TOLIKA JE KOLIČINA KOSTIJU, NEKO MORA DA PLAČE ZBOG TOGA
Darko Cvijetić, pozorišni reditelj,
pjesnik i prozaista
Razgovarala: Saida MUSTAJBEGOVIĆ
(Sarajevo, hol hotela Bosna, 10. 12. 2015.)
Pjesnik, režiser, umjetnik i ono Čovjek. To je
najkraći opis čovjeka koji stihom iz Prijedora, skida mrene i gradi mostove
među ljudima. Tokom kulturne manifestacije Sarajevski
dani poezije Darko Cvijetić boravio je u Sarajevu i sa ljubiteljima družio
se ljubiteljima književnosti. Iako već afirmirani pjesnik neke od sudionika
bosanskohercegovačke književne scene sreo je prvi put. Tom prilikom u razgovoru
sa novinarkom Stava kazao je da ga
uglavnom na manifestacije slične gore navedenoj i ne pozivaju. Autor već
nekoliko zbirki poezije NOĆNI GORBAČOV,
HIMENICA, MANIFEST MLADE BOSNE, MASOVNE RAZGLEDNICE IZ BOSNE, KONOPCI S OTISKOM
VRATA, MALI EKSHUMATORSKI ESEJI. Mada njegova poezija
je hrabro progovorila o onome o čemu njegovi sugrađani su šutjeli. Mjesec nakon
boravka u Sarajevu kao pjesnik, Darko je pozvan da gostuje u Kamernom teatru
55, 10. decembra sa predstavom koju je režirao Generacija bez kosti. Neposredno pred sarajevsku premijeru
navedenog komada umjetnik iz Prijedora pričao je o tremama i entuzijazmu
glumaca koji tumače uloge u drami, ali i o vlastitoj, ali
i o svojoj umjetnosti koja poziva na empatiju.
STAV: Za predstavu Generacija bez
kosti, koristili ste predložak drame
Hadersfild koju je Uglješa Šajtinac
napisao prije deceniju i pol. Zanimljivo da je na Balkanu upravo ova drama više
puta inscenirana. Šta je Vas je ponukalo da se njime bavite?
CVIJETIĆ: Nisam birao ambijent u kojem ću
obitavati. Na istom sam mjestu gotovo pedeset godina. Stvari su se oko mene
mijenjale do te mjere da postaje gotovo normalno da ti komšija bude komšija,
ali i da ti komšija bude stranac do te mjere kao što je onaj nesretni Ivan u
predstavi Hadersfild. Tekst navedene
drame meni je „zapeo“ za oko još kada je praizveden u Jugoslovenskom dramskom
pozorištu. Pokojni Radenko ga je u Prijedoru režirao tako da Hadersfild tekst govori sam po sebi – bio je toliko jak
da ga je bilo neprimjereno režirati. Nisam siguran koliko je to doprlo do
„ušiju“ ali je bio dobar povod da ista tematika postane meni dominantna. Uzeo
sam je kao polazište da kosti počnemo raščišćavati oko sebe. Predstava nam na
direktan, ili manje direktan način govori tu našu suštu stvarnost. Ja sam od svojih
glumaca samo tražio da budu brutalno iskreni. Na sceni su potpuno mladi ljudi.
Prošle godine izgubio sam dva intimna prijatelja i glumca, koje je „odnio“ rak
pluća. Bukvalno sam u garderobi ostao bez svojih prijatelja. Morali smo pružiti
priliku potpuno mladim glumcima i oni su to uložili, na neki način, uloženom
energijom. Čini mi se da ovdje priča Hadersfild,
metaforički naboj koji ta priča ima
ovdje uspjela da profunkcionira kroz njih.
STAV: Kosti
su čest motiv u Vašoj poeziju. Mada predstava ne govori o grobnicama tema
predstave na metafizički način korespondira s onim o čemu pišete. Zašto su
kosti u središtu vaše poetike?
CVIJETIĆ: Mislim da sve što radim ima veze
sa onim gdje sam – bilo da radim u pozorištu ili pišem. Kada igrate nogomet, kada svirate
frulu, kada vodite dijete u vrtić vi to radite u Prijedoru.
STAV:Koliko su ljudi koji sada žive u Prijedoru spremni suočavati se sa
njegovom nedavnom historijom ili je taj „dio“ Prijedora nešto što se gura pod
tepih?
CVIJETIĆ: U ljudskoj prirodi da se gura pod
tepih sve ono što bi moglo da ugrozi njega
ili njegovo obitavanje u društvu. Mislim da će u vremenu koje dolazi mladi
ljudi brutalno tražiti šta jeste i kako jeste a ne da im se ideološki na „ovaj“
ili „onaj“ način prezentira stvarnost. Dolaze ti mladi ljudi – srećem ih. Na
neki način naša predstava korespondira s tom generacijom i s tim nanosom. Mi stalno ekshumiramo kosti: iskopavamo ih kao u onom radu Marine
Abramović čišćenjem kostiju i prebacivanjem na drugu grupu; onda se bavimo novim ponovnim
krvavljenjem tih kostiju, pa čišćenjem tih kostiju i prebacivanjem na drugu
grupu. To neprekidno prebrojavanje zapravo je eminentno ludilo. Drugačije ne
mogu objasniti kako je moguće da svi mi živimo u svijetu u kojem sve znamo, ali ga ne želimo pogledati
toliko otvoreno i toliko iskreno. Mislim da je to skrivanje od sebe eminentno
ljudskoj prirodi.
Od glumaca tražim da budu iskreni. I to je
jako teško. To je najteže. Osvojeni dio slobode braniti. Kada pričam sa mladim
ljudima o Hamletu pitam ih ko bi u Prijedoru bio Hamlet?! Šta je bilo sa
Hamletovim ocem? Šta mu je uradio Hamletov stric? Ko je danas Hamletov stric?
Ko je danas Hamletov otac? Ko su vojnici? Ko je danas Laert? Kako danas učitati
to djelo? Na taj način želim probuditi ljude oko sebe. Kada neko kaže j... to
je Antigona. Da, to je Antigona – ona koja hoće da sahrani brata. Niko od njih
ne vidi da ona vidi brata. Svi vide neprijatelja a ona brata. Znači govorimo o
elementarnoj ljudskosti. Najelementarnija ljudskost od nas zahtijeva da do te
mjere budemo empatični prihvatimo stvarnost koja se dogodila.
STAV: Antigona je napisana
prije dvije hiljade godina i ne prestaje da bude aktuelna.
CVIJETIĆ: Naravno. Auschwitz
ne prestaje. Dječak Ajlan. Dječak Isus.
Potpuno je svejedno. Auschwitz je permanentno svuda oko nas – ako ga
vidite; ako ga ne vidite onda ne vidite ni onaj stvarni Auschwitz.
STAV: Sjedne strane imamo empatiju „generacije bez kostiju“ i guranje
emocija pod tepih koje se gomilaju i transgeneracijski prenose. Tome
svjedočimo. Očito je da ne učimo iz grešaka i da nam se taj loši dio historije
ponavlja. Na čemu čovjek kao individua treba raditi?
CVIJETIĆ: Treba proizvoditi Evropu. Ništa se
ne dogodi samo od sebe. Vidjeli smo to i na primjeru Hrvatske – ništa se ne
dogodi figurativnim ulaskom u Evropu. Ulazak u Evropsku uniju znači napokon
shvatiti da je 21 stoljeće u kom bi trebale biti nevažne granice, kako se
zovete Jova, Darko, Nihad... Smatram da treba da proizvodimo Evropu sada, tu, u
svojoj porodici i sa svojim prijateljima. Pazite šta sve ljudi rade da bi se
dokopali Evrope. Maloprije spomenuti dječak kojeg je izbacila voda na turske
obale... A mi živimo u Evropi, a imamo svijest ljudi iz Sirije. Mi ne shvaćamo
da se dogodio 21 vijek. To samo govori da nismo imali hrabrosti kada smo
trebali da je imamo. Nismo progovarali o istinama kada smo trebali.
STAV: O tomašicama si pisao
puno prije nego je otkrivena Tomašica. U svojoj poeziji govoriš o ispeglanim i
neobučenim školskim uniformama... Pišeš o sjenama života koji su nastavili da
obitavaju u Prijedoru. Kakav je bio odgovor na tvoju poeziju?
CVIJETIĆ: Moje biće bilo je šokirano ratom – moja nutrina.
Moja obitelj, zemlja u kojoj sam odrastao... ničim nisam pripreman za bilo koju
vrstu agresije. Kada se dogodila ja sam bio toliko šokiran i zgađen da sam
stalno sebi ponavljao: ne mogu da vjerujem da ovo gledam. Trebalo je puno
vremena da se u meni stišaju i da se „upjesmljuju“ neke slike. To je dio
pjevljivog košmara.
STAV: Tvoja poezija je angažirana. Koliko je ona bila „iščitana“
CVIJETIĆ: Mislim da poezija mora pomicati
empatijski prag. Emocija može uticati na njegovu visinu. Sada sam sebi proturječim
– maloprije kažem da je čovjek eminentno zao, a sada kažem da sa jednim stihom može promijeniti
kozmički raspored. Smatram da je podjednako u pravu onaj koji je maloprije zalio
ružu ili ja koji sam napisao stih. I dalje vjerujem da se emocijom može
dogoditi prevrat. Mene toliko pogodi ono što pišem da vjerujem da može da
promijeni slijed događaja ili pobudi znak pitanja. Problem slobode i problem
osvojene slobode – stalno pričamo o istom.
STAV: Je li pojam slobode precijenjen ili podcijenjen danas?
CVIJETIĆ: Ne znam. Stalno govorimo prostituiranim
riječima koje više ništa ne znače: sloboda, patriota… Ko je patriota? Onaj koji
je bacio cigaretu na pod? Da li patriota onaj koji je jutros vozio pijan i ubio
troje ljudi?
STAV: Govorite o promijenjenom suštinskom značenju pojmova koje
koristimo u dnevno političkom vokabularu.
CVIJETIĆ: Prostituisanje, prostituiranje...
Mi smo uništili jezik. Postaje nemoguće pjevati na ovom jeziku ukoliko to nije
turbo-folk. Sve drugo ne razumiju ljudi. Kažu: „Ja tebe ne razmijem.“ Pa kako
ćeš razumjeti čovječe na Blicu ili na
nekoj turskoj seriji.
Danas kada tehnologija omogućava toliko toga
neko umjesto da gleda sluša koncert filharmonije u Frankfurtu, gleda seriju.. U
moru koje se nudi bira se najveće smeće. I to je problem slobode koju oni koji
je imaju ne znaju da brane. Ili je brane tako što puštaju da vam u toj slobodi
rade šta hoće i da nametnu istinu za koju oni smatraju da je istina. Tolika količina kostiju. Neko mora da plače
zbog toga.
STAV: Pronađena je još jedna grobnica kod Zvornika.
CVIJETIĆ: Strašno. Koliko je to godina?
Četvrt stoljeća poslije. Ljudi koji su bili akteri tih događaja, danas su
starci. Kada to kažem mislim na ljude koji imaju šezdeset ili pedeset
godina.
STAV: Glumci u predstavi su mladi i većina njih je po prvi put u
Sarajevu (profesionalno ali i privatno). U predstavi ste simbolično postavili
mrežu – četvrti zid prema publici koji stvara efekt mrene. To je simbolično
situacija na kulturnoj međuentitetskoj sceni. Koliko su Darko važni mostovi
među umjetnicima u Bosni i Hercegovini?
CVIJETIĆ: Na kraju predstave vidimo da ta
mreža zapravo „igra“ cijelu predstavu. Kada
deset minuta gledate kroz mrežu dobijate efekt dioptrije. Ako to traje dvadeset
minuta taj efekt je samo jači. Nakon pedeset minuta ili sat, kada vam neko skine
mrežu, imate efekt čistog prozora. Odjednom vam se ukaže stvar u svojoj
jednačnosti – ona je zapravo ista ali ste je vi gledali kroz mrežu. Naučio sam
u pozorištu govoriti sistemom znakova i simbola. Još uvijek sam siguran da
je jedan u publici, kojeg to dovoljno zdrma da bude probuđen nakon toga.
Vjerujem da promjenom jednog čovjeka ili desetine ljudi biološki možemo
dobaciti do suvislosti. Vjerujem da će za dvadeset godina ili pedeset ovdje
biti dobro. Meni to tada ništa neće značiti jer sam već u pedesetim. Doći će
neki ljudi koji će reći – ja hoću da mi je dobro, ti hoćeš da ti je dobro, hajde
onda da pravimo ovu zemlju.
STAV: Predstava zapravo govori o mladim ljudima i drugim mladim ljudima
koji rastu uz njih. Koliko se njihov jezik razlikuje od jezika kojim govorite?
CVIJETIĆ: Radeći na ovoj predstavi pokušao
sam da ganjam sleng mladih ljudi. To je zastrašujuće kako oni govore. Po svojoj kćerki dosta toga sudim, mada ona
nije meritum. Ali kada je išla u gimnaziju pitao bih je kako to govori na što
bi kazala: „Pa tako govore u školi.“ Uz sve to što se događalo i tako smo se
mijenjali. Prijedor naprimjer sada ima čitava naselja. To su sada drugi ljudi
koji su "došli" u Prijedor 1995. ili 1994. godine. To su ljudi koji su dolazili
sa svih strana i punili grad na mjesto ljudi koji su protjerani. Vratili su se
samo starci koje tokom ljeta posjete njihova djeca, moji prijatelji koje sve
manje prepoznajem jer starimo. Moj brat je u Americi, roditelji su također bili tamo petnaest – šesnaest godina. Moj brat
je bio zarobljen u kasarnoj Viktor Bubanj. Bio je regrut u Sarajevu. To je
1992. godina. Bili smo ubijeđeni da neće biti rata. Sjećam se tog razgovora u
kući. U februaru 1992. godine donosimo
odluku da on ipak ide u Sarajevo jer je nemoguće da će u Bosni biti rata. On
odlazi u martu. Osam dana kasnije daje zakletvu i zatim počinje rat. Izašao je
kao dječak sa rukama podignutim na glavu. Danas je oženjen Amerikankom i živi
jedan potpuno drugačiji život. On danas kaže:
„Jednog dana ću doći u Sarajevo i pojest ću ćevape kod Ferhatovića.“ Znači sve
ono što je trebalo da mu se dogodi, uradit će, kasnije. U Prijedoru ima toliko
neispričanih priča. Bosna je puna takvih priča a Prijedor je samo grad iz kojeg
ja jesam.
COMMENTS