JEAN-LUC NANCY
BUDUĆNOST FILOZOFIJE
razgovor vodio - B.C. HUTCHENS
B. C. Hutchens:
Profesore Nancy, postavio bih Vam nekoliko pitanja o budućnosti filozofije. U osnovi, šta je “kriza smisla” i kako Vi pristupate tom problemu?
Jean-Luc Nancy: “Kriza smisla” označava da napuštamo doba u kojem je smisao zagarantovan određenim načelima (npr. bog, čovjek, povijest, nauka, zakon, vrijednost) koje podupiru (ili barem ocrtavaju) mogućnost ispunjenja smisla. Ono što daje ovoj krizi perspektivu je iscrpljivanje takvih stajališta koja su postavljena kao da su van ili iznad datog svijeta. Historija modernog svijeta je poput Nietzscheovog “kraja izvanjskih svjetova”. Na smisao se ne može više upućivati iz vana: to je izvjesno. Međutim, ovo nije samo kriza smisla koja treba da bude prevladana. To je promjena: mi mijenjamo svijet. Postojao je svijet mitova i rituala, zatim gradova i građana, i onda svijet beskonačnog znanja i želja. Danas postoji druga slika svijeta, svijeta za koji nije moguće dati formulu: on će skovati vlastitu historiju. Sam “smisao” je koncept čiji smisao treba ponovo promisliti. Ako je smisao uvijek “upućivanje na...” (smisao X je upućivanje na Y, smisao mog života je s onu stranu mog života, smisao svijeta je s onu stranu svijeta, prema Wittgensteinu), kako je, onda, referenca smisla djelotvorna, ako ne postoji pojam ili instanca koji su s onu stranu svijeta - ili još bolje, ako se “van” shvata isto kao i “unutra”. Ili, drugim riječima: ako je istina oskudna, ako nije dovršena nego samo odložena i opozvana, šta se onda može reći o upućivanju na tu istinu? To nije samo problem nihilističke pozicije; to je pitanje o onome o čemu “ništa” ne može biti rečeno. “Ništa”, to je nešto, to je isto kao i ne-što: ništa nije ništa, ni-šta znači nijedna od mnogih stvari u svijetu i nijedna zamišljena stvar izvan svijeta, već ništa kao takvo, “stvar” ništavila. “Smisao” znači upravo ništa, znači nešto što ne odgovara ničemu.
B. C. Hutchens: Koja su temeljna pitanja savremene filozofije?
Jean-Luc Nancy: Predložio bih odmah da to bude pitanje fundamentalne filozofije: pitanje same filozofije (koje, štaviše, nije nikad prestajalo da prati sva filozofska pitanja još od Platona). Šta je filozofija? Ovo pitanje je sastavni dio same filozofije. Na njega se obično upućuje izvjesnim odgovorima: na primjer, filozofija je znanje, ili dobro, ili racionalnost, ili je argumentacija ili je ona razjašnjenje pojmova, ili nagovještavanje vrijednosti, “vizija”. Ali nijedan od ovih odgovora ne bavi se pitanjem temeljne filozofije: šta je “razum”, “vrijednost”, i tako dalje? Naposljetku, zar filozofija ne održava uvijek neodredljivost vlastitih pojmova “philo”, “philein”, onih kojima se bavi? Koje ljubavi i kojeg prijateljstva? Šta je vrijedno ljubavi ili zadovoljstva? Kojeg osjećanja? A “sophia”, šta je to onda: mudrost, znanje, znanost. Da li su takve riječi odgovarajuće?
Danas moramo shvatiti da ova beskonačnost pitanja konstituira sredstvo za prevladavanje samih takvih pitanja: filozofija ne mora čekati odgovor na suštinska pitanja (“istinsko znanje”, “pravedna vrijednost”); prije, ona propituje samog propitivača: šta on želi. Šta on zahtijeva? On se pita, on sam pita: on traži mjesto, za sebe i za svoj svijet, ali ne samo drugi svijet koji je “drugosvijet” za koji može biti vezan (božanski, nadljudski, znanstveni ili idealni). Filozofija je čovjek u izolaciji. To je već bio slučaj sa Platonom; ali danas ova samoća je ogoljena, oživljena, učinjena predmetom interesa. Možda su sva od prihvaćenih značenja filozofije postala nepraktična. Ipak, filozofija ima izvjestan dug pravde prema usamljenom čovjeku, koji je sam u svijetu. I ova pravda je bez mjere, bez zakona, beskonačna.
B. C. Hutchens: Može li se filozofirati o budućnosti filozofije?
Jean-Luc Nancy: Naravno: filozofi ranje se uvijek okreće prema “nadolaženju” (a venir) filozofije. Ali ovo dolaženje nije doslovno budućnost. Budućnost je predvidljiva, izračunljiva, procjenljiva i zamisliva. “Dolaženje” je neizračunljivo i neprocjenjivo. U nekom smislu, filozofija je uvijek, u suštini, “nadolaženje”. Nije nikada data, nikada već gotova, niti se dogodila. Ona uvijek počinje, kao suštinsko otpočinjanje nedovršenog mišljenja koje se spoznaje kao takvo. Mišljenje nije samo drugi predmet misli (jer takav predmet je prekid filozofiranja). Filozofi ja koja dolazi će bez sumnje biti podjednako različita od Descartesova mišljenja kao što je ono bilo različito od Aristotelovog ili Husserlovo od Hegelovog; oni su podjednako strogo različiti među sobom kao što su veoma duboki i gotovo tajnoviti. To je, čini mi se, ono što je način dolaženja, bez sumnje mišljenje kao vježba i test nepojmljivog, obustavljenog smisla.
B. C. Hutchens: Koji su Vaši jedinstveni doprinosi debati humanizam – antihumanizam?
Jean-Luc Nancy: Na shvaćam značenje “jedinstven” u ovom kontekstu. Ali ako to previdim, pokušat ću da odgovorim: jer, koliko god da “humanizam” označava predstavljanje čovjeka kao subjektivitet i određenu supstanciju, odredljivu, čiji cilj i čija izvanrednost su jasno određene i prisutne, “humanizmu” nedostaje čovjek, nedostaje mu ono što u čovjeku ne prekoračuje bilo koje određenje čovjeka ili čovječnosti. Humanizam, stoga, ne uspijeva da oslobodi čovjeka od složenih odnosa sa življenjem i štaviše sa ne-življenjem, s božanskim ili čak sa totalitetom svijeta. U nekom smislu, “humanizam” je znao svoje granice čim je Pascal napisao: “Čovjek beskonačno prevladava čovjeka”. Ali s druge strane, čovjek nije ništa drugo do moć postranjivanja: denaturiranja prirode, poništenja bogova, transformacija samog čovjeka. Čovjek je stranost u svijetu i stranost svijeta.
B. C. Hutchens: Često se tvrdi da filozofija doživljava krizu. Koji filozofi i koji filozofski koncepti ostaju praktično neistraženi i mogu pružiti izvore za oživljavanje filozofskog diskursa?
Jean-Luc Nancy: Mislim da sam već odgovorio na predmet suštine krize. To nije patološka epizoda, već stalno stanje filozofije: kod Platona, Aristotela, Stoika, aristotelijanskih skolastičara kao i kod nominalista, Bacona, Descartesa, Kanta i Hegela. Ne uviđamo li da su oni samo odlagali krizu? Kriza je stanje filozofije, ne epizoda. Ili prije, to je stanje koje je nemoguće iskorijeniti. Kartezijanska evidencija, hegelijansko apsolutno znanje ili husserlijanska intencionalnost su aspekti te krize: tj. oni ne obezbjeđuju normalnost, zdravstvenu trajnost, samo odskok, neuravnoteženost, opasnost i rizik. Nema potrebe za “oživljavanjem” filozofije koja je uvijek mlada i uvijek u stanju kritikovanja mladalaštva ili u nestanju iznalaženja, preduzimljivosti, inauguracije. U nekom smislu, svi filozofi i svi njihovi koncepti su uvijek tu, svi zajedno, koliko spremno važeći, toliko i istrošeni. Ako promatrate Platonova “prijatelja” s određene tačke gledišta, on je, danas, u potpunosti neučinkovit koncept. Ali s druge tačke gledišta, on uvodi nešto novo: smisao, istinu, i samo “tijelo” koji se pojavljuju u suprotnosti i negaciji. Platonov “prijatelj” nudi propitivanje tijela kao smisla.
B. C. Hutchens: U kojem smislu je “budućnost” filozofski koncept danas?
Jean-Luc Nancy: U smislu koji sam već naveo. To znači da “budućnost” nije samo koncept “sadašnje-budućnosti”, predstavljanje dolazeće sadašnjosti koja sada izlaže pristup shemi i odrednici sadašnjosti. Riječ “budućnost” je srodna grčkoj physis koja se obraća ideji narastajućeg samoodređenja.
Zato se ponekad kaže, bez paradoksa, da svijet physis-a ne može biti bez budućnosti, jer “budućnost” dolazi kada physis ustupa mjesto techne-u. U tom slučaju, budućnost zahtijeva predstavljanje physis-a techne-a kao posebnog samo-određujućeg (autonome)i kvazi-mehaničkog (quasi-automatique) rasta. Historija sposobna da zamisli svoj vlastiti kraj kao da je riječ o kraju stabla je predstavljiva kao i njegov plod. Ali utoliko što možemo shvatiti da techne nije physis, da tehničko nije u ovom smislu fizičko, onda možemo shvatiti očaj zbog “budućnosti” (“nema budućnosti”, ako se smijemo podsjetiti na standardni stav pank pokreta); inače to postaje tehničko: to jest, ono se otvara i izlaže neodređenoj ne-ograničenosti samog tehničkog. Stoga bih volio zamijeniti budućnost “sutrašnjicom” (lendemain): “sutra” (demain), dan poslije, jutro poslije (mane, latinska riječ za sutra, jutro poslije, Morgen na njemačkom, mañana na španskom) to jest, započeti novi dan: biti uvijek u neizvjesnosti (mala Humeova misao). Šansa i opasnost novog početka: način na koji smo svakog jutra nesvjesni “šta će donijeti sutra”, kako se kaže, i kako svako jutro onda počinje od nule. Sutrašnjica, to je “mjesto” “iščekivanja” (l’esperance) i “iščekivanje” – prema konceptu teološke vrline – to nije “nada” (l’espoir) niti iščekivanje manje ili više izvjesne budućnosti, već način predavanja sebe mogućnosti da uopće nema budućnosti.
B. C. Hutchens: Predlažete da je “budućnost” prekoračivanje univerzalnosti ponavljanjem singularnih događaja, “na-dolaženje” iz prošlosti. Koje izvore “konačno mišljenje” ima da uputi ovoj “budućnosti”?
Jean-Luc Nancy: Sutrašnjica uistinu, dolazi kao ponavljanje posljednjeg dana, ali kao ponavljanje prolazećeg same prošlosti, same starine, ako starina nije predstavljena nekim pamćenjem. To je apsolutna posljednja prošlost samog početka, početka svih početaka, ako želite; ali preciznije, nema početka početaka, jer početak je uvijek po sebi pad prošlosti u nepamtivo, u ne-sadašnjost koja u isto vrijeme otvara drugu, ne-sadašnjost sutrašnjice. A između njih dvije ne postoji posredni prostor: postoji sadašnjost koja je uvijek ono što slijedi i što uvijek prethodi, koja je negdje ali čini našu situaciju uvijek singularnom, u skladu s kojom čovjek oscilira između nepamtivog i nepredvidljivog i u skladu s kojom čovjek postoji ovdje i sada, takoreći, potpuno bez mjesta ili sadašnjeg trenutka, ali upravo u egzistenciji (ek-sistence).
B. C. Hutchens: Predlažete da samo oprostorenje koje čini historiju i zajednicu mogućim dolazi iz budućnosti koja nije samo “buduća sadašnjost”. Ova budućnost je upravo razlika samog vremena, prostor kojim se vrijeme razlikuje i prostor zajednice u svojoj egzistenciji. Kako je “otvorenost” ili “nesupstancijalnost” zajednice budućnosna?
Jean-Luc Nancy: Upravo tako, mada možda se ne bi trebalo reći “budućnosna” već “oprostorenje” skupa bitka i bitka-u-svijetu (to je ista stvar: mi nismo samo skupina pojedinačnih osoba, već bića, živih i neživih) koje se također sastoji od oprostorenja koje razdvaja “danas”, “jučer” i “sutra”, oprostorenja koje obezbjeđuje neprestano ponovno stvaranje i različitost. Prostor kojim se vrijeme razlikuje od samoga sebe je prostor uz pomoć kojeg ono luta prema ne-sadašnjosti dvije dimenzije ili dvije tenzije, jučer i sutra. Na ovaj način, ono za sebe zna da je suštinski srazmjerno, ili smješteno, izvjesnošću prošlosti bez porijekla (prošlost koju je moguće identifi kovati i zapamtiti) i neizvjesnošću sutrašnjice bez budućnosti. To je prekidanje vremena vremenom: koje izlaže trenutnu sadašnjost kao početak našeg govora koji nije ništa drugo do početak, to jest mjesto smisla, koje je na taj način samo otvoreno. Konačno, to je pitanje smisla sadašnjeg trenutka: ništa drugo.
B. C. Hutchens: Šta je “iznenađenje” slobode? Da li je libertarijanizam prepreka mišljenju slobode?
Jean-Luc Nancy: “Iznenađenje” slobode znači da sloboda nikada nije “moja” sloboda već mi dolazi od drugdje, izvan svega što bi trebalo da je “moje”. Sloboda je moć koja me izlaže samome sebi kao onom koji prekoračuje “moje” sopstvo, izlazak. Sloboda nije vlasništvo, ona je bitak, egzistencijalnost. Stoga, kada djelujem, činim nešto, postoji uvijek nešto novo, neočekivano, u čemu ja djelujem i/ili u sebi kao djelatnik: tekst koji pišem, riječi koje izgovaram, lice koje pokazujem svojim partnerima itd, uvijek me iznenađuju. Ne mogu reći “nisam namjeravao da ovo ili ono uradim”; moram to uzeti kao “moje”, jer se to desilo “meni”, a “ja” sam sačinjen upravo od tih događanja. Stoga, ova “iznenađujuća” sloboda nije libertarijanska sloboda, koja pretpostavlja slobodni subjekt prije svakog djelovanja. Može se reći da biti slobodan, prije svega znači biti oslobođen od samoga sebe.
B. C. Hutchens: Da li je dekonstrukcija kršćanstva nužna za budućnost filozofije?
Jean-Luc Nancy: Da, mislim da jeste. Mislim da je moderna filozofija vrlo istrajno i energično odbijala i vraćala velike kršćanske motive – ljubav, skrivenog boga, vjeru, nadu, jednakost, spasenje. Samo kršćanstvo preduzima filozofsku re-elaboraciju prethodnih motiva: religija u njemu postaje filozofska i njegova filozofija postaje izloženost nezamisljivom. Dekonstruirano kršćanstvo bi željelo da kaže: ponovno preispitajte uloge fi lozofi je koje su podređivale filozofiju ogromnim poteškoćama u vezi pojma potpune, dosljedne i suštinske prisutnosti. Barem od Hegela, nije bilo pitanja o bilo čemu drugom. I to uopšte ne označava bilo koji oblik “povratka religioznom”.
Religija je dovršena kao sistem koji osigurava postojanje drugog svijeta. Kraj religije je identičan transformaciji filozofije. Mada ostaje, upravo, nesamjerljiva ne-sadašnjost, izlaganje “spoljašnjosti” koje se čak i ovdje otvara. Ostaje da se “gleda i moli jer se ne zna ni dan niti sat”: ne znaš ništa, ništa nije poznato proračunima vremena; pitanje se, naprotiv, ne tiče proračunavanja i neprestane molitve – koje, u privatnom smislu, treba da govori, ne o potrebi za sigurnošću već o obožavanju, ili drugim riječima, obraćanje, usklik, okretanje ka samoj spoljašnjosti. Možda ovo ne znači isto što i “dekonstrukcija”, ako ova riječ pretpostavlja građevinu sastavljenu od demonstracija i analiza. Možda bi se prije moglo govoriti o razotkrivanju: raščiniti skrivenost religijskog, osloboditi ga njegovih granica (Bog je vrhovno biće itd.). Početno pitanje bi moglo biti ovo: šta je omogućilo kršćanstvu (ili trima monoteizmima, u sprezi s grčkom filozofijom) da izgradi čitavu jednu civilizaciju, dok ga ono što stoji pod imenom “sekularizacija” nije povuklo unazad, povuklo ga u stranu i podredilo ga svim glavnim tradicijama moderne, humanističke i racionalističke misli? Šta ova represija znači, ako ne nešto što sugerira mnogo podzemniji i odlučniji proces?
B. C. Hutchens: U kojem smislu “ekotehnika” i tržišna demokracija obez bjeđuju probleme kojima se filozofija budućnosti mora baviti?
Jean-Luc Nancy: “Ekotehnika”je riječ (ili prije, prosta oznaka) koju koristim da bi sugerirao slijedeće: naš ekosistem (tj. naša ekologija, ekonomija u svakom smislu) je u potpunosti tehnička, i postalo je nužno sve kvantificirati. To znači da mi ne posjedujemo datu i stabilnu referencu za “ekologiju” koja bi bila osigurana zakonima, načelima i konstantama “prirode”. Ona niti “ štiti prirodu” (jer milenijima smo bili zbrinuti ekotehnikom), niti regulira načine proizvodnje koji su prirodni i izbalansirani (jer kapitalizam, to jest samo-proizvodnja vrijednosti je ekotehnika poduprijeta novcem i njihovim funkcionalnim sistemima), niti određuje grad, etiku i estetiku koje bi se referirale na prirodni (ili natprirodni) red. Kada se sve uzme u obzir, izazov koji nam je postavljen nije ništa manje od kantovskog izazova: može li se zaželjeti univerzalni zakon prirode kada je sama priroda povučena, zamijenjena i uklonjena neodređenim tehničkim transformacijama? Da li je Kantov moralni zakon uistinu reguliran idejom “prirode” u tolikoj mjeri da bi bila ideja koja nije data sadržajima, nego u formi univerzalne zakonitosti koja pretpostavlja motiv same “prirode”? Ne postoji priroda sa moralnim “nacrtom”, kaže Kant, nego samo sa “vrstom”, to jest, sa “analogijom nacrta”. Ali šta se sa tom “analogijom” želi reći? Šta znači govoriti “kakav” je moralni svijet (racionalni, juridički, etički, estetički) u analogiji sa “prirodom”, a da se ne čini da čovječnost postaje prirodna a priroda čovječna, kao što je Marx želio? Zašto pretpostavljati apsolutno otkriće čovjeka (postojanje izumitelja čovjeka, i sve prirode) prema upravo onto-teo-logiji narušene samo-konstitucije? Može li se misliti o paradoksalnoj autonomiji onoga što nije “po sebi”? Može li se misliti o slobodi Spinozinog Boga (sive natura) kao istini ne-slobode ljudske egzistencije? Koju vrstu mišljenja, kulture, zahtijeva ovo? Ova pitanja, ove tegobnosti, su značajne na isti način: kako vratiti svijet svijetu a ne Bogu, ni proračunima niti samo-određenjima “čovjeka” humanizma.
B. C. Hutchens: Da li tržišni demokratski svijet pokazuje znakove nastajućeg totalitarizma?
Jean- Luc Nancy: Da, zasigurno. Sva složenost savremenog svijeta sačinjava veliku mrežu prinuda, potreba i sredstava kroz koje smo obavezni da prolazimo (na primjer, koliko smo ovisni o mašinama kao što su kompjuteri, telefoni, televizori, DVD-ovi itd.). Postajemo nesposobni da djelujemo bez pomoći tehničara, a tehničari rade unutar prinuda firmi itd. Ali imam osjećaj, da u istoj mjeri, mogućnosti izbjegavanja “sistema” rastu (pronalazimo druga sredstva da se nosimo sa svim tim prinudama – postajemo sve osjetljiviji na ono što remeti sistem i date su nam prilike da ga otvorimo na alternativne načine). A iznad svega, dolazimo možda u situaciju u kojoj će biti sve više i više “prinuđivanja” kao i remećenja sistema jer patnja u njemu postaje suviše velika. Mislim prije svega na patnju siromašnih, onih koji se smatraju čistim sredstvom sistema – ovo je postalo najočitije u dešavanjima širom Afrike, u arapskim zemaljama, Indiji, Južnoj Americi. Mi sada znamo o tome kako društvo ili kultura, “sistem”, postaje totalitaran, i možda će ovo znanje biti korisno.
Prevod: Bernard Harbaš i Nada Jaćimović
Objavljeno u: Dijalog, Časopis za filozofiju i društvenu teoriju, 2007, CFI, Sarajevo
COMMENTS