Već je prošlo devet sati ujutro kada je
Dražen Erdemović sa svojom jedinicom stigao na farmu Branjevo. Toga
jutra, kada su ih pokupili iz baze u Vlasenici, nije im rečeno kakav ih
zadatak očekuje. Zapovjednik Bruno Gojković nije baš bio razgovorljiv –
za čitave vožnje autobusom nije svojim vojnicima rekao kamo idu. Draženu
se to nije sviđalo. Zadaci njihove Desete inženjerijske jedinice Vojske
Republike Srpske obično su bili jasni – izviđanje ili postavljanje
eksploziva na neprijateljski teren, o čemu su uvijek bili unaprijed
detaljno obaviješteni. Ali ovaj zadatak bio je obavijen velom tajne.
Dražen je samo znao da sa sobom nose mnogo municije za pištolje i
automatske puške.
Nakon kraće vožnje iskrcali su se u
blizini neke farme. Bila je to svinjogojska farma, ali sve su zgrade
bile napuštene; nije bilo životinja niti ljudi, osim jednog stražara.
Nekoliko je vojnika sjelo u sjenu velikog hrasta u dvorištu. Iako je
bilo rano prijepodne, već je bilo vruće. Dražen je promatrao okolna
polja, šumu obasjanu suncem i plavičaste planine u pozadini. Pogled je
bio divan. Podsjećao ga je na seoce gdje su mu živjeli roditelji i gdje
je kao dijete provodio ljeta. Bosnu je uvijek smatrao prekrasnom. Nije
baš previše putovao da bi mogao uspoređivati, ali to je čuo i od drugih.
Bilo mu je vruće. Kada bi barem mogao zaplivati u rijeci! Baš kao kada
je bio mali i s prijateljima se išao kupati u potoku kraj sela, s
rajčicom i kruhom namazanim mašću koji bi mu baka dala za užinu. Dražen
se još sjećao kako je to bio dobar osjećaj, vruć od trčanja skočiti u
hladnu vodu i poslije zagristi rajčicu ugrijanu suncem.
Ali u Branjevo nije došao plivati.
Nesigurno je zapalio cigaretu. Što čekamo, upitao je Ivan, vojnika pored
sebe. Ali ni Ivan nije bio dobro raspoložen. Ne pitaj previše,
promrmljao je. Dražen je odustao i ispružio se. Trava ispod drveta bila
je još hladna i vlažna od jutarnje rose. Nebo je iznad njega bilo tako
plavo da su ga skoro zaboljele oči. Sklopio ih je i odlutao u mislima.
Kada bi se samo uspio izvući iz svega ovoga, rata, uniforme, pucanja.
Nikada mu se nije sviđalo biti vojnik i u tome nije bio dobar. Nije
pokazivao entuzijazam i zato nikada nije ni napredovao. Jednom su ga
unaprijedili, ali to je unapređenje trajalo samo dva mjeseca, jer su
nadređeni ubrzo primijetili koliko je neodlučan. Nikada mu u životu nije
išlo dobro, kao da je o njemu odlučivala neka viša sila. Trebao je
ostati u Tuzli, ali tamo nije bilo posla za bravare. Uostalom, svi su
muškarci njegovih godina već bili mobilizirani u srpske, hrvatske ili
bosanske vojne jedinice. JNA je služio u Beogradu 1990. kao vojni
policajac, ali su ga poslali u Slavoniju da ratuje protiv Hrvatske. Kada
se 1992. vratio u Tuzlu, mobiliziralo ga je Hrvatsko vijeće obrane i
poslalo u Hercegovinu. Nakon godinu dana izašao je iz HVO-a i životario
izbjegavajući rat.
Potom se oženio.
Zatim je dobio i bebu.
Činilo se kao
da mu se stvari naprosto događaju, kao da nema mogućnost izbora. Kao i
sada. Umjesto u Branjevu, trebao je već biti u Švicarskoj. U Republiku
Srpsku je došao sa ženom jer je uspio organizirati da dobiju dokumente,
kako bi mogli pobjeći iz ove poludjele zemlje. Ali kada su stigli u
Bijeljinu, čovjek s njihovim dokumentima naprosto se nije pojavio! Bili
su bez novca i s malim djetetom. Dražen je trebao posao. Prije tri
mjeseca čuo je od prijatelja da vojska Republike Srpske dobro plaća, da
daju i stanove. Draženu su uskoro dodijelili napuštenu muslimansku kuću.
Ali za njega je vojska bila samo privremeno rješenje, najvažnije mu je
bilo da njih troje dođu do dokumenata potrebnih za izlazak iz zemlje. To
je bio najlakši put, barem je tako Dražen mislio; ali ponekad se ljudi
nađu u zamci i za to mogu kriviti jedino sebe. I tako, umjesto u
Švicarskoj, završio je u Branjevu.
U početku njegova jedinica nije sudjelovala u borbama. Već je četiri
godine bio vojnik, u različitim vojskama i na različitim područjima
Jugoslavije, ali rat mu se još uvijek činio nestvarnim. Draženu je
izgledalo kao da u svojoj uniformi nije do kraja prisutan.
Dok je ležao na travi, osjetio je lagano
podrhtavanje tla. Sjetio se kako je jednom kao dijete stavio uho na
željezničku prugu. Iako na vidiku nije bilo vlaka, mogao je čuti zvuk
lokomotive mnogo prije nego što se pojavila iza susjednog brda. Ustao je
i obazreo se. Ostali još nisu ništa čuli, ali bilo je to samo pitanje
vremena. Upravo je pristizao prvi autobus. Bio je to prilično derutan
autobus, jedan od onih koji voze od sela do sela i često se kvare.
Dražen je vidio natpis “Centrotrans” i nekoliko vojnika na prednjim
sjedalima. Autobus se zaustavio pred glavnom zgradom, petnaestak metara
od njih. Njihov je zapovjednik izmijenio nekoliko riječi s vozačem, a
dva su vojnika za to vrijeme otvorila stražnja vrata. Izašao je prvi
muškarac. Dražen ga je zauvijek upamtio, jer je u tom trenutku shvatio
što im je zadatak i zadrhtao. Čovjek je bio visok i vrlo mršav. Imao je
brkove, ali Dražen mu nije mogao odrediti dob jer su mu oči bile
prekrivene prljavim povezom. Na sebi je imao plavu košulju natopljenu
znojem, plave hlače od trenirke i tenisice. Ruke su mu bile vezane iza
leđa. Izašao je iz autobusa i nesigurno zakoračio na tlo. za njim je
izašlo još pedesetak zarobljenika. Jedan ih je vojnik odveo u polje iza
zgrade.
Njihov ih je zapovjednik sakupio i rekao
im da će sada sačekivati autobuse s civilima iz Srebrenice. Mislio je na
zarobljene Muslimane koji su se predali jedinicama Vojske Republike
Srpske. Naš će ih vod strijeljati, rekao je zapovjednik. Draženu se to
uopće nije svidjelo. Nikada prije nisu imali takav zadatak, ali nitko
nije progovorio niti riječ. Samo se jednome od njih, Peri, žurilo da
počne, ali Dražen je vidio da pije rakiju pa je pomislio kako je to zbog
pijanstva. Pogledao je zarobljenike. Stajali su okrenuti leđima. Jedan
je čovjek glavu napola okrenuo prema njima kao da nešto očekuje. Je li
nešto htio? Draženu je to sve bilo odvratno i bojao se da će povratiti.
Ne želim u tome sudjelovati! Ne mogu se
ljudi ubijati samo tako – pomislio je. Dok je hodao prema zapovjedniku,
osjetio je kako mu se tresu ruke. “Ne želim to raditi”, rekao je. Brano
Gojković okrenuo je glavu prema Draženu kao da ga nije dobro čuo. “Šta?”
Dražen je znao da Gojković želi da on glasnije ponovi svoje riječi kako
bi ga svi mogli čuti, tako da ima svjedoke. Pogledao je vojnike.
“Drugovi, ja to ne želim raditi. Jeste li normalni? Znate li šta
radite?” Osjećao je kako ga hrabrost napušta dok su ostali izbjegavali
njegov pogled. Pero mu se glasno nasmijao. Nakon toga uslijedila je
neugodna tišina. Draženu je odjednom palo na pamet da cijeli dan nije
čuo cvrkut ptica… Gojković ga je gledao netremice, ozbiljnog izraza
lica. “Erdemoviću, ako nećeš to da radiš, idi tamo i stani kraj
zarobljenika pa ćemo strijeljati i tebe”, napokon je izustio.
Dražen je istog trenutka shvatio da
zapovjednik to misli ozbiljno. Ali bio je zbunjen, takvu reakciju ipak
nije očekivao. Na trenutak se nadao da će se izvući samo ako kaže “Ne”.
Što je očekivao? Sada se sjetio jednog ranijeg slučaja kada je vojnik
zbog neposlušnosti pogubljen po naredbi potpukovnika Pelemiša, i shvatio
da je prekasno da kaže “Ne”. Trebao je to reći još davno prije. Srce mu
je tuklo tako snažno da ništa drugo nije mogao čuti. Jedan čas stajao
je tamo nepomično s kalašnjikovim u rukama. Pomislio je da pobjegne u
šumu. Kad bi barem bio sam. Ali pred sobom je vidio lice svoje žene i
osjetio se bespomoćnim. Vojnici bi se mogli osvetiti njoj i djetetu.
Odgovoran sam za tri života, pomislio je. I već dok je to mislio, bio je
svjestan da je to samo izgovor, istina je da je ispao kukavica i to je
dobro znao. Ali što je mogao učiniti. Gojković bi ga dao ubiti bez
oklijevanja, a Pero bi to izvršio sa zadovoljstvom, iako Dražen nije
shvaćao što ima protiv njega. Možda to što Dražen nije bio čisti Srbin,
zbog čega je Gojkovićevu prijetnju morao uzeti još ozbiljnije.
Zapovjednik ga više nije gledao, kao da
ga Erdemovićeva odluka ne zanima. Naredio je vojnicima da stanu iza
zarobljenika, a ovima je naredio da kleknu. Dražen je stao na kraj
streljačkog voda. Srce mu je još uvijek glasno tuklo kada je pušku
uperio u jednog starijeg čovjeka, čije lice na sreću nije vidio. Brzo,
grozničavo, odvagnuo je svoje mogućnosti. Mogao je pucati između
zarobljenika. Ali onda bi jednog od njih morali naknadno ubiti. Morao bi
umrijeti dvaput. Uostalom, njihov je streljački vod bio mali, jedva
desetak vojnika, i vrlo bi ga brzo otkrili ako ne bi dobro ciljao.
Zapovjednik bi znao tko sabotira i odmah bi ga ubili. Ne, mora dobro
ciljati. Tada je pala komanda “Pucaj!” i čovjek mu je nestao iz
vidokruga. Sjećao se samo da je na sebi imao sivu majicu. Dražen je
sklopio oči pokušavajući se smiriti. Ali nije bilo odmora, novi su
zarobljenici već stajali pred njima. Jedan je od njih viknuo: “Jebite
se…”, ali nije uspio dovršiti rečenicu jer je opet pala zapovijed.
Jednom kada je počeo, Dražen je pucao i pokušavao ne misliti. Jedino je
pokušavao ciljati u starije ljude – činilo mu se da je šteta manja.
Uskoro je prvi autobus bio prazan.
Kada je pogledao na sat, bio je šokiran:
trebalo im je samo petnaest minuta da ubiju pun autobus muškaraca! U
međuvremenu, sljedeći je autobus već stigao. Zarobljenici nisu mogli
vidjeti što ih čeka jer su i njima bile vezane oči. Draženu je to bilo
draže, smatrao je da je to čin milosrđa prema tim jadnicima. Ali uskoro
su počeli stizati autobusi puni ljudi kojima oči nisu bile vezane. Nisu
im vezali čak ni ruke. Izgledalo je kao da su ih na brzinu pokupili,
ugurali u autobuse i poslali na Branjevo. Čemu takva žurba? Dražen to
nije razumio. Muškarci bez poveza preko očiju mogli su vidjeti što ih
čeka. Vidjeli su leševe i vojnike s automatima koji su na njih čekali. A
ipak su izašli iz autobusa i hodali pokorno za vojnicima do streljačkog
stroja. U blizini je bila šuma, bilo bi logično da pokušaju pobjeći,
pomislio je Dražen. Začas bi se izgubili u gustome drveću, imali bi
barem šansu da prežive. Nikada nije vidio tako nešto, zarobljenici su
mirno hodali prema streljačkom vodu, poput životinja u klaonici. Jesu li
očekivali da ih netko spasi? Da su svi odjednom potrčali, neki od njih
bi sugurno uspjeli pobjeći. Čak i ako bi svi bili pobijeni, barem bi
umrli pokušavajući se spasiti. Nisu imali što izgubiti, jer su već u
trenutku izlaska iz autobusa morali znati što ih čeka. Dražen se nadao
da će početi bježati, to bi mu barem dalo razlog da puca. Bilo bi lakše i
pravednije, barem bi imali šansu pobjeći. Ali zarobljenici su se
ponašali kao oduzeti, koračali su naprijed, mirni i poslušni.
Možda više ništa nisu osjećali? A onda je
Dražen ugledao nešto što ga je šokiralo: dok je čovjeku ciljao u glavu,
ugledao je izdajničku mrlju na stražnjoj strani hlača. Mokra se mrlja
sve više širila. Začuo je komandu i opalio. Kada je čovjek pao, Dražen
je vidio da je još živ, još je mokrio od straha. Odjednom mu je postalo
neugodno, baš kao da se to njemu dogodilo. “I meni se to moglo
dogoditi”, pomislio je, ali je neugodnu pomisao brzo potisnuo. Bio je
umoran i ljut na sebe, na Gojkovića, na sve. Nije bilo pravedno pobiti
sve te ljude. Ako su to bili vojnici, onda su ratni zarobljenici, ako su
civili, onda se to ničim ne može opravdati. Znao je da griješe. Da ima
pravde, ti ljudi ne bi samo tako stradali, bez suđenja, bez dokaza da su
krivi. Stotine ljudi ne mogu samo tako nestati. Rođaci će ih tražiti i
na kraju će krivicu za njihovu smrt snositi Draženova jedinica. Ako
Gojković ne želi svjedoke, što će biti s njegovim vlastitim vojnicima?
Zar oni ne mogu svjedočiti o pogubljenjima? Kako može biti siguran da
niko neće progovoriti?
U tom je trenutku začuo neku buku. Među
zarobljenicima u polju stajao je čovjek od oko šezdesetak godina,
prosjed i uredno odjeven. ,,Nemojte me ubiti!” – vikao je. ,,Ja sam
spasio živote mnogih Srba u Srebrenici. Mogu vam dati njihova imena, oni
ćevam garantirati za mene.” Počeo je izvlačiti neki papir iz džepa.
Dražen mu je prišao i odveo ga na stranu. Dao mu je cigaretu i čašu soka
od naranče. Čovjek je sjeo i zapalio. Ruke su mu se tresle dok je
Draženu pružao papir. ,,Ovdje su imena i brojevi telefona, možete ih
provjeriti, govorim istinu…”, rekao je. Ali Dražen je znao da ga vojnici
neće ostaviti na životu jer je bio svjedok strijeljanja, a to se moralo
izbjeći. Zašto ga je onda odveo na stranu? Čovjek ga se dojmio jer nije
poput ostalih šutke prihvatio smrt. Činio se iskren i hrabar i Dražen
mu je htio produžiti život koliko je god mogao. ,,Svi smo živjeli
zajedno, Muslimani, Srbi, Hrvati – rekao je. Što se to dogodilo nama,
običnim ljudima? Zašto smo to dozvolili?” ,,Da, što se to s nama
dogodilo?” – ponovio je Dražen. ,,Kada bi mi netko to mogao objasniti,
kada bih mogao znati. Ne znam ništa više nego ti”, rekao je. ,,Ja sam
napola Hrvat, žena mi je Srpkinja.”
Dražen je shvatio da on i taj čovjek pred
njim imaju nešto zajedničko: nemaju ništa protiv ljudi drugih
nacionalnosti. ,,Ali kako možeš to raditi?” – pitao ga je čovjek duboko
uvlačeći dim, osjećajući da mu je to zadnja cigareta. Što mu je Dražen
mogao reći osim da ni sam nije imao izbora. Zvučalo je glupo, tako nešto
reći čovjeku koji će uskoro izgubiti život, zvučalo je prokleto glupo.
Ali bila je to istina. Draženu je bilo jasno kako je jedini grijeh tog
čovjeka pripadnost pogrešnoj naciji.
Nije više bilo vremena za razgovor jer im
je Pero prišao s još jednim vojnikom i njih su dvojica naprosto odveli
čovjeka. Svjestan da ništa drugo ne može učiniti, Dražen ih je ipak
pokušao zaustaviti. ,,Šuti, ne budi glup”, rekao mu je Ivan. Minutu
kasnije, sve je bilo gotovo, čovjek je bio mrtav.
Već je prošlo podne, ali vojnici nisu
imali vremena za odmor. U početku bi Dražen svakih pola sata sjeo pod
drvo i popušio cigaretu. Ta je pauza bila neka vrsta bijega. Ali više mu
nije bilo do pušenja. Pokreti su mu postajali mehanički. Nanišanio bi
nečiju glavu i pucao, prije nego što bi stigao obrisati znoj sa čela,
sljedeći bi zarobljenik već klečao pred njim. To mu je bilo draže, jer
ako bi pauza bila preduga, postajao je svjestan smrada leševa. Ljeti se
leševi gotovo odmah počnu raspadati. Ponekad ga je majka slala u mesnicu
po meso, ali trudio se to izbjeći. Ljeti mu je smrad mesnice bio
nepodnošljiv, gadile su mu se debele zelene muhe koje su sljetale na
meso i ostavljale svoja jajašca. Mesar bi se zabavljao hvatajući ih i
bacajući ih u čašu vode. Dražen bi brzo odjurio kući, želeći se riješiti
smrada. Kakav ti fini nosić imaš, zezala ga je majka. S polja je sada
dopirao isti smrad i vidio je iste zelene muhe kako slijeću na svježe
leševe.
Ivan je vidio da je Dražen preblijedio.
Ponudio mu je rakiju, domaću šljivovicu. Nakon par gutljaja bilo mu je
bolje. Alkohol ga je obuzeo i nekoliko je rundi pucao bez razmišljanja.
Dok je otpijao još jedan dugi gutljaj šljivovice, Dražen je krajičkom
oka ugledao dječaka koji je izlazio iz autobusa. Oči mu nisu bile vezane
i Dražen mu je vidio lice, iako je sebi obećao da zarobljenicima neće
gledati u lice; to mu je otežavalo posao. Dečko je mogao imati nekih
petnaest godina, možda i manje. Bio je gol do pojasa i blijeda mu je
koža bila izložena suncu. Pogledao je vojnike, zatim leševe u polju. Oči
su mu bile sve veće, kao da nisu mogle upiti sve što su vidjele. “Ali
to je dječak, samo dječak”, mrmljao je Dražen više za sebe, pazeći da ne
stane iza njega. Kada su zarobljenici kleknuli ispred voda, prije
naredbe za pucanje, Dražen je začuo dječakov glas. “Mama”, prošaptao je,
“mama!” Toga je dana Dražen čuo ljude kako mole za svoj život, odrasle
muškarce koji su plakali poput djece, obećavali vojnicima novac,
automobile, čak i kuće. Mnogi su psovali, neki su ječali. Ali ovaj
dječak je zvao majku, kao što djeca obično čine kada se probude iz
ružnog sna i žele osjetiti majčinu ruku na čelu. Iako je minutu kasnije
već bio mrtav, Draženu se još uvijek činilo da čuje njegov glas.
Počinjem halucinirati, pomislio je. Po drugi put toga dana Draženu je
tako pozlilo da je potrčao prema grmlju i povratio. Ništa nije izlazilo,
samo žućkasta tekućina koja je smrdila na alkohol.
Novi autobus još nije stigao. Naslonio se
na drvo. Bio je iscrpljen. Od deset sati ujutro bio je na suncu,
pucajući, trudeći se da ne gleda u zarobljenike, da ne razmišlja o
njima, da ništa ne osjeća. Sada je bio tup, tijelo mu je bilo ukočeno
kao da je od drveta. Osjećao se kao lutak na žici koji jedino može
dizati ruke i pucati, ponovo i ponovo. Sjedio je i buljio u daljinu. Čuo
je kako netko jauče, zatim pucanj. Nije okrenuo glavu, nije više ništa
želio vidjeti, bilo mu je dosta ubijanja. Koliko će još autobusa doći?
Iza tri sata poslijepodne sve je bilo
gotovo. Gojković je rekao da više nema zarobljenika i vojnici su se brzo
ukrcali u svoj autobus.
Sunce je još bilo visoko na nebu i smrad
je bio nepodnošljiv. Dražen je jedva čekao da ode s tog groznog mjesta.
Ponovo je zaželio da može skočiti u vodu ili se barem otuširati i sprati
sa sebe miris smrti. Da barem može oprati ruke! Dražen ih je pažljivo
promotrio. Na njima nije bilo krvi, samo žulj na desnom kažiprstu.
“Okrugli, ružičasti žulj. Kako je to čudno”, pomislio je, “dobiti žulj
od ubijanja!” Izračunao je da je pucao oko stotinjak puta. Ubio je oko
stotinu ljudi i dobio žulj! Odjednom mu se to učinilo toliko smiješnim
da se glasno nasmijao, kratko i histerično.
Konačno su napuštali Branjevo. Polje
pored zgrada bilo je puno leševa. Tko će ih sahraniti? Okrenuo je glavu.
To više nije bila njegova briga. On je svoje obavi, za njega je to bilo
gotovo. Po prvi put tog dana duboko je udahnuo.
Kada su došli u susjedne Pilice,
zapovjednik im je rekao da je u Domu kulture pet stotina muslimanskih
zarobljenika i da ih također treba strijeljati. Ovoga je puta bilo lakše
odbiti, jer Dražen nije bio jedini. Svi su bili umorni od ubijanja i
odbili su nastaviti. U Pilicama je bilo odmornih vojnika koji su se
dobrovoljno prijavili za zadatak, pa je zapovjednik pristao. Dražen je
sjedio u kafiću preko puta Doma kulture. Naručio je jaku crnu kavu.
Prije nego što je njihova jedinica stigla, neki su zatvorenici pokušali
pobjeći, ali su svi pobijeni dok su trčali niz ulicu. Neki vojnici su
još pretraživali leševe nadajući se novcu ili zlatu. Dražen je buljio u
njih, samo je buljio i pio svoju kavu. Bila je preslatka.
Znao je da nikada neće zaboraviti taj
dan, to će biti njegovo prokletstvo: miris svježe kave, plavo nebo, zvuk
prvog autobusa, mršavi čovjek s brkovima, hlače natopljene mokraćom,
smrad leševa, tamnocrvena krv koja kulja iz rane, dječak koji zove
majku. Osjećao je da će mu taj dan promijeniti čitav život, da ga već
mijenja. Osjetio je kako mu nadiru suze. Dječaci ne plaču, govorio mu je
otac kada bi došao kući s krvavim koljenima. Ali gdje je otac sada kada
ga treba? Gdje su svi oni – roditelji, njegova žena, prijatelji?
Dražen
se nikada nije osjećao tako usamljenim, sam s 1.200 leševa koji će ga
pratiti gdje god da krene.
Srebrenica, sjećanje za budućnost, Heirich Boll, Sarajevo 2005 / Oni ne bi ni mrava zgazili, Kultura i rasvjeta, Split, 2003.
via GLEDIŠTA
via GLEDIŠTA
COMMENTS