DARKO CVIJETIĆ
DOK HINKEMANNOVA PUNICA OSLJEPLJUJE ČEŠLJUGARA DA BI LJEPŠE PJEVAO
Borges piše da postoje četiri velike teme književnosti, pa i dramske, i jedna od njih jest priča o povratniku iz rata.
BUNAR je priča o povratniku iz rata a povratnici iz rata i kada se vrate, dugo još, ako ne do groba, rat nose sa sobom, u sebi, oko sebe.
Takav je Buhnerov Wojtzek, takav je Hinkemann Ernsta Tolera, takav je i Miloš Radmile Smiljanić.
I Homerov Odisej je povratnik iz rata, ali je u povratku bio sedam dugih godina kod Kalipso.
Kalipso je "ona koja prikriva"...
U BUNARU nema vode. U BUNARU je toliko laži, da sve postaje laž. U BUNARU nema nade a gdje nema nade ima laganja da ima nade. Puno laganja.
Tako je pijesak postao voda. Dok ne nađu vodu, svi pristaju na laž. Ako nađu vodu, pijesak će prestati biti voda.
Za povratnike, nema na pijesku ikakva temelja, ni bunara, ni vode, ni nade....Na pijesku ne nitko ne kući, na pijesku nitko jabuku ne sadi, na pijesku nitko vrelini umaći ne može.
Jalovost je krupni plan Bunarevog svijeta, društvena jalovost, omeđena mentalitetskim zidovima i mitskim nacionalizmom.
I nije više važno ime neplodnoga, kad je na pijesku svaki svijet neplodan, i svaki bunardžija nevješt.
Oni koji su se vratili skupiti krhotine, uviđaju da to nije svijet u koji je moguće vratiti se. Njihov nekadašnji svijet bjeline i nevinosti, prijeratni svijet - više ne postoji.
Oni su na dnu, i ne znaju da u bunaru nema bunara.
Sve se upravo zarasta u bjelini nekadašnjeg svijeta - kad je voda bila voda, a bunari se lako pronalazili.
Sad lažemo i mislimo tako opstati. A mrzimo i molimo se, kao crne zabrađene prilike.
BUNAR je društvena dijagnoza - impotentnost jednog beznadnog svijeta - onoga u kojem je moguća samo izdaja - kao Smilja Branka, kao Majka Sina, kao Jasmina Miloša, kao svekrva snahu, kao Vrač sve njih...
Radmila Smiljanić oslikala je fresku nemoći.
I Homer i Buhner i Toler skicirali su njezinog Miloša, predvidjeli ga, nemoćnog da izađe iz kruga.
Ucrtanog u pijesak.
A pijesak je posuda pustinje, vruća cijev pištoljska.
"On veli majko, da je dolje okean!"
(bilješka redatelja za afišni materijal, studeni, 2016. godine)
Darko Cvijetić
IZ REDATELJSKIH BILJEŠKI ZA PREDSTAVU "Bunar", po tekstu Radmile Smiljanić, u POZORIŠTU PRIJEDOR
(18/19 studeni 2016. petak/subota)
*
Sedam dana do premijere. Sinoć i zrikavci. I kapljanje vode, koje se ubrzava kako se predstava približava kraju.
Šet je isto Kainov brat. A Kain je poljodjelac, Izak je bunardžija.
*
Pijesak na sredini scene praši, kašlju, žale se, ali govorim glumcima da nisu u ambulanti, već u suhom bunaru.
Već trideset godina.
*
Način na koji glumica Zlata Kolgelnik u 75-toj godini, sve četvoro ostalih akademskih glumaca potrpa u džep kecelje.
A džep ostane prazan.
Manje je više, mantram scenom.
Što manje glume, više će biti glume.
Nema novca za kostimografiju, pa iz fundusa izvlačimo sve crno što imamo, pa glumce u crno odijevamo, za bijelu linoleumsku površ....
Ima pozorište crnine koliko hoćeš!
Predstava počinje mirisom tamjana. Sinoć ga nismo palili na probi, jer jutros Bošnjaci imaju neke horove na sceni, i netko može pomisliti da to činimo namjerno....
Zar da predstavin tamjan počne igrati prije glumaca?
*
Manje vanjskog pokreta donosi više unutarnje radnje.
Manje riječi znači više pauze.
Manje mime jeste unutarnjost maske, koja je pomična.
Manje zvuka jest svaki zvuk je zvuk.
Manje svjetla jest svako svjetlo je svjetlo....
To spaljeno selo gdje su se vratili jest pustinja. Na njoj tepih bjeline, veličine spaljene kuće.
Nema vode.
Svi se lažu da pijesak može biti voda. I pijesak laže.
Sve dok ne dođe voda.
*
Vidite li to lijepo, čvrsto nebo, obraća se Wojtzek Kapetanu, dođe čovjeku da zabije raklju u njega i da se o nju objesi...
Wojtzek, Buchner
*
Vrhunac čudovišnog i neljudskog svijeta za Hinkemanna jest scena u kojoj njegova punica osljepljuje češljugara, da bi ljepše pjevao.
Jeli Hinkemann bezmud ili samo impotent?
I da Eugen naš Hinkemann ima ženu muslimanku. Ha?
Ima i Šalamov priču Proteze u drugom dijelu Priča sa Kolime, gdje iznenada hapse logorske rukovodioce, mahom amputirce iz prethodnih ratova, invalide.
I, prije nego ih ubace u samice, svaki skida svoju protezu - čelični korzet, čelično zubalo, slušne trubice, drvene noge i ruke, vještačke oči, gumene i plastične prste....
Gotovo da bi sastavili čovjeka, prostalog od onih u samicama.
Šalamov priču ovako završava:
"A ti, što ćeš ti da predaš? Dušu?
Ne - rekoh - dušu neću da predam."
*
Bunar može biti i bunar želja.
Može biti i bunar u kojem su iza rata našli u muslimanskom selu kraj Prijedora ubijenog 33-godišnjeg vlč Tomicu Matanovića i majku mu i oca.
Pijesak može biti grobno leden.
Pijesak može biti i terarijski vruć.
Angeli, kažem doktorici Lajtman, zaborave namjerno.
Da se iznova zadive.
*
Karahasan piše u Knjizi vrtova o pustinji kod kršćana i vrtovima u islamu. Npr. muslimansko mezarje je vrt. Ili, kršćanstvo počinje na rubu pustinje.
I svi u nju odlaze na iskušavanje.
Iskušavanja su sva pustinjska. Pustinja u islamu, kaže doktor Karahasan, jeste mirna diskretna prisutnost, objektivnost sama.
Nema u kršćanstvu, a nema ni u islamu iskušavanja snijegom.
Kušnje pahuljama.
Nekog Isusa ili Svetog Ivana od Križa, koji leđima liježe na mlad snijeg, da bi ostavio kratkotrajan i leden trag.
Manje je više, mrmljam i dok izlazim iz pozorišta i ulazim u auto.
Vozim iza autobusa. Miloš je Hinkemann Vojske Republike Srpske, tamo oko 1998.....
*
Sveti Prokopije, zaštitnik bunardžija u srpskoj pravoslavnoj crkvi, mladenaca, male djece...Kaže se da je Prokopijevdan težak svetac - toga su dana kamen i drvo prokopni, i bunardžije i rudari ne rade. U selima se ne dotiče ašov niti lopata, i ništa se u zemlju ne bode, žene i djeca se ne kupaju.
Mrtvi se ne sahranjuju.
Rublje se pere.
Samo se svadbe priređuju. I pjeva se, na njima.
KORUBE, kaže se za drvena kolica za spuštanje bunardžija.
Miloš bez nogu, od granate, jest mjera.
I nesahranjen je.
*
COMMENTS