LARISA SOFTIĆ GASAL
Kurve
-Elu su
skinuli sa vješala.
Majka
je zvučala odlučno, bez reumatskog krkljanja svojstvenog danima pred kišu. Moja
desna strana, inače teritorija slijepocrijevnog belajenja, osobito ažurna
metereološka postaja, prestala je gnjaviti. Umjesto da raspravljam sa svojim
mozgom prijeteći mu: „Aha, možeš kontrolirati bol, ti ljigava, načitana
smjeso“, odgovorila sam majci:
-Živa
je, znači.
-Jest,
živa al` luda. Kljukaju je tabletama i drže zaključanu u sobi.
Crticama
o plasteniku i higijenskim maltretitanjima krpenarija u kući, majka je okončala
naš, inače uvijek kratak, telefonski razgovor. Dubok uzdah me prenuo, kao da
nije bio vlastiti. Draga Ela, kud si se baš sad našla vješat, pomislila sam, sa
kiselim zakrivljenjem na usnama. Baš sad, poslije mog spontanog pobačaja. Nema
smisla, barem si mogla sačekat da se odmorim. Nestrpljiva si, kao i uvijek,
natječeš se i sa životom i sa smrću, prigovarala sam, otkrivajući i tragove
neprimjerenog zadovoljstva što je i ovaj put bila poput moje blizanke.
Ela,
moja najbolja prijateljica. Prepametna djevojka. Lakiranje noktiju, tako je ona
izgledala pred pločom dok je rješavala najteže matematičke zadatke sa pozadinom
usta predavača nalik izhlapljeloj bočici acetona. Ela. Čistota, poštenje,
iskrenost. Vrijedna i požrtvovana. Optimistična. Prizemna i duhovita. Ela-sve,
sve-Ela.
-Ti i
tvoje knjižurine, govorila je, ohladi malo. Život je proračun, ili crkavao, ili
natenane promislio, isto je.
Eto,
preračunala si se, pokušavala sam biti cinična kako bih lakše prihvatila sliku
heroine na vješalima, ali nikako mi nije išlo. Elina zastrašujuća lahkoća
rješavanja problema odvajali su u mojoj svijesti njeno tijelo i omču. Oduvijek
je bila andrićevski most na Žepi, odudarala bjelinom i ljepotom od obala na
kojima je stajala. Sinulo mi je: čvrsta poveznica svojom bjelinom ne može
nadići bijedu strana koje povezuje. To je Andrić i htio reći bosanskom
narodu-osim mosta, i obale valja očistiti i ojačati. Inače štrči, sam sebi
dovoljan, prkosi životu, ali ništa ne spaja. Jer, ništavilo je ništavilo, ono
mora proći proces kađenja i građenja. Ela je odudarala od svoje sredine,
izazivala zavist i čuđenje. Udali su je u ratu zbog novaca a ona bila tihom
saučesnicom tog čina samoizdaje. Prvi muškarac u njenom životu, muž joj, bio je
emotivan poput traktora parkiranog mjesto limuzine po povratku iz Švice. Satima
bismo se smijale i valjale po kožnom namještaju prisjećajući se djetinjstva i
ratom otete mladosti. Tada sam još studirala a Ela imala dvije krasne
djevojčice.
-Ado je
imao dobro dupe, govorila je jedući krofne netom pripremljene.
Njene
kulinarske vještine su inače bile kao i Adino dupe. Uh.
-Eh, da
ti je i dupe, i lova. Eno, imaš traktor.
-Pusti
budalu. Misli da ću mu ja rintat. Roditelji su mi slomili kičmu motikom...
Nego, uhvati ti kakvog hairliju da ti dijete napravi, bližiš se dvadeset i
nekoj, gdje si prispjela. U penzionerski dom. Kladim se da još nisi ni
điđi-miđi probala.
-Nemam
kad, rezignirano bih dobacivala, požurujući ruke ka zdjeli sa krofnama.
-Koja
si ti budala... Vidi, koliko je lažan ovaj svijet. Ko bi, osim mene, pomislio
da si ti još uvijek djevica. Hadžinica Vasifa je redovno, nakon svake igranke,
izlazila iz žita sa novim frajerom a onda ulovila hodžu za muža. Poštena.
Žitnjača.
-Kao da
je bitno. Boli me krofna šta ko misli.
-Baš.
Nego, hajde ti tu krofnu uvali kome da imaš djecu. Sigurno si zapekla da će mu
trebat bušilica.
-Moram
je namazat džemom, da privučem mušterije.
Soba je
odjekivala smijehom. Baš ona soba u kojoj su je, ispražnjenoj, ludu
zaključavali.
Ela,
sveta djevojka iz ugledne porodice nije smjela ići u ludaru, niko nije smio
znati. Za svijet ona je bila u gostima kod djevera i snahe u inozemstvu. Seoska
politika nadmašuje domete svih univerziteta. Poziv mojoj majci, sehari mojih
vrijednosti, i znali su da je riješeno.
Helem,
načitana, čitaj-luda, dakle ja, Elina srodna duša, njihov je spas. O njenom
spasu jedino su zaista mislila njena očajna dječica.
Ključ
je prevrnuo. Zakoračila sam i čula sigurnosnu bravu. Opasna je, mislili su.
Gledala je u ugao dvorca, da, ogromne kuće, koju je toliko htjela, kao i
poslovni prostor, novac na računu. Dobro, traktor nije htjela.
Nisam
znala odakle da počnem. Humorom. Ravnodušnošću. Šutnjom.
Šutnjom.
Trajalo je. Činilo se da i ne diše. Ruke prepune modrica. Oko vrata tragovi.
Oči bez očiju. Bilo je to više od smrti. Smrt bez dostojanstva.
Obale
bez mosta. Rijeka bez plivača. Očaj bez bijesa. Urušen tunel, propala jama,
pljunuta serdžada. Zidovi, zidovi, bjecrina.
Dugo
sam bila slaba, iscrpljena od gladovanja i učenja, učenja dok sam gladna,
lutanja, gubitka roditelja-nene i djeda u samo četrdeset dana, oboje su otišli,
tiho i beskompromisno, bez kuće, jer se za onu koju su mi djed i nena namijenili
bezdušno borila i prebogata ujna, ali nikada, nikada, do ovog trenutka
bjecrine, prebijele bjeline, nisam zažalila na Božiju svirepost.
Zaplakala
sam, grcala, ječala, gušila se, doživjela neki oblik nervnog sloma. Jačeg nego
inače. Onda odahnula. Trajalo je. Elino i moje vraćanje. Od podneva do akšama.
Sumrak je sjeo pored nas. Bilo nam je lijepo. Sumrak, Ela i ja. Dvije ludače i
život. U zaključanoj sobi. Oko nas,
ispod prozora, u hodnicima, čekaju ishod. Pošten neki svijet. Svijet po kojem
kurva spašava život ženi koja se druži sa kurvom. Nedavno je, prije vješala,
Ela imala saobraćajnu nesreću. Jesu li je najrođeniji pokušali ubiti, njen muž,
ili otac koji bi je tukao do krvi samo ako bi se pozdravila s muškarcem. U
kojem vijeku, u kojem svijetu, mi živimo. Osjetila sam glad.
-Imaš
li krofne.
Pitala
sam zidove. Za odgovor je nedostajao džem. Jednostavno sam ustala u upalila
svjetlo. Ela je izgledala još jezivije. Prepala se spoznaje da je moj život bio
mnogo teži no njen, ali kao da se toga, do danas, nije sjetila.
-Vratila
sam mu. Varao me, godinama, a onda me uopće nije htio.
To su
zidovi mrmljali. Prevara i ona. Most i prljave obale. Čekala je moj sud, ja sam
sada bila njen jedini bog. Ako joj kažem da je život kurva, znat će da
fraziram. Motala sam brzo znajući da moram reći samo ono u što i sama duboko
vjerujem.
-Ja ne
bih, to znaš, ali ja sam zveknuta. Zavidim ti, ipak si okusila dvije motke. Sad
možeš komparirat.
-
Tablete ne pijem, zadržim ih pod jezikom dok ne izađu, samo sam iscrpljena.
-Paaa,
šta te grize. Ne daju ti da se razvedeš. Ne daju ti djecu. Pomoći ću ti. Nisi
ničije vlasništvo.
Usne su
joj se razvukle u bolan osmijeh.
-On je
oženjen, Dino, ima djecu, posao predavača... I ne pada mu napamet brak sa mnom.
Volim ga. On mene ne. Samo mi se sveti.
-Znači,
ipak se radi o dupetu. Ado, dakle. E pa, nek si ga se dočepala. Vidi, Ela, čist
račun, obriši tablu i postavi si novi zadatak-odgoj vlastite djece. Dupe k'o
dupe. A traktoru zaprijeti nek povuče ručnu. Ili ćeš naći novo dupe. Neka barem
misli tako. Ja znam da nećeš.
Pogledala
me. Posljednjom rečenicom sam joj vratila njen most. Obale nek se kote u svojoj
gnjilosti. Ela će nastaviti živjeti.
Dok sam
zbog pokvarene brave ulazila kroz gepek svog auta, zamirisala mi je krofna koju
ću za nekoliko dana jesti sa Elom. Njena djeca će zujati po dvorištu. Nas
dvije, lude kurve, džemovat ćemo svojim životima.
Kokoškica
drhtao
je od svačije misli
trudio
se,
k’o
kokoška
fina
kokoškica
Nafije
Sarajlić
da
‘osluhne’ sve i
ugodi
svima
suvišno
je reći da
živio
nije
jecaj
od varljivog bljeska
klečaj
u samosužanjstvu
ne
osjećati
ne
padati
ne
sanjati
kljucati
tuđe želje
kljucan
sobom
trulo
zrno
ostati
COMMENTS