$type=ticker$cols=2$count=30

Cirkumfesija, o majci, Jacques Derrida

SHARE:






CIRKUMFESIJA


o majci


(odlomci)



27

Ovdje sam, da, ovaj put, već dugo je to ovdje povezano sa smrću, sa živom smrću majke, quoniam sponsionem volebat facere cum morte, jer htio je sklopiti ugovor sa smrću (Augustin, Confessiones VI, 12), još uvijek ga ljubim, taj facere, kao i mjesto, gdje sA (sveti Augustin) govori o proizvođenju istine, et qui amat periculum, incidet in illud, jer tko ljubi pogibao, upast će u nju; sa živom smrću majke, koju sada hranim kao bebu, iznova sam u Nici, na 19-godišnjicu smrti mojega oca, čiju sam osmrtnicu, sam ju je napisao unaprijed, našao pri kopanju po ormaru i čitam je, držeći majku za ruku ili je milujući po glavi. Sve do njezine 88. i moje 59. godine morali smo čekati prije nego što je bila moguća ta liturgija žive smrti, za koju se pitam nisam li u njoj ostao sam sa sobom, jer moja majka, koja je još prije tri godine plivala i igrala poker, doduše još govori, svagda iznova nastoji odgovoriti na jedno pitanje, o kako mi se odjednom nevjerojatno teškim čini razumjeti njegovu zrcalnu sintaksu, na pitanje ”tko sam ja?”; i predočujem sebi da šutke, nemoćna kao što jest, protestira protiv nepopravljiva narcizma sina, koji se, kao što se čini, ne zanima ni za što drugo doli za svoju vlastitu identifikaciju, ali, na žalost, ne ide, jer iznova treba pojmiti cjelokupnu tematiku blizanca, svojega dvojnika, mrtvoga brata, kao, recimo, u La carte postale (Poštanska karta), i povezati je s onim što je rečeno u Envie et Gratitude (Zavist i zahvalnost), budući da je želja da se sebe samoga razumije povezana s potrebom da se bude shvaćen od interiorizirana dobrog objekta, ona je težnja koja se izražava kroz univerzalnu fantazmu: imati blizanca, čija bi slika reprezentirala sve neshvaćene, rascjepom odvojene dijelove Ja, kojega subjekt, nastojeći se u njemu opet uspostaviti, želi shvatiti, i pokadšto blizanac reprezentira unutarnji objekt (kad sam ovo pisao bilo je 17. srpnja 198?, moj sin Jean se probudio i svojoj majci Marguerite počeo pripovijedati kako je upravo sanjao da ima blizanca i ”kako je to bilo gramatički”), kojemu mogu bezuvjetno vjerovati, drugim riječima: idealizirani unutarnji objekt. ”Ovdje sam sada kao kod svoje kuće. Vani kiši, mati slaže karte, sin piše. Nikoga drugoga nema u sobi. Jer je gluha, i ja joj mogu reći mama” (Kafka), majka ne odgovara, disimetrija, pušta se osloviti, dovoljno je da se, gluha u svojoj biti, pusti reprezentirati nekim tko se pušta osloviti umjesto nje, gluhoća je bitna za konstituiranje obiteljske ‘sobe’, obiteljske ‘scene’, i to da slaže karte čini se nužnim” (17.7. 198?); to vjerojatno neće nikoga iznenaditi, a da bismo doznali da li je došlo do potresenosti, do iznenađenja i dakle do događaja, moramo pričekati, opća istina koju bi tek trebalo proizvesti i koja će nesumnjivo iznenaditi one koji vjeruju neizbježnoj, ujedno nedosežnoj gramatičkoj kategoriji budućeg prošlog vremena, tom posljednjem lukavstvu prezentacija, ispovijedi, razgovora i drugih rubnih izmotavanja.


37


Mislit ćete da se metafizički kaos moje majke preselio u moje rečenice, kao da bih to mogao označiti samo najvećom konfuznošću ”zadnjeg ljubljenog lica” iz /Bretonove/ Lude ljubavi, u trenutku kad nisam u stanju iskusiti kontemplativnu sreću iz Ostije, nego se mogu samo podučiti o njoj i gledati je u San Gimignanu, dok je pak Augustin mogao govoriti sa svojom majkom pri njezinu umiranju, Impedente autem die, quo ex hac uita erat exitura – quem diem tu noueras ignorantibus nobis… conloquebamur ergo soli ualde dulciter et praeterita obliuiscentes in ea quae ante sunt extenti quaerebamus inter nos apud praesentem ueritatem, quod tu es, qualis futura esset uita aeterna sanctorum… et uenimus in mentes nostras et transcendimus aes, ut attingeremus regionem ubertatis, ubi pascis Israel in aeternum ueritate pabuloa kad se približio dan u koji je imala otići iz ovoga života – taj si dan ti Gospodine znao, a mi nismo znali… razgovarali smo sami, veoma ugodno i, zaboravljajući prošlost, a upirući pogled u ono što je pred nama, pitali smo se pred licem istine, a to si ti: kakav će biti vječni život svetaca… i dođosmo na naše duše, i prijeđosmo preko njih da dopremo do onog predjela neiscrpiva obilja gdje hraniš Izraela dovijeka hranom istine, nadovezao sam se na protu-primjer i njihovu stvar – pisati samo nemoguće: to bi moralo biti nemoguće pravilo (10.10. 1977), naspram svega onoga što očekuje od mene Geoffrey, idiomatski neuhvatljiv, nečitljiv zapis, koji nije vezan više za očevu nazočnost, kako bi rekao Sokrat, nego za moju nazočnost majčinoj smrti, o kojoj sam se pitao to ti en einai (Aristotelova kovanica za bitno bivstvovanje, doslovno znači: ono što bijaše biti, quod quid erat esse, prim. prev.) pred svjedokom, ako bi me naime Geoffrey osporavao, smatrao me prijepornim, pred svjedokom u smislu protuoznačiteljske potvrde logike protu-primjera, ne oklijevajući upotrijebiti navodnike, ne citirajući me i podsjećajući me na trenutak kada, na primjer, pred dvanaest godina, još nisam poznavao značenje obrezanosti, postoji li obrezanost? Zasada, riječ je samo o riječi, kojom se zabavljam na više ili manje kontinuiran način, a čemu nešto činiti, pripovijedati priče, pobuditi zanimanje (što je moguće udaljenijih) čitatelja ili čitateljica, uživati (u onome za što nemam pravi interes, ali zašto ne?), šivati se u trenutku svojega života u kojem sam slomljen, u kojem krvarim, u kojem sam krvav kako još nikad nisam bio: čak ni ruku sirotoga Elija, koji je bio pokraj mene u najgorem trenutku, nema više tu da bi me držale tijekom operacije, ako bih htio ganuti, opisao bih dijete, nesposobno u trenutku događanja artikulirati događanje, premda sve vidi i sve zna, tako da bi moglo beskrajno i bolje od svih drugih pripovijedati o tome, dijete koje je tijekom operacije palo iz Elijevih ruka, opisao bih sa svom potankošću taj užasan prizor, ‘kum’ koji dopušta da mu dijete lišeno imena tijekom obrezivanja ispadne iz ruka, krv, instrumenti, zgražanje prisutnih, koji se povlače, ili pak pomažu djetetu, i naposljetku nesnosno odbacivanje, jer u ovomu što pišem ima nešto što poziva: odbacivanje: nesnosno, ljubljeno, već viđeno, koje se ne da citirati, nego samo inkorporirati; mogu se skupiti u krug toga cum, u okružje circum, pred onim što tražim, bježeći pred njim, neprestance, pred očima konstituirajućeg svjedoka, koji će okončati Proteusovu patnju, kao što sam se sam, ugledajući se na jednog André Gidea, koji je za sebe tvrdio da mu je oduzet svaki neproteusovski identitet, pouzdao u svoj adolescentski dnevnik.



39


U 85 godini, neko vrijeme prije njezina pada, koji su se potom umnožili, jer padala je svake godine, kupala se između dviju igara pokera u Villefranche, oprezno je ispruženim rukama pred sobom ulazila u more, ne toliko zbog toga jer bi uživala, nego zato da bi si dokazala i označila da je još uvijek moguće uživati, sve do posljednjeg trenutka, omamljeno odlučna živjeti, s naivnom, uistinu posve dječjom i praznom vjerom moliti i vjerovati u to da će joj Bog tu vjeru platiti novčanicama osjetilnih užitaka, absit, ut tu falleres eam in illis uisionibus et responsis tuis…quae illa fideli pectore tenebat et semper orans tamquam chirografia tua ingerabat tibi, dignaris enim, quoniam in saeculum misericordia tua, eis quibus omnia debita dimittis, etiam promissionibus debitor fieridaleko bila od mene misao da si je ti Gospodine varao u onim viđenjima i odgovorima…a koje je ona čuvala u svom vjernom srcu i u svojoj ih neumornoj molitvi pružala tebi kao zadužnice tvojom rukom pisane. I jer je vječno milosrđe tvoje, ti se udostojuješ onima kojima sve dugove otpuštaš postati još dužnik svojim obećanjima; otada sam je gledao golu, rane su se opet otvorile, oba kuka, krsna kost, i tu je stalno tupa agresivnost onoga ”koliko još dugo”, ”na što čeka”, svako sebe osuđuje i moli je, nju i Boga, otpuštanja, oboje se upisuju u ruke koje se pružaju da bi je hranile, dale joj piti, okrenule je na drugu stranu i konačno da bi pisale, jer pri živom tijelu slomljen, kakav jesam, neću nikada više pisati tako, unaprijed znajući za neznanje, pri kojemu neprestano prijeteći, a nepredvidljivi nastup nekog događaja, smrti moje majke, Sultane Esther Georgette Safar Derrida, kleše pisanje izvana i u odnosu na nepredvidivo prekinuće podaje oblik i ritam, nikada više neće moji tekstovi u svojoj bitnoj unutarnjosti biti toliko ovisni o tako oštroj, akcidentalnoj i kontingentnoj izvanjskosti, kao da bi me svaki slog, medij sam, jezgra svake perifraze, pripravljao na to da primim telefonski poziv, vijest o smrti umiruće, ni danas, kada se događaj koji je obilježio februarsko prekinuće (re)producirao, što se naknadno potvrdilo, kao da se još nije dogodio, nego je potrebovao vrijeme da bi se pokrio samim sobom, nikada nitko neće znati iz koje tajne pišem, pa ako bi je i izrekao, ništa se ne bi promijenilo (12. 10. 1977), umirući: tako glasi riječ koju sam otkrio u 59. svojoj godini, svojevrsni glagolski pridjev, vrijeme kojega dosada nisam znao čitati, a koja ne znači ni smrtnika ni nekoga koji umire ni nekoga koji se bori sa smrću, nego znači onaj drugi prezent, o kojemu sam jučer govorio studentima, onaj da je samo neki besmrtnik kadar umrijeti, s ovu ili onu stranu bivstvovanja k smrti, orkestralno vrijeme, koje prihvaćam, Geoffrey, ukoliko upravo ne sanjam o tome da se ljubim ili pak kao borac pokreta otpora iz posljednjeg rata dižem u zrak mostove ili vlakove, jer hoću samo jedno: izgubiti se u orkestru kojega bi ustanovio sa svojim sinovima, da bi božanskom igrom sa sinovima izliječio, blagoslovio i zaveo svijet, stvorio s njima glazbenu ekstazu svijeta, njihovu kreaciju, sam bih se predao umiranju, ako je to polagano umiranje upravo to, jest, upravo poradi te nadasve ljubljene glazbe.


42

Opet naći (izgubljeni) okus, držati u rukama pero i pisati lijepo, u značenju što ga zloupotrebljavam, budući da je to, pišem strojem, već dugo nešto izgubljeno, (dvostruka) sintaksa ‘nekoga izgubiti’: izgubiti ga i pogubiti, i s onu stranu prokletstva koje priječi moju ljubav prema onomu koji me je izgubio/upropastio, opet moći naći, otvoreno, čitljivo, opušteno pismo (14. 10. 1977); oh, kako fine ruke ima, moja preživjela, njezin rukopis, to se da reći u prošlom vremenu, bio je tako lijep, tako drukčiji od moga, vrlo čitljiv, elegantan, kultiviran, kao i ona sama, pitao sam se da li je nešto tako uopće moguće, i kako mogu govoriti o njoj i svetoj Monici a ne izbjeći, od donjega tijela do vrha prstiju, njezinu kirografiju, da, ne osjećajući otpor što ga je morala objema nuditi podloga, a ne nudi ga više Vama, Geoffrey, niti meni ne, i iznovice se pitam što se dogodilo da se moj rukopis promijenio, nakon trideset godina i potom još jednom, kao da su ga strojevi potisnuli na more, jer došao sam morem, najprije sam plivao sa strujom, potom protiv struje, protiv valova, koji su se zapisivali na ekran mojega pogleda, da bi mi priopćili kakvu će sreću imati moja majka ako će imati sreću i umrijeti preda mnom, to sam zaključio iz straha da neću moći umrijeti pred svojim neobrezanim sinovima, objektima moje beskonačne sućuti, koja zbog toga ne pripada već i svakom neobrezanom, ne, nego mojima, pri čemu nemaju nikakvu ulogu ni religija ni Mojsije, ni otac moje majke, kao kod nekoga, meni, ukoliko bi bio obrezanost iznaći sam, što radim ovdje, da bi ustanovio novu religiju ili je barem na zadovoljstvo svih iznovice zasnovao, nedvojbeno s neodređenom slutnjom da će mojim neobrezanim sinovima, jedinih čijeg se suda bojim, uzmanjkati manjak, iz kojega je napravljena kultura (i muškarci, vir, kažu) i da mi zato neće prestati zavidjeti ili me mrziti, jer naša ljubav me mrzi, a ja je ljubim ljubavlju, disimetrija u koju ne vjeruje nitko, osim mene, i Geoffrey, koji vazda ima pravo, kao Bog, zacijelo, koji zna koliko nam može manjkati ljubav sinova, Bog jest, koji plače u meni, koji me okružuje, koji opet prisvaja moj jezik da bi njegov smisao raspršio na sve strane, ita cum alius dixerit: ”hoc sensit quod ego”, et alius ”immo illud, quod ego”, religiosius me arbitror dicere: cur non utrumque potius, si utrumque uerum est, et si quid tertium ei si quid quartum et si quid omnino aliud uerum quispiam in his uerbis, cur non illa omnia uidisse credatur, per quem deus unus sacras litteras uera et diuersa uisuris, multorum sensibus temperauit? tako kad jedan kaže: ”Mojsije je mislio ovo što ja tvrdim”, a drugi: ”Ne, nego ono što ja tvrdim”, onda ja mislim da ću pobožnije kazati: ‘Zašto ne radije jedno i drugo, ako je jedno i drugo istinito?’ Isto tako, ako, tkogod u tim riječima vidi nešto treće, nešto četvrto i uopće nešto drugo, samo ako je istinito, zašto se ne bi vjerovalo da je sve to vidio onaj po kojemu je jedini Bog svoje svete knjige prilagodio shvaćanjima mnogih ljudi koji će u njima vidjeti istinit iako različit smisao?; i jer sam jedan od onih što ih Bog, Jedan, ne prestaje de-cirkumcizirati, drugim riječima, sam se strastveno odajući krvarenju raspršuje, salus in sanguine, čini se da me svi, koji zbog toga ne mogu spavati, čekaju tamo kamo sam već došao, kao najistinitiji od svih lažnih proroka, hoćete prognati, deportirati svoju opsjednutost Elijem, privlačnost-odbojnost, udahnuta izdahnuta na rub rečenice, u perifraze mojeg vlastoručnog potpisa.




[Circonfession: cinquante-neuf périodes et périphrases, u: Jacques Derrida, par Geoffrey Bennington et Jacques Derrida (Paris: Éditions du Seuil, 1991)]


S francuskog preveo Mario Kopić

LIBRETO


P.S.


MARIO KOPIĆ

MISLILAC NOVE ETIČNOSTI


Iako se Jacques Derrida prvobitno, početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća, proslavio kao post-strukturalist, odnosno kao teoretičar dekonstrukcije, shvaćene kao destrukcija filozofije kao metafizike prisutnosti, odnosno kao relativizacija svih tradicionalnih pa i modernih filozofskih pojmova, ubrzo će se pokazati da je to već tada bila tek jedna od razina njegove mnogoslojne misli. Postupno će je sve više napuštati i istodobno ustrajno odbacivati optužbe za ciničnu distancu spram svega i ignoriranje etičke dimenzije čovjekova opstanka. No do odlučnog pomaka u njegovoj filozofiji doći će početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Posrijedi je pomak prema onome što možemo nazvati “nova etičnost”. Istodobno će se povećati njegov interes za religiju, odnosno vjeru, o čemu posebno svjedoči spis Vjera i znanje, zapis predavanja na simpoziju što su ga 1994. godine na Capriju priredili Derrida i Gianni Vattimo. Ishodište Derridina pomaka jest promjena raspoloženja, životnoga osjećaja koji ga je počeo obuzimati obilazeći na smrt bolesnu majku, bivajući svjedokom njezina postupna i dugotrajna umiranja. Derridina majka Sultana Esther Georgette Safar Derrida umrla je 5. decembra 1990. godine. Svoja će čuvstva i misli Derrida cijelo to vrijeme zapisivati, a one od januara 1989. godine do aprila 1990. pod naslovom Circonfession objavit će u knjizi koju je za njegovu šezdesetogodišnjicu priredio njegov učenik i prijatelj Geoffrey Bennington.
Naslov Derridina zapisa nije moguće neposredno prevesti, jer je sastavljen od dviju latinskih riječi i sadrži najmanje tri semantička sloja. Najprije je riječ o naslovnoj riječi Augustinovih Ispovijedi, dakle o latinskoj riječ confessiones, potom o latinskoj riječi circumcisio, odnosno francuskoj riječi circoncision, koja znači obrez(iv)anje ili sunećenje, odstranjenje ili smanjenje kožice na vrhu penisa (prepucija); naposljetku je u kovanici prisutno i značenje kruga, kruženja, okružja … Stoga je pri prijevodu najbolje ostati na tuđici, na naslovu Cirkumfesija.

U samom tekstu Derrida naslov dodatno objašnjava: “o cirkumfesiji govorim jer bih volio izraziti i izložiti ispovijed bez istine koja kruži oko same sebe, ispovijed bez ‘himničnosti’ (himnologije) i bez ‘vrline’ (aretologije), bez prispijeća do zaključivanja njezinih mogućnosti, ispovijed koja ostavlja za sobom otvoren krug, bludi po periferiji, prenosi puls cirkulirajućih rečenica, pulziju paragrafa koji se nikada posve ne zaokružuje, barem ne dok teče krv, dok ono što tako zovem, što tako imenujem teče po venama”. U osvrtu na sebe sama, kojemu se prepušta uz svoj šezdeseti rođendan, Derrida se spušta u labirint vlastitoga porijekla, porijekla na svim razinama, od porodičnog i narodnoga do religioznoga i filozofskoga. Upravo stoga taj labirint, labirint vlastite ispovijedi i sjećanja na pripovijesti drugih o njemu samome, prije svega pak pripovijesti o pred-memorijskom – iz vlastitog aspekta – djetinjstvu, ima kružni, eliptični oblik, sa zavojima i odvijanjima, s vraćanjima i napredovanjima. Vrtimo se zapravo oko neke praznine, nekoga zijeva, neke rupe, rupe koju Derrida povratno ne samo označava nego i doživljava kao – ranu.

Uskoro će nakon izlaska Cirkumfesije Derrida u razgovoru s Elisabeth Weber tu traumu, tu izvornu ranu, dodatno razotkriti: “Kružiti oko nečega znači da smo time opsjednuti, a da se tomu ujedno izmičemo; kao da se ne možemo osloboditi onoga što nas prati, ujedno kao da se izmičemo tomu da bi mu se previše približili. U tome da kružimo oko nečega leži dakle proturječje u oba značenja toga izraza; posebice je pak proturječje u tome da kružimo oko stalne rane (bleibende Wunde), oko nečega što je na tijelu, što tamo već imamo. A kako bismo trebali kružiti oko rane koja je na neki način naša vlastita? S topološkoga gledišta tu se već približavamo logičnoj igri nemoguće geometrije: oko vlastite rane nije moguće kružiti. Već smo ranjeni, rana označuje urez na tijelu (Einschnitt im Körper): zato onemogućuje distancu ili igru koja postoji u kruženju. Igra više nije moguća. No, ipak taj bezizgledni čin – jer takav jeste – koji je preuzeo oblik nevjerojatne topologije ili foronomije, nemogućega premještanja, vjerojatno odlučuje o tomu što se tu zbiva, u svakom slučaju o opisivanju veoma teško predstavljive, prije svega za mene teško predstavljive figure, naime figure mojeg iskustva, mojih odnosa – ne ću oklijevati reći ‘spram židovstva’ (Judentum) i recimo spram obrezanosti”. Obrezanost je individualna i specifična, obilježava uključenje; simboličko, ujedno pak realno uključenje, zarezano u tijelo koje traje i tada kada se obrezanost kao savez negiranjem pretvori u nešto imaginarno. Znači obilježavanje i uključenje novorođenčeta, kakav je bio Derrida, kad još nije imao imena, no ipak nije bio bez-imen, u zajednicu, u realnu i simboličku zajednicu, zapečaćenu imaginarnim zavjetom Bogu, savezom s Bogom; podsjetimo se pri tome na Z-bogom, Derridinu knjigu o Lévinasu, srodniku po krvi i cirkumcizijskom zavjetu Bogu.

Obrezanost, prema Derridi, nije samo individualna i specifična, nego i univerzalna i generalna, obilježuje čovjeka kao takvog, kao govoreno-govoreće biće. Realna i simbolička obrezanost nisu jedno te isto, kod Židova se doduše podudaraju, no samo dok se ne raspadnu. A to se pak zbiva kada se neko ne smatra – više? – pripadnikom simboličke zajednice.

No rana ne iščezava. Ostaje kao realna, tjelesna, rana i kao trauma, kao duševna rana. Taj manjak, izazvan obrezivanjem, prije ili kasnije ostaje višak koji obrezanoga razlikuje, ako već ne i odvaja, od drugih, neobrezanih ljudi. U Derridinom slučaju i njega sama od njegovih sinova. Riječima 42. parafraze Cirkumfesije: ”I iznova se pitam što se dogodilo da se moj rukopis promijenio, nakon trideset godina i potom još jednom, kao da su ga strojevi potisnuli na more, jer došao sam morem, najprije sam plivao sa strujom, potom protiv struje, protiv valova, koji su se zapisivali na ekran mojega pogleda, da bi mi saopćili kakvu će sreću imati moja majka ako će imati sreću i ako će umrijeti preda mnom, to sam zaključio iz straha da neću moći umrijeti pred svojim neobrezanim sinovima, objektima moje beskonačne sućuti, koja zbog toga ne pripada već i svakom neobrezanom, ne, nego mojima, pri čemu nemaju nikakvu ulogu ni religija ni Mojsije, ni otac moje majke, kao kod nekoga, meni, ukoliko bi bio kadar obrezanost pronaći sam, što radim ovdje, da bi ustanovio novu religiju ili je barem, na zadovoljstvo svih, iznova zasnovao, nesumnjivo s neodređenom slutnjom da će mojim neobrezanim sinovima, jedinih čijeg se suda bojim, uzmanjkati manjak, iz kojega je napravljena kultura (i muškarci, vir, kažu) i da mi zato neće prestati zavidjeti ili me mrziti, jer naša ljubav me mrzi, a ja je ljubim ljubavlju, disimetrija u koju ne vjeruje nitko, osim mene”.

U tome je kontekstu karakteristična Derridina izjava da ostaje Židov, ali kao posljednji Židov. Posljednji u smislu zadnji, onaj koji preuzima sve židovstvo, i u značenju zadnji od zadnjega, najzaostaliji Židov, toliko zaostao da čak Heideggera vidi pred sobom, a ne iza sebe.

”Vratim li se svojemu skromnom slučaju: to što mogu reći o pismu/slovu (la lettre) ili o razdruženosti, može navesti bilo na židovsku tradiciju, bilo na Lévinasa. No bit ću veoma oprezan, to mi se čini zapletenijim; paradoksalno je da imam još manje židovske kulture nego Heidegger: on se s njom susreo preko teoloških tekstova; ja ne. Na žalost nemam nikakvu židovsku kulturu. Čak je čitanje Svetoga pisma bilo nešto čega sam se ozbiljno latio prilično kasno. S druge je pak strane Lévinas za mene isto tako zapleten kao i Heidegger. Posrijedi je dakle čvor, puno čvorova. Za njihovo bi razvezivanje trebalo puno vremena i opreznosti. Moj odnos spram židovskog pitanja je barem tako zapleten kao odnos spram Heideggera – ili kao Heideggerov odnos spram židovskog pitanja! Ništa od svega toga za mene nije jasno”.
Tek sada lako možemo razumjeti Derridino ustrajno ponavljanje o nemogućoj prisebnosti i izvornoj nemogućnosti, o nemogućnosti da se – iznova? – vratimo sebi samome, svojemu porijeklu, svojemu identitetu. Sve to Derridi doista manjka nakon preseljenja iz prvotne domovine, nakon preseljenja u drugu kulturu, nakon nadomještanja religije filozofijom, no ujedno je bez ikakve realne mogućnosti da bi se (ponovno) vratio, da bi prisvojio izgubljeno. Derrida je bio ne samo raseljena osoba, nego i raz-vlaštena osoba. U doslovnom smislu riječi.

Otuda Derridino permanentno de-negiranje, negiranje u psihoanalitičkom smislu, kroz kojega neutišivo i neutješno odzvanja njegova žudnja za izgubljenim; ne za izgubljenim od jučer, nego za izgubljenim oduvijek, izgubljenim u pred-prošlosti. Dok Lévinas pak svoju nostalgiju za pred-prošlim, za tragom prošlog ili prošlim tragom, ukida Tragom, Drugim kao Beskonačnim na licu drugoga, Derrida nostalgiju podnosi slijeđenjem sebe sama, kruženjem oko vlastite rane, rane koja je trag traga, budući da je posrijedi iskon kojeg (tu) više nema, koji nije (više) prisutan te koji se upravo stoga ocrtava kao pra-iskon (archi-origine). Ukoliko ne bi bilo takva iščeznuća, izvornosti, raz-lučenosti i opraštanja iskona od sebe sama, tada ništa ne bi bilo, jer ne bi ništa niti nastalo. Niti jezik, niti razgovor, niti transcendencija. No, ako na bilo koji način postoji eshatološko, tada postoji i arheološko. Zato Derrida, dosljedan svojoj nedosljednosti, ne može posve negirati beskonačnost i besmrtnost, vječnost i Boga. S filozofskoga, mogli bismo reći i teološkoga, stajališta zacijelo je ključna Derridina vezanost za Augustina i njegove Ispovijedi. Ta je povezanost višestruka, tako reći palimpsestna. Obojica su se rodila u sjevernoj Africi, i kao što je za Augustinom u Rim došla njegova majka Monika, tako je i za Derridom u Francusku stigla i njegova majka Georgette. Obojica su bila prisutna uz majčinu samrtnu postelju. A odnos prema Bogu, prema materinjem Bogu?

Derrida je a-teist, no nipošto nije anti-teist. Ali i ateist je samo s jedne određene točke gledišta. Negira svemoćna boga, Boga kao Moć, no ne negira tajnu koju skriva i prikriva ime boga, znajući istodobno da o njoj ne zna ništa, da je iz nje dakle isključen. No Derridini tekstovi od Cirkumfesije nadalje svjedoče i o nečemu drugome, svjedoče o prijenosu naslijeđena sadržaja vjere u Boga; ne u Boga sa svim onim što mu kao takvomu pripada, nego vjere u njegovu manje ili više vidljivu, manje ili više prezrenu srž, dakle vjere u sveto kao sveto, sveto koje prethodi božjemu i koje u njemu ostaje i nakon njega, nakon “smrti Boga”. Posrijedi je pra-vjerski sadržaj, zajednički svim svjetskim religijama, no u njima dosada u stanovitoj inkubaciji. Kao da tek nakon “smrti Boga”, Boga kao sve-vidnoga i sve-znajućega Sve-moćnika, završava i inkubacijsko razdoblje svetoga kao svetoga, tako da sveto kao sveto, taj pra-sadržaj svih religija, tek danas doista oživljava, oživljava tako reći u svom čistom obličju.

Taj se pred-konfesionalni, svet(osn)i sadržaj svih religija podudara s iskonskom etičnošću, iskonskom i u tom smislu da je starija od svake etike u filozofskom smislu te riječi, da je zato i nenadmašno, neprestupivo, apsolutno mjerilo ili kriterij etičnosti ili ne-etičnosti takve etike. Derrida o svetome kao svetome nije nikad zauzeo posve jasan stav, no po pitanju iskonske etičnosti bio je više nego jasan. U tekstu Moć zakona jasno ocrtava razliku između pravičnosti i prava, između prirodnoga prava (drugo ime kojeg jest etika) i pozitivnog, relativnog prava ove ili one države. Tu će razliku potom eksplicirati u elaboriranoj formi napose u knjigama Dati vrijeme, Politike prijateljstva i Za-dati smrt. Još će jedan korak naprijed napraviti formuliranjem “nove humanosti”, humanosti sutrašnjice oslonjene na “buduću demokraciju”, nikada konačno prispjelu demokraciju budućnosti. Naravno, Derridina razmišljanja o “nadolazećoj demokraciji”, odnosno “demokraciji budućnosti”, imaju više egzistencijalnu nego političku dimenziju. Stoga omogućuju distantnu refleksiju postojećega, ali ne i programski nacrt novoga životnog svijeta. U tom je smislu, možemo reći, Derrida dužnik Hannah Arendt, prema kojoj bezobzirna kritika liberalne demokracije na političkoj ravni može voditi, premda kroz anarhiju, samo u (desni ili lijevi) totalitarizam. Jer, kako ističe u razgovoru Ako mogu reći više nego jednu rečenicu… (Si je paux faire plus qu’une phrase…), samo pod nebom liberalne demokracije, samo u okviru državljanskih sloboda, možemo razglabati o demokratskom deficitu: ”U američkoj je demokraciji princip usavršivosti (perfectibilité). Unutarnja povijesnost. To je za mene demokracija: javna samokritika je u njoj teorijski moguća, usavršivost je u njoj otvorena do beskonačnosti… Sa svom nužnom snagom ustrajavam pritom da bi bilo sramotno nepravedno, ružno i smiješno negirati da su SAD ukinule ropstvo, da su pokušale popraviti nasilje što su ga zadale Indijancima, da su utemeljile i omogućile razvoj građanskih prava, da su najčešće poštovale prvi amandman svog ustava (pravo govora, pravo štampe i javnog izražavanja svog mnijenja, inicijalno odvajanje crkve od države – što se tamo dogodilo puno prije nego u Francuskoj, premda je politika SAD duboko obilježena kršćanskom religioznošću). Ta zemlja i taj narod znaju da su usavršivi i da brinu za demokratičniju budućnost, premda je njihova ekonomska i vojna hegemonija neizvjesnija nego što se općenito misli…Upravo u ime te demokratske budućnosti stao bih na stranu SAD, naspram Al Kaidi koja, ponavljam, prema meni nema nikakve budućnosti. Smatram da su čisto religiozne ili navodno religiozne ideologije, koje nemaju nikakav politički model, koje samo suprotstavljaju vjernike i nevjernike te pozivaju na istrebljenje svih nevjernika, osuđene na propast, premda neko vrijeme mogu ognjem i mačem pustošiti po svijetu. ”

Nekadašnji ljevičarski adoratori Derride taj njegov razvoj više neće moći pratiti. Postajat će sve više nezadovoljni Derridom. On će, naravno, toga biti svjestan. Oštro će izraziti nezadovoljstvo što se njegovi sljedbenici pri razmatranju etičkih i religioznih pitanja žele zaustaviti na dekonstrukciji, a ne prijeći k stvari samoj. Na seminaru posvećenom metamorfozama u antičkoj književnosti izričito će izjaviti da je već sit dekonstrukcije (j’en ai marre), nastavljajući pritom ponavljati: osloniti se treba na pravičnost (na jus quod est, a ne na pozitivno pravo), na etičnost, a ne samo na pozitivne zakone ili postojeće zakonodavstvo. Drugim riječima, pozitivno pravo je s tačke gledišta prirodnoga prava svagda jedino i samo relativno pravo. Obitava u kući prirode, a ne u arbitrarnosti državne vlasti, to pravo koje je s nama smrtnicima rođeno.

COMMENTS

Naziv

"Oslobođenje",1,2016. fotografije/kolovoz,1,4:5-11,1,Adam Zagajewski,1,Agencije,1,Agniezska Žuchowska - Arendt,1,Ai Weiwei,1,Al Jazeera,1,Alan Pejković,1,Albert Camus,1,Aleksa Golijanin,1,Aleksandar Genis,1,Aleksandar Roknić,1,Aleksandar Tišma,1,Alem Ćurin,1,Alen Brabec,1,Aleš Debeljak,2,Alexander Kluge,1,Almin Kaplan,4,Amer Bahtijar,1,Amer Tikveša,1,Amila Kahrović Posavljak,1,Amir Or,1,Amos Oz,1,Ana Ahmatova,2,Ana Radonja,1,Andres Neuman,1,Andrijana Kos Lajtman,7,Anton Pavlovič Čehov,1,Antun Branko Šimić,1,Anya Migdal,1,Bela Hamvaš,2,Bela Tarr,1,Bertolt Brecht,4,Biblijski citat,1,Biljana Srbljanović,4,Bilješka,5,Biserka Rajčić,3,Blago Vukadin,1,Boba Đuderija,1,Bogdan Bogdanović,2,Bojan Munjin,1,Bojan Savić Ostojić,1,Bookstan II 2017,1,Borges,4,Boris Buden,4,Boris Dežulović,2,Boris Dubin,1,Boris Perić,1,Borislav Pekić,1,Borislav Veselinović,1,Borka Pavićević,1,Boro Drašković,1,Božo Koprivica,3,Branimir Živojinović,1,Branimira Lazanin,1,Branislav Jakovljević,2,Branislav Petrović,1,Branko Ćopić,1,Branko Kukić,1,Branko Rakočević,1,Bruno Schulz,1,BUKA,1,Burkhard Bilger,1,Caravaggio,1,Charles Simic,6,Chris Hedges,1,citati,1,Claude Lévi-Strauss,1,Cornelia Vismann,1,crtež,1,Damjan Rajačić,1,Dan Pagis,1,Danica i Haim Moreno,1,Daniil Ivanovič Juvačov Harms,1,Danijel Dragojević,1,Danilo Kiš,10,Dara Sekulić,1,Dario Džamonja,1,Darko Alfirević,1,Darko Cvijetić,254,Darko Cvijetić. Agnieszka Zuchovska Arent,1,Darko Desnica,4,Darko Pejanović,1,Daša Drndić,1,David Albahari,5,Davor Beganović,1,Davor Ivankovac,1,Davor Konjikušić,1,Dejan Kožul,1,Dejan Mihailović,1,Deklaracija o zajedničkom jeziku,1,Dietrich Bonhoeffer,1,Dijala Hasanbegović,1,Dnevnik,8,Dobrivoje Ilić,1,Dobroslav Silobrčić,1,Dominique-Antoine Grisoni,1,Dragan Bajić,1,Dragan Bursać,1,Dragan Markovina,1,Dragan Radovančević,3,Drago Pilsel,1,drama,2,Dubravka Stojanović,1,Dubravka Ugrešić,4,Duško Radović,1,Dževad Karahasan,2,Đorđe Bilbija,2,Đorđe Krajišnik,4,Đorđe Tomić,1,Edmond Jabes,1,Eduard Šire,1,Edvard Kocbek,1,Elis Bektaš,4,Elvedin Nezirović,1,Elvir Padalović,1,Emil Cioran,8,Emmanuel Levinas,1,Epitaf,1,Ernst Jünger,2,esej,148,Fahredin Shehu,1,festival,2,Filip David,2,fotografije,1,fra Drago Bojić,1,Francis Roberts,1,Frank Wedekind,1,Franz Kafka,4,Friedrich Nietzche,1,Furio Colombo,1,Genadij Nikolajevič Ajgi,1,Georg Trakl,1,George Orwel,1,Georgi Gospodinov,1,Géza Röhrig,1,Gianni Vattimo,1,Gilles Deleuze,1,Giorgio Agamben,7,Giorgio Manganelli,1,Goran Milaković,2,Goran Stefanovski,1,gostovanje pozorišta,4,govor,2,Gustaw Herling-Grudzinski,1,Hajdu Tamas,1,Hanna Leitgeb,1,Hannah Arendt,2,Hans Magnus Enzensberger,1,Hassan Blasim,1,Heiner Goebbels,1,Helen Levitt,1,Herbert Marcuse,1,Igor Buljan,1,Igor Mandić,1,Igor Motl,3,Igor Štiks,1,Igre u Jajcu 2017.,1,Ihab Hassan,1,Ilma Rakusa,2,IN MEMORIAM,7,Intervju,54,Ivan Čolović,2,Ivan Lovrenović,4,Ivan Milenković,1,Ivana Vuletić,1,Ivica Pavlović,1,Ivo Kara-Pešić,1,Jack Kerouac,1,Jacques Derrida,2,Jagoda Nikačević,1,Jakob Augstein,1,Jaroslav Pecnik,1,Jasmin Agić,1,Jasna Tkalec,1,Jelena Kovačić,1,Jelena Topić,1,Jona,1,Jorge Luis Borges,2,Josif Brodski,1,Josip Osti,1,Josip Vaništa. Patricia Kiš,1,Jovan Ćirilov,1,Jovica Aćin,3,Jugoslava Ilanković,1,Julija Kristeva,1,Julio Cortazar,1,Katja Kuštrin,2,Kim Cuculić,1,Knjige,1,književna večer,1,Kokan Mladenović,1,Komentar,1,kratka priča,3,kratke priče,6,kratki intervju,1,kritika,4,Krzysztof Warlikowski,1,Ksenija Banović Ksenija Marković,1,Ladislav Tomičić,1,Laibach,1,Lajoš Kesegi,1,Larisa Softić Gasal,1,Laurence Winram,1,Leonid Šejka,2,Ludwig Wittgenstein,1,Ljubiša Rajić,1,Ljubiša Vujošević,1,Maja Abadžija,1,Maja Isović,2,MALI EKSHUMATORSKI ESEJI,1,mali esej,16,Marcel Duchamp,1,Marija Mitrović,1,marijan cipra,1,Marin Gligo,1,Marina Dumovo,1,Mario Franz,1,Mario Kopić,46,Marjan Grakalić,1,Marko Misirača,1,Marko Stojkić,1,Marko Tomaš,1,Marko Veličković,1,Marko Vešović,2,Martin Heidegger,3,Massimo Cacciarri,1,Max Frisch,1,međunarodna poruka,1,Mensur Ćatić,2,Mia Njavro,1,Mihail Šiškin,1,Mijat Lakićević,1,Mikloš Radnoti,1,Milan Kundera,1,Milan Milišić,1,Milan Vukomanović,1,Milan Zagorac,1,Mile Stojić,2,Milica Rašić,1,Milo Rau,1,Miloš Bajović Ilić,1,Miloš Crnjanski,2,Miloš Vasić,1,Milovan Đilas,1,Miljenko Jergović,6,Mini esej,32,Miodrag Živanović,1,Mirjana Božin,1,Mirjana Stančić,1,Mirko Đorđević,2,Mirko Kovač,3,Miroslav Krleža,3,Miroslav Marković,1,Mirza Puljić,1,Mišo Mirković,6,Mišo Mirković foto,10,Mladen Bićanić,1,Mladen Blažević,2,Mladen Stilinović,1,Momčilo Đorgović,1,Naser Šećerović,1,Natalija Miletić,1,Nataša Gvozdenović,1,Neda Radulović- Viswanatha,1,nekrolog,1,Nemanja Čađo,1,Nenad Milošević,1,Nenad Obradović,5,Nenad Tanović,1,Nenad Vasiljević,1,Nenad Veličković,2,Nenad Živković,1,Nepoznati spavač,1,Nermina Omerbegović,1,Nikola Kuridža,1,Nikola Kuzanski,1,Nikola Vukolić,1,Nikola Živanović,1,Nikolaj Berđajev,1,Nikolina Židek,1,NOVA KNJIGA,1,novela,1,Novica Milić,2,Novica Tadić,1,obavijest,1,odlomak romana,9,odlomci,6,Oliver Frljić,8,Osip Mandeljštam,2,Otto Pöggeler,1,Otto Weininger,1,Paolo Magelli,2,Paul Celan,3,Paul Klee,1,Paul Valery,1,Petar Gudelj,2,Petar Matović,1,Petar Vujičić,1,Peter Esterhazi,1,Peter Semolič,3,Peter Semolič. prijevod,4,Peter Sloterdijk,3,Pier Paolo Pasolini,2,pisma,5,pismo,1,pjesma,1,Plakat,1,Poezija,265,poezija prevod,1,potpisnici,1,Pozorišna kritika,1,Pozorišne Igre u Jajcu,1,Pozorište Prijedor,4,predavanje,1,Predrag Finci,2,Predrag Matvejević,2,Predrag Nikolić,1,Predstava,2,Prepiska,1,priča,37,Prijevod,12,prijevod govora,1,prikaz knjige,2,prikaz predstave,3,Primo Levi,1,Protest,1,Proza,2,Radimir Sovilj,1,Radiša Cvetković,1,Radmila Smiljanić,1,Radomir Konstantinović,2,Rastislav Dinić,1,Raša Todosijević,3,razgovor,4,Refik Hodžić,1,Renate Lachmann,1,Robert Bagarić,1,Roger Angell,1,Roland Barthes,2,Roland Jaccard,1,Roland Quelven,1,Saida Mustajbegović,2,Sándor Márai,1,Saša Jelenković. poezija,1,Saša Paunović,1,Sava Babić,3,Seida Beganović,3,Semezdin Mehmedinović,4,Senadin Musabegović,1,senka marić,1,Sesil Vajsbrot,1,Shosana Felman,1,Sibela Hasković,1,Siegfried Lenz,1,Sigmund Freud,1,Sinan Gudžević,1,Siniša Tucić,1,sjećanje,2,Slavenka Drakulić,1,Slavica Miletić,3,Slavoj Žižek,1,Slobodan Glumac,1,Slobodan Šnajder,1,Slobodan Tišma,1,SLOVO GORČINA,1,Sonja Ćirić,3,Sonja Savić,1,Srđa Popović,1,Srđan Tešin,1,Sreten Ugričić,3,Srpko Leštarić,1,stećak,2,Stevo Basara,1,Stojan Subotin,1,Susan Sontag,1,Sven Milekić,1,Svetislav Basara,2,Svetlana Aleksijevič,1,Šagal,1,Tadeusz Różewicz,1,Tamara Kaliterna,1,Tamara Nablocka,1,Tamara Nikčević,2,Tatyana Tolstaya,1,Tea Benčić Rimay,1,Teatar,1,Teatron,1,The New York Times. Žarka Radoja,1,Thomas Bernhard,10,Thomas Ostermeier,1,Tomaž Šalamun,2,Tomislav Čadež,1,Tomislav Dretar,2,Tonko Maroević,1,Tony Judt,1,Umberto Eco,2,Urbán András,1,Vanda Mikšić,1,Vanesa Mok/Anđelko Šubić,1,Varlam Šalamov,3,Vera Pejovič,3,Veronika Bauer,1,Video,10,Viktor Ivančić,3,Viktor Jerofejev,1,Viktoria Radicz,2,Vincent Van Gogh,1,Višnja Machido,1,Vladan Kosorić,2,Vladimir Arsenić,1,Vladimir Arsenijević,1,Vladimir Gligorov Ljubica Strnčević,1,Vladimir Milić,2,Vladimir Pištalo,3,Vladimir Vanja Vlačina,1,Vladislav Kušan,1,vojislav despotov,1,Vojislav Pejović,1,Vojo Šindolić,1,Vujica Rešin Tucić,1,Vuk Perišić,3,Walter Benjamin,1,Wisława Szymborska,1,Wolfgang Borchert,1,Wroclaw,1,Zadie Smith,1,zapis,1,zavičaj,1,Zbigniew Herbert,3,zen,1,ZKM,1,Zlatko Jelisavac,2,Zoran Vuković,2,Zygmund Bauman,1,Žarko Milenić,1,Žarko Paić,1,Željko Grahovac,2,Živojin Pavlović,1,
ltr
item
HYPOMNEMATA: Cirkumfesija, o majci, Jacques Derrida
Cirkumfesija, o majci, Jacques Derrida
http://1.bp.blogspot.com/-Rx1jizZHaP8/U-yvc4O11pI/AAAAAAAAAQE/3UlhpOdrprk/s1600/derrida-t-shirt1.jpg
http://1.bp.blogspot.com/-Rx1jizZHaP8/U-yvc4O11pI/AAAAAAAAAQE/3UlhpOdrprk/s72-c/derrida-t-shirt1.jpg
HYPOMNEMATA
https://darkocvijetic.blogspot.com/2014/07/cirkumfesija-o-majci-jacques-derrida.html
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/2014/07/cirkumfesija-o-majci-jacques-derrida.html
true
2899971294992767471
UTF-8
Svi članci su učitani Nije pronađen nijedan članak VIDI SVE Pročitaj više Odgovori Prekini odgovor Obriši By Početna STRANICE ČLANCI Vidi sve Preporučeni članci OZNAKA ARHIVA PRETRAGA SVI ČLANCI Nije pronađen nijedan članak koji odgovara upitu Vrati se natrag Nedjelja Ponedjeljak Utorak Srijeda Četvrtak Petak Subota Ned Pon Uto Sre Čet Pet Sub Siječanj Veljača Ožujak Travanj Svibanj Lipanj Srpanj Kolovoz Rujan Listopad Studeni Prosinac Sij Velj Ožu Tra Svi Lip Srp Kol Ruj Lis Stu Pro just now 1 minutu prije $$1$$ minuta prije 1 čas prije $$1$$ sati prije Juče $$1$$ dana prije $$1$$ tjedana prije više od 5 tjedana prije Sljedbenici Slijedi THIS CONTENT IS PREMIUM Please share to unlock Copy All Code Select All Code All codes were copied to your clipboard Can not copy the codes / texts, please press [CTRL]+[C] (or CMD+C with Mac) to copy