Vrijeme je dobilo nokte, bojimo ga se, plašimo se da nećemo stići živjeti, Darko Cvijetić

                                                                                 

DARKO CVIJETIĆ

VRIJEME JE DOBILO NOKTE, BOJIMO GA SE, PLAŠIMO SE DA NEĆEMO STIĆI ŽIVJETI

razgovarala - MAJA ISOVIĆ DOBRIJEVIĆ

"Vrijeme je dobilo nokte, bojimo ga se, plašimo se da nećemo stići živjeti....Puno je tame oko nas, ja je pokušavam potrošiti držeći oči otvorene", kaže Darko Cvijetić za BUKU povodom izdanja nove knjige “Emotikoni u Viberu”

Darko Cvijetić, pjesnik, glumac i dramaturg iz Prijedora upravo je objavio novu zbirku pjesama pod nazivom “Emotikoni u Viberu”.

Darko kaže da su Emotikoni u Viberu izašli iz štampe i da ih drži u rukama.

“Ovoga puta radi se o seriji fragmenata, poluproznih krhotina, ono što je Benjamin zvao Denkbilder, odnosno slika koja misli, male sentence koje možemo zvati i poezijom....Napose, tekstura....Tematika je neizbježno ova naša izvitoperena stvarnost, koju kao da Harms osmišljava. Dovoljno je gledati i pisati, slušati i mirisati”, rekao je za BUKU Cvijetić.

On kaže da su emotikoni skraćivanje jezika, svođenje jezika na znakovlje koje funkcionira kao emocija, a zapravo je bildovana istina, odnosno slagana emotivnost, lažna empatija....

“Možda će poezija budućnosti, ili već sadašnjosti, funkcionirati kao splet banaliteta, dignutih na nivo pjesništva. Vrijeme je dobilo nokte, bojimo ga se, plašimo se da nećemo stići živjeti....Puno je tame oko nas, ja je pokušavam potrošiti držeći oči otvorene”, ističe Cvijetić.

Darko Cvijetić je neko ko ukazuje i upozorava na ono što nam se desilo u ratu, njegova poezija je opomena jednog vremena, pa smo ga pitali koliko mu je važan taj segment njegovog “poetovanja”.

“Samo se može biti u svojem vremenu i u njemu se odvijati. Danas je naš um prekrcan klišejima, sve je izokrenuto, jabuku prerušavamo platnom, misleći da će tako Sezanu na stol. Tako to ne ide. Svako vrijeme opominje, staklo natkriva kazaljke na satu da se manje čuje naše otjecanje. Rat je iskustvo koje je nemjerivo, koje je neprenosivo, u kojem se ljudska priroda ogoljava do životinje. I moje ‘poetovanje’ samo uzima u obzir naše umore, naša klonuća, našu iznurenost nacionalizmom, našu oglodanost......postali smo prazni”, objašnjava on.

Poezija je danas važna, važnija je nego to razumijemo.

“Gradnjom kule od jezika, pribavlja se ime, rečeno je. Jezik govori i kada šutimo, mi smo pokršili svoj zajednički jezik i sada mucamo . Previše mumljanja i mucanja, ne znači njegovu zadavljenost. Kao neprovjetrena soba, samoobnovljiv je i vitalan. Nisam siguran da poezija mora uvijek ukazivati na probleme u društvu, ali svakako može ukazivati našim ‘besmrtnicima’ da će im usta biti puna blata....Jer, ponovimo – postali smo prazni”, ističe on.

Knjiga “Emotikoni u Viberu” može se kupiti u više knjižara u Sarajevu.

Darko Cvijetić do sada je objavio:

Noćni Gorbačov, 1990, Beograd 
Himenica, 1996, Beograd
Manifest Mlade Bosne, 2000, Novi Sad 
Passport for Sforland,2004, Banja Luka
Masovne razglednice iz Bosne, 2012,Banja Luka 
Konopci s otiskom vrata, 2013, Mostar 
Mali ekshumatorski eseji, 2015, Banja Luka – Beograd 
Emotikoni u Viberu, 2016. Sarajevo
Paraolimpijske himne, 2017. dvojezično,izbor,  Ljubljana
Ježene kožice, 2017. Zenica

Iz "EMOTIKONA U VIBERU"

Djevojčica hrani golubove.
Nestaje joj mrvica.
S novootkrivenom strašću počinje da ih progoni.
Cijeli Trg izgleda da je na njezinoj strani protiv golubova.
Više nije djevojčica.
Sad je vrana.

***

Kad su 1992. minirali katoličku crkvu pored pozorišta u Prijedoru, raznijeli su kipu Isusa, koji je bio postavljen uz oltar, obje ruke.
Poslije rata, vjernici su izgradili novu crkvu.
Isus bez ruku,
sad stoji kao relikvija stradanja, odmah na ulazu u novosagrađenu crkvu svetog Josipa.
Bezruk Isus na križu, zakucan samo za noge.
Kao skakaoničar na jednoj od četiri novogodišnje skakaonice.
Neraspeti Sin invalid.

* * *

Starac stoji u centru na plus četrdeset. Liže kovertu pokušava je zatvoriti, pa će preko ceste u poštu. Ali nema pljuvačke.
Jedan put pokuša, dvaput, ne ide. Onda krene.
U ruci nosi poštu, nezalijepljenu kovertu.
To pismo nema tko pljunuti.

* * *

Vučja krv na ledom okovanom potoku.
Šejka bi rekao – zamisli nož koji stoji na istom mjestu narednih 150 godina i niko ga ne uzme u ruke, bez obzira što je nož, nikome ne bude nož 150 godina.
Tako okovan potok.

* * *

Čujem kako u orlici šušti jaje
dok nadlijeće jezero zorom.

Sve zapisujem, u suprotnom pravcu.

* * *

Četverogodišnjoj Milici pričam o laticama, o medu, o pčelama i pokazujući joj pčelu kazujem kako je rikošetirala od laticu. Sada joj dakako moram objašnjavati riječ rikošetirati i govorim kako metak udarivši u zid promijeni pravac, i da se to zove rikošet.
Šutimo. Nije dobro, mislim.
Pa dobro kome je do ispaljivanja pčela, kaže onda Milica.

* * *

via       http://www.6yka.com/novost/126883/darko-cvijetic-vrijeme-je-dobilo-nokte-bojimo-ga-se-plasimo-se-da-necemo-stici-zivjeti