Kako podnosiš samoću?, Tamne cipelice koje je ostavio na ulazu u moju sjenku, Darko Cvijetić

                                                                                 

DARKO CVIJETIĆ

KAKO PODNOSIŠ SAMOĆU?

Prekinutost je moje prirodno stanje.

Poput teksta kojeg se navodi, kojem je, kako veli Benjamin, prekinuta povezanost s tekstom oko sebe.
Tekst kojega se navodi, je imanentno sam u svim narednim kontekstima, jer je istrgan.
Jer navođen, on je uzet, otet, sam i okrenut sebi.

Kada ruži od mene viđenoj treba vode, valja se sjetiti da Stvoritelj nema nikoga osim mene, da baš tu ružu zalije.
Dakle je i Stvoritelj sam.

Kao tekst, kao citat, kao plodovodna tišina.
Samoćenje je prihvat svih nesporazuma i poniranje u sebe koji jesam.

To poznaje svatko tko je nakon koitusa zapalio cigaretu, i čuo pustoš u sebi, vječitu neugrijanost ovim svijetom.

* * *

I kako se vrijeme u blizini smrti promijeni, kao da se zastidi i obori pogled.
Ciperak na operiranoj ćelavoj baki, s medom umrljanim kašicom. U ustima, kao u djetetu koje drhti, uzdasi ovlaže blato. Prsti mi mirišu na pelene s oca. Muhe ne vide u mraku, i lopta bez dječaka oslanja se samo na svoj trup.

Tako i zaleđena infuzija – zapijeskala, zapijeskala svojem vjetru.

Riječima je toplo u tekstu, kao očima u lubanji. Preparirana ptica, kao svaka bogokućica, kao rov u kojem je bio brat prije dvadesetčetiri godine – cimetarnica bez boje, metak bez Brune na cesti.

Na neurokirurgiji svi zaboravljaju, i misli tek pomišljene, ostaju same i zalijepljene na prozore.

Tako valjda elegijama odumiru rime.
Suše se, pritruljuju, stvrdnjavaju se, uruše, za-misle se, odu iza misli, iza zida.

(Gustav H. Gruđinjski piše da nijedan jezik na svijetu ne opisuje više čovjekovu iscrpljenost od italijanskoga, na kome se izraz „un povero cristo“ (tal. jadni Krist), piše malim slovima.)

Do vrha pune tišine, odumrle rime mirišu na dijete zaspalo u autu, a elegije same, napuštene, iscrpljene un povero cristo, nestaju u prarimovanje i smrtolikost.

Ruke od zemlje ne mogu se obrisati.

Ostaje prerušavanje jabuke platnom, da se popne Cezanneu na stol.
Jer, pošto si od zemlje – ne sahranjuju te, samo dobro utabaju stazu.

* * *

Zamoljen da govori glasnije zbog magnetofonskog snimka, Marcel Duchamp je naglasio da govori tiho i meko kako bi sačuvao snagu svojim idejama.

Deo razgovora koji je vodio Frensis Roberts (Francis Roberts) sa Dišanom: »Nameravam da poremetim fizičke zakone«, Art News, decembar 1968.

(Brkata Zora na bolničkoj patologiji već tridesetjednu godinu pere mrtve. Voli popiti koju, pa s njima priča, grdi ih, svađa se, nekad opet samo uzdiše i uzdiše...

»Ugrijem vode u loncu sebi za kafe, ali kad je neki lijep i mlad, a takvi bili momci u ratu, operem ga toplom vodom, onako mlakastom, grijeh ledenom, ili curu mladu, ajooj groto moja«

Kad se mali Borko objesio sa svojih sedamnaest, Brkata Zora iz lonca zahvatila vode koliko za dvije džezve
pa mu vrat oprala još okovan žičanom omčicom.
I pjevala mu i plakuckala i pjevala – da zna zora, da zna zora, koju dragu ljubim ja, ne bi zora, ne bi zora...)

* * *

Šime (M.G.) je 1995. operirao zdrave krajnike kako bi napokon izbjegao odlazak na ratište..

Čim je prizdravio, još grlobolnog, poslali su ga ka Petrovcu, gdje je zarobljen i ubijen bez glasa i šaptav.
Tijelo je razmijenjeno godinu kasnije, kad je već potpisan mir.

Krajina bez Krajišnika, grlometina bez krajnika.

* * *

Badmington. 

Njih dvije, već starice, prebacuju mašnu preko mreže.
Bez ikakvih reketa.
Na igralištu "doma ludih" u Čirkin polju.

Za mjesec dana ući ću u pedesetu godinu života.

Novčići s očiju pokojnika težinom pridržavaju zjenice.
To se pismo i glava smjenjuju
nad sklopljenom mrtvom vodom.

* * *

S. je bio u najgorem od ovdašnjih logora.
Tukli su ga. Jednom. Dvaput. Triput.
Cijelo ljeto.

Pio je mokraću i ošamario zbog malo vode druga, kojeg su tu noć prozvali i ubili.
Prenio ga s trojicom na žuti rudnički tamić.

Ostao živ, preko Crvenog križa otišao u Ameriku, u pustinju.
Nakon dvadeset godina, vratio se, kupio isti stan iz kojeg su ga odveli u logor.

Našli ga u subotu obješenog. Pored ceduljica s kafkijanskom bilješkom - "sreo vozača"

TAMNE CIPELICE KOJE JE OSTAVIO NA ULAZU U MOJU SJENKU

Ranom zorom išli su u akciju
Njega su ostavili iza kao osigurač
Nekih dvjestadvadeset metara

Za deset minuta donesu S-a
Sav mu trbuh prazan
Moli ga da mu muke skrati
Skrati mu metkom u čelo

Poslije dvadeset godina od rata
Operisali mu tumor na mozgu i S. mu dođe u komi nakon
Operacije

Smije se
Sav stomak mu donio
Došao po čelo

U mojoj kazališnoj predstavi o ocu
Kažem mu
Veliki četvorometarni krst od leda
Istopio bi se u bočicu infuzije
I prelio je