foto - Milomir Kovačević Strašni
ĐORĐE KRAJIŠNIK
KRIK ŽIVOTINJE MOJE LJUDSKOSTI
prikaz romana "Schindlerov lift" Darka Cvijetića, Buybook, Sarajevo - Zagreb, 2018.
Pisac Darko Cvijetić u recentnoj je bosanskohercegovačkoj, ali i široj postjugoslovenskoj književnosti po mnogo čemu autentična i rijetka literarna pojava. Ako bismo Cvijetića kao pjesnika posmatrali u navedenom okviru, onda bi se, bez sumnje, moglo kazati da je posrijedi autor koji je našu apokalipsu devedesetih, ali i ono što je nakon nje uslijedilo, u svojoj poeziji mikrohirurški secirao i predočio nam je u svom njenom užasu i krvoločnosti. Cvijetićeva knjiga “Masovne razglednice iz Bosne” bila je i ostala jedan od najvažnijih događaja ovdašnje književnosti. S prva nedovoljno primijećena u našoj kulturi, ona je svojim kasnijim odjecima kroz druge Cvijetićeve pjesničke knjige silovito pokazala kako zapravo čovjek može da pjeva poslije rata. Pomenutom knjigom Cvijetić je kao malo koji drugi pisac na ovim prostorima stravične činjenice ratnih zločina, masovnih grobnica, progona i logora, koje su se baš u njegovom Prijedoru pokazale u najstravičnijim razmjerama, pretočio u stihove koji vrište i suočavaju sa najbolnijim razdobljima naše prošlosti. Ovaj je pisac snažno svoju književnost pobunio protiv preogromnog zida šutnje koji zločine nakon rata pokušava pod krinkom amnezije skriti. Ostavljajući tako nezacijeljene rane i brazgotine u koje se uvlači i u njima ključa nova mržnja za buduća pokoljenja krvoločnih čovjekolikih zvijeri.
Nužno otrežnjenje
Cvijetićeva poezija stoga je bila tako nužno potrebno otrežnjenje, koje, usljed opšteg konformizma i nastojanja da se slike etničke bezgrešnosti tokom rata kao neupitne očuvaju, pruža mogućnost bar za prvi korak ka kakvoj-takvoj katarzi. Bio je to, konstantinovićevski govoreći, krik životinje pjesnikove ljudskosti koji nas je konačno doveo pred ni najmanje ugodne prizore koji stoje kao ogromni crni monoliti nad našim glavama. Ono što je ovaj autor u “Masovnim razglednicama iz Bosne”, ali i u kasnijim svojim knjigama, pokazao bila je prije svega snažna potreba pjesnika da svojim riječima probije tu tvrdu ovojnicu barbarogenijske baruštine, da u opšti mrak unese iskru svjetlosti koja neće pristati na jednodimenzionalnu nacionalističku paraistinu kao svevažeće pravilo ponašanja. Imajući na umu da Cvijetić progovara iz Prijedora, u kojem i danas hodaju mučitelji iz logora kao slobodni i uzorni građani, njegova ljudska i intelektualna hrabrost time postaju još važnija. Iako, a bitno je to kazati u ovom kontekstu, Darko Cvijetić nije još jedan po svaku cijenu angažovani pjesnik. Tačnije, ovaj autor svoj angažman, koji dolazi iz nužnosti da se progovori o onome što se već dvije decenije sistematski negira, ne uzima kao jedini princip vlastite poetike. Naprotiv, Cvijetić je pjesnik koji celanovski dosljedno rudari u prostoru (ne)jezika, trgajući i iznova sastavljajući tu okrvavljenu košuljicu našeg sredstva komunikacije. Tragajući za odgovorom kako je moguće nakon apokalipse koja nam se desila uopšte pjevati, ovaj pjesnik najprije siječe mrtvouzice srasle uz jezik. Njegovi stihovi su često bolne konvulzije. Jezik se opire pojmiti pakao na zemlji, pa stihovi ovog pjesnika postaju bajanja i vraćaju jezik u prvotnu nijemost.
Nova Cvijetićeva knjiga, ovoga puta romaneskna, “Schindlerov lift” u svojim osnovnim linijama iznova nas vraća na taj gotovo opsesivni i prepoznatljivi hronotop Cvijetićev. Takođe, raniji čitaoci ovog autora primijetiće da se u ovoj proznoj knjizi iznova refrenično vraćaju neke slike poznate iz autorovih prethodnih pjesničkih knjiga. Kada to kažem, mislim da ova knjiga jasno pokazuje da je pisana rukom pjesnika. Što svjedoče i karakteristične inverzije kojima Cvijetić svijet svoje književnosti često dovodi na granicu užasa, a koje su u romanu “Schindlerov lift” jednako prisutne u organizaciji teksta. Ono što, međutim, daje jasne romaneskne konture ovoj knjizi, jeste prije svega to što je njena sižejna linija organizovana oko dva prijedorska solitera Crvenog i Plavog. Stoga pripovijedanje u ovoj knjizi cijelim njenim tokom ima polifonijski karakter. Česta promjena registara, ulazak u različite junake koji iz svoje perspektive pričaju priču o životu u soliterima stvara dinamičnu romanesknu strukturu. Soliteri se pred čitaocem otvaraju, nestaju njihovi čeoni zidovi i započinje priča o radničkom gradu Prijedoru kojeg više nema. U tom pogledu, kada je u pitanju kompoziciona organizacija, “Schindlerov lift” podsjeća na roman iranskog pisca Mustafe Mastura “Svinjska kost u leproznoj ruci”. Oba autora filmskim jezikom govoreći kadriraju i pred čitaocem ogoljavaju jednu iznimno složenu dinamiku života unutar mikroprostora kakav je soliter. Sa razlikom što Cvijetićeva priča donosi potpuno narušen, iščezao život i zid šutnje na zločine koji su se, u nekad dobrosusjedskom soliteru radnika i prosvjetara, dogodili u Prijedoru.
Crveni i Plavi soliter
Doima se da je temeljna Cvijetićeva pozicija pripovijedanja u ovoj knjizi postapokaliptična. Sve se već davno desilo, ali sve je još tako jezivo prisutno i blizu. Pitanje raspada jednog života na primjerima sudbina iz prijedorskih solitera u ovoj knjizi uzdiže se kao metafora cijelog ovog prostora, poglavito Bosne i Hercegovine. “Schindlerov lift” do mučnosti precizno svjedoči dubinu našeg ambisa i opšteg poraza koji je pokazao šta biva kad zlodjelo prevagne nad ljudskošću. Cvijetićeva knjiga tužna je himna o nestanku jedne kulture, jednog načina života. Sve što se može uzeti kao paradigmatičan primjer onoga što se dogodilo na razvalinama Jugoslavije, sabrano je u živote junaka romana “Schindlerov lift”. Nekad uspješan radnički grad pretvoren je najprije u klanicu etnički drugih, a potom zabetoniran šutnjom o zločinima kao trajnim stanjem. Kao takav, on je grad fantom, stanište ispražnjeno od sveg ljudskog sadržaja. U mnogim pričama koje ova knjiga donosi taj se procjep itekako vidi. Crveni i Plavi soliter stoje kao dva u prazno nebo zagledana starca. To ne znači da je grad prestao da živi, ali on je izgubio svoju suštinu. Jer tim odbijanjem da se osvrne na ono što je ostalo iza nacionalističkog divljanja, da sebi to objasni, sve veze sa budućnošću su pokidane.
Darko Cvijetić ispisujući pripovijesti iz različitih registara kroz svoje junake stvara čudesnu dinamiku vremena. Prošlost i sadašnjost su neodvojivo isprepletene. Jedna su drugom zakačene i uslovljene. Taj sinkretizam različitih vremenskih odrednica daje iznimno uspjela kontrastiranja, koja pokazuju šta je grad bio i šta je od njega danas ostalo. Evo jednog dojmljivog primjera: “A zgrada puna radnika i nastavnika, i svi izmiješani - na svakom katu osam stanova - pa dva srpska, dva muslimanska/bošnjačka, pa dva jugoslovenska, dva hrvatska, sve izmiksano i začinjeno s bar dvije romske obitelji”; ili sa druge strane: “Sada je sve pusto, zaraslo, bez života, bez ljudi. Ništa ne funkcionira već desetljećima. Gdje su sve te kolone nasmijanih ljudi koji ujutro žure, kupuju novine, cigarete i nosaju sendviče? Raspalo se sve, kao kartonski Tito iz Taibove bašte, sve se istopilo kao Vijekin kurati Snješko (...)” Cvijetić pak u ovom romanu ne ide tek za nužnom polarizacijom na ono prije i ovo sada. Autor priču o prijedorskim soliterima izdiže izvan razine tog ambigviteta, dajući umjetnički iznimno složenu emociju koja krv koja je među dojučerašnjim prijateljima i komšijama pala propituje na mnogo dubljem nivou. Ono što je ostalo je praznina koja se ne može ispuniti. Taibova bašta neće nići, ne može joj pomoći ni kartonski Tito, niti je može lažima rascvjetati Čedo Lažov. Duh djevojčice kojoj je lift marke Schindler otkinuo glavu i figure starica Suphe i Milosave tihi su glas nade. Sve drugo je apokalipsa. Ili iz romana: “Kiša po Prijedoru pada mrtva. Dugo se na to sumnjalo, i da najviše mrtva pada po soliteru, čak je i zagrebačka Arena pred rat pisala da sa Crvenim soliterom u Prijedoru nešto nije u redu. ‘Vertikalno selo’, gromobranjeni grobovnik, ikarevski visok, s liftovima kao Minotaurima u stepeničkom labirintu.”
Darko Cvijetić ovom je proznom knjigom na dojmljiv i umjetnički relevantan način ispričao jednu razornu priču o nama danas i ovdje. Iako puna nemira i mraka, ona je iznimno važno suočenje koje pokazuje da je budućnost ovdje moguća. Ali, riječima iz knjige: “Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio. Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti.”
ĐORĐE KRAJIŠNIK
https://www.oslobodjenje.ba/o2/kultura/knjizevnost/osvrt-krik-zivotinje-moje-ljudskosti-429639
https://www.oslobodjenje.ba/o2/kultura/knjizevnost/osvrt-krik-zivotinje-moje-ljudskosti-429639
COMMENTS