Laurence Winram (Scottish, b. 1968). “Hazel Flew”





DARKO CVIJETIĆ



SNIJEG PRED MENE



Na noć kad ću te roditi sanjam - sva ti se smrt šćućurila
Sve strah je da te neću roditi
Svi se poslije držali za ruke

Selotejp
Maše rukavima
Oduvane osmrtnice s lipe

Slon
Sveden na klavirsku tipku pritisnutu
U posljednjem duru

I vidim ja –
Iste vam već i okice i usta i nokti i prstići
Isto mi se u stomaku mrdate

Samo ti više pištiš
Uzdaš se u kliktaj više
Uzdaš
U rimenje na leđima riječi
Sonećenje po tamama

A ona sve brine, sve gleda slijeću li ptice
Na drvo
Od kojeg će ti blanjati našiljen krst

I hoće li se dovoljno mlijeka preliti dotad
Iz bakine dojke u moju







OBEĆANJE





Prvo su pčele iznenada prestale oprašivati cvijeće koje je mater sadila uz orubnicu vrta.
Cvijeće nije moglo znati da pčele već mjesec dana tuguju, da ne izlaze u mokrim crninama.
U novogodišnjoj večeri, kaže prešaptavana legenda, Simon Bue i Emil Cioran sjedili su za trpezarijskim stolom u tišini.
U ponoć, netko je zakucao na vrata.

"Ne otvaraj", rekao je mirno Cioran žvaćući zalogaj zaliven burguncem, "to ljubav dolazi po nas."

Na nebu je ugasila se zvijezda, prema kojoj se roj orjentirao, da bi došao do materinog cvijeća na rubu vrta.
Zato tuguju.
Neuslišivošću zamirišu jutarnje molitve.

Nijedan vrt da dospije potvrditi, kako se nebo nad njim s naporom proširuje i čuva vrata.

Da pozovem na sućut, na suučestvovanje u tugama?
Ujutro mravi prenose pokislu pčelu, zvijezda se opet upaljuje od prvo oko.
Netko pred vratima krši zglob na prstu spreman za kucanje, pozvan na čaroliju kao na mlak čaj.





SMRTLAO PERTLE PA HODA NEIZUVEN



Cvijet crne šljive
Otežava za sjenku njegovog zastanka

Noć je potrošio nanoseći tami
Udarce otvorenim očima
Napunio praporce žitom da provjeri
Koliko sićušno zvoncaju laste o strehu

Riječ se najednom sjeti onoga tko ju je napisao
Torica tako upamti
Lijepitelja svojih korica

Kako uplašen na klupi
Zašaptanih usana čeka za sina

Naručen citostatik

Objavi komentar Blogger

 
Top