Darko Cvijetić

INTERVJU/DARKO CVIJETIĆ, KNJIŽEVNIK I GLUMAC: 

'Naduveni leševi i ideje koje su ih proizvodile, ne nestaju prvim truljenjem, već posljednjim'

Subota | 21.04.2012.

Naše društvo je, prije svega, duboko bolesno i mi živimo tu bolest. To je bolest nepostojanja Drugog. A to je osnov svake ljudskosti, svake demokratičnosti. Lice Drugoga nije nam blisko; odgovornost za Drugoga još manje. Etos je još zadnje uporište čovještva. Stvorili smo nehumano društvo upravo na manjku elementarne, ontološke empatije. Tako smo u krdu, a beskrajno sami u svojem etnosu. I onoga do nas, doživljavamo kao ugrozu, kao neprijatelja

Razgovarao: Đorđe Krajišnik


Gospodine Cvijetiću, krajem prošle godine objavili ste knjigu poezije pod nazivom Masovne razglednice iz Bosne. Riječ je, po mom mišljenju, o jednoj od najreprezentativnijih stihovanih povijesti apokaliptičnih devedestih godina. Recite nam, iz autorskog ugla, nešto više o rađanju pjesama iz ove zbirke, tačnije o njihovom putu do milosti uobličavanja?
Rađanje bilo čega nanosi bol, rađatelju/ici sigurno, iako rađano isprva nije valjda niti svjesno bola dolaska, od šoka. Sve pjesme koje sam pisao mene su boljele. Ove (Masovne razglednice) izuzetno dosljedno i krajnje surovo. Nastajale su u vremenu kada su demoni iz legendi pohodili ovaj svijet i ovo mjesto. Volim misliti da i "ovo" nije htjelo biti mojom poezijom, da je prisiljeno nekim višim redom. Nekad vjerujem da Razglednice i nisu poezija, nego redovi riječi prozebli od užasa, koji im je dat na pjevanje. Jebeno je obarati Adornovu tezu o poeziji i Auschwitzu, obnavljati tako u sebi i oko sebe prozebao svijet, iznova, potpuno iznova, nakon požara koji nam je smrznuo oči.
Možete li našim čitaocima pojasniti simboliku Vašeg naslova Masovne razglednice iz Bosne?
Naslov asocira slike, odmah, na prvu. Ostale su krhotine slika. Masovne krhotine, koje se više ne daju ujediniti, kohezirati, nego eto obitavaju, jestaju kao posebnosti, kao odlomljenosti, kao razorenosti. Dakako da u našem jeziku vlada danas potpuni unutarnji kaos, riječ Masovne se više ne može vratiti u tzv. civilni jezik, ne može više svući uniformu! Mislim da je simbolika vrlo precizna; Svuda i svakud - masovnost. Ja se ucurilo u Mi. Ubijanje jednine traje već dvadeset godina. Potpuno ista stvar događa se jeziku, kojim bi da govorimo. Većinski upotrebljavane riječi (ono što lingvisti nazivaju "prostituiranim riječima") istrijebile su i uništile govor, svele jezičku materiju na besraman uvez općih mjesta, frazama izmoren uvez...
Imajući na umu stanje u današnjoj bh. književnoj produkciji ne mogu a da ne primjetim da je Vaša knjiga svojevrsan eksces; neka vrsta otpora spram ustaljenih modela obrađivanja traume rata. Uprkos njenim mračnim predjelima uspijevate napraviti jedan, da tako kažemo, ironijski otklon te putem njega obesmislite sve strahote rata. Koliko sam u pravu pri ovim tvrdnjama?
Mi živimo obesmišljenost, nas je rat obesmislio, ponizio, sveo na ništavnost u množini. Danas šutimo, jer nemoćni smo da ičemu damo razlog. Rat sve stvari, pogotovu kada ih prestane micati, ohladi, okameni. Teško je ponovno ugrijati vrijednosti koje su nekada bile sistem oko nas i u nama. Ironijski diskurs, koji ste s pravom primjetili i izdvojili, nije proizvod namjere, prije nametnut gard, e da bi uopće išta još ostalo pjevivo.
Meni je blizak Gregor Samsa, onaj Kafkin junak koji se, eto, ujutro budi u svojoj sobi kao "nešto", kao kukac, insekt... Mi smo u Samsinoj poziciji već dva desetljeća. Sva je excesnost u tome. Ćićo u mojim pjesmama je i insekt i tenk, obesramljeni subjekt u kafkijanskom svijetu, zatvorenom i mračnom. On je gađenje, i tako bih nazvao pomenuti ironijski diskurs. Gađenjem. Recimo, kao što se Thomasu Bernhardu (z)gadila Austrija, austrijanstvo. Definitivno i zauvijek.

Mnogi će na Vašu knjigu reći zar opet knjiga o ratu ili do kada knjige o ratu. Smatrate li da je književnost i uopšte umjetnost u BiH na pravi način pristupila i odgovorila temu rata i ratnih zločina?
Teško mi je to znati, moji uvidi su premali da bih mogao išta relevantno kazati o odgovoru BiH književnosti (ili umjetnosti uopće) temi rata, zločina, poraća, dobu insekta Samse. Takvo pitanje ne dobija, na svu sreću, svaka generacija, a ona pak, na koju se pitanje strmoglavi, mora biti dorasla odgovoru (odgovornosti). Ne znam je li se to već dogodilo. Vremensko odmicanje od kataklizme uvećava uvide, ali ta provalija je sve teže premostiva. Van svega sam. Imam posla u svojem malom vrtu. Čokot u mojem vinogradu ovisi danas samo o količini sunca i vode nad njim. Jasno mi je da ovaj publikum ("mnogi"), brižno odgajan na dnevnoj novini i pinkovanom svijetu, naviknut i drilovan na zamor i otupljenost, neće niti primjetiti bilo kakvo događanje umjetnosti pored sebe. No, obostrano se ne primjećujemo. Skratio sam svoj svijet na objašnjavanje svojeg Samse, samoobjašnjavanje, pretres preostalog mene. Odgovori na temu rata i ratnih zločina su svuda oko nas. Naduveni leševi i ideje koje su ih proizvodile, ne nestaju prvim truljenjem, već posljednjim.
Budući da živite i radite u Prijedoru, želim Vas pitati koliko je taj grad danas odmakao od zločina devedestih, te možemo li barem u naznakama govoriti o kretnjama ka društvenoj katarzi?
Koliko društvo u cjelini ide ka katarzi, toliko i Prijedor. Niti centimetar više, niti manje. Ono što se događa u cijeloj Bosni, događa se po cijelom njezinom tijelu - potpuno isti recidivi, iste dijagnoze metastaziranosti. Ja kažem da je bosanskohercegovački svijet - kasarna! Kasarnosti je imanentna količina, množina, brojnost, uniformnost, mi. Prijedor se pomiče, ali ne svima podjednako, i ne svima ka katarzi. Grad je devedesetih vraćen u vječitu, primordijalnu palanku, i to na jeziv način. Kada kažem palanku, onda mislim na najviši nivo te riječi, konstantinovićevsku palanku. Šarm građanske sredine, njegovan i baštinjen, nestao je u pomami otvorene neljudskosti... Trebat će do katarze još puno: Odgojiti generacije koje će nas prozvati. Djecu koja će nas prokleti od nevjerice. Dječake, koji će našu krivicu, odgovornost, sudioništvo, osjetiti vlastitim stidom. Djevojčice koje će antigonski ustuknuti pred šutnjom i njezinom zavjerom, naše užasnute Medeje. I to će se, da se posve razumijemo, sigurno dogoditi. Baš kao što će sutra svanuti. No, ja svakako nisam siguran da ćemo svoju biologiju uspješno spasiti do tada.
Kada smo već kod Prijedora, poznato nam je da su tokom proteklog rata na tom području bili neki od najozloglašenijih logora za nesrbe; institucija kojih se kao najvećeg beščašća 20 vijeka užasavao i protiv njega svojom književnošću borio posljednji jugoslovenski pisac Danilo Kiš. Pozivajući se na Kiša želim Vas pitati ne bi li se trebala uloga današnjih pisaca i intelektualaca ogledati upravo u njihovom odnosu spram logora i ratnih zločina?
Naravno, i samo tako. Zato i ne vidim na obzoru tome dorasle današnje pisce i intelektualce. Ne poznajem na javnoj sceni takve ljude. Ili ih ima na prste jedne ruke.  Mislim da bi Danilo Kiš zabranio svoje knjige na sopstvenom jeziku. Vrištanje krhotinama onemogućava sagledavanje cijele slike. Ne možete dopodne veličati recimo Skendera Kulenovića, a od podneva negirati da ima pravo da postoji. To bi trebalo da je normativ elementarne normalnosti. Ali nije. Ipak, izuzeci postoje, čujte kako se zovu - Radost Stroynik, predstava Zločin i kazna, moji mladi prijatelji koji sanjaju projekt Antigona, Materijali, kino Kozara, mladi svećenik s kojim sam pričao o Majstoru Ekhartu, mladi filozof koji je diplomirao na Cioranu, band Dbau iza đale, band Tatoo, vraćanje imena bolnice Dr. Mladen Stojanović, Ljetna bašta, Muzička škola....etc. Brodski je kazao - u pravoj tragediji ne gine heroj, gine hor! Ne postoji, u mojem poimanju svijeta, moralnost kolektiva. Svako udruženje je protiv nekoga ili nečega. Osamljivanje, kao prvi uvjet slobode, jest bolno i strašno. Sve naše nesreće dolazile su od kolektiviteta po sebi, koji preobrće naše identitete i usmjerava ih protivu nečega, a ne etablira kao posebnosti unutar cjeline svijeta. Dvadeseto stoljeća bilo je logorološko, kako ga je Kiš definirao. Sljedstveno tome, dvadesetprvo je nužno, već u startu, postlogoraško drhtanje.

Darko Cvijetić

Takođe, možete li nam reći, koja je po Vašem mišljenju uloga književnika i intelektualca u postratnom bh. društvu?
"Imati dovoljan osjećaj sramote za ono što nam se dogodilo (i što nam se događa) znači ćutiti se intelektualno, pa i biološki pobijeđen.Pobijeđenost je možda još slatki i sumorni obris tišine (koja obuzima svaku zvijer nakon obilnog obroka) i obris duboke tuge. Pobijeđeni, uvijek, tiho, u potaji ekološkog rezultiranja masovnog ludila, stvaraju kontrapovijest ili ono što zvaničnici povijesti (iluzorni pobjednici) ne zapisuju na mramorne ploče, jer nije njihova kategorija hrabrosti.(...) Moja serbokroatično spojena krv, u osjećanju sramote filtrira svoju klaustrofobično ustrojenu pobijeđenost. I ne želim sebi nikakvo sjećanje.Radi sutrašnje povijesti.
Palače nasilno probuđenih sjećanja moje subraće serbo(ata) i subraće kro(ata) na gordost vlastitih prošlosti, rušit će se pred mirnom kolibom mojeg sopstvenog ljudskog poraza. A tako poražen, pobijeđen, pamtiti mi je samo strah u kolibi, onaj odistinski, thanatosni strah od koje palače i bježe u visinu.Moje ljudsko pobijeđeno, supremativno uživa u nemogućnosti da ga se uplete u sadašnjost, ostaje tiho i bezmržno u pejsažu izopačenog nacionskog znakovlja(...) Zalud me je zakrđivati, moja srpskohrvatska-hrvatskosrpska krv ledi se na istom podioku gdje je pobjednicima ključanje! Na groblju srna vukovi nisu pobjednici." Ovih nekoliko rečenica objavio sam u lokalnom nedjeljniku Kozarski vjesnik, 17. aprila 1992. - dakle prije dvadeset godina, i to gotovo u datum! Mogle bi biti odgovor na Vaše pitanje.

Zadržao bih se još neko vrijeme na Kišu, budući da ga navodite kao jednu od svojih osnovnih referenci. Mislite li da je naša današnja književna i intelektualna čaršija bitno drukčija od one koje se Kiš tokom cijelog svog života gnušao?
Ako i jest bitno drukčija, svakako je to u još užasnijoj regresiji. Danilo Kiš je napustio Jugoslaviju namirisavši komplot ludila koji nam je pripremljen u glavama akademika, i koji je vrlo uskoro uslijedio. Gnušao se nacionalizma, polemizirao s njim, napisao neke od najbriljantnijih rečenica suprotiva nation... Danas  bi ga paralizirao uspjeh provincijalizma, njegovo institucionaliziranje i pozicioniranje na skali sistema vrijednosti.
Književna čaršija koja je stigmatizirala Kiša, Kovača, Filipa Davida, Konstantinovića, arhitektu Bogdanovića, Ugrešićku, Miru Furlan, i da ne nabrajam - vrlo je živa, i još dela svoj komesarski posao prebrojavanja i svrstavanja, selekcije. Pravi primjer je ono što se dogodilo Sretenu Ugričiću. Ostanete potpuno zgađeni.

Kišom ste se bavili i u pozorištu, u predstavi Grobnica za Borisa Davidoviča. Koliko je teško igrati Borisa Davidoviča, znajući koliko teško breme nosi ovaj lik?
Kišova Grobnica za Borisa Daidoviča je možda najbriljantnija priča dvadesetog stoljeća. Boris Novski jest prava paradigma ubijajuće Ideje. Kada bi u tom romanu (sustavu sedam pripovjesti) riječ Revolucija zamijenili riječju Jugoslavija - ostali bi zatečeni tutnjajućom aktualnošću. Moj Boris Davidovič (u izvedbi Pozorišta Prijedor i u režiji Gradimira Gojera) jest fanatik Ideje ili Ideja, koje smo vidjeli devedesetih na djelu. Ista Ideja ga melje, u momentu kada je on upoznaje kao ubijajuću, odnosno kada se Ideja okreće protiv njega, kada gubi iluziju zbog koje se obreo u "crnoj kožnoj odeći komesara". Institucionalizacija svake Ideje jest njezina smrt, prizivanje njezine smrti. Kako ideje revolucije, tako i ideje nacionalizma. Davidovič će izgorjeti (pa i bukvalno) na vatri koju je svojedobno palio da bi se njegovo biće ugrijalo. Biti Novskim u Prijedoru, na koncu prvoga desetljeća (2009.) novog stoljeća, dio je osjećaja odgovornosti, kao svijeća koju junak filma Nostalgija Andreja. Tarkovskog, nosi s jednog kraja praznog bazena na drugi. Ponosan sam na tu predstavu, koja je u Jajcu (na Pozorišnim igrama  2009.) proglašena najboljom u Bosni i Hercegovini.
Govoreći u svjetlu teme prethodnog pitanja, koliko je današnje bh. društvo zapravo totalitarno, imamo li na umu da živimo u hibridnoj demokratiji kojom vlada jedan posve birokratski sistem?
Naše društvo je, prije svega, duboko bolesno i mi živimo tu bolest. To je bolest nepostojanja Drugog. A to je osnov svake ljudskosti, svake demokratičnosti. Lice Drugoga nije nam blisko; odgovornost za Drugoga još manje. Etos je još zadnje uporište čovještva. Stvorili smo nehumano društvo upravo na manjku elementarne, ontološke empatije. Tako smo u krdu, a beskrajno sami u svojem etnosu. I onoga do nas, doživljavamo kao ugrozu, kao neprijatelja. Kao da društvo, shvaćeno kao mehanizam, ima tumor na pamćenju (oboljela Melpomena, boginja sjećanja) te daleku prošlost doživljava kao blisku, a stvarnost prebacuje u "magle prošlosti", od kojih se ne vidi duboko trula (najkorumpiranija, najsiromašnija, najneobrazovanija, najnesretnija) zajednica ljudi u današnjoj Europi. To su britke činjenice. I nikakvo retoričko mumlanje ih ne može oboriti. A kakva je zajednica ljudi koja mrzi što je zajednica ljudi? Zla. Samoubojstveno zla.
Pozorište Prijedor iako ne velikih mogućnosti, prije svega mislim na ograničene finansijske i druge logističke mogućnosti, jedno je od najaktivnijih pozorišnih trupa u zemlji. Sprema te li neku novu predstavu, te kako idete u susret 60. godišnjici postojanja?
Pozorište Prijedor je čudesan spoj energije, promišljanja fenomena teatra i društvenog djelovanja. U svojih šestdeset godina postojanja prošlo je sve bitne faze odrastanja - od fanatičnog amaterizma nekolicine građana Prijedora, do gradskog profesionalnog teatra koji proizvodi četiri do pet premijera po sezoni. Svakako je vrijedno istaknuti da egzistira zahvaljujući prvenstveno (i jedino!) razumijevanju grada čije ime nosi. Od financijske do svake druge podrške. Svi drugi nastoje ne primjetiti postojanje teatra u Prijedoru ili njegovo djelovanje umanjuju na jedan stubokom provincijalan način. Mislim na akademsku zajednicu, bilo entitetsku, bilo državnu. Takav odnos je žalostan, ali je takav... U jubilarnoj sezoni planovi se množe i teško mi je iz sadašnje vremenske pozicije reći kako će sve naš teatar obilježiti svoj šestdeseti rođendan. (možda Kulenovićeva djelidba, možda Carollova Alice u zemlji čuda...) No, teatar u Prijedoru je činjenica, gradska, entitetska, državna, i to - građanska činjenica, što nipošto nije zanemarivo!
Na kraju, na čemu trenutno autorski radite? Postoji li mogućnost, budući da ste do sada objavljivali poeziju i kratke priče, da se okušate i u romanu?
Upravo sam završio režiju predstave Kvartet po tekstu Ronalda Harwooda u našem malom pozorištu i premijerno izvođenje je bilo 11. 4. 2012. godine. Svako izvođenje Kvartet je samo za pedeset gledatelja, koji su s glumcima na pozornici. U općoj pomami za brojnosti, intimizirao sam atmosferu Harwoodova teksta i prostor igre sveo na što izravniji kontakt glumca i promatrača...To je dirljiva, sveljudska priča o starenju i napuštenosti... Ah, roman... Pišem ga godinama.Ne opterećujem se njegovim izdavanjem. Pomenuti Danilo Kiš je kazao - "pisati je jednostavno, sedneš pred čist papir i sačekaš da ti krv izbije na čelo." I ja još čekam. Na rubac kojim bih izbrisao čelo.

Dijelovi intervjuua objavljeni su u magazinu Dani.

Izvornik: BL!N MAGAZIN

Objavi komentar Blogger

 
Top