Ahmatova dug vrat imala, Darko Cvijetić

                                                                                   

DARKO CVIJETIĆ

AHMATOVA DUG VRAT IMALA

1.

 

Zašto su im oči prazne?

Vidi to nemanje očiju na Modiglianievim portretima, rekla je.

Vidi nemanje ramena, vidi kako su utonula, kako se povlače, pogledaj odebljale umorne ruke, i kao kod sova zakrivljene glave kod svih portretiranih.

Zategnute kose i mirna lica, odlučna da šute i bezočno nas promotre, rekla je.

Pa i na jedinom portretu Jeanne Hebuterne s malom Jeanne Modigliani, koju pietski nosi u naručju, onu koje će pre-ostati i biti slikarica, rekla je.

Vidi, ni mala Jeanne nema očiju. Ili ima, ali su lutkarski prazne.

Velika Jeanne ima oči, i to plave, ona, koja će se strmoglaviti iz slike kroz ram pa na asfalt.

Jer sove zakrive glave.

Gledaju nas iz mraka, rekla je, samo noću, rekla je, samo noću.

I to zato, što su sove jedine ptice koje plavu boju vide.

 

2.

 

Iza Modigliania ostalo je 365 slika.

Po slika na dan.

Svaki dan jedan minut gledam nebo, rekla je.

To je 365 minuta, nekih šest sati neba.

 

Tako se pune oči plavom bojom.

 

3.

 

Znojem u grlu

S dlanova onog koji u tebi šuti

 

Spremi svoje krstonošje.

DANJINA OBRVA UŠIVANA U PSALM

Curi jučerašnja kiša

Iz napuštena osinjaka

I kako se zaigrala a noć pala prebrzo

 

Pa srce tuče u pčeli

Dok ustrašena zanoćava u ruži

I ruži ustrašen sok

To mi se zbiva u vrtu, to je mojeg košmara raskoš

 

Ili jaje, signal smrti da se krugu opet

Nešto dogodilo

I kako je tamno i izloženoj strani višanja

I šumi

Zamazanoj tubom mjesečine

 

A sve je počelo pronalaskom tvoje tanke obrve

U mojem molitveniku

Lice si dakle uranjala u riječi, koje od mojeg

Govorenja naglas imaju posolicu, korastu

Kao na jedrima

 

Nauljenoj pastrmki

Mačka sakrila glavu

Za kasnije

 

Na rebra potonulih čamaca

Alge navuku djedovu košulju

 

Licem si u psalme, licem si u psalme

Sve govoreno u sebi

Iz rječnika u rječnik

Nosila

ČEHOVSKI DUG

1. PJESMA

Na mladici se višnje, kažu, zadržavaju tek ispuštene duše umrlih.

ZAKOPAVANJE SESTRE

Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj

I ona pokopala nekoliko kostiju

Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata

Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali

Ove 2015. bila je mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se

Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata?

A meni pun mezar

2. URNICA

Pjesmu sam napisao 2015. a objavio 2017. u knjizi JEŽENE KOŽICE.

Aidu sam sreo na startu 2019. godine.
S kćerkom i unukom sjedila je u holu hotela. U pjesmi – ona ima “nekoliko” kćerki – u tzv. stvarnosti – kćerku i sina.

Muž ju je ostavio prije dvije godine, i kćerka je ostala s njom a sin s ocem.
Pijemo čaj. Prima kemoterapije, ali to joj drugi rak, pa se smješka i kaže da je od raka naučila ići unatraške.

Šutimo dugo.
“Pa o pjesmi pisao i Jergović.
Prije sam mogla, a sad ne mogu nad njom zaplakati.
Sin nam se prošle godine ubio.
Po holandski ga spalili.

Pola pepela je kod oca, a pola kod mene u regalu, s pjesmom o komadima brata.” 

3. VIŠNJIK

– Kada je slikar Veso S. tražio pedest krstova po gradu, crnih grobljanskih krstova za instalaciju na izložbi u Beogradu, ja sam mu odmah donio svoj.

To je jedini krst koji mi ne treba, rekao sam mu, treba ti još četrdesetdevet ničijih. 

E, od tih bi jedan mogao biti moj.

– Već od starta 2019. vlada Republike Srpske prodaje Rudnik željezne rude Ljubija. Početna cijena je 69.020.547 konvertibilnih maraka.

Novi će vlasnik kupiti i četiri masovne grobnice, koje kriju još preko šestotina nestalih u ljeto 1992.

Sadašnja uprava Rudnika već je prekopala put do masovne Tomašica, tako da se do nje više ne može vozilima.

Po putu je i veliki, baš veliki višnjev sad.

I NE PADA NIKOME KIŠA, TO JA ONAKO

bila sam uz tebe kad si umirao.

bila sam i kad si umro, rekla je.

 

čudno si umro, kao da ti disanje više ne treba, kao da je suvišno. naglo odlijepljeno.

komorice u saću meda, tako su ti se stisli udisaji, jedan uz drugog. rasprostrta košulja po zemlji, eto koliko te tad bilo.

 

i zvukove sam čula:

 

prvi, kao da netko ispaljuje

krpene granate iz vašarskih haubica, pa padaju na pleksiglasnu metu,

i drugi, kao da na leđa napokon padne zvrk,

snažno zavrnut na podu između trojice dječaka.

 

eto kako si umro.

 

kao oni koji znaju kamo odlazi utažena žeđ.

i da ugniježđene ose u zidu iza goblena,

nemaju od koga kriti

da su s neizbavljenima.