CIORANOVE VJEŽBE
I zadnji lik koji bih volio prezentirati u ovim uvodnim
razmatranjima, rumunski aforističar Emile M. Cioran, rođen 1911., koji
je od 1937. do 1995. živio u Parizu, može se pripisati velikom okretanju
o kojem se na ovom mjestu raspravlja. On je za nas važan informator,
jer se kod njega može promatrati kako napreduje formalizacija askeze, a
da se pri tome ne odustaje od vertikalne napetosti. Na svoj način Cioran
je također umjetnik u gladovanju: čovjek koji metaforički posti, time
što se suzdržava od čvrste ishrane za identitet. I on se prevladava,
štaviše, kao Kafkin protagonista slijedi svoju najjaču težnju, gađenje
spram punog sopstva. Kao neko ko metaforički gladuje, on čitav život ne
radi ništa drugo do razrađuje bazu najvećeg odbijanja – demonstrirajući
pri tome razviće skepse suzdržavanja od suda sve do rezerve protiv
iskušenja egzistiranja.Najviše ćemo se približiti fenomenu Cioran ako
odaberemo dvije Nietzscheove izjave kao nit vodilju:
“Ko samog sebe prezire, ipak pri tom još uvijek poštuje sebe kao prezirača”.
“Pouka: koji bi pametni čovjek danas još napisao neku časnu riječ o sebi? – taj bi već morao pripadati redu svete drzovitosti”.
Zadnja primjedba odnosi se na skoro neizbježnu neprijatnost svake
biografije velikih ljudi koja ide u detalje. Više od toga, ona označava
psihološku i moralnu nevjerojatnost iskrenog samoprikazivanja.
Istovremeno ona imenuje uvjet pod kojim bi iznimka bila moguća: u
Cioranu bi se zaista mogao prepoznati iguman kaluđerskog reda čiju je
izglednost nagovijestio Nietzsche. Njegova sveta drzovitost proishodi iz
geste koju je Nietzsche smatrao najmanje vjerojatnom i poželjnom –
prekidu s normama diskrecije i takta, da se i ne govori o patosu
distance. Nietzsche se sam toj poziciji približio samo jednom, naime,
kad je u psihološkim pasažama Eccehomo prakticirao “cinizam”, neizbježan
za iskreno samoprikazivanje – za tu gestu smjesta je reklamirao
predikat “svjetsko-historijski”, kako bi osjećaj mučnosti kompenzirao
veličinom podviga. Dospio je, doduše, prije do baroknog samohvalisanja
nego do indiskrecije protiv sebe samoga, ukoliko taj put samohvalisanje
nije značilo dublju formu izlaganja. Uostalom, Nietzsche je ostao
bojažljiv prorok, koji je otkočenja, što ih je vidio kako dolaze, opažao
samo kroz procjep na vratima.
Ko se, kao Cioran, datirao poslije Nietzschea, bio je osuđen da
nastavi. Mladi Rumun Nietzscheovo upućivanje nije slijedio samo time što
se, zajedno s drugim samoizlagačima (Selbstblössern) kao što su Michael
Leiris i Jean Paul Sartre, postavio na čelo reda svete drzovitosti, već
je ostvario i program da posljednju mogućnost samopoštovanja zasnuje na
preziranju samoga sebe. Mogao je to učiniti jer je usprkos neobičnom
podvigu iza leđa imao duh vremena. Epohalni okret prema eksplikaciji
latentnog obuzeo ga je i primorao da zapiše stvari kakvih bi se nekoliko
godina ranije svaki autor još bio preplašio. U tom okretanju “časna
riječ o sebi”, što ju je Nietzsche postulirao i praktički isključio,
dospjela je do besprimjerne ofenzivne snage. Iz puke časnosti nastaje
način pisanja bezobzirnosti prema samome sebi. Čovjek više ne može biti
autobiograf, a da ne postane autopatograf, što znači da objavi svoj
bolesnički spis. Častan je onaj ko priznaje što mu manjka: Cioran je bio
prvi koji je stupio na pozornicu da to objasni: meni manjka sve – i iz
istog razloga svega mi je previše.
Devetnaesti je vijek doveo žanr “časne riječi” samo jedan jedini put
do vrhunca: u Zapisima iz podzemlja F. M. Dostojevskog iz 1864.
Nietzscheova reakcija na taj komad dovoljno je poznata. Cioran je pola
vijeka pisao svoje zapise iz mansarde, u kojima je s divljenja dostojnom
monotonijom obrađivao svoju jedinu temu: kako se nastavlja kada čovjeku
manjka sve i previše mu je svega. Svoju šansu kao autor prepoznao je
veoma rano, obukavši jelek koji mu je ponudio Nietzsche – navukao ga je
na sebe još tokom rumunjskih godina i nikad ga više nije svukao. Ako je
Nietzsche metafiziku tumačio kao simptom patnje zbog svijeta i kao
pomoćnu organizaciju za bijeg od svijeta, Cioran je tu dijagnozu
prihvatio bez najmanjeg pokušaja da joj se protustavi. Ono što je on
odbijao, bio je Nietzscheov bijeg u suprotnom smjeru: potvrđivanje
nepotvrdivog. Nadčovjek je za njega djetinjasta fikcija, naduvena
pazikuća, koja s prozora vješa svoju zastavu, dok je svijet kao i uvijek
neprihvatljiv. Ko govori o vječnom vraćanju jednakog, ako je
jednokratno egzistiranje već jedanput previše?
U svojim studentskim godina Cioran je neko vrijeme eksperimentirao s
tada uobičajenim revolucionarnim potvrdama, vrzmajući se u krugu
isparavanja rumunjskog desnog ekstremizma. Dopali su mu se tada modna
mistika sveopće mobilizacije i politički vitalizam, hvaljen kao
ljekarija protiv skepse i pretjeranog unutrašnjeg života. Sve to
pozivalo ga je da spasenje traži u fantazmi “nacije” – bliskom srodniku
aveti koja se danas ukazuje kao “religija u vraćanju”.
Nije se Cioran dugo zaustavljao na toj poziciji – ako je ona to uopće
bila. Sve veće gađenje spram histeričnih izleta u pozitivitet vratilo
mu je s vremenom jasnoću uvida. Kada je 1937. godine preselio u Pariz,
kako bi ga skoro šezdeset godina nastanjivao poput eremite, on doduše
još nije bio sasma izliječen od iskušenja da učestvuje u velikoj
povijesti, ali se sve više udaljavao od egzaltacija svoje mladosti.
Agresivno-depresivni temeljni štimung, koji ga je obilježavao od samog
početka, sad je u drugom obliku došao do izražaja. U toj fazi Cioranu je
pošlo za rukom da se definitivno udomaći u rodu “časne riječi o sebi”.
“Zbog nemogućnosti da ubijam ili da ubijem sebe, zalutao sam u
literaturu. Isključivo ta nesposobnost načinila je od mene pisca”.
Nikada on više neće koristiti jezik angažmana, koji je tokom svojih
rumunjskih dana izvukao iz talenta pubertetskog imitatora. Otpalo je
slijepo divljenje što ga je nekad gajio prema Njemačkoj i njenom
brutalnom uzdizanju. “Ako sam izliječen od ikoje bolesti, onda sam
izliječen od te”. U časnu riječ o vlastitoj bolesti za onoga koji je
ozdravio spada priznanje da se želio izliječiti nečasnim sredstvima.
Jednom zavazda oslobođen tog zla, posvetio se zadatku da iznađe pisca
Ciorana, koji bi psihopatskim kapitalom, što ga je stekao u mladosti,
trebao osnovati preduzeće. Figura, koja se tada sama stvorila, mogla je
biti lik iz romana Huga Balla: ona predstavlja “izigranog čovjeka”,
sveca iz varijetea, filozofskog klauna koji očaj i htijenje da se
postane niština (Nichts-Werden-Wollen) razrađuje u reviju numera.
U Cioranovom “životnom djelu” posvjetovljenje askeze i
informalizacija spiritualnosti mogu se promatrati s najvišim mogućim
stepenom pregnantnosti. Kod njega se srednjoevropski egzistencijalizam
jogunjenja (Trotz-Existentialismus) nije prevodio u angažirani
egzistencijalizam otpora (Widerstandsexistenzialismus), kao što se to
moglo promatrati kod pariških mandarina, već u beskrajnu seriju činova
degažmana. Oeuvre tog egzistencijaliste odbijanja sastoji se od niza
pismenih otkaza upućenih iskušenjima involviranja i zauzimanja pozicije.
Time se sve jasnije kristalizira njegov centralni paradoks: položaj
čovjeka bez položaja, uloga aktera bez uloge. S prvom u nizu svojih
pariških knjiga – Précis de décomposition, Kratki pregled raspadanja,
1949 – Cioran je kao stilista već postigao majstorski nivo – pod
naslovom LehrevomZerfall, Učenje o raspadu, Paul Celan preveo ju je na
njemački. Cioran je duh epohe lišavanja (Geist der Ohne-Epoche) izvjesno
primio u sebe s trajnim rezultatima, ali štake, koje je htio razbiti,
one su iz identiteta, pripadnosti i dosljednosti. Bio je uvjeren samo u
jedan princip, po kojem je važno da čovjek ne bude uvjeren ni u šta. Iz
knjige u knjigu nastavljao je svoju egzistencijalističku akrobatiku na
podu, čija blizina s vježbama Kafkinih umjetničkih figura upada u oči.
Njegova numera bila je zacrtana od samoga početka: to je numera mamurnog
marginalca koji se kao beskrovnik (sansabri), apatrid (sanspapiere) i
bestidnik (sansgêne) ne probija samo u gradu, nego i u univerzumu.
Najupečatljivija zbirka njegovih autobiografskih ispoljavanja ne nosi
uzalud u svom njemačkom izdanju naslov Cafard. Kao praktični parazit
Cioran se naslanjao na grčko značenje te riječi: parasitoi, sasjedioci
(Beisitzer) za prostrtim stolom, nazivali su Atenjani one goste koje se
pozivalo da bi doprinijeli zabavi društva. Rumunjskom emigrantu u Parizu
nije palo teško ispuniti takva očekivanja. U jednom pismu roditeljima
konstatirao je: “Da sam po naravi bio šutljiv, odavna bih bio umro od
gladi”. Na drugom mjestu veli: “Sva naša poniženja zasnivaju se na tome
da se ne možemo odlučiti da umremo od gladi”.
Cioranovi aforizmi čitaju se kao praktično primjenjiv komentar
Heideggerovom učenju o štimunzima, to jest atmosferskim impregnacijama
individualnog i kolektivnog “thymosa” (strast, žestina, ono što dušu
čini srčanom, prim. prev.) koji egzistenciji “dodjeljuju” pred-logički
ton a priori. Ni Heidegger ni Cioran nisu se potrudili o davanju i
davaocu, odnosno davateljici štimunga govoriti s opširnošću koja bi bila
primjerena značenju fenomena – vjerojatno na temelju činjenice da su i
jedan i drugi bili skloni prekinuti psihološku analizu, kako bi hitro
prešli u sferu egzistencijalnih iskaza. Doista, Cioran je svoju
agresivno-depresivnu ugođenost prihvaćao kao atmosfersku pračinjenicu
svoga postojanja. On smatra kobnim to što mu je svijet dat u distoničnim
zvukovnim bojama: prezasićenosti, dosadi, besmislenosti, neukusu,
pobunjeničkom gnjevu na sve što je slučajnost. Iskreno on potvrđuje
Nietzscheovu dijagnozu po kojoj ideale metafizike valja tumačiti kao
duhovne izraze psihičke, ali i psihofizičke bolesti. Prelazeći na liniji
“časne riječi” preko sebe dalje nego bilo koji drugi autor prije njega,
on otvoreno priznaje da mu je stalo do otvaranja protivračuna za
“promašeno stvaranje”. Misliti znači ne misliti – kao što je sugerirao
Heidegger, ono znači: osvetiti se.
Tek je Cioran ozbiljio ono što je Nietzsche htio razobličiti, kao da
taj fenomen postoji od davnina: filozofiju čistog resantimana. No što
ako je takva postala moguća tek na Nietzscheov podstrek? U njoj se
egzistencijalizam jogunjenja njemačkog porijekla – zaobilazeći francuski
egzistencijalizam otpora, koji je Cioran prezirao kao plitku modu –
pretvara u kripto-rumunjski i dačansko-bogumilski obojen
egzistencijalizam neizlječivosti. Tek se na granici prema azijatskom
inegzistencijalizmu taj zaokret zaustavlja. Cioran se doduše tašto
evropski u svim etapama svoga života poigrava s osjećajem obuhvatne
nezbiljnosti, ali se nije mogao odlučiti da slijedi budizam, kad taj
napušta tezu o zbilji, a s njom ujedno i tezu o bogu. Ta je, kao što je
poznato, služila tome da se zbilja koju poznajem garantira “posljednjom
zbiljom”, koja nam je skrivena. Iako ga budizam privlači, Cioran ne želi
učestvovati u sprovođenju te ontologije. Ne samo da prezire stvarnost
svijeta, nego mu je ujedno namjera da se u njoj održi neoštećen, zbog
čega, makar i samo sofistički, mora prihvatiti stvarnost stvarnosti.
Niti se želi izbaviti sam, niti želi dopustiti da bude izbavljen.
Njegovo mišljenje jedna je jedina reklamacija očekivanja da bi mu
izbavljenje moglo biti potrebno.
Sve bismo to mogli ostaviti da počiva samo na sebi kao bizaran plod
uzgajanja u biotipu parizijanizma poslije 1945., kad ovdje na vidjelo ne
bi izlazila značajna tendencija koja iznuđuje radikalnu promjenu na
planeti vježbača. Cioran je, kao što smo primijetili, krunski svjedok
asketološki dalekosežnog prijeloma koji tematiziramo kao emergenciju
antropotehnike. On nam skreće pažnju na informalizaciju spiritualnosti,
za koju sam rekao da je valja razumjeti kao protiv-tendenciju
despiritualizaciji askeze.
Cioran je vježbač novog tipa, čija se
originalnost i represivnost pokazuju u činjenici da vježba odbijanje
svakog ciljanog vježbanja. Metodičke vježbe moguće su, kao što znamo,
samo tamo gdje nam se pred očima nalazi obavezni cilj vježbanja. Upravo
njegov autoritet Cioran osporava. Prihvatiti cilj vježbanja ponovo bi
značilo: vjerovati – pri čemu “vjerovanje” ovdje označava mentalno
djelovanje kojim početnik anticipira cilj.
S tim predvođenjem u cilj (Vorlaufen-in-das-Ziel) dat je četvrti
modul “religioznog” kompleksa ponašanja. Anticipiranje se u pravilu
odvija tako da gledamo na nekog savršenog, od kojeg s vjerom i
nevjericom primamo poruku da bismo jednog dana mogli postići isto što i
on. U sljedećim poglavljima vidjet ćemo kako su pod primjenom te
unutrašnje operacije armije vježbača milenijumima stavljane u pokret.
Bez modula “predvođenje u cilj” nema vitae contemplativae, monaškog
života, ni kretanja u roju prema novim obalama, nema htijenja da se bude
kakav je nekad bio neko veći. Stoga se nikad ne može dovoljno
naglasiti: najefektivnije antropotehnike proizlaze iz svijeta
jučerašnjice – a danas glasno hvaljena ili odbacivana genska tehnika
ostat će dugo vremena, makar postala kod čovjeka i u velikoj mjeri
praktikabilna i prihvatljiva, samo anegdota.
Vjerničko predvođenje u savršenstvo nije ono što Cioran traži. On
se dakako strasno “interesira” za religiozne spise, u kojima je riječ o
usavršavanju i izbavljenju, ali vjerničku operaciju kao takvu,
anticipiranje mogućnosti da ćemo kasnije dospjeti tako daleko, on ne
provodi. Njegovo ne-vjerovanje prema tome ima dvije strane – stranu
ne-mogućnosti, jer vlastiti temeljni štimung rastače naivnost nužnu za
prihvaćanje savršenstva i stranu ne-htijenja, jer je zauzeo stav
skeptika i od tog definitivnog provizorija ne želi odustati u korist
pozicije. Zato mu ne preostaje ništa drugo nego eksperimentirati s
ostacima. Sebe vidi primoranim svirati na instrumentu na kojem bi
ciljano oblikovanje bilo besmisleno – na neugođenom instrumentu
vlastitog postojanja. No upravo njegovo sviranje na instrumentu na kojem
se ne može svirati pokazuje nepotiskivu univerzalnost dimenzije
vježbanja: jer time što vježba gdje nema primjerenog instrumenta,
“anti-prorok” razvija neformalnu verziju majstorstva.
On postaje prvi majstor ne postizanja ničega
(MeisterdesEs-zu-nichts-Bringens). Kao Kafkin umjetnik u gladovanju, on
će od svoje averzije načiniti virtuoznu vježbu i razviti forme
mogućnosti (Könnensform) koje odgovaraju njegovu cafardu. I u njoj se
čuje apel, koji se vraća svakoj artistici: “Cijelo vrijeme sam želio da
se divite…”. Dok Kafkin umjetnik u gladovanju čeka do samog kraja kako
bi izgovorio suprotni poziv: “Ali vi tome treba da se divite”, Cioran od
samog početka nudi materijal za skidanje magije s njegove umjetnosti,
razotkrivajući ga gotovo sa svake strane kao popuštanje pod stegom
temeljnog štimunga. Štimung govori, kad Cioran primjećuje: “Nisam u
stanju da patim”. “Moje knjige ne izražavaju vizije, nego osjećaj
života”. Protiv mogućnosti da se osjećaji života terapeutski
modificiraju, gajio je prezrivu netrpeljivost – naposljetku, živio je od
produkcije svoje cjelokupnosti i jedva da bi mogao sebi priuštiti
pokušaj da se promijeni.
Svojim prinosom otkriću da je čak i nepaženje na sebe
(Sich-Gehen-Lassen) kadro da bude umjetnost, te da, ako mu se pridoda
volja za umijećem, iziskuje obavezan trening, Cioran je u redu svete
drzovitosti pomogao da pridobije jedno pravilo. Ono se čuva u Kratkom
pregledu raspadanja, knjizi čudesnih vježbi, o kojoj želim pokazati kako
pravu povelju moderne “kulture” formulira kao agregat nedeklariranih
askeza – knjizi koja probija svaki uvez. U kojoj je mjeri Cioran bio
svjestan svoje uloge u prevođenju spiritualnog habitusa u profanu
neugođenost i literarno gospodarenje njome pokazuje Učenje o raspadu, na
kojem se zasniva njegova reputacija (pri čemu bi prevod naslova kao
“Nit vodilja rastakanja” bio isto tako moguć). Izvorno, ta se zbirka
trebala zvati “Negativne vježbe” (Excerciesnégatifs) – što bi moglo
značiti kako vježbe poricanja, tako i anti-vježbe. Ono što je Cioran
podastro bilo je pravilo koje je svoje adepte trebalo voditi na putu
prema neupotrebljivosti. Kad bi postojao cilj tog puta, on bi glasio:
“Biti nepotrebniji od sveca…”.
Tendencija novih pravila je anti-stoička. Dok stoički mudrac čini
sve da sebe dovede u formu za univerzum – rimski stoicizam bio je prije
svega činovnička filozofija, atraktivna za ljude koji su željeli
vjerovati da je časno kao “vojnik kozmosa” ustrajati na položaju koji im
je dodijelila providnost – sioranovski asketa mora odbaciti tezu o
kozmosu kao takvu. On odbija prihvaćanje vlastitog postojanja kao
sastavnog dijela dobro uređene cjeline, štaviše, on mora dokumentirati
neuspjelost univerzuma. Kršćansko tumačenje kozmosa kao kreacije Cioran
prihvaća samo utoliko što se pri tome u igru upliće bog kao optuživi
uzročnik totalnog promašaja. Na trenutak Cioran dospijeva u blizinu
Kantovog moralnog dokaza postojanja boga, premda s obrnutim predznakom:
postojanje boga nužno valja postulirati, jer se bog mora izviniti za
svijet.
Procedura koju je Cioran razradio za svoje anti-vježbe počiva na
uzdizanju besposlice u oblik vježbanja egzistencijalnog revolta. Ono što
naziva “besposlica” zapravo je svjestan i nikakvim strukturiranom radom
otežan tok kroz duševna stanja manično-depresivnog spektra – postupak
koji anticipira kasnije veličanje dérivea, proticanja kroz dan kod
situacionista pedesetih godina. Svjestan život u proticanju jednak je
uvježbanom pojačanju osjeta diskontinuiteta, kojem je Cioran bio sklon
na osnovi svoje ćudljivosti. Efekt pojačanja dodatno se dogmatski
nadvisuje borbenom tezom da je kontinuitet “luđačka ideja” – bilo bi
dovoljno da je se nazove konstruktom. Postojanje sada znači: osjećati se
nelagodno u uvijek novim tačkama sadašnjosti.
Punktualizmu sioranovskog samopromatranja, koje se klati između
momenata kontrakcije i difuzije, odgovaraju literarna forma aforizma i
publicistički žanr zbirke aforizama. Autor zarana postiže relativno
jednostavnu i stabilnu rešetku sastavljenu od šest ili osam tema, uz
pomoć koje pročešljava svoja stanja u proticanju, kako bi od tačke
doživljavanja dospio do odgovarajućeg tematskog čvora. S vremenom teme –
kao parcijalne ličnosti ili redakcije koje rade jedna pored druge –
stvaraju vlastiti život, na temelju kojeg se razvijaju nastavljajući se
same na sebe, a da ne moraju čekati na povod u doživljaju. “Autor”
Cioran samo je glavni urednik, koji kao editor obrađuje proizvode svojih
pisarnica. On sastavlja u knjige ono što mu njegovi unutrašnji
saradnici rutinski dostavljaju. Na neredovitim sjednicama oni mu predaju
materijal – aforizme iz odjeljenja za bogohuljenje, primjedbe iz
studija mizantropije, ubode iz sekcije za deziluzioniranje, objave iz
press-biroa cirkusa osamljenika, teze iz agenture za pretjerivanje nad
bezdanom i otrove iz redakcije za preziranje savremene književnosti.
Samo formulacija misli na samoubojstvo ostaje u kompetenciji glavnog
urednika. Ona ipak sadržava vježbu o kojoj ovise svi ostali nizovi
putovanja. Samo ona od krize do krize dopušta ponovno uspostavljanje
osjećaja da ćemo u bijedi ostati suvereni – osjećaja koji neugođenom
životu pruža minimum uporišta. Uostalom, odgovorni za teme znaju što
proizvode susjedne redakcije, tako da se sve više međusobno citiraju i
prilagođavaju jedni drugima. “Autor” Cioran smišlja samo naslove knjiga,
koji nagovještavaju žanr – silogizmi, kletve, nadgrobni natpisi,
priznanja, životi svetaca, niti vodilja propasti. Njegovi su uz to
međunaslovi, koji podliježu sličnoj logici. U svakidašnjici on je mnogo
manje pisac nego čitalac, a ako je u njegovom životu postojala
djelatnost koja bi izdaleka nalikovala uređenom poslu ili formalnoj
egzistenciji, to je bilo čitanje i ponovno čitanje knjiga koje su mu
služile kao izvori utjehe i povodi za neslaganje. Život svete Tereze iz
Avile pročitao je pet puta u španskom originalu. Brojne lektire uklapaju
se u proces anti-vježbi i zajedno sa sjećanjima na izrečeno čine klupko
uzajamnih djelovanja na n-tu potenciju.
“Negativne vježbe” rumunjskog “petparačkog budista” – kako se u
Silogizmima gorčine sam naziva – obalni su pomorski znakovi u novijoj
povijesti spiritualnog ponašanja. Potrebna im je samo još eksplikacija
važećih otkrića – s onu stranu kompanije temeljnog štimunga
(Grundstimmungskumpanei) koja je u dosadašnjoj recepciji Ciorana
zadavala pravila. Skepsa, koja se autoru spočitava u sazvučju s mnogim
njegovim jezičkim igrama, sve je drugo samo ne “radikalna”; ona je
virtuozna, elegantna. Ono što Cioran radi može se učiniti monotonim, ali
nikad ne vodi u tupavost, koja prianja uz radikalizam. Ono što on
govori i čini služi uzdizanju njegovih patnji na određen stepen umijeća.
Cioranovo djelo pokazat će nam se bitno manje kontradiktornim čim u
njegovim mnogobrojnim paradoksima opazimo emergenciju fenomena vježbe –
još jednom, dakle, “jednu od najširih i najdužih činjenica koje postoje”
u jednoj neuobičajenoj deklinaciji. Ako je po svom temeljnom štimungu
još i bio “pasivno-regresivni bastard” – kako su se sedamdesetih godina
prigodno izražavali grupni terapeuti – po svom etosu on je bio čovjek
vježbi, artista koji je i iz lijenosti znao napraviti numeru – iz očaja
apolinijsku disciplinu, iz nepaženja na sebe etidu u skoro klasičnoj
maniri.Povijest učinka Cioranovih knjiga otkriva da je odmah bio
prepoznat kao paradoksalni majstor vježbi. Po prirodi stvari one su se
obraćale samo malom broju čitalaca, ali su kod njih nailazile na duboku
rezonancu. Mali broj intenzivnih recipijenata otkrio je u spisima
ozloglašenog autora čak i nešto čiju bi egzistenciju on zacijelo poricao
– bratski titraj, skrivenu sklonost da “redu trapista bez vjere”, u
koji se koketno i neodgovorno uvrštavao, podari nešto gušću
konzistentnost. Bilo je kod njega neke tajne spretnosti da očajnicima,
koji su bili bespomoćniji i od njega samoga, daje savjete – i jednog
bitno manje zatajivanog nagona da se proslavi svojim vježbama iz bijega
od svijeta. Neka je onome što je nazivao tentation d’exister (iskušenje
postojanja, prim. prev.) manje-više rezolutno i odolijevao – čak u
bordelima, čak u mondenskom društvu – iskušenju da postane uzor bio je
spreman podleći u svojoj diskreciji. Zato nije pogrešno vidjeti u
Cioranu ne samo praktikanta informalizirane askeze, nego i neformalnog
trenera, čiji vlastiti modus vivendi iz daljine djeluje na druge. Dok je
obični trener – upravo smo našli njegovu definiciju – onaj “koji želi
da ja želim”, spiritualni trener otpravlja dužnost kao onaj koji ne želi
da ja ne želim. On je taj koji odgovara kada bih želio odustati. Za
ostalo zadovoljit ću se napomenom da su Cioranove knjige za neodređen
broj čitalaca pružale efektnu profilaksu po pitanju samoubojstva – isti
učinak imali su, kažu, i lični razgovori s njim. Oni koji su tražili
savjet zacijelo su naslutili na koji je način Cioran otkrio najzdraviji
način da bude neizlječiv.
Ja Cioranovo djelo “negativnih vježbi” čitam kao daljnju napomenu da
je kod proizvođenja “visoke kulture”, što god to u detalju moglo
značiti, na djelu neizbježan asketski faktor. Nietzsche ga je učinio
vidljivim, podsjećajući na neizmjeran sistem rigidnih dresura koji čini
bazu za nadgradnju morala, umjetnosti i svih “disciplina”. Ovaj
asketizam u prvi plan stupa kad najbjelodanije standardne vježbe kulture
što ih zovemo “tradicijama” dospiju u zbunjenost kafkijanskog umjetnika
u gladovanju: čim se može reći da se interes za njih “tokom zadnjih
godina veoma smanjio”, uvjeti mogućnosti njihovog postojanja postaju
upadljivi. Kada se iscrpi zanimanje za jedan oblik života, tu i tamo se
oslobađa tlo nad kojim su se izdizale vidljive partije onoga što je
izgrađeno na njemu.
Peter Sloterdijk, Du musst dein Leben ändern, Frankfurt/M 2009, str. 118-132.
S njemačkog preveo Mario Kopić
FENOMENI
COMMENTS