TEA TULIĆ
MAKSIMUM JATA
(2017. ulomci 3/3)
Nona je na grbači imala osušene roditelje, blagoglagoljivu sestru, moju majku, mog oca, mene i sva odijela svog muža. Sve nas je raspoređivala po kaučima, po drugim stanovima ili ljesovima i govorila: - Strpljen-spašen.
Nikada u stanu kod none na podu nismo imali tepihe, jer smo se ionako spoticali jedni o druge. Kad je majka u kuću dovela mačku, svi smo bili puni modrica. Posljednjih godina skoro svatko ima u kući psa ili mačku ili pticu ili zeca ili devetnaest mačaka. Tu pohotnu djecu učimo da budu ljudi, da idu u zahod, da pristojno jedu, da budu kao svećenici, da ne skaču jedno po drugom i da nam ližu stopala dok lajemo.
Iz azila za pse ovako oglašavaju: "Ja sam Klaudija. Tužna sam, jer me nitko, a ma baš nitko nije udomio. A dobar sam pas. Mlada sam, okupana i sterilizirana. Volim se maziti, igrati, znam hodati na povodcu. Volim onako jako i zapravo, ne kao ljudi, nego bezuvjetno i zauvijek. Nadam se da će se naći kakva dobra ljudska duša i ponuditi mi kutak u svom domu. Ja želim biti vjeran pas". A na fotografiji žalosna kujica koja liči na Minu.
Moj otac ima malu lovačku kujicu. Mazi je kao da su mu ruke lopate, tako ih baca na njena leđa. A ona se plaši kiše.
Strpljivost je pseća. Da pas, poput pisca, pronađe svoju kućicu. Da stoji uz prozor, pogledom prati sve te rukavce, ušća i vrtloge među stupovima ulične rasvjete pa, kad se sve odlijepi, razvali i završi u moru, ode po cigarete. Da ne bude kao dio nas.
Gdje će mi duša?
U more puno loptica i zlatnih retrivera.
Nikada u stanu kod none na podu nismo imali tepihe, jer smo se ionako spoticali jedni o druge. Kad je majka u kuću dovela mačku, svi smo bili puni modrica. Posljednjih godina skoro svatko ima u kući psa ili mačku ili pticu ili zeca ili devetnaest mačaka. Tu pohotnu djecu učimo da budu ljudi, da idu u zahod, da pristojno jedu, da budu kao svećenici, da ne skaču jedno po drugom i da nam ližu stopala dok lajemo.
Iz azila za pse ovako oglašavaju: "Ja sam Klaudija. Tužna sam, jer me nitko, a ma baš nitko nije udomio. A dobar sam pas. Mlada sam, okupana i sterilizirana. Volim se maziti, igrati, znam hodati na povodcu. Volim onako jako i zapravo, ne kao ljudi, nego bezuvjetno i zauvijek. Nadam se da će se naći kakva dobra ljudska duša i ponuditi mi kutak u svom domu. Ja želim biti vjeran pas". A na fotografiji žalosna kujica koja liči na Minu.
Moj otac ima malu lovačku kujicu. Mazi je kao da su mu ruke lopate, tako ih baca na njena leđa. A ona se plaši kiše.
Strpljivost je pseća. Da pas, poput pisca, pronađe svoju kućicu. Da stoji uz prozor, pogledom prati sve te rukavce, ušća i vrtloge među stupovima ulične rasvjete pa, kad se sve odlijepi, razvali i završi u moru, ode po cigarete. Da ne bude kao dio nas.
Gdje će mi duša?
U more puno loptica i zlatnih retrivera.
***
Na vidljivom mjestu, u dnevnom boravku stoji modroplava kineska vaza. Nju mi je oporukom ostavila nona. Prije gotovo pola stoljeća, vazu je iz Kine donio rođak koji je plovio.
Velika je i sjajna, ima zlatni obrub i sliku Kineskinje u tradicionalnoj nošnji, suncobrančić. Nona je rekla:
- To je vrijedna vaza.
Kad su po gradu osvanuli kineski dućani i kad smo istu takvu vazu, punu plastičnog cvijeća kamilice, mogli vidjeti na polici kineskog dućana, nona se i dalje pravila da je njezina vaza jedna cijela kraljevska dinastija. Kamo je nona otišla, kamo, tako blesava?
Kad ljudi počnu urezivati vlastita imena na svoje predmete, tada ću znati da je pakao već otpočeo i da je kasno za odlazak.
Velika je i sjajna, ima zlatni obrub i sliku Kineskinje u tradicionalnoj nošnji, suncobrančić. Nona je rekla:
- To je vrijedna vaza.
Kad su po gradu osvanuli kineski dućani i kad smo istu takvu vazu, punu plastičnog cvijeća kamilice, mogli vidjeti na polici kineskog dućana, nona se i dalje pravila da je njezina vaza jedna cijela kraljevska dinastija. Kamo je nona otišla, kamo, tako blesava?
Kad ljudi počnu urezivati vlastita imena na svoje predmete, tada ću znati da je pakao već otpočeo i da je kasno za odlazak.
***
Zavjesa krupnih i hladnih kapi kiše noću dolazi s otoka, preko mora. Spušta se na naše kuće, čuje se gromoglasan pljesak. Grad curi niz naše ruke, stepenice i tobogane, otječe kroz teške metalne rešetke, dolje ispod naših nogu se komeša, ide dalje i dalje. Sve se njegove boje rastaču u sivu. Slobodan od naših koraka, grad tupo odzvanja u svakoj dospjeloj kapi, propada u pukotine, u korijenje; prelijeva trulež i pije sam sebe, teče po našim glavama kao da će pobijediti, kao da će stići prvi, negdje na kraju svega umoran pasti. Sve ovo nam briše usta, a ostavlja oči. Gledam kroz prozor; moja ulica nestaje.
Tko god bude živio ovdje nakon nas, morat će dobro oprati prozore.
Tko god bude živio ovdje nakon nas, morat će dobro oprati prozore.
COMMENTS