DARKO CVIJETIĆ
NE PJEVAM JA O ZLU, NEGO ZLO PJEVA O MENI
razgovarala NERMINA OMERBEGOVIĆ
EMOTIKONI SU LAŽNA EMOCIJA, VIBER JE POSTAO NAŠ RAZGOVOR
Prijedorskog pjesnika, pozorišnog reditelja, dramaturga i glumca Darka Cvijetića nije lako predstaviti.
Književni kritičari kad pišu o Cvijetiću služe se epitetima poput jedinstven, autentičan, originalan, neuporediv, neponovljiv. Također će napisati i da je Cvijetić hroničar kataklizme, zločinjenja i kartograf masovnih grobnica.
Na ovogodišnjim Pozorišnim igrama Bosne i Hercegovine u Jajcu Cvijetiću je za režiju predstave "Bunar" po tekstu Radmile Smijanić pripala nagrada za najboljeg režisera.A u obrazloženju nagrade žiri je između ostalog zapisao da se "pjesničko biće Darka Cvijetića vješto prelilo u čvrst rediteljski koncept i otvorilo čitanje ovog teksta na izuzetan način".
Darko Cvijetić najkraće rečeno je čovjek riječi, poezije ili kako sam kaže opisujući se "možda je najjednostavije i najmanje komplicirano napisati da sam vrtlar".
"Vrtlar jezika, pozorišta, dobre loze, nježne ruže, vrtlar pjesmotvorenja i vrtlar snova...Meni je sve ista igra, ista voda, isti kamen, samo se dlijeta, vesla i lopte izmjenjuju... Ljepota je jedna, a umjetnost svjedoči njezinu čistost u boli bivanja. Nekad je vrt u kazalištu. Nekad sam ja vrt u tekstu. I žiri na Pozorišnim/kazališnim igrama ove godine u Jajcu prepoznao je da nosim istu paletu s tubama boja kamo god da krenem. Tako je i kada krenem režirati nečiji dramski predložak. Dobro štivo, još bolje štilo, i lopata, pljunuti u dlanove i napadati nebo - eto to je moje vrtlarenje po sceni", kazao je Cvijetić.
Govoreći o nagrađenoj predstavi "Bunar", Cvijetić tako kaže da je to poseban komad jer progovara o stvarima koje ušutkujemo, koje bi da se nisu ni dogodile, dodajući da ga ne zanima teatar koji zabavlja, već ga zanima "kipuće mlijeko stvarnosti".
A tekst Radmile Smiljanić, govori Cvijetić, vrlo je aktualan i udara u trbuh, on poziva da budimo milost u sebi i da se učimo darovati je.
Na pitanje o tematiziranju zla i suočavanju s njim, te ulozi umjetnosti u tom procesu Cvijetić smatra da je zlo postalo preočigledno. Opipljivo.
"Praznina nas počinje gušiti. Ne pjevam ja o zlu, zlo pjeva o meni. Tko misli da mu ovdje pjevaju, odmah neka se napusti, neka se zapusti, neka više i ne zausti. Kome mi pjevamo, jadna mu melodija. Umjetnost ne može sučeliti nikoga tko ne želi biti sučeljen. Sve je uzalud. Da se pojavi Hamlet, svi bi gledali kako da ga gurnemo sa zidina Elsinora, kao da je uopće ovdje važno tko je čijeg kralja i kada.......važna je puna scena mrtvih. Takvi krajevi nas uzbuđuju, iako tvrdimo da volimo komedije", kazao je.
U odgovoru na dešavanja u vremenu današnjem te tome da li smo spremni suočiti se sa sobom, poštovati drugoga i drugost Cvijetić će da podsjeti da se svaka laž može progutati, ali da vidljivo beznađe koje nam se smiješi još barem četvrtinu stoljeća teško je shvatiti i miriti se s njim.
"Odlazi se da se ne bi vratilo. Ove lastavice jug zamišljaju nepovratno. Ostat će nam prazna gnijezda, puno blata i beskrajno mnogo nakupljene pljuvačke. No, neće biti ptića, utrošili smo nadanja. Počinje bivati svejedno. Ljudi su shvatili. Maši kojom hoćeš zastavom - ja odlazim, i nemam više načina da ti dokazujem da se radi o oklagiji s tkaninom uime koje te pljačkaju", kazao je.
Na kraju razgovora, u kojem umjesto odgovora suhoparnih Cvijetić daje one koji će više da podsjete na poeziju u prozi i kojima on ne samo da odgovara nego i opominje, nije se moglo ne spomenuti nedavno mu objavljena knjiga "Emotikoni u Viberu" . Na pitanje o simbolici naslova Cvijetić je kazao da "Emotikoni u Viberu" jeste fragmentarni rukopis, pisan u sjenci Kafkinih tišina, u osami Benjaminovih slikomisli...
"Emotikoni su na neki način nabildana, lažna emocija koju tumačimo na osnovu dvaju crtica koje sugeriraju osjećanja, tako smo jezik lišili wittgenstenovske nutrine i počeli ga svoditi na podrazumijevanja... Viber je postao naš razgovor... Više ne govorimo", zaključio je Cvijetić još jednom istinom koje ne želimo biti svjesni. Onoj o izgubljenim razgovorima, osjećajima…
Darko Cvijetić rođen je 1968. Piše pjesme i kratke priče, redatelj je i dramaturg u Pozorištu Prijedor.
Objavio je knjige "Noćni Gorbačov", "Himenica", "Manifest Mlade Bosne", "Passport for Sforland", "Masovne razglednice iz Bosne", "Konopci s otiskom vrata", "Mali ekshumatorski eseji", "Emotikoni u Viberu", "Paraolimpijske himne" te "Ježene kožice".
via https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/lica/darko-cvijetic-emotikoni-su-lazna-emocija-viber-je-postao-nas-razgovor/272110
PETOGODIŠNJA HANA VRAĆA SE IZ VRTA
U čaši pokrivenoj dlanom zarobila je pčelu zauzetu ostatkom kapljice crvenog vina. Dugo i usredsređeno trese čašu.
Nije im lako.
Vinu koje je ostalo, isprskanom dlanu, nedomeđenoj košnici...
Dužinom breza šuma pokaže bijele zube, tu pored pruge.
Ukopavaš se u svoju izdisanu udubinu u svijetu, ima te koliko si se nadisao, Pedeset godina ugljenmonoksidne rupe.
Kao krvlju blijeda ručica kneginje - poplavljuje bjelina, vidi - ni oblačka.
Naprošen u zrnima
Pomaknem se u Haninom sjećanju, popravim kosu
Od istog vjetra zaleprša mantija na vrbi
Trbuh ptice nema pupak
Kore još uvijek mekšaju pljuvačkom
Lokvom prošušti sjenka jastreba, priča lovac.
COMMENTS