DARKO CVIJETIĆ
AJLANA KOLAJNA
Bog je siroče, rekao sam mu.
Sasvim je sam, i ne znam kako mu je. Mirno me je slušao. Koliko ima do tamo, pitao je? Ne znam, nekoliko noći i dana.
Važno je da dođemo nekako do Beograda, dalje ćemo lakše, nije Njemačka više daleko.
Jesi bio kada u Beogradu, kako je tamo?
Sada je dobro, i njih su bombardirali.
Možda dođemo i do Sarajeva.
Njih su isto bombardirali, reče mi, samo iz bliže. Eto, vidiš kako znaš.
Jesu li tamo muslimani? Nisu, većinom nisu. U Sarajevu jesu, ali u Njemačkoj, Beogradu i Mađarskoj nisu. Znam sigurno.
Onda neće biti lako, oče, reče.
Neće, sine, važno je se se držimo zajedno.
Ne znam plivati.
Ne znam ni ja.
Nećemo ni trebati plivati.
Kad dođemo do Turske, mora više nema. Nema ga do kraja Njemačke.
Ima li u Sarajevu mora, pita mirno,
dok čekamo brodicu, da nas prokrijumčari do Turske zemlje, do obale?
Nema, ne može u Sarajevu biti mora kad je tamo bila Olimpijada 1984. ja
sam bio dječak i sjećam se snijega, a gdje ima snijega, nema mora.
Obećavaš, kaže, da nećemo morati plivati?
Obećavam, kažem i stišćem jabuku u
džepu koju sam ponio, i već satima je premećem i čuvam za njega, ali kad
baš ogladni, ili ožedni, ne bez veze, jabuka nije uzalud sađena u raju,
kalemovana božjom rukom i zalijevana vodom koju mi ni zamisliti ne
možemo. I nije nimalo slana, kao ova što je moramo preći. Uvijek je
slana voda koju ćeš preći ili si zaboravio da ti je krv slana.
Gledao me, pospan i slanokrv.
U pristiglu brodicu ušlo nas je
sigurno stopedeset previše. U potpalublju nije bilo zraka i u mraku su
ljudi hodali jedni po drugima. Mokrilo se u kutu, bilo je strašno.
Isprva su ljudi šutjeli. Držao sam ga za ruku. Vremenom su počeli bivati
sve agresivniji. Glad i žeđ od ljudi prave demone, i on se stiskao uz
mene.
Tad sam mu dao jabuku, u mraku ju je dohvatio i čuo sam kako je zagrizao.
Taj zvuk. Jednom, samo jednom.
Toliko je Ademu i bilo dovoljno.
Jedan zagriz.
Muškarci su počeli razumijevati da se
već predugo njišemo na vodi, da su ogromne pare davali krijumčarima da
ih prevezu, i da su možda već izigrani.
Zatim je počela oluja. Upravo tada.
Sve se okretalo naglavce.
Izgubio sam ga. Nastao je potpuni kaos, zapomaganja, gaženja, jedni su ispadali, mrak je sve činio još ….Dozivao sam.
Zatim puno vode, nesvjestica i mrak.
Probudio sam se u izbjegličkom kampu,
ali u bolničkom odjelu. Govorili su oko mene na turskom, i na
paštunskom, ženski glas dozivao me na engleskom.
Pitali su jesam li krenuo sam?
Ne znamo plivati, šapnuo sam.
Mislio sam da sam mrtav i da neću moći reći ništa, ali rekao sam.
Ne znamo plivati.
Tko još ne zna plivati, ponavljao je glas?
Sin, šapnem mrtav, dječak, šapnem, sin moj.
Ja nisam siroče.
Imao si puno sreće,
govori policajčev glas desno, ležao si na dasci, odmah za tobom našli
smo jabuku i onu utopljenu djecu.
Izbacila ih voda na obalu.
Siroče je, siroče, mislim, sklopim oči, i čujem cijuke kao u kotilištima pacova u gaju maslina, kod kuće.
Eto, zato je sam. Zagrižene jabuke ostanu same po rajevima.
Jer na Potopu, izgleda da bog nije znao plivati.
Pa je Jona pospašavao sve, samo ne vodu, jer vodu ne možeš spasiti, vodi možeš samo opraštati.
A on bio u njoj.
PORIBLJAVANJE GRANICE
Poplavljivala voda grobljance uz Unu.
Prvo lagano, kao da su došaptavali vodi kako da ih povede.
Una je brzo naišla i odnijela sve.
I bijele dokoljenice mladih voćaka, i maglu što je iza leđa krila cijele bukete mladoispupalih vrbika.
Povadila voda škrinje i tkanine, pružne šine pored vode na nasipu, i odnijela ih. Una uzela i pola brda, i snijeg nije imao na što padati nekoliko noći, mjeseci.
Sad se ne zna koji je čiji grob, koga je voda odnijela, čije su daske izdržale, čije kosti ne plivaju, koga nema, tko je svoj Sudnji dan već prečekao od radosti, i nestao.
Prvo dolazio sam, molio, šutio, klimao glavom, a treći put poveo nekog malog, slijepog dječarca od dvanaestak ljeta.
Odu dolje kad se voda povukla, nešto kao da osluškuju, kao da zazivaju poimenično one što tu ležahu prije povodnja.
I jedan se odazvao na svoje ime, na prozivku.
I sada ga eno na vrhu brda.
Kao da mu se kosti popele uzvodno, pa ga nijemi dječak ogrobio na vrhu brda, da čeka ostale, da bude hram s pogledom na okuku Une.
Tako dok god se zemlja osi oko sebe i Una dok se vraća ovuda odlazeći, oni će nailaziti.
Neki će mahati kao svi valovi, neki tiho plovkati; ni sjekirom, ni pamćenjem usjećenih dana.
Tako orao kad osljepljuje od starosti, više ne lovi i ne leti.
Onijemi, oneklikti.
I tako uncanje prosekturnog lavora od cinka, punog Prometejeve jetre, klizavije je od jedne šibice.
COMMENTS