PAUL CELAN
RAZGOVOR U GORJU
Jedne večeri sunce, i ne samo ono, bijaše zašlo, išao je, izašao iz svoje kućice i išao Židov, Židov i sin nekoga Židova, i s njim je išlo ime njegovo, neizrecivo, išao je i dohodio, šunjao se, čuo se, dohodio je sa štapom, dohodio preko kamenja, čuješ li me, čuješ me, ja sam, ja i taj što ga čuješ, predmnijevaš da ga čuješ, ja i drugi – išao je dakle, to se čulo, išao jedne večeri kad je već ovo i ono zašlo, išao pod oblačjem, išao u sjeni, vlastitoj i tuđoj – jer Židov, ti to znaš, što on odista ima, što mu zbilja pripada, što ne bi bilo skriveno, posuđeno a ne vraćeno – išao je dakle i dohodio, dohodio cestom, lijepom, neprispodobivom, išao, poput pramaljeća, gorjem, on, kojega su ostavili stanovati dolje, tamo kamo spada, u nizini, on, Židov, dohodio je i othodio.
Dohodio je, da, cestom, lijepom cestom.
I tko misliš da mu je dohodio ususret? Ususret mu je dohodio njegov bratučed, bratučed i prvobratučed, četvrt židovskoga života stariji, velik je dohodio ovamo, i on, u sjeni, skrivenoj – jer koji, pitam tako i pitam, kad mu je već Bog dopustio Židovom biti, dohodi s nečim svojim? – dohodio je, dohodio velik [groß] drugome ususret, Groß [Velik] se namjerio na Kleina [Mali], a Klein, Židov, naložio je svojemu štapu neka šuti pred štapom Židova Großa.
Tako je šutjelo i kamenje, i bilo je tiho u gorju gdje su išli, ovaj i onaj.
Tiho je bilo dakle, tiho ondje gore u gorju. Nije dugo bilo tiho, jer kada jedan Židov dođe ondje i susretne drugoga, tišini je uskoro kraj, i u gorju. Jer Židov i priroda dvije su različite stvari, još uvijek, i danas, i ovdje.
Tako sada ovdje stoje oba prvobratučeda, lijevo cvjeta zlatan, divlje cvjeta, cvjeta kao nigdje, a na desno stoji matovilac, a nedaleko po strani stoji Dianthus superbus, divotnik. No njih dvoje, prvobratučeda, Bože pomozi, bez očiju.
Točnije: imaju, i njih dvojica, oči, no pred njima visi veo, ne pred njima, ne, iza njih, pomični veo; tek što se slika pojavi, zapinje u tkanini i već je tu nit koja se tka, tka se okolo slike, nit iz vela; tka se okolo slike i s njom začinje dijete, pola sliku a pola veo.
Ubogi zlatan, ubogi matovilac! Tu stoje bratučedi, na nekoj cesti stoje u gorju, štap šuti, kamenje šuti i šutnja nije šutnja, nijedna riječ tu nije zamukla i nijedna rečenica, samo stanka puka, samo čvor, samo bezrječje [Wortlücke], samo prazno mjesto, vidiš sve slogove unaokolo; jezik su to dvoje i usta, kao prije, a u očima im visi veo, i vi, vi jadnici, ne stojite i ne cvjetate, niste nazočni, i srpanj nije srpanj.
Blebetala! I sada, kada jezik bedasto udara u zube i usne se ne zaobljuju, imaju si što reći! Dobro, neka govore…
''Iz daleka si došao, došao amo…''
''Jesam. Došao sam kao i ti.''
''Znam.''
''Znaš. Znaš i vidiš: zemlja se nabrala tu gore, nabrala se jedanput i dvaput i triput, i otvorila se posred, i tu posred stoji neka voda, i voda je zelena, i zeleno je bijelo, i bijelo dohodi od još više odozgo, dohodi od glečera, mogli bismo reći, ali ne smijemo, to je govor koji tu vrijedi, zeleno s bijelim u sebi, govor nije za tebe i nije za mene – jer za koga je mišljena zemlja, pitam, nije mišljena za tebe, kažem, i nije za mene – govor, bez Ja i bez Ti, samo On, samo Ono, razumiješ, samo Oni i ništa drugo.''
''Razumijem, razumijem. Jer došao sam izdaleka, jer sam došao kao i ti.''
''Znam.''
''Znaš i hoćeš me pitati: i svejedno si došao, svejedno si došao ovamo – zašto i čemu?''
''Zašto i čemu… Možda zato jer sam morao besjediti [reden], sa sobom ili s tobom, besjediti sam morao usnama i jezikom, a ne samo štapom. Jer kome on besjedi, štap? Štap besjedi kamenu – a kamen, kome on besjedi?''
''Kome, bratučede, on ima besjediti? Jer ne besjedi, nego govori [spricht], a tko govori, bratučede, ne besjedi nikomu, taj govori jer ga nitko ne sluša, nitko i Nitko, i potom kaže [sagt], on a ne njegova usta i ne njegov jezik, kaže on i samo on: Čuješ?''
''Čuješ, kaže on – znam, bratučede, znam… Čuješ, kaže on, tu sam. Tu sam, ovdje sam, došao sam. Došao sam štapom, ja i nitko drugi, ja a ne on, ja sa svojim vremenom, nezasluženim, ja kojega je pogodilo, ja kojega nije pogodilo, ja sa spomenom, ja koji sam slaba spomena, ja, ja, ja…''
''Kaže, kaže… Čuješ, kaže… A taj Čuješ, zacijelo, taj Čuješ, taj ne kaže ništa, ne odgovara, jer taj Čuješ je onaj s glečerima, onaj što se nabrao, triput, i ne za ljude… Zeleni-i-bijeli ondje, onaj sa zlatanom, onaj s matovilcem… No ja, bratučede, ja koji stojim tu, ovdje na ovoj cesti, kojoj ne pripadam, danas, sada, budući da je zašla, ona i njezina svjetlost, ja ovdje sa sjenom, svojom i tuđom, ja – ja, koji ti mogu reći:
–Na kamen bijah položen, tada, znaš, na kamenite ploče; i pokraj mene ležahu oni, drugi, koji su bili poput mene, drugi, koji su bili drukčiji od mene i upravo takvi, prvobratučedi; i ležali su ondje i spavali, spavali i nisu spavali, i sanjali su i nisu sanjali, i nisu me voljeli i ja ih nisam volio, jer bio sam jedan, a tko bi htio voljeti jednoga, i bili su mnogi, bilo ih je još više nego što ih je ležalo oko mene, i tko bi ih sve mogao voljeti, i neću ti prešutjeti, ja ih nisam volio, njih koji me nisu mogli voljeti, volio sam svijeću koja je tamo gorjela, lijevo u kutu, volio sam je jer je dogorijevala, ne zato jer je ona dogorijevala, jer ona, to je bilanjegova svijeća, ona svijeća koju je zapalio on, otac naših majki, jer je te večeri započeo dan, određeni, sedmi dan, kojega je trebao pratiti prvi, sedmi i ne zadnji, volio sam, bratučede, ne svijeću, volio sam njezino dogorijevanje, i, znaš, otada nisam volio ništa više;
ništa, ne: ili možda ono što je tu dogorijevalo poput one svijeće onoga dana, sedmoga i ne zadnjega; ne zadnjega dana, ne, jer tu sam, na toj cesti, za koju kažu da je lijepa, doista sam kod zlatana i kod matovilca, i sto koračaja naprijed, tamo kamo mogu ići, uspinje se ariš prema limbi, to vidim, vidim i ne vidim, i moj štap, on je govorio, on je govorio kamenu, i moj štap, on sada šuti, a kamen, kažeš, može govoriti, i u mojemu oku visi veo, pomičan, u njemu vise velovi, pomični, jedan si podigao i tamo već visi drugi, i zvijezda – jer, da, ona sada stoji nad gorjem – ako hoće unutra, morat će prirediti svadbu i uskoro ne biti više ona, nego napola veo a napola zvijezda, i znam, znam, bratučede, znam, susreo sam se s tobom, tu, i besjedili smo, mnogo, i oni nabori tamo, ti znaš, nisu tu za ljude i nisu za nas, koji smo išli i susreli se, nas dvoje pod zvijezdom, nas dvoje, Židova, koji su dohodili poput pramaljeća, preko gora, ti Groß i ja Klein, ti, blebetalo, i ja, blebetalo, obojica sa štapom, obojica sa svojim imenom, neizrecivim, obojica sa sjenom, svojom i tuđom, ti ovdje i ja ovdje –
– ja ovdje, ja; ja koji ti sve to mogu kazati, koji bi ti sve to mogao kazati; ja koji ti to ne kaže i nisam ti kazao; ja sa zlatanom na lijevo, ja s matovilcem, ja s dogorjelom svijećom, ja s danom, s danima, ja ovdje i ja ondje, ja, praćen možda – sada! – ljubavlju neljubljenog, ja na putu k sebi, gore.
(1959)
S njemačkog preveo Mario Kopić
[Paul Celan, Gespräch im Gebirg, u: Paul Celan, Gesammelte Werke in fünf Banden, hrsg. v. Beda Allemann und Stefan Reichert unter Mitwirkung von Rudolf Bücher, Frankfurt/M.: Suhrkamp 1983, Bd. III, str. 169-173.]
Uz tekst
Pjesničkoj republici u koju se uputio Paul Celan dano je nešto što je prema filozofu Theodoru W. Adornu zapravo nemoguće: da se nakon Auschwitza napiše pjesma, zavičajna pjesma o novim životnim mogućnostima. Celan je, tomu unatoč, ipak napisao pjesmu, pjesmu Stretta [Engführung] (1958), u kojoj se ispražnjenost odnosa prema svijetu kao Auschwitzu iznovice ispunja nadom i životom. Time je Židov Mali [Jud Klein] povrijedio filozofski dignitet Židova Velikog [Jud Groß], koji otada nije bio ni ljudski ni teorijski susretljiv prema pjesniku. U priloženom Razgovoru u gorju opisao je Celan – taj koji bez riječi vjeruje u riječ, u nadolazeću riječ u srcu mislećeg – susret s Adornom, susret koji razbija zid apsolutne šutnje nakon holokausta. Ta je šutnja kod Adorna poprimila značaj ''prirodnog'', dakle onoga što je svojstveno ''kamenu i biljki'' i što se time osudilo na neljudskost i bezjezičnost. Drugim riječima, ''žrtva'' nema pravo na krik, čime je Adorno poništio mogućnost svake nade, nudeći posvemašnje uništenje. No Celan misli drukčije: kamen govori zato što ga nitko ne sluša, svatko i Nitko. On kaže ''Čuješ li?'' i ovo ''Čuješ li?'', koje ne odgovara, jest ono što se razliježe, jezik je za Celana krik koji nije upućen nikome, ali ipak je takav da ovaj Nitko, koji se trsi povratiti pjesmi pravednost, postaje mjerilom prema kojemu se pjesma ravna prema Auschwitzu, što je ovdje jedino moguće. Iz tog i takvog jezika pjeva Celan.
(Više o susretu Adorno-Celan, vidi studioznu rekonstrukciju talijanske germanistice Paole Gnani, Scrivere poesie dopo Auschwitz. Paul Celan e Theodor W. Adorno, Firenca 2010.)
Mario Kopić
via - https://filozofskim.blogspot.com/2019/01/paul-celan-razgovor-u-gorju.html?spref=fb&fbclid=IwAR2zpKMabGbsUuJCK6KoVAQB1vBIcJFeHJWNdMv5pWlI8Sl-oMnJSmi1bQA
COMMENTS