DARKO CVIJETIĆ
BIOLOGIJA UŽASA
iz intervjua 2012.....razgovarao Dragan Radovančević
- Vaša poezija je prožeta strahom i bolnim iskustvom rata, ali je često njen glas utišan sve do svečanog tona. U tome prepoznajem poslijeratno iskustvo Brehta o “onima koji su trpjeli nepravdu, ali su ostali dostojanstveni”
Darko Cvijetić:
Strah i utišanost su produkti krajnje ogorčenosti čovjekom kao takvim. Taj moj “ćićo”, taj čovjek, kojeg strijeljaju i koji strijelja, kojeg ranjavaju i koji ranjava – on je ogorčenik i onaj koji ogorčava. Da, nekada je ogorčenost i svečarska. Vidio sam čovjeka, vrlo bijednog, obezljuđenog do nemanja potrebe za pjevanjem. U kraju ljudskoga, u posljednjoj ladici, u posljednjoj sobi, u tom tanjuru prašine – vidio sam – čovjek i u svjetlosti ostaje obasjan tamom sebe. Znam i žao mi je što znam da Brecht misli drukčije i bolje o ljudima.
– Reči kombinujete tako da one – kroz tu igru – dobijaju višestruka značenja kroz višestruke konotacije (Npr. Između leptira i tenka / Gmizaju gusenice). Da li iza takvog izraza stoje i ambivalentna osećanja?
Darko Cvijetić:
Riječi su se same nametale u svoj raskoši višeslojnih značenja. Ponekad su bile osione, uporne, mokre, ljepljive, vruće, neizgovorive…Svoje pjevanje i shvaćam kao davljenje u riječi.
MASOVNE RAZGLEDNICE IZ BOSNE obiluju takvim gušenjima.
Ambivalencija dahće u svakoj sumnji, a ja bih da MASOVNIM raspirim i puno sumnje na malo kozmosa.
– Kroz knjigu se neprestano provlače i elementi Kišove proze. Gde su dodirne tačke Danila Kiša i na koji način je on uticao na Vaš doživljaj svijeta/poezije?
Darko Cvijetić:
Na svaki način, u mojem poimanju historije južnoslavenske književnosti a ako hoćete i njezine moralnosti, Kišovo ime stoji kao granica (ta omiljena riječ tame). Poslije prelaska te točke, vizura svijeta se mijenja u svoj svojoj ružologiji i logorologiji.
– Kao glumac, takođe se bavite Danilom Kišom?
Darko Cvijetić:
Rečenice Danila Kiša dobile su nosivost dogođenosti, odjednom je postala očigledna prisutnost Davidoviča, Samova, Čeljustnikova, Enciklopedija smrti, Pepela u Baštama, Hana Kžiševskih, Fedjukina, Predsednikovih brodara, Hanteskuovskih umijeća…
Stvar je i poštenja da teatar uoči galeriju tih prikaza u postratnoj tišini i kokodakanju. Bili smo ( POZORIŠTE PRIJEDOR, “GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA” 2009.) jedini južnoslavenski teatar ( uz mislim MONTAŽSTROJ nevjerojatnog Boruta Šeparovića i projekt “MAUZER”) koje je obilježilo 20 godina Kišovog odsustva. Dvadeset godina Privida Punoće, godine Učenika.
– Generacija kojoj pripadate zatekla se u ratu u svojim ranim dvadesetim godinama. Kada se rat završio, bili ste već u godinama zrelosti. Kako doživljavate svoju zemlju nakon rata?
Darko Cvijetić:
Nema zemlje nakon rata.
Za one od zemlje.
Ni zrelosti, za to puno zemlje.
– Vaša poezija pažljivo problematizuje krivicu i odgovornost. Verujete li u mogućnost društvenog i ekonomskog oporavka od ratnih trauma?
Darko Cvijetić:
Ne vjerujem. Našu su biologiju presmrdjeli naši užasi.
– Kakvo je bosansko-hercegovačko pozorište danas i kulturni život Bosne i Hercegovine?
Darko Cvijetić:
Teatar u Bosni i Hercegovini je, zapanjujuće, živ. U zemlji gdje su putokazi za lokacije masovnih grobnica ravnopravni s prometnim znakovima za ograničenje brzine, najzaostalijem kutku Europe, prošlostoljetnoj prćiji kriminalaca i službenika u božje ime, zemlji gdje nestaju muzeji, urušavaju se galerije, prokišnjavaju pozorišta, škole imaju čučavce…ima teatra.
OBRAĆANJE među ljudima ne postoji.
OBRAĆANJE ljudima samo postoji.
Nitko više čin teatarski ne shvaća kao ljudsko biće pored sebe, tog imperativa više nema.Možda jednom .Pesimist sam. To nipošto ne znači da sam u pravu.
Ćićo glumac i Ćićo gledatelj nikako da imenuju predstavu u kojoj bi da su…
INFERNOTES
Teoretičari nastanka univerzuma govore o Plankovom zidu, granici nakon koje prestaje da važe zakoni dostupne nam fizike. Tamo, iza Plankovog zida, koji označava “nepojamno mali dio sekunde po stvaranju”, naša sva znanja o zakonitostima nebesa postaju bezvrijedna i uzaludna. Koliko je to od boga, ne tako daleko izgleda, nepojamna malost dijela sekunde iza stvaranja. Enciklopedije govore o Đin Ši Huangu, imperatoru koji je dao sazidati sedam tisuća kilometara dug Kineski zid, ali kojeg, napominje Borges, povijest kani upamtiti kao onoga koji je spalio sve knjige prije sebe. Tako se iza Zida, kojim se opasati može Zemlja, planina pepela ugomilavala, rukopisanja prije Đinovog dijela sekunde. Kad europljani žiletnu žicu napletu žiletima, oziđujući svoje izbrijane bijele obraze, oni samo dodaju ugarak bezdana neprezidivog svojoj nepojamnoj malosti. Gledajući s Mjeseca vidi se Kineski zid. Ispod Plankovog pak, tihi podzid, kojim planinu pepela možeš urukopisati opet, svijetom prije sebe.
JEDNOPJEGANA STRANA KOCKE
Dlake uz smrt.
Kada je Radi S. počela opadati kosa od
treće kemoterapije, probudio se ujutro na jastuku punom svoje kose.
Jebeš kosu, stari moj, rekao sam i otišao se ošišati na nulu, vratio se,
da mu pokažem. Poslije sam pustio bradu, nisam je dirao do nakon
četrdesetdnevnoga mu pomena. Pun jastuk brade.
Dlake niz smrt.
Nabrala je punu šoljicu jagoda. Šoljicu
na crne pjege. Djevojčica Anka, sa sindromom Dawn. Ispala joj je i
jagode su se rasule. Počela je plakati da jagode boli, to rasipanje. Dok
sam ih podizao, crne pjege na šoljici sve su radile da joj se učine
isto kao ubrane, pa rasute.
Jambova igra.
COMMENTS