foto - Predrag Trocikić



DARKO CVIJETIĆ



POSTOTAK PERJA PRI SAGINJANJU





Bijelo meso mene gleda kako mi svijet beskonačno oprašta.
 
Nakon rata nikada nisam zaspao u šatoru…..Bliski miris zemlje u nosnicama, i strah iz rovova kao magla nahvatavao bi mi se na grlovod.
Jezik kojega sam zatekao s umočenim prstima u mojoj za jesen šparanoj limfi. Šatori, podrumi i rovovi.
 
Mandeljštam je umro u sumrak, svjedoči Varlam Tihonovič, dva su dana logoraši iz njegove barake krili njegov zamrznut leš, kako bi dobili još jedno sljedovanje juhe od kalje.
 
Smrznut Osip za dvije porcije.
Što je tekst svetiji, vrhunskija mu je usamljenost.
 
U podrumu pozorišta pronašao sam spužvasta i vatirana krila, koja je u predstavi “Duplo dno” po Goranu Stefanovskom, 1993. nosila djevojčica, jer je u predstavi bila – anđeo giljotine.
 
Imala je dvanaest godina.
Sada toliko ima njezina djevojčica.
Spužva je još držala vatu jednokrilavo, i za vrat.
 
Kao za dvije porcije skriven mrtav Osip.
 
Ja sam taj kojeg je čekala, netremice, ta spužva. Samo ja sam još znao i potvrditi mogao da je bila krila, da nije obična spužva.
Giljotina nije opstala, nje u podrumu nije bilo.
 
Poznata je Caravaggiova navada da svoju glavu slika i postavlja Meduzi, Ivanu Krstitelju…
Svoju je glavu pozajmljivao, pa se poslije bezglav tražio po ogledalima i podrumima.
 
Zato u potpalublju pozorišta nema dvadesetpetogodišnjih giljotina.
Pa sunce mora da je visoko.
 
“A Raša Livada kaže:
Niko se ne može sagnuti toliko nisko
da bi vidio lice Boga.”
 
 
 
 
 
 
NA INFUZIJI
 
 
 

Poluslijep starac, između bolničkih soba, pipajući masno krečen zid na hodniku, pomiče se po korak, izgubio se.

Šapuće da je T. Edison želio uraditi sijalicu od pomrčine Sunca, i kako zna da mu iza leđa govore da je lud.

Nije problem u kisiku, kaže Cioran, imam ga dovoljno, no što da radim s njim tolikim, ne znam zbog čega da dišem.
Kanio sam mu to reći, ali starac je zaspao; izgledao je kao Lazar iz Vitanije, spreman za buđenje.
Tek zaspali ako se kasno probude, istrule im oči, pa nemaju čime gledati.
Čekam strunasto smračivanje, nosim svijeću od pomrčine voska.
Nitko svoj leš koji se brani od mesa ne njeguje, a svejedno su čekaonice lječničke prepune.

Vrt, vrteška, vort, vorteška.
Vrat, povrtak, povratak.

Toliki mesoliki nemaju svoje pokostje, toliko nicanje u vrtovima bi da je započinjanje.
Leš i muzika međusobno se čuju, u nama neosvjetljenom svijetu, gdje ništa nema prvi dan.
Kada si bio mali, pričala majka, tako si čvrsto držao svoju tišinu, kao da si zubima pregrizao usnu harmoniku, pa s nje kaplje.
S usne.

Kad je nitko ne čita, pjesma se u nultom vremenu šćućurava.
I kao od posjekotina i otvora što žive igle s koncem u ušima, tako pjesma zaleši jednu noć od celuloze iz šume, preživjele na papiru.

Prolešena kaplje.
                         

Objavi komentar Blogger

 
Top