NIKOLA POPOVIĆ, urednik BOSANSKE VILE
MOJA UREDNIČKA RUKA JE ISPRUŽENA
razgovarao - Edin Salčinović
Nikola Popović, italijanista i pisac, rođen 1979. u Sarajevu, glavni je i odgovorni urednik časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Bosanska vila u Sarajevu. Autor je kritičkih osvrta iz oblasti filma, pozorišta i književnosti, putopisa iz afričkih zemalja i knjige “Priče iz Libana”. Povod za razgovor je objavljivanje broja 73-74 ovog časopisa, prvog koji je Popović priredio kao glavni i odgovorni urednik. Sa Popovićem razgovaramo o Bosanskoj vili, književnoj periodici danas i uopšte o današnjoj književnoj sceni na našem kulturnom prostoru.
Kao italijanista, prevodilac i pisac, sarađivali ste u mnogim časopisima na našim prostorima; kako ste se odlučili na ovaj korak, da se okušate kao urednik?
- Urednički angažman u časopisu Bosanska vila je prirodno ishodište moje dugogodišnje prisutnosti u periodici kao prevodioca i književnog autora. Preko prevođenja sam ušao u pisanje, upravo kroz časopise. Periodika je uvijek predvorje za neku veću književnu formu, svojevrstan test kroz koji autor treba da prođe prije nego što objavi prvenac.
Put za novu literaturu
Svoje prve putopise objavio sam u časopisima prije nego što su postali poglavlja moje knjige “Priče iz Libana”, a prvi esej, o ženskim likovima u pripovijetkama Ive Andrića, objavio sam upravo u Bosanskoj vili. Tragom te veze, osjetio sam potrebu da se angažujem i u svom rodnom gradu, u polju kojim se bavim, a to je – književnost.
U kojim ste časopisima sarađivali?
- Objavljivao sam u časopisima u BiH, Srbiji, te u američkoj periodici. Među tim časopisima su novosadska Polja, koja uređuje pjesnik i prevodilac Alen Bešić, kraljevačka Povelja čiji je urednik pjesnik Dejan Aleksić, objavljivao sam prevode u sarajevskim časopisima Izraz i Lica, i, naravno, u Bosanskoj vili. Od časopisa koji njeguju prevodnu književnost, spomenuo bih časopis Mostovi, koji izdaje Udruženje književnih prevodilaca Srbije, čiji je urednik rusista Duško Paunković koji nam je poslao svoj prevod pripovijetke Konstantina Leontjeva. To je i prilika da se odužim kolegi iz prevodilačkog jata, koji je objavio moje prevode italijanskih pisaca Roberta Savijana, Itala Sveva, Paola Cognettija…
U kojem pravcu profilirate Vaše uredničke ideje?
- Svaki glavni urednik vjeruje, pomalo samoglavo, kako je “prestrojio” u odnosu na prethodnike, odnosno napravio potpuni zaokret. Zajedno sa redakcijom, u kojoj su filolozi Radoslavka Sudarušić i Borjan Mitrović, odabrao sam neobjavljene priloge. Jedini kriterijum je umjetnički kvalitet i književna svježina priloga, te naša želja da otvorimo put, kako je činila i nekadašnja Bosanska vila, novim literarnim tendencijama i autorima. Profil časopisa je, dakle, iako naslonjen na tradiciju, u najboljem književnom smislu avangardan i zagledan u dalje.
Koji književni časopis Vam je konceptualno najbliži?
- Odgovoriću neskromno: nijedan. Najbliža mi je nekadašnja Bosanska vila jer je ostavila neizbrisiv biljeg u svom vremenu i u kulturnoj istoriji Sarajeva, Bosne i Hercegovine i šireg kulturnog prostora.
Kada govorimo o tom biljegu, koji je značaj Bosanske vile u našoj kulturnoj sredini, budući da se radi o časopisu sa tradicijom dužom od jednog stoljeća?
- Bosansku vilu pokrenulo je 1885. godine nekoliko sarajevskih učitelja, među kojima su bili Nikola Kašiković, kasnije i vlasnik Bosanske vile, kao i Stevo Kaluđerčić, koji je autor loga časopisa koji baštini i današnja Vila, čuvajući i ćirilično pismo na kojem se ovaj časopis tradicionalno štampa. Sjećamo se u ovom broju Stevinog unuka, profesora Pavla Kaluđerčića, koji nas je napustio sredinom ove godine a sve nas zadužio lijepom riječju. Bosanska vila imala je u svoje vrijeme prestižni uticaj, u njoj su sarađivali velikani naše književnosti, među njima su Ivo Andrić, Tin Ujević, Osman Đikić, Petar Kočić. Neki od tih pisaca svoja prva djela objavili su upravo u Vili, i tu žilu nastavljamo i mi danas, dajući priliku novim književnim glasovima.
Možete li ukratko predstaviti rubrike i autore iz ovog broja?
- Rubrike u časopisu odnose se na različite književne žanrove i stilove. Među proznim autorima su Srđan Tešin, Berislav Blagojević, Predrag Bojić, Darko Cvijetić i Jelena Ćuslović. U rubrici poezije su autori nove pjesničke generacije Radomir Mitrić, Suzana Matić, Dragan Marković, Gordana Milošević. Čast nam je i što smo objavili i dvije pjesme doajena bosanskohercegovačke poezije Muje Musagića.
Humanizam kao angažman
U broju je i prikaz Musagićeve poezije iz pera nekadašnjeg urednika Vile Željka Grahovca, koji je i meni kao mladom saradniku velikodušno otvorio vrata. Od Muje Musagića, dugogodišnjeg urednika Prosvjetnog lista, mi mlađi imamo šta čuti o književnom zanatu.
Tu su i rubrike koje se odnose na stranu književnost, prevode…
- Periodika, između ostalog, ima za zadatak da otkrije šta se “događa iza brda”, odnosno donese u našu književnost strane glasove. Na tom tragu objavili smo pjesme Emily Brontë, u prevodu Ognjena Kurteša, a to je ujedno i prvi prevod pjesama ove autorke poznate kod nas po prozi. Duško Paunković preveo je pripovijetku Konstantina Leontjeva sa ruskog. Prijatelj Bosanske vile, njen nekadašnji urednik, pjesnik Stevan Tontić, poslao nam je svoj prevod poezije Güntera Eicha. I opet jedna književna veza: u istom broju je i prikaz Tontićeve putopisne knjige “Ta mjesta” iz pera Vladimira Perića. U rubrici Ogledi i prikazi nalazi se i tekst Matije Bošnjaka o Jovanu Steriji Popoviću, te esej Ivane Golijanin o pozorišnoj predstavi Ljubice Ostojić, te ogled Miloša Konstantinovića o epskoj poeziji Tešana Podrugovića, čitanoj na sasvim moderan način kroz prizmu Foucaultovog pojma heterotopije. U rubrici Putopis je prilog člana uredništva Borjana Mitrovića o Epiru, te poetizirani tekst Mirka Vukovića o manastiru Mileševi.
Potrudili ste se i oko likovne opreme časopisa. Na naslovnici je slika Principovog mosta koju je uradio slikar Tom Young…
- Proces čitanja ima u sebi hedonističku komponentu i likovna oprema nije bez značaja. Mi smo se odlučili za dizajn koji spaja nekadašnji likovni identitet i novo vrijeme. Tom Young, engleski slikar koji živi u Bejrutu, dao je intervju za Bosansku vilu tokom svog boravka u Sarajevu, a broj je obogaćen Tomovim slikama, kao i fotografijama libanskih i naših fotografa koje korespondiraju sa literarnim sadržajima.
Časopis Bosanska vila imao je karakter angažovanog časopisa, a početkom Prvog svjetskog rata, nakon Sarajevskog atentata 1914. godine, Bosanska vila je ugašena. Ima li današnja Vila taj karakter?
- Vremena su druga, različiti su vidovi socijalnog i literarnog angažmana. Periodici, kao ni danas, ni u ono vrijeme nije bilo lako. Bosanska vila bila je korifej novog književnog izraza, protiveći se okovima establišmenta i odbijajući podijeljenost. Tada je to bio list “za zabavu, pouku i književnost”, a danas nosi formulaciju “za književnost, kulturu i društvena pitanja”. Ali ostalo je nešto od onog što su naši stari nazivali “poukom”. To je po mom shvatanju namjera da se na umjetnički način osjeti duh vremena. Književno tumačenje svijeta često je važnije od onog faktografskog, sociološkog ili političkog, a humanizam, slobodarski duh u književnosti, najjači je vid društvenog angažmana.
Bosanska vila počela je kao sarajevski časopis, a zatim se otvorila ka onom što će kasnije postati jugoslovenski kulturni prostor. Da li ste na istoj liniji razmišljanja?
- Tako je. Zato, vjerujući u kulturno jedinstvo tog prostora, donosimo priloge autora iz BiH, Hrvatske, Srbije, te prevode sa stranih jezika. Politika nas uči granicama, a književnost, ona prava, rasterećena od programske namjere, uvijek je čovjekovo nastojanje da se te granice prevaziđu.
Da li naše vrijeme tradicionalnu periodiku zamjenjuje internetskim portalima koji bi mogli oblikovati književni život?
- Digitalizacija je donijela mnogo. Bosanska vila, kao i drugi stari književni časopisi, dostupni su danas u elektronskoj formi i to je velika privilegija za istraživače i poklonike književne riječi.
Entuzijazam književnika
Za današnje pisce, internetski portali su umnogome preuzeli ulogu književne pozornice koju su nekad imali časopisi i svakako imaju značaj u oblikovanju književnog izraza, kao i u uspostavljanju književnih razmjena.
Ako pristanemo na to da kod nas postoji književna scena, koji su centri koji je drže na okupu i šta joj nedostaje?
- Književnu scenu drži najviše entuzijazam kakav je onaj u našoj redakciji i prije svega umjetnički izraz. Mislim da umjesto centara, književnost grade više poznanstva između pisaca, preporuke i međusobna čitanja. Život je, uostalom, važniji od pisanja, treba osim knjiga znati ljude i, dodao bih u duhu Hajamovih stihova, otkriti esenciju života uz vino i muziku lutnje.
Da li će Bosanska vila biti otvorena za novu generaciju autora i autorica?
- Apsolutno. To je jedini način da se ide u budućnost, a da časopis bude ispisivanje jednog vremena i časa, kako je to lijepo rekao neko od pisaca. Inspiracija živi od realnosti i fantastike, od prošlih i budućih nadahnuća.
Kakve su reakcije književne javnosti na ovaj broj?
- Književna javnost ocijenila je posljednji broj Bosanske vile kao ekskluzivan literarni događaj. Formalna promocija je izostala, ali kako u periodici uvijek biva, časopis je u rukama svih onih koji se bave umjetnošću, kolege iz književne branše, pisci i prevodioci, slikari i muzičari, sa radošću su dočekali broj i čestitali nam na uspjehu. Imao sam čast da o temama iz periodike razgovaram u jednoj televizijskoj emisiji sa Almirom Bašovićem, dramskim piscem i urednikom časopisa Život. To su jedinstveni susreti u kojima u otvorenom dijalogu nastaju ideje za saradnju, što je vrlo važno jer su časopisi prije svega mjesto književnog sastajanja.
Časopis je objavljen u oktobru, a kako rekoste, nije promovisan. Koji su razlozi?
- Časopis je objavljen u oktobru, a izdavač je Srpsko prosvjetno i kulturno društvo, sa sjedištem u Sarajevu. Predsjednik Prosvjete, gospodin Savo Vlaški, koji je i potpisan “za izdavača”, poželio je meni i redakciji srećan i uspješan rad na prvom sastanku redakcije ovog ljeta. Promocija zakazana za 13. novembar je odgođena usljed djelovanja vanumjetničkih činilaca. Vjerujem, međutim, da će izdavač, kojem sam u uredničkom uvodniku zahvalio na podršci i neometanom radu, organizovati promociju kakvu časopis i naš dvobroj zaslužuje. Zahvalnost dugujem i Ambasadi Republike Srbije koja je cijeneći kulturološki značaj Vile sufinansirala broj. Svaki časopis, pa i Bosansku vilu, čine najviše ljudi: redakcija, njen rad na odabiru tekstova i svi autori, umjetnici i istraživači, bez čijih priloga ni ovog broja ne bi bilo. Vjerujem da ćemo napraviti još lijepih brojeva. Moja urednička ruka literarnog poslenika i Sarajlije ispružena je svakom kome je srce na pravom mjestu.
COMMENTS