GEORGI GOSPODINOV
DVIJE KRATKE PRIČE
SLIJEPA VAJŠA
(nedovršena priča)
S bugarskog prevela: Ksenija Banović
Lijevim okom vidjela je samo unatrag, u prošlost, a desnim – samo ono što se tek trebalo dogoditi u budućnosti. Iako su joj oba oka bila otvorena kao kod svih drugih koji vide, Vajša kao da je bila slijepa. Svi su je zvali Slijepa Vajša. Rijetko je izlazila iz kuće, po dvorištu je hodala ispruženih ruku, udarala o trešnju, grebala o kupine i rušila ćupove ispod brajde. Trešnja, kupine i ćupovi nisu postojali za nju, kao što nije postojao ni današnji dan. Za lijevo oko još nisu izašli iz zemlje, a za desno – već su uvenuli ili postali zemlja.
Dok je Vajša bila još mala, njezinu čudnu sljepoću najprije je primijetila majka. Kako je mogla znati da je za Vajšino lijevo oko žena, nagnuta nad njom, djevojčica koja je tek prohodala, a za desno – ružna, iskrivljena starica.
Kad je Vajša progovorila i nepovezano počela objašnjavati što vidi, pomislili su da joj je na oči bačena crna magija. Prodefilirala je cijela jedna kolona bakica koje su pljuvale preko ramena, vukle se za uši i coktale jezikom.
Neka pije božurovo sjeme pred izlazak sunca 40 dana uzastopno…
Neka zapali žuć jastreba i metne na oko, dok je još toplo.Od crne kokoši bubotak očisti, salo, kožu, ljusku i na oči stavi…
Samo je jedna baba sjedila po strani, klatila svojom kornjačastom glavom i nije progovarala. Na kraju, kad je ustala i krenula iza svih, tiho je rekla da ni od čega nema vajde, dok se ne pronađe nešto što će joj spojiti oči i vratiti na ovaj svijet.
Rasla je tako Vajša i porasla, te postala lijepa mlada žena. Čak i to što joj je lijevo oko bilo smeđe, a desno – zeleno, samo je doprinosilo njezinoj ljepoti.
Jednog dana došao neki mladić tražiti njezinu ruku, zastao pred Vajšom, a ona gledala prema njemu i ovako ga vidjela:
|
Lijevo:
Bože, zar me je ovaj slinavi dječarac došao prositi, oh, duša
mala, košuljica mu istrpana, koljena izgrebana, majka mu mogu biti, a
poslalo ga da me išče za nevjestu, da sa mnom šale zbijaju, Bože… |
Desno:
Ruke mu drhte, kosa posijedjela, grehota je, Bože, pa on na zemlju
miriše, došlo mu vrijeme na put ići, a on nevjestu hoće, kako da
legnem s njim, kojim očima da ga gledam, o Bože… |
Godine su prošle, a lijepa Vajša i dalje tako živjela s jednim okom u prošlosti, a drugim daleko u danima koji su predstojali. Ponekad su se granice unutar kojih je vidjela toliko smanjivale, gotovo da su se skupile u sadašnjosti. Ali dok bi za desno oko sunce tek izlazilo, za lijevo bi se već pomaljala mjesečina. Ponekad bi se udaljenost između prošlosti i budućnosti i Vajša bi šaputala kako je prema njezinu lijevome oku zemlja još pusta i neuređena, tama pokriva bezdan i nešto (za koje nije imala riječ) lebdi nad vodom. A u isto vrijeme, ispred desnoga oka javljao se četvrtasti grad, jednake dužine i širine, s gradskim zidinama ukrašenim raznim dragim kamenjem – prvi kamen bijaše jaspis, drugi safir, treći kalcedon, četvrti smaragd, peti sardoniks itd.
Navečer, kad bi Vajša legla, opet nije bilo spokoja za njezine oči. Snovi su joj se razdvajali poput zmijskoga jezika i dok je u snu jednoga oka trčala za leptirima, a božuri već bili njezine visine, a snu drugoga oka božuri su već bili pokidani i pokrivali bi joj cijelo ukočeno tijelo, dok su joj iznad lica letjeli neki drugi leptiri.
Dosadilo Vajši tako živjeti. Smislila tako da si samo iščeprka jedno oko, prstima da ga iščupa. Dobro ali koje!Ako izvadi lijevo, kao da živi samo u onome što dolazi, a to nije izgledalo dobro. I s kime bi živjela u budućnosti, koga bi poznavala? A da onda izvadi desno? Prošli dani uvijek su topliji, sigurniji. Ali, kako će gledati majku i oca kao balavu djecu, kako će ih zvati, kako će živjeti s njima? Nije bilo spasa za Vajšu ni u prošlosti, ni u budućnosti.
Nema kraja ova priča. Jer se na ovome svijetu nije našlo ništa što bi Vajši skupilo oči, pa da bude jednako kako lijevome, tako i desnome oku.
A ako ti, čitatelju, kad zatvoriš desno oko i pročitaš ovu priču samo s lijevim, ne vidiš nikakva slova i nikakvu priču, nego samo čist list prije priče, ili pak ni list ne vidiš, nego vidiš drvo od kojega je napravljen – teško tebi!
Ako, pak, zatvoriš lijevo oko i pročitaš sve desnim i opet ne vidiš slova jer su već izblijedjela, a papir se pretvorio u bijeli prah, teško meni! Ili čitaš očima slijepe Vajše ili je ova priča toliko kratkoga vijeka, koliko je kratkoga vijeka ovaj komad papira i ovaj svijet koji vene.
NEPRIHVAĆENI SVIJET
s bugarskog prevela Ksenija Marković
Sjećam se dobro prve stvari na koju sam pomislio prelazeći (po prvi put u životu) prag pariške “Svete Bogorodice”. “Ovdje bi sada trebala biti moja baka…” Stoljeće je istjecalo u svojoj posljednjoj godini, pretovarenoj proročanstvima i neostvarenim apokalipsama. Sjećam se kako je baka prije nekih tridesetak godina jadikovala da će svijet svršiti 2000. godine. Računao sam da ću tada, iz moje devetogodišnje perspektive, imati trideset i tri godine i biti star i nisam se puno plašio. Baka, pokoj joj duši, umrla je točno te 2000. godine, nekoliko mjeseci prije moga prvog putovanja u Pariz. Ponekad je kraj svijeta, stoljeća i tisućljeća uistinu nešto osobno.
Ali ovo je priča o nečemu drugom. U vrijeme kad je za mene “pariška Sveta Bogorodica” još postojala jedino kao knjiga, bilo mi je devet godina, čitao sam ushićeno baki pojedine stranice, ona je coktala jezikom, što je pojačavalo zadovoljstvo mojim čitanjem, i tada sam joj čvrsto obećao da ću je jednog dana odvesti u Pariz da zajedno vidimo katedralu.
Ako ona uistinu postoji. Tridesetak godina kasnije stajao sam u hladnom polumraku i bilo mi je jasno da sve to gledam i zbog svoje bake. Nisam je uspio dovesti i sad sam sve gledao kroz još jedne oči, njezine. Pokušao sam osjećaj krivice zavarati mišlju da se njoj ova katedrala u stvarnosti nikako ne bi svidjela. Zamislio sam kako stoji do mene, sva u crnom, s rupcem, sitna, slaba, uplašena čudovišnim prostranstvom. Njezin Bog nije živio ovdje. On je bio obični djeda Bogo, starac poput nje i živio je u seoskoj crkvici, gdje je moja baka išla svaki dan, maloj, toploj, pomaljanoj, s nekoliko zadimljenih ikona. Tako sam se umirivao, ali znao sam da to ne mijenja moje propušteno obećanje i još jednu neostvarenu želju moje bake da putuje. Cijeli svoj život ostala je između zidova svoje seoske kuće. Istina je da ih nikada nije uspjela napustiti. Ali je ispitivala svakoga tko je išao do susjednoga sela ili grada (kamo drugo da putuješ u ono, ili pak u ovo doba?), da joj prepričava u najveće detalje.
Zapravo, jednom joj se dogodilo jedno putovanje do mora, ali ustvari vrlo nesretno. Jedne jeseni, nakon skupljanja ljetine i tamo nekih sakupljanja prekomjernih postotaka norme, nagradiše ih jednodnevnom ekskurzijom do mora. Malo je bilo onih koji su ga već vidjeli. Nakrcali su cijelu žensku brigadu na prikolicu kamiona koji ih je inače vozio u polje. Istovarili su ih direktno na plaži. Mogu si ih zamisliti, odjevene u najnoviju odjeću i pregače, strogo zakopčane do gore, zabrinute i zbunjene golim tijelima ljudi na plaži. Mojoj baki, samo kad je vidjela tu “veliku vodu” kako se ljulja pred njezinim očima, trenutno je pozlilo. I tako je ostala, odjevena u crnu robu, s rupcem na glavi, okrenuta leđima moru na karoseriji seoskoga kamiona.
Negdje krajem 50-ih godina već minuloga stoljeća moj otac, tada mladić od nekih petnaest ili šesnaest godina, čvrsto je odlučio putovati po svijetu. Nagutao se avanturističkih romana, većinom objavljenih prije komunizma i jednoga dana objavio mojoj baki da želi vidjeti svijet, nepoznate zemlje i uopće da želi napustiti selo. Moj otac nije ni pretpostavljao da je svijet o kojemu je toliko maštao 50-ih godina bio zaključan s obje strane vrata. Ne možeš ni izaći otamo, ni ući unutra. Veliki svijet se skupio u jedan socijalistički logor. To kao prvo, a kao drugo – i za maj mali logor moja baka nije imala novca. Ona je sa svoje strane opet umirivala oca sljedećim riječima utjehe koje svakako zaslužuju pažnju. Savjetovala mu je da pričeka malo, dok ne postane vojnik, i davala mu primjer moga djeda. Pričala mu je kako je on tako obišao pola svijeta. Mislila je na Srbiju i Mađarsku, konkretnije nekoliko određenih mjesta za vrijeme II. svjetskog rata, u kojemu je moj djed sudjelovao. To je bilo njegovo obilaženje pola svijeta za cijeli život. Ali naivna utjeha ili predskazanje moje bake nije se dogodilo i otac, hvala Bogu, nije uspio vidjeti svijet kao vojnik.
Vidio je svijet kasnije, sedamdesetih, našavši se u jednoj grupi za Finsku. Uključili ga u posljednji trenutak jer se netko od predviđenih za putovanje razbolio. Dopustili su mu da se opskrbi nevjerojatnom sumom od pet dolara (slovima pet) za boravak tamo – toliko su kod nas dopuštali u to vrijeme. Zamisliti bugarsku grupu koja cijeli tjedan obilazi Helsinki s pet dolara u džepu i izračunajte koliko muzeja, galerija i kavana su posjetili. Naravno, i moj otac je kao i svih drugi nosio legalno jednu bocu konjaka i dvije-tri kutije cigareta Stjuardesa. Uz mnogo srama uspio ih je zamijeniti za komad platna za moju majku i šest zelenih finskih čaša koje su još uvijek u upotrebi.
Svatko, tko je u to doba putovao u inozemstvo, može ispričati hrpu priča u kojima se sram i smijeh prelijevaju jedan u drugi. Otprilike otad je ona priča koja se uvijek kazuje ispod glasa a koja govori da smo mi ovdje sretni jer ne znamo koliko smo nesretni. Zadovoljstvo i poniženje da si Bugarin u inozemstvu za vrijeme socijalizma dio je tajne i traumatične osobne bugarske povijesti koja drijema nenapisana.
Ima i drugi dio – o onima koji su maštali svijet i nikada ga nisu vidjeli. Ni tada, ni prije, ni poslije.
Zato sada, kad putujem, gledam očima nekoliko generacija bliskih mi ljudi. Nekih od njih već nema i moram skupljati priče jer će jednog dana poželjeti da im ih ispričam.
COMMENTS