TENA LONČAREVIĆ
NE ZABORAVI SE
(minijature o demenciji)
Sve što je od tebe odustalo
Prvo su odustali aparati, mobitel je nazivao krive brojeve, poruke su prazne putovale, računalo je postalo stran predmet nepoznatih funkcija, a televizor se šalio s tobom mijenjajući programe bez reda, paleći se i gaseći izvan tvoje volje.
Zatim je tvoj grad odustao od tebe, ulice su postale zamršeni labirinti koji te plaše, potplate tvojih cipela zaboravljale su svoje pute. Staze su odustale od tebe, nisu te htjele vratiti kući.
Predmeti su izgubili svoje riječi i riječi su izgubile svoje predmete. Jezik je odustao od tebe, rasuo se poput kristalića šećera iz prevrnute pikse, nepovratno, neuhvatljivo, neupotrebljivo.
Pokidale su se provodne niti unutar priča, uspomene se otele narativu, miješale, uskakale u dan nenajavljeno i isto tako iz njega bježale. Uspomene su odustale od tebe.
Zatim su od tebe odustali ljudi. S njim su otpala imena kao komadići žbuke s oronulih fasada Njihova su se lica preklapala i izobličavala i mutila u tvojoj svijesti, u toj su kaši i oni bliski postali stranci. Od tebe su odustali ljudi, sklonili su se od tog neprepoznavanja, od praznine stakla tvog pogleda. Ostala si sama usred svijeta u kojem ti ništa nije pripadalo.
Tvoje je tijelo odustalo od tebe, nije ti javljalo da mu je hladno, nije ti javljalo da je gladno, skvrčilo se na pod kuće koja je odustala od tebe, strano tijelo u stranom prostoru. U nerazumijevanju, zgurena masa kostiju i mesa.
U tebi nema tebe. Odustala si.
Tragovi otmjenosti
Umjesto posuđa, oprala si fotografije. Vadim ih iz sudopera, mokre su. Preko tvojih uspomena razmazan je premaz neprepoznavanja. Tko zna, možda si ga snažnim mlazom vode iz slavine na trenutak i sprala. Možda su pred tobom oživjele slike iz vremena kad nisi bila zaključana u ovo tijelo koje više ne prepoznaje svoju vlasnicu. Jesi li se prepoznala?
Odljepljujem fotografiju po fotografiju iz vlažne i hladne mase u kojoj su slijepljene. Pojavljuje se prizor žene. To si ti, to si nekad bila ti.
Otvorenje izložbe nekog lokalnog likovnog entuzijasta, uhvaćena si ispred osrednjih radova i u masi osrednjih uzvanika. Iskačeš svojom pojavom od tih tužno praznih motiva vode i šume i od tih sivih pojava, loših frizura i konfekcijske odjeće. Ruž na tvojim usnama diskretan je kao i šminka, lice ti je porculanski glatko i uokvireno krznenim ovratnikom svijetlog kaputa. Nisi mlada, u kasnim si pedesetim godinama, ali ih nosiš otmjeno, cijela tvoja pojava odiše odmjerenošću. Pored tebe ostali blijede. Njihovi provincijski pokušaji dotjerivanja postiđeni su prirodnošću tvoje elegancije. Nisi razmetljiva, to je ono što vas razlikuje.
Nije puno prošlo od te fotografije, možda pet-šest godina. Žena koja je na njoj više nisi ti. Materijali u koje si se nekad umatala, žoržet suknje, tvoji kostimi od tvida, kašmir, šarene marame i krzneni šalovi, šubara, bezbrojni nizovi najlonki, svilene pidžame, sve to trune u ormaru.
Oblačim te u stare razvučene trenirke i sportske čarape jer mi je tako lakše, tijelo ti se nekad strašno ukoči, pomislim da je dobro što te uopće uspijevam obući. Kosu više ne bojiš, cijela je sijeda i uglavnom uležana.
Ipak, iz tebe pokatkad bljesnu tragovi one otmjene gospođe koja si bila. Pojave se u ružu koji si nanijela na usne, narančastom, vedrom. Kad te nagovorim da se nasmiješ, vidjet ću da ispod njega nemaš zube.
Pojave se u svjetlucavom sjaju biserne ogrlice i zlatnini, umjesto u škrinjicu s nakitom , poslagala si ih u wc školjku.
Pojave se u otmjenoj bijeloj štikli s visokom tankom potpeticom. U nju si se noćas pomokrila. U štiklu. Otmjenu.
Sve je od zidova
Prozor je visoko postavljen, djeluje kao višak, sve je od zidova, debelih i čvrstih, ovdje se ne gleda u svijet, ovdje se od njega zaklanja. Svjetlost pada koso, čestice prašine nalik sitnim pahuljama snijega liježu na krevet dementne starice.
– Ja sam rođena u Rijeci i umrla sam u Rijeci – jednolično mumljaju njena upala bezuba usta.
Njene su oči potpuno ispražnjene, kad se suočim s njima, znam da je rekla istinu, ona jeste mrtva, ali eto, još diše. Kroz te zjenice svijet ne ulazi, one su bespotrebne kao i prozori u ovoj ustanovi. Slijepim se ljudima napune oči kad sanjaju, u snovima vide. Što sanjaju dementni? Jesu li i u snovima zaboravili da su živi?
***
Tvoj je krevet onaj pored starice koja je umrla, a još diše. Vezana si. Na prsima ti leži prsluk-uteg, gledam u njega jer ne mogu pogledati tvoje lice, taj grč, grimasu koja mi ujeda bjeloočnice. Ličiš na sebe, ali to nisi ti, maska si, gipsani odljev osobe koja je nekad postojala.
Zaklanjam plahtom tvoju golotinju, plahtom prekrivam svoj stid, tvoju pelenu i mršave, staračke noge. Ne pomičeš se, ne osjetiš da sam tu. Stajat ću kratko pored tvoga kreveta, udisati isparavanje dezinfekcijskog sredstva i sve vonjeve koji ispod njega vire, inkontinenciju mjehura, crijeva, inkontinenciju tuge.
Sve je od zidova i prozori su višak. Stajat ću kratko, tek da vidim kako su ti oči sklopljene. Valjda sanjaš, jesi li u snovima živa?
Tri u noći
Tri su sata u noći. Znam jer pogledavam kazaljke na budilici otkako sam legla. Jastuk je neudoban, kako god ga naredim, žulja, smeta. Bacam ga pod noge, spuštam glavu na plahtu, ne valja, vrat mi se izvija u bolan luk. Kazaljke na budilici neumorno kuckaju, čekam kad će mi pokazati kako je zora blizu i da je dozvoljeno napustiti ovu agoniju prevrtanja i okretanja i škriputanja starih opruga u madracu i zraka koji suši jezik.
Susjedov vučjak zalaje, njegovo glasanje poput domina razbuđuje pse u kućama u nizu. Orkestralni lavež sve je glasniji, uvlači mi se u lubanju i po njoj ruje, buka zavijanja i režanja i lajanja postaje neizdrživa, grize mi kosti, cucla njihovu srž.
Možda si upravo sad pošla za onom davno utopljenom djevojčicom što ti pred spavanje sjedne na krevet i šapuće o školjkama u koje su se sakrile sve tvoje izgubljene riječi i o mulju riječnog korita, u njemu su skupljena sva tvoja zagubljena sjećanja. Možda si spuznula iz svoje spavaćice, tvoja se kosa bijeli na mjesečini, a staračka koža pergamena je s borama umjesto zapisa. Možda te djevojčica primila za prozirnu ruku i povukla. Ako se osvrneš, psi će ti lavežom reći:
– Nemoj poći!
Tri su sata u noći, uskoro će zora.
Sokushinbutsu
Budistički redovnici u drevnom su Japanu provodili samomumifikaciju tijela kako bi postali sveti. Nakon godina izgladnjivanja, dali bi se zatvoriti u skučenu grobnicu, zbijeni u mrak i među zidove, s bambusovom cjevčicom u ustima i malenim zvoncem kojim bi signalizirali da kroz cjevčicu još prolazi zrak, jedino od živoga svijeta u samoodabranoj smrti.
Odmeditirali bi svoje posljednje dane sjedeći u položaju lotusa, a kad je zvonce prestalo zvoniti, svijet gore izvlačio je bambusovu cjevčicu i pečatio grobnicu. Nakon tisuću dana tijelo se vadilo, ako nije pokazivalo znakove raspadanja, bilo je pogodno za obožavanje.
Novonastalom svecu odstranjivane su oči, nisu mu više bile potrebne jer nije gledao u svijet, tako oslijepljen zavirivao je u duše dišućih.
Mrtvi u svijetu živih. Ispljunuti iz grobnice van. Svetost im je osiguravala ta vezanost za zemlju u kojoj se nisu raspali i s kojom se nisu stopili.
***
Gledam kako se savijaš prema tlu. Tvoja leđa postaju luk koji se ne uspravlja, privlači te samo ono što je dolje.
Gledam kako se savijaš, tvoje su oči prestale biti zrcala svijeta, one vide samo zemlju i žude za njezinom sipkom tamom.
Tvoje tijelo je grobnica, a komadići izmeta koje umataš u maramice i ostavljaš posvuda, zvonca su, signali da te negdje još ima. Zemlja te ne prima.
Kad se dobro zagledam u tvoje oči prazne od svijeta, vidim svoju dušu.
via - http://strane.ba/tena-loncarevic-ne-zaboravi-se/
COMMENTS