DARKO CVIJETIĆ
ONAJ KOJI SE SMIJEŠI
(O dvije Eisenstaedtove fotografije, jednom Rembrandtovom ulju na platnu i gravuri “Žrtvovanje Izaka”)
I “OČI MRŽNJE”
Postoji onaj izvrsni niz fotografija, crno-bijelih i kolor fotografija, koje je uradio Alfred Eisenstaedt 1933. godine, za magazin LIFE. Sve fotografije napravio je u Ženevi, na sastanku Lige naroda, u vrtu hotela Carlton. Paradiranje svih tih državnika nisu ga nimalo impresionirali, izuzev jedne osobe, jednog čovječuljka, koji je očito uživao, okružen svim tim diplomatama.
Bio je to doktor Paul Jozef Goebbels, 36-godišnji Hitlerov Raichsministar narodnog prosvjećenja i propagande ( nekada sjajni student filozofije i književnosti na sveučilištima u Bonnu, Würzburgu, Freiburgu i Heidelbergu, gdje je i 1916. doktorirao tezom o piscu Wilhelmu von Schützu; ovdje neka ostane notirano da su dvojica njegovih najutjecajnijih profesora, Friedrich Gundolf i njegov doktorski mentor Max Freiherr von Waldberg, obojica bili Židovi), svježe imenovan, izbrijan i raspoložen.
Alfred je pridržavajući fotoaparat znojnim prstima diskretno upitao šefa protokola da ljubazno zamoli gospodina Raichsministra za nekoliko posve neobveznih fotografija za magazin LIFE.
I, začudo, Raichministar je pristao, čak i na iznenađenje sopstvene službe za osiguranje.
Popodne je nastao pomenuti izvrsni niz fotografija, crno-bijelih fotografija, u vrtu ženevskom 1933. godine.
Nasmijani i opušteni čovjek, (“naš mali doktor”, kako su ga zvali stariji u NSDAP) bio je blago šepav na desnu nogu od djetinjstva, i nosio je metalnu protezu i posebnu cipelu kojom je nadoknađivao visinu a to je nizom sitnih pokreta nenametljivo skrivao.
Eisenstaedtu nije trebao niti sekund da vidi kako se osmjeh na doktorovom licu uvijek suzdržava kao oči pokrivene rukama, kako se osmjeh zadržava samo ako je lice promatrano od više očiju odjednom.
Mirno je i suzdržano fotografirao, povremeno sugerirajući Raichsministru da promijeni ili poboljša položaj tijela u odnosu na svjetlo.
Ali, niz prekida jedna fotografija, na kojoj doktor književnosti i Raichministar narodnog prosvjećenja i propagande Goebbels, sjedi u vrtnoj fotelji hotela Carlton, i gleda izravno u foto objektiv, s izrazom lica u kojem su – gađenje, prezir, šok, užas, uznemirenost…
Naime, između dvaju Eisenstaedtovih okidanja, Goebbelsu je prišao proćelavi gospodin iz osiguranja, nagnuo se do doktora i tiho mu kazao da su provjerili, dakako, da je gospodin koji ga upravo fotografira (i to čini čitavo poslijepodne) – Židov.
Doktor Raichsministar nije mogao i nije stigao kontrolirati izraz lica; ustuknuo je i tijelom u fotelji kao da je vidio demona, nekoga s mačem a ne s fotoaparatom.
Eisenstaedt je tad, upravo tad, okinuo. I, nastala je naslovnica magazina LIFE.
Portret Demona. “Oči mržnje”, tako je fotografiju nazvao sam Alfred Eisenstaedt. Između tih dvaju fotografija, smješteno je mržnje dovoljno za šest milijuna mrtvih. U toj se sekundi okidanja usidrila mržnja, bljesnula pa se unezvjerena ugravirala u celuloid.
II PRINOS PRVINE
Dječija groblja u Libanonu, nedavno pronađena polja ugljenisanih kostiju djece u Feničkoj koloniji Kartagi, zapravo diljem Dalekog i Srednjeg i Bliskog Istoka, svedoče o činu žrtvovanja djece, prvorođenih sinova u Abrahamovo doba.
Sam hram u Jeruzalemu (kojemu je samo Zid plača ostao) nastao je na mjestu Izakovog žrtvovanja, odnosno njegovog neuspješnog pokušaja žrtvovanja.
Na hebrejskom postoji izraz (prijelaz- y'br) koji je prvobitno opisivao put žrtvovane paljenice prvorođenoga sina iz života u smrt žrtvovanjem.
Izak, “onaj koji se smiješi”, “sin obećanja i smješka” – bio je bunardžija i tražitelj vode po pustinjama.
Ali sve to puno kasnije.
U 22. poglavlju Knjige Postanka (1-15) Jahve nalaže Abrahamu da za potvrdu svoje vjere žrtvuje sina svojega i Sarinog – Izaka. Već star i sijed, istrošen i umoran, Abraham povede sina svojega na goru Moriju i ponese mač i drva za vatru.
Dalje je općepoznato – Jahveovo slanje anđela da spriječi Abrahama u namjeri da žrtvuje sina vlastitog za vjeru. Doletjeli anđeo spasio je Izaka očeve vjere u mač, očeve vjere da je otvaranje sinovog grla Jahveova milost.
Rembrandt Harmenszoon van Rijn (1606-1669), dvaputa je za motiv uzimao ŽRTVOVANJE IZAKA.
Prvi puta 1634, kada je imao dvadesetosam godina, ulje na platnu, dovršeno u samu zoru nakon novogodišnje noći – 1. siječnja 1636. remek djelo kao gotovo najviša točka Rembrandtovog baroknoga slikarstva, nakon smrti malog prvog sina Rumbertusa.
I drugi puta, dvadesetjednu godinu kasnije – 1655. kada ima 49 godina, gravura u drvu. Ali u dvadesetjednu godinu života, Rembrandt je izgubio još troje djece i suprugu.
Izak, onaj koji se smiješi, koji će poslije praviti bunare i oženiti Rebeku, dvaputa je dakle kao motiv dolazio Rembrandtu u pedeset godina. I oba puta kao dječak, a ne kao bunardžija ili Rebekin vjerenik.
U ulju, prvi puta, Abraham lijevom rukom, cijelim dlanom pritišće Izakovo lice, Izak leži na leđima, na nacijepanim drvima, pripremljenim za paljenje žrtve. Abraham je odlučan da pokaže svoju vjeru. U ulju, dolijeće anđeo Jahveov, hvata Abrahama za ruku u kojoj drži nož, i ne dozvoljava mu da dovrši zamah ka Izakovom grlu.
Na gravuri, drugi puta, Izak kleči uplašen, mršav, iscrpljen, drhtuljav, dok mu otac njegov Abraham rukom desnom pokriva oči, da sin ne vidi svoje zaklanuće. I na gravuri, anđeo Jahveov hvata Abrahamovu ruku, ali onu ruku kojom je praotac pokriva Izakove oči!
Anđeo na gravuri, želi da Izak vidi da ga je otac kanio ubiti, i da ga je anđeo poslan spasio.
Na ulju su krila manja i Abraham jači, na gravuri krila su šira, crnja, Abraham još stariji i nesigurniji. Izaka je Jahve poštedio, i postao je pustinjski tražitelj vode, “sin obećanja i smiješka”, sve do smrti u stoosamdesetoj, kada ga sinovi njegovi pokopaše u groblju otaca.
III KOMORA U TAMI
Između dva Rembrandtova Izaka dvadeset je godina, četvoro smrti djece i jedna smrt žene na porođaju sina. Izmađu dvije Eisenststaedtove fotografije jedno je došapnuto saznanje, jedna riječ, jedno foto-okidanje, namjera za više od šest milijuna smrti.
U oba prva slučaja slike su prije smrti ikakve djece – anđeo drži Abrahamovu ruku s mačem. U drugom slučaju, anđeo želi da Izak vidi svoje žrtvovanje, i skida ruku Abrahamovu s očiju Izaka.
U drugome slučaju, Goebbels više ne vidi fotografa kojem je dopustio da ga fotografira i vidi čovječna, nasmijana. Ne, on sada vidi – Židova.
Anđeo mu je skinuo povez i on vidi očev nož, ne fotoaparat, taj čovječuljak s metalnom nogom umetnut na tren u poziciju mladog tražitelja vode po pustinjama.
U drugome je slučaju Eisenstaedt preživjeli Izak, koji će do smrti kopati bunare, do smri u svojim devedesetim godinama, gotovo pola Izakovog života, od 180 po Knjizi Postanka.
Dvadeset godina za četiri smrti koje iz temelja mijenjaju Rembrandtovo viđenje žrtvovanja Izaka, Rembrandt sebi skida povez s očiju i jasno vidi smrti svoje djece i supruge, ali sada ima moć i da to i naslika i jedan sekund foto-okidanja u kojemu se kondezira namjera za milijune smrti. Goebbelsov osmjeh je bezbrižnost, jer ne zna da ga promatra, njemu nepojmljivo židovsko oko.
Iz baroka, preko smrti djece do crnoizdubljene gravure. Fotografiranje demona Raichsministra propagande u dva kadra nosi silu demonjenja mržnje iz komore s otopinom za izradu fotografije, u komoru s gasom za milijune, za stotine tisuća žrtvovane djece za Božju milost.
Sada tek treba dodati : suprotno judaizmu i islamu, u kojima se žrtvovanje sina sprječava u zadnji tren (anđeo – melek zaustavlja Abrahamovu/Ibrahimovu ruku, kršćanstvo izabire stvarno žrtvovanje Sina.) U islamu je pak na djelu protužrtvena logika – u K'uranskoj inačici žrtvovanja Izaka/Ishaaka, Ibrahimova odluka da ubije sina ne iščitava se kao vrhunski dokaz spremnosti za izvršenje Božje volje, već kao posljedicu pogrešnoga tumačenja sna; melek (anđeo) poručuje Ibrahimu da je pogrešno shvatio i da Bog zapravo to od njega nije ni tražio.
Allah je siroče, i nije ničiji otac i ničiji sin, jer Bog je jedan, nerođen i neroditelj.
Jahve je imenica u množini.
Goebbels se ne može smijati.
