BELA HAMVAŠ
JASMIN I MASLINA
Prije sam vjerovao da je stvaranje djela moja zbiljska životna tema. Od godine prokletstva u to više ne vjerujem. Nema zasebnih djela. Postoji samo jedno djelo, spasenje, i onaj tko ne radi na tome, radi protiv. A taj koji radi protiv, doziva Antikrista. Od djela me je otrijeznila Jobova godina. Nije životna tema i zapravo nikad nije bila. Prava životna tema je transfiguracija. Jasmin i maslina. Dok sam svaki dan gledao granu trešnje, rajčicu, orah i kiselicu te dok sam kopao, sadio, plijevio, razmišljao sam kada ću biti gotov. Shvatio sam da ja to djelo ne mogu dovršiti. Postoji samo jedino djelo – djelo spasenja. Spasiti zemlju i trešnju i papriku i kosa i susjedova psa i susjeda. To je djelo. Jedino djelo. Jasmin i maslinu. Spasiti tako da drščući zurim u njih i da mi se vrti u glavi kad udišem njihov miris. Jer glazba ostaje. Jedina zbilja, Bog i opsjena, ostaju. Čarolija ostaje. Tu sam i tu živim u ovoj imaginaciji i moram postati prolazan da bih bio poput jasmina i masline. Jednom jesam da bih vječno bio. To da bih jednom bio, bio u tom mirisu i u toj glazbi, nedovršeno je djelo. Preobraziti se. Nikada nije gotovo. To je ono jednom. To je ono vječno. Opsjena i vizija. I to što ostaje. Vječno ostaje.
Stajalište zbilje bez mita je vedrina. Vedrina je čista praznina koja se ne može pomutiti. Prepoznajem je po tome što nema glazbu. Jer nema otpora. Transparentna je. Kroz sebe propusti sve. Kada duša stupi u zbilju, postane neuhvatljiva i neodrediva. Kad je posve izvan opsjene, odnosno kada se izvukla posve iz opsjene, provirila glavom i vidjela da tu nema ničega te da to ništa ona sama i tu je ona sama doma, jer to je zbilja, i tu više nema ni vizije, ni mita, ni glazbe, ni sudbine, ni zrcala. Tu obitavati jest poput vedrine. To je punoća postojanja. Može se i tako izreći: da sam samo utoliko izvoran, ukoliko sam vedar.
Kada izgubim vedrinu, moram se pomutiti. To je ono što Upanišade zovu abhimana. Pomutnja nalik ludilu. Bohme to zove turba. Mutna tmina. Imaginacija našeg slomljenog bića. Opsjena i mit i glazba.
Tko je i na koji način i na kojem stupnju izvoran? I što znači biti izvoran? Na efektivan način postojati. Ozbiljiti riječi. Ispuniti svakidašnju dužnost. Prepoznati zahtjev sata i ostvariti ga. Nova i velika mjera. Tko se i u kakvoj mjeri umio preobraziti i ozbiljiti se? Ne tako općenito. Zbiljski, u svakom satu, ne teoretski, nego konkretno, tu i sada i danas. Ne punim ustima govoriti o tome i objavljivati i pisati i besjediti. To je varanje. Ako čovjek to pitanje postavi, bilo kome, već ga je odmjerio. Tko je taj koji može sebe smatrati maksimalno oslobođenim te ne duguje ni svojem ni tuđem postojanju niti tetura u zbrci lažnih postojanja? Tko je taj koji se izvukao iz turbe? Svatko mora sebe ozbiljiti. Nema pogodbe. U toj transfiguraciji zrcalo je čarolija, a svijet, jasmin i maslina opsjena su. Treba biti izvoran. Svoje biće trebam ozbiljiti do kraja. A jer je jedina zbilja Bog, moram postati njemu sličan. Sve se drugo raspadne i nestane i rasprši se u prolaznosti pa kada čovjek umre, nosi sa sobom samo to što je izvorno, a ostalo ostaje u nepostojećem. Mogu prenijeti samo to što je čisto. Nešto što, kada ga taknem, zvuči. Što je prazno i ne može se pomutiti. Vedrina. Neuhvatljiva i neodrediva.
Ovu novu veliku mjeru pokušavam primijeniti na sebe. Život služi tomu da čovjek od njega napravi nešto veliko. Inače nema smisla. Vedrina je stvar naravi, a ne nagona. Nagon je zakržljala i sužena inteligencija, održava naše poživinčeno biće. Inteligencija, pak, gdje, kada i što treba lagati. Nagon je u potpunosti praktičan, primjeren zemaljskom životu, što je iza njega, uvijek je ja i njegove brige, hrana, sigurnost, dobar njuh. Narav nije praktična, nego marijanska osobina. Ne prilagođuje se. “Malo je toga potrebno, možda samo jedno.” Nagon kopa, trči, dašće, ubija, jede, probavlja, traži, njuši, napada, marljiv je u stvarima života. Narav sjedi do nogu Meštra i zaboravlja da treba skuhati ručak i da djeca plaču i da krava muče u štali i da treba pomesti i da je suđe neoprano i da u vrču nema vode, jer malo je stvari potrebno, možda samo jedna. Jasmin i maslina. Ne mogu skuhati varivo od njih i ne mogu ih skupiti za krmu. Nagon se buni, ali narav sjedi pod maslinom i zna da joj je samo to potrebno. To je prevaga povjerenja i vjere i mira i svjetlosti. To je idila. Nagon je stalna turba. Narav je kap blaženstva. Narav sjedi u duši, ona je anđeo, uvijek žena, djevojka, ima kožu jasminbijelu i dah joj je uljast.
[…]
Narav je onaj dio ljudske duše koji je s blaženstvom u stalnoj vezi. Narav nema mita i nema glazbe i nema zrcala. Ona je sama zrcalo. Izvine se iz sudbine. Po njoj mogu vidjeti tko je i u kojoj mjeri preobražen. U kome je nagon jak, taj je pometen i juri i uvijek je sit i mete i nosi vodu i žuri se. Živi u opsjeni poput drugih mračnih životinja i ne zna da je sve to suvišno. Samo je jedno potrebno. Onaj koji sjedi pod maslinom i zuri, taj se preobrazio. Ne boji se da će umrijeti od gladi. Nisam onda izvoran ako živim nagonom, nego ako živim naravlju. Nagon se uvijek brine, sutra, sutra. Što da jedemo, što da pijemo? Vrijeme naravi je trenutak. Cvate. Živi misterij, kada se izvrne van ono što je najunutarnjije. Jasmin i maslina. I prava budućnost niče samo iz potpune prisutnosti u trenutku. To vrijeme koje živim u nagonu raspadne se u ništa. Vrijeme koje provodim podno jasminova grma ostaje. Kao što ostane glazba i ostane mit i ostane čarolija.
Svakoj matematičkoj operaciji odgovara operacija postojanja. Operacija brojeva je operacija vađenja korijena, jer broj je prva čarolija, prvo zrcalo. Na mjestu gdje se zbilja i opsjena razdvajaju, gdje su se razlomile padom u grijeh, stoji broj. Diferenciranje odgovara onomu što zovu individualizacija. Uvijek sam sve osobniji, slojevitiji i nijansiraniji i složeniji. Integriranje je kada sam sve općenitiji i jednostavniji i zgusnutiji i jednoznačniji. Operacija preobraženja je u mathesisu zasad nepoznat, od diferenciranja i integriranja temeljnija je i elementarnija, možda je to što traže, ali još je nisu našli, nju – operaciju ozbiljenja. O njoj zna samo alkemija. Operacija spasa. To je kada simultano živim u duhu bez kvalitete i prazan sam i ništa i Ungrund i infinitezimalnost, ali istodobno i u opsjeni i u čaroliji, i pun i obilje sam. Nepoznata operacija je operacija preobražavanja. Kada promijenim svoje postojanje, postajem efektivan. Kada sam prisutan i kada to što živim ostaje. Zato ostaje mit i pjesništvo i slika i glazba. Pjev kosa. Stablo oraha. Jasmin i maslina.
via - https://withagreenscarf.wordpress.com/2016/01/21/bela-hamvas-jasmin-i-maslina/?fbclid=IwAR26Y60QcqOeVsxqEKjexWxyhS3FIpIRqMCguCkk82P48oAtd5MgTFa6H-k
COMMENTS