Esej o zvonu punom vode, Darko Cvijetić

                                                                                 

DARKO CVIJETIĆ

ESEJ O ZVONU PUNOM VODE

Za Borgesom – moje riječi ne znaju da ja postojim. Tko me mrtav kaže – ponesem mu svijet.
Prazna slama, ili mlaćenje prazne slame, kaže se za prazan, isprazan govor, ništavilo, govor bez građe, govor bez sadržaja. 

Dakle, jezik kada ne služi svojoj svrsi – nastaje govorenje radi govorenja – toaletika. 
Kao i izmet, tako i govorenje oslobođeno sadržaja, jest iscrpljeni ostatak sadržaja koji odbacujemo. Izmet je, slijedom, leš hrane, ono što preostaje kad organizam iscrpi sve vitalno za život. Izmet je prikaz smrti koji sami proizvodimo u procesu održanja života. 
Izmet je odbojan, jer približava smrt na opasnu blizinu. 

Tako i rečena prazna slama, ne može više poslužiti niti komunikaciji, jer je ono što je preostalo.
Dakle, možemo govoriti smrt. 
Ispraznim govorom približenu smrt.
Sebi ne govorimo naglas. 
Sebi smo uvijek psalm. 

Možemo unositi govorenje u sebe, poput hrane i izbacivati smrt govora, iscrpljenog od vitalnosti.
I konačno – taj izraz – “ne kenjaj”, “nemoj srati” – ili još konačnije – “nemoj mi filozofirati”. 
Fiziologija u govoru, drži vilicu u strahu od raspadanja davno izgovorenog. Još Jeremija veli da je čovjek stavio usta u prašinu.

U Mediteranskom brevijaru, Matvejević piše kako cvrčci cvrče od jutra do večeri, a zrikavci od večeri do jutra. 
Cvrčci umiru u sumrak, hor po hor, zrikavci u zoru, oprani rosom.

Životinja nema resurs jezika i ne može u sebe unositi govorenje, niti ga može preživati/prežvakivati s praznom slamom.
Može samo zinuti na nebo, kao napušten rukav minerove košulje, darovane za nov krov.
 

P.S.

"Možda će Vam pomoći ako napišem par riječi o svojoj knjizi [naime Tractatusu]. Smisao te knjige je etički. Jednom sam u predgovor htio staviti rečenicu koju Vam sada pišem jer će Vam možda biti ključ:

htio sam naime napisati da se moje djelo sastoji od dvaju dijelova: 
od onog koji je ovdje pred nama, i od svega onog što nisam napisao.

I upravo taj drugi dio je važan. Moja knjiga naime takoreći iznutra omeđuje ono etičko; i uvjeren sam da se ono, strogo, može omeđiti jedino tako. Ukratko, vjerujem: sve ono o čemu danas mnogi blebeću, ja sam to u svojoj knjizi utvrdio tako što sam o tome šutio. I zato će ta knjiga, ako nisam u velikoj zabludi, kazivati mnogo toga što Vi sami želite reći, ali možda nećete vidjeti da je to u njoj kazano."

L. Wittgenstein, iz pisma 1919.

                                                                 ZVONCE

Izumitelj utrobe zna

Da Trojanski konj ne galopira

Iznutra se zajahuje i

Osedlavaju se iznutrice

Smrtolik

Izumitelj utrobe zna

(Rašlje mu uz vratnice

Stare već pedeset bunara)

Da svakome zapaljena

Svijeća stoji između plućnih krila

I ništa je ne njiše

Niti se od toliko vrućine

Ima gdje sakriti

Oznojen putnik iz limfe

SPOMENKICE

Maminom stricu Nenadu iz Bihaća, i njegovoj supruzi Kati, uporno se svake četiri godine rađala djevojčica, oni bi joj davali ime Spomenka, a onda bi umirala neobjašnjivo, ta, svaka mala Spomenka.


Zatim su dobili - petu Spomenku.
Koja je poživjela. 
Koju su obožavali.


Strica su maminog i strinu Nenada i Katu, vojnici ubili odmah na početku rata, Spomenku nisu (pod odjećom svih Spomenki) u ormaru vidjeli.


Uspjela je doći do Amerike.


U ovih dvadesetšest godina, s mužem nije zanijela.
Kada su, napokon, u nekoj jami našli Nenada i Katu,
rodila odjednom dvije Spomenke.

* * *

Brankov stari bio invalid bez obje noge, do iznad koljena.
Iz onoga rata.
Sam je maloga othranio, žena mu pobjegla s nekim objenožnim.


Kada bi ujutro ustao, dokopčavao je dvije drvene noge, čarape i cipele na njih navlačio, išao u nadnicu.


Čim je počeo rat,
i Branko je pobjegao, i ostavio staroga samog.


Našli ga u šupi obješenog, s drvenim nogama, ali se jedna sama otkopčala, pa je viseći izgledao kao loše marionetiran Đepeto.


Sad se Branko vratio, preuredio šupu, da ima gdje kada dolazi iz Njemačke, vješati sinov bicikl.