna Leitgeb,1,Hannah Arendt,2,Hans Magnus Enzensberger,1,Hassan Blasim,1,Heiner Goebbels,1,Helen Levitt,1,Herbert Marcuse,1,Igor Buljan,1,Igor Mandić,1,Igor Motl,3,Igor Štiks,1,Igre u Jajcu 2017.,1,Ihab Hassan,1,Ilma Rakusa,2,IN MEMORIAM,7,Intervju,54,Ivan Čolović,2,Ivan Lovrenović,4,Ivan Milenković,1,Ivana Vuletić,1,Ivica Pavlović,1,Ivo Kara-Pešić,1,Jack Kerouac,1,Jacques Derrida,2,Jagoda Nikačević,1,Jakob Augstein,1,Jaroslav Pecnik,1,Jasmin Agić,1,Jasna Tkalec,1,Jelena Kovačić,1,Jelena Topić,1,Jona,1,Jorge Luis Borges,2,Josif Brodski,1,Josip Osti,1,Josip Vaništa. Patricia Kiš,1,Jovan Ćirilov,1,Jovica Aćin,3,Jugoslava Ilanković,1,Julija Kristeva,1,Julio Cortazar,1,Katja Kuštrin,2,Kim Cuculić,1,Knjige,1,književna večer,1,Kokan Mladenović,1,Komentar,1,kratka priča,3,kratke priče,6,kratki intervju,1,kritika,4,Krzysztof Warlikowski,1,Ksenija Banović Ksenija Marković,1,Ladislav Tomičić,1,Laibach,1,Lajoš Kesegi,1,Larisa Softić Gasal,1,Laurence Winram,1,Leonid Šejka,2,Ludwig Wittgenstein,1,Ljubiša Rajić,1,Ljubiša Vujošević,1,Maja Abadžija,1,Maja Isović,2,MALI EKSHUMATORSKI ESEJI,1,mali esej,16,Marcel Duchamp,1,Marija Mitrović,1,marijan cipra,1,Marin Gligo,1,Marina Dumovo,1,Mario Franz,1,Mario Kopić,46,Marjan Grakalić,1,Marko Misirača,1,Marko Stojkić,1,Marko Tomaš,1,Marko Veličković,1,Marko Vešović,2,Martin Heidegger,3,Massimo Cacciarri,1,Max Frisch,1,međunarodna poruka,1,Mensur Ćatić,2,Mia Njavro,1,Mihail Šiškin,1,Mijat Lakićević,1,Mikloš Radnoti,1,Milan Kundera,1,Milan Milišić,1,Milan Vukomanović,1,Milan Zagorac,1,Mile Stojić,2,Milica Rašić,1,Milo Rau,1,Miloš Bajović Ilić,1,Miloš Crnjanski,2,Miloš Vasić,1,Milovan Đilas,1,Miljenko Jergović,6,Mini esej,32,Miodrag Živanović,1,Mirjana Božin,1,Mirjana Stančić,1,Mirko Đorđević,2,Mirko Kovač,3,Miroslav Krleža,3,Miroslav Marković,1,Mirza Puljić,1,Mišo Mirković,6,Mišo Mirković foto,10,Mladen Bićanić,1,Mladen Blažević,2,Mladen Stilinović,1,Momčilo Đorgović,1,Naser Šećerović,1,Natalija Miletić,1,Nataša Gvozdenović,1,Neda Radulović- Viswanatha,1,nekrolog,1,Nemanja Čađo,1,Nenad Milošević,1,Nenad Obradović,5,Nenad Tanović,1,Nenad Vasiljević,1,Nenad Veličković,2,Nenad Živković,1,Nepoznati spavač,1,Nermina Omerbegović,1,Nikola Kuridža,1,Nikola Kuzanski,1,Nikola Vukolić,1,Nikola Živanović,1,Nikolaj Berđajev,1,Nikolina Židek,1,NOVA KNJIGA,1,novela,1,Novica Milić,2,Novica Tadić,1,obavijest,1,odlomak romana,9,odlomci,6,Oliver Frljić,8,Osip Mandeljštam,2,Otto Pöggeler,1,Otto Weininger,1,Paolo Magelli,2,Paul Celan,3,Paul Klee,1,Paul Valery,1,Petar Gudelj,2,Petar Matović,1,Petar Vujičić,1,Peter Esterhazi,1,Peter Semolič,3,Peter Semolič. prijevod,4,Peter Sloterdijk,3,Pier Paolo Pasolini,2,pisma,5,pismo,1,pjesma,1,Plakat,1,Poezija,265,poezija prevod,1,potpisnici,1,Pozorišna kritika,1,Pozorišne Igre u Jajcu,1,Pozorište Prijedor,4,predavanje,1,Predrag Finci,2,Predrag Matvejević,2,Predrag Nikolić,1,Predstava,2,Prepiska,1,priča,37,Prijevod,12,prijevod govora,1,prikaz knjige,2,prikaz predstave,3,Primo Levi,1,Protest,1,Proza,2,Radimir Sovilj,1,Radiša Cvetković,1,Radmila Smiljanić,1,Radomir Konstantinović,2,Rastislav Dinić,1,Raša Todosijević,3,razgovor,4,Refik Hodžić,1,Renate Lachmann,1,Robert Bagarić,1,Roger Angell,1,Roland Barthes,2,Roland Jaccard,1,Roland Quelven,1,Saida Mustajbegović,2,Sándor Márai,1,Saša Jelenković. poezija,1,Saša Paunović,1,Sava Babić,3,Seida Beganović,3,Semezdin Mehmedinović,4,Senadin Musabegović,1,senka marić,1,Sesil Vajsbrot,1,Shosana Felman,1,Sibela Hasković,1,Siegfried Lenz,1,Sigmund Freud,1,Sinan Gudžević,1,Siniša Tucić,1,sjećanje,2,Slavenka Drakulić,1,Slavica Miletić,3,Slavoj Žižek,1,Slobodan Glumac,1,Slobodan Šnajder,1,Slobodan Tišma,1,SLOVO GORČINA,1,Sonja Ćirić,3,Sonja Savić,1,Srđa Popović,1,Srđan Tešin,1,Sreten Ugričić,3,Srpko Leštarić,1,stećak,2,Stevo Basara,1,Stojan Subotin,1,Susan Sontag,1,Sven Milekić,1,Svetislav Basara,2,Svetlana Aleksijevič,1,Šagal,1,Tadeusz Różewicz,1,Tamara Kaliterna,1,Tamara Nablocka,1,Tamara Nikčević,2,Tatyana Tolstaya,1,Tea Benčić Rimay,1,Teatar,1,Teatron,1,The New York Times. Žarka Radoja,1,Thomas Bernhard,10,Thomas Ostermeier,1,Tomaž Šalamun,2,Tomislav Čadež,1,Tomislav Dretar,2,Tonko Maroević,1,Tony Judt,1,Umberto Eco,2,Urbán András,1,Vanda Mikšić,1,Vanesa Mok/Anđelko Šubić,1,Varlam Šalamov,3,Vera Pejovič,3,Veronika Bauer,1,Video,10,Viktor Ivančić,3,Viktor Jerofejev,1,Viktoria Radicz,2,Vincent Van Gogh,1,Višnja Machido,1,Vladan Kosorić,2,Vladimir Arsenić,1,Vladimir Arsenijević,1,Vladimir Gligorov Ljubica Strnčević,1,Vladimir Milić,2,Vladimir Pištalo,3,Vladimir Vanja Vlačina,1,Vladislav Kušan,1,vojislav despotov,1,Vojislav Pejović,1,Vojo Šindolić,1,Vujica Rešin Tucić,1,Vuk Perišić,3,Walter Benjamin,1,Wisława Szymborska,1,Wolfgang Borchert,1,Wroclaw,1,Zadie Smith,1,zapis,1,zavičaj,1,Zbigniew Herbert,3,zen,1,ZKM,1,Zlatko Jelisavac,2,Zoran Vuković,2,Zygmund Bauman,1,Žarko Milenić,1,Žarko Paić,1,Željko Grahovac,2,Živojin Pavlović,1,
ltr
item
HYPOMNEMATA: Sjećanje na Španjolski građanski rat, George Orwel
Sjećanje na Španjolski građanski rat, George Orwel
http://4.bp.blogspot.com/-caZMVRg1Yds/VVsxGyvZ1fI/AAAAAAAABDA/UZS8rZaE5EY/s320/dimnjak%2Bi%2Bpsi.jpg
http://4.bp.blogspot.com/-caZMVRg1Yds/VVsxGyvZ1fI/AAAAAAAABDA/UZS8rZaE5EY/s72-c/dimnjak%2Bi%2Bpsi.jpg
HYPOMNEMATA
https://darkocvijetic.blogspot.com/2015/05/sjecanje-na-spanjolski-graanski-rat.html
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/2015/05/sjecanje-na-spanjolski-graanski-rat.html
true
2899971294992767471
UTF-8
Svi članci su učitani Nije pronađen nijedan članak VIDI SVE Pročitaj više Odgovori Prekini odgovor Obriši By Početna STRANICE ČLANCI Vidi sve Preporučeni članci OZNAKA ARHIVA PRETRAGA SVI ČLANCI Nije pronađen nijedan članak koji odgovara upitu Vrati se natrag Nedjelja Ponedjeljak Utorak Srijeda Četvrtak Petak Subota Ned Pon Uto Sre Čet Pet Sub Siječanj Veljača Ožujak Travanj Svibanj Lipanj Srpanj Kolovoz Rujan Listopad Studeni Prosinac Sij Velj Ožu Tra Svi Lip Srp Kol Ruj Lis Stu Pro just now 1 minutu prije $$1$$ minuta prije 1 čas prije $$1$$ sati prije Juče $$1$$ dana prije $$1$$ tjedana prije više od 5 tjedana prije Sljedbenici Slijedi THIS CONTENT IS PREMIUM Please share to unlock Copy All Code Select All Code All codes were copied to your clipboard Can not copy the codes / texts, please press [CTRL]+[C] (or CMD+C with Mac) to copy