Balerina, Darko Desnica

                                                                              

DARKO DESNICA

BALERINA



Otkrio sam je u jednoj beogradskoj staretinarnici: bijelu, fragilnu, zatočenu u kugli od stakla.
Stajala je uspravno na jednoj nozi kao ptica, s ispruženom desnom papučicom i uzdignutim koljenom: izvijene u blagom luku, ruke su joj nad glavom tvorile stilizirano, mitsko rogovlje.
U unutrašnjasti kugle, oko njezina tijela, lebdjela je crvenkasta prašina, pojačavajući dojam artificijelnosti, izdvojenosti.
Promatrajući sada Selmino lice, djelomice zakriveno velom, ne znam zašto sam je ostavio tamo, među starim rukopisima, svjetiljkama, instrumentima, u gradu obuzetom mržnjom.

...

Naručujući limunadu, moli me da joj ispričam svoj posljednji san.
«Izgledaš kao student,» rekla mi je kad smo se sreli. «Kako ti to uspijeva?»
«Ne znam,» odgovorio sam. «Puno spavam.»
«Misliš da se u snu ne stari?»
Pokušavajući joj nazrijeti pogled palim cigaretu, prisjećam se:
«Vidim ženski zbor,» kažem. «Pjevačice su raspoređene u jednom redu, između imaginarnih krajeva proscenijskog luka. Lica skrivenih pod kapuljačama, s uskim otvorima za oči, čitaju tekst sa pergamentskih svitaka.
Jedan par, muškarac i žena, obasjani smećkastom svjetlošću, stoje nekoliko metara ispred, kao zvučni kipovi.
Svi zajedno pjevaju neku arhaičnu melodiju, a jedine riječi koje razabirem su «fragelis» i «inutelis», za koje znam da potječu s Ivanova splitskog sarkofaga.
S posljednjim taktovima prizor se mijenja, pjevačice skidaju kapuljače, hvataju se za ruke i oblikuju kolo, počinju plesati oko zagrljenog para – tajanstveni se obred pretvara u smirujuće-zelenu, ljubičastu matissovsku fantaziju...»
«Lijepo,» kaže. «Malo kičasto. Zvuči kao san o iskupljenju.»
«Da,» potvrđujem. «Jesi li ikada plesala pod maskom?»
«Nisam,» kaže.
«Što misliš,» dodajem, «kako bi se osjećala?»
Savija laktove pod pravim kutem, podiže ruke: «Kao lutka,» kaže. «Mehanička lutka».

Nakon što je na moju molbu podigla veo (oči su joj tamne, ukrašene zagasitozlatnim sjenilom), počinje pričati o napornim treninzima, svakodnevnoj borbi s tijelom.
«Najteže mi je što sam izgubila elastičnost,» kaže. «Skokovi su mi niži, kretnje sporije; moram više vježbati da bih ostala u formi.
Uostalom,» dodaje rezignirano, «balerine su ti patetična stvorenja: kad se reflektori ugase, ostajemo same, zaboravljene, okružene psima i slikama.»
«Ali,» upozoravam ju, «pred tobom je još najmanje deset godina aktivne karijere...»
«Varaš se,» kaže. «Nemam više od pet».

...

«Neki dan sam dobila zanimljivu ponudu,» povjerava mi, nakon što smo platili i odlučili prošetati prema Tuškancu. «Jedan mladi muzičar, iz skupine koja izvodi baroknu glazbu, obavijestio me da je dobio novac za snimanje desetminutnog spota. Zamolio me da im nešto otplešem, na vlastitu koreografiju: vrlo egzotično.»
«Bila bi sama u tom spotu?» pitam.
«Da,» potvrđuje. «Anđelina u limbu...»
«To bih volio vidjeti,» kažem.
«Ne sumnjam,» odgovara, smiješeći se.

Prolazimo dječje igralište, krećemo prema Dubravnkinu putu.
«Ovdje sam nekad dolazila na kavu,» kaže, pokazujući u smjeru restorana. «A sad se to pretvorilo u pogrešno mjesto».
«Je,» kažem. «Novo vrijeme».
«Idemo lijevo,» dodaje oporo. «Ne želim to gledati».

«Ljudi imaju nevjerojatne predrasude prema mom izgledu,» napominje nešto kasnije. «Kao da je elegancija mana».
«Ti i ja,» kažem, «izgledamo kao režiser i glavna glumica u pauzi snimanja».
Tek tada postaje svjesna kontrasta između moje iznošne odjeće i svoga kostima s tokicom.
«Istina,» potvrđuje. «O čemu je film?»
«Hm,» kažem. «O spletkama u svijetu visoke mode?»
«Znala sam,» kaže. «Morat ću početi nositi traperice».

Pravimo krug, vraćamo se prema Dežmanovu prolazu. Moli me da joj preporučim nešto za lektiru.
«O baletu?» pitam.
«Ako je zanimljivo...»
Provjeravam je li čitala razgovore Stravinski – Craft.
«Ne, nisam,» kaže. «Imaš tu knjigu?»
«Imam,» potvrđujem.
«Onda ćeš mi ju posuditi...»
U hodu usklađujemo termine, dogovaramo idući susret.
Izlazimo na Ilicu. Selma ponovo spušta veo.
Pod mojim usnama, obraz joj je gladak kao staklo; mašući joj na rastanku, pitam se hoće li prepoznati proročanstvo, sjenu tuđeg sna.


photo - Lana Šlezić


via VASELJENA