Meteosong, Dragan Bursać

                                                                       

DRAGAN BURSAĆ


METEOSONG



Rekao mi je da je meteorolog. I tog smjera je u vojsci bilo. Imo je isturene, neobično bijele zube. Dentalni uredni dabar. I on je bio iz Drvara. Čudno. Tako smo na grudobranu otadžbine negdje na Liskovici branili srpstvo oktobra '95. Elem, ubiše nas Hrvati ko Švabe Brazil. I u jednim trenutku čulo se kratko fiiju, klop. Kako ne valja. Pita on mene da li mi smrdi iz usta. Reko- Da, al' klasično, ništa specijalno. Pogledamo, dva metra od nas šezdeset milimetara granatice neaktivirane u kamen zabijene. Plastična perca se još vrte. Smrdi stvarno na pokvaren zub. Al, jebeš ga, bolje na karijesno djelo nego na dinamitno zlodjelo. Kaže meni meteorolog da nas je Bog pogledao. I karalo nas još deset dana, sve nas tako Bog gledao. Jedanaesti dan se potrpamo u stodesetke i bježi za Banjaluku. U Tijesnom, zasmrdi meni zub stvarno. I blješti pred očima. Reko, da pitam meteorologa jel' isto ko gore na Liskovici zavonjalo?
Pola njegovog tijela koje je ostalo u kamionu sam instinktivno gurnuo sa ruba kamiona na put. Kao dijete koje neće da se igra sa raspalom igračkom.
Tako je poginuo Zvonko, jedan od rijetkih Hrvata, vojnika u vojsci Republike Srpske, pa još iz Drvara, pa još meteorolog.
I danas mi smrt bazdi na brušenu gleđ, a Zvonko mi zvoni kao potrošena sreća.
NE BACAM VIŠE OLINJALE HUMANOIDNE IGRAČKE.





STOJANKA


 
Vidio sam zarobljenike. Prave. Na Grabežu, iznad Bihaća. Položaj kao stvoren za rokanje grada. Dovedoše nam šest ljudi. Ni približno kako sam ih zamišljao. Balije, a ko mi. Nisu mršavi divljaci na Allahovom putu. I tu sad gledam ja u ta ogledala naše nesreće i prepoznam jednog Ferizovića. Motrimo se i ćutimo. Uto se neki naš prco od metar i kusur zaleti i krenu kundakom udarati ljude. A sve se dere:
-Memoj da bi ko udarao zarobljene i šara onom kundačinom od papovke. Isijava strah i mržnja u paru. Ja se prepao, krv će pasti.
Utom se stvori major M (koji nam je spasio živote, no otom potom) i lupi šamar tom švrći iz Ključa.
-Jel ti znaš da je u mom selu pobi..., poče prcać, no betmenski šamar majora M ga opet ućutka.
-To su ratni zarobljenici, zaveži!
Te zarobljenike smo netaknute zamijenili za naše jadnike.
Uopšte uzev, major M je bio pravi vojnik, učio nas kako napraviti udlagu, digitalnu kompresiju i sve ono što se u tim školama učilo, e da bi se preživjelo.
Par godina poslije rata, u Zenici, pita mene neki momak, znam li ja ko je on. Odmahnuh nehajno glavom.
-Ja sam ti onaj Ferizović, što ste nas zarobili i popola držim ovu diskoteku, a najviše sam se boj'o tebe. Jebo prcu. Bojo sam se da ćeš reći kako smo ti ubili ćaću, a jesmo. A ti samo ćutiš. Prepo se ti, a prepo se i ja. Da nije bilo M, onaj prcić bi nas sve pobio. Evo ti stojanka i daj je majoru. OVO TI NIJE PARA, OVO JE ZA MOJ ŽIVOT. Radi sa njom šta hoćeš, al ti ja vako velim. Ako si čovjek odnijećeš M-u.
Petnaest godina poslije, prco drži viđeniji auto plac u jednom gradu naše zemljice, ja sam tu gdje jesam, a major M na Bubanj Potoku prodaje rezervne dijelove. Anksiolitici i alkohol mu pomažu da se ne sjeća svega. Tako kažu.
Ferizovićeva stara plava dojč stojanka pravi moj mentalni herbar. A, rekoh, herbare ne volim. Krijem je po stani od sramote.






photo -  Raša Todosijević, Balkanski banket, 2002. Muzej savremene umetnosti, Beograd