Pozorišne priče/Odjekivanje u vazi, Darko Cvijetić

                                                                                

DARKO CVIJETIĆ



 
POZORIŠNE PRIČE


Za vrijeme rata naša glumačka četa vozila je u trapu autobusa zemlju. U crnim najlonskim vrećama. Iz Srbije u Republiku Srpsku, odnosno obrnuto. Jer je zemlja bila scenografija u predstavi SRPSKA DRAMA. Radenko je igrao majora Katunca koji ima osam smrti, i plesao je oro na zemlji, dršao je u šaci, mrvio je, bacao, marširao njome…Potom je zemlja postala prašina. I nije više mogla igrati zemlju u SRPSKOJ DRAMI, jer u SRPSKOJ DRAMI treba puno crne i kvalitetne zemlje, a ne prašine. Prašina ne može ni igrati ni biti zemlja. Možda smo je mogli polijevati vodom, jer da zemlja ostane zemlja treba vlage. Na granici nisu mogli vjerovati svojim očima da vozamo zemlju tamo-amo usred rata. Pretresali bajonetima zemlju koja glumi zemlju, sve misleći da zemlja ne može igrati zemlju, pa ni u SRPSKOJ DRAMI, u crne vreće nasuta; možda krijemo municiju? Kasnije je umro Radenko, major Katunac, deveti, pa deseti put, a odmah zatim deda Rade, Obrad što mrtav traži mrtvog sina po ratištima. Sad su zemlja, premarširana i izgovarana. Za polijetanje jednog leptira, veli Klodel, trebaju cijela nebesa. Tako i za slijetanje, istog leptira, treba sva zemlja.




ODJEKIVANJE U VAZI


Narcisa nema niti na jednoj sačuvanoj slici na vazi. Nema ga na vazi, ali zato možemo ga nakidati u vrtu i ispuniti vazu stručcima narcisa. I sve u vodi vaze, dubini vaze, gdje je tamno i narcisi se neće stići ogledati do svojeg uvenuća. A što je Narcis mogao vidjeti u vodi zaljubljeno gledavši se? Ako je vidio sebe, je li u toj slici vidio i nebo nad sobom. Narcis, bezvazni, tako je iza sebe imao nebo. Veliki treba napor da se dozove od sebe onaj tko se tek otkrio. Sebenalazak je bolan – sebe u vodi, sebe u ženi, sebe u majci, sebe u djetetu, sebe u Drugome. U zrcalu vidimo svoju smrt, veli Cocteau… Koktopod objekta koji vidimo, pa bio to i odraz. Francis Bacon ima sliku “Narcis gleda u vodu”, a Ovidije u METAMORFOZAMA piše svoju inačicu bezvaznog mita, po kojemu je boginja Nemezida kaznila Narcisa i proklela ga da se zaljubi u svoj odraz, pa čak i nakon smrti, u Hadu, muči ga njegov odraz u rijeci Stiks – mrtvogled u svoje raspadanje. Problem bi mogao biti obrnut – Narcis je vidio sve izuzev sebe, jer on je sve, on je alfa i omega. Potraga za sobom pretvorila se u zagledanost svijeta u sebe. Stručak narcisa udjenut u vazu jest zapravo dolazak čitavoga svijeta u svoju istrganost iz zemlje.

Narcis A. bio je vojnik Vojske Republike Srpske. Iako Bošnjak, morao je biti i bio je gotovo neprekidno na prvoj liniji ratišta. Kad su vojnici Armije BiH napali u zoru, svi su iz toga rova zarobljeni, pa poubijani, samo se Narcis nekako uspio spasiti bijegom u kukuruze i četrdesetodnevnim lutanjem do srpskih rovova. Pa su ga pod sumnjom izdaje držali mjesecima u zatvoru. Poslije rata otišao je u Ameriku. Negdje na jug, rekao je, da sluša jazz i uživa pored kakve vode.

Jednog ponedjeljka imao je saobraćajni udes. Nije bio kriv, žena se ogledavala u retrovizoru i direktno udarila u njegov kamion.
Kad se ujutro umiva ledenom vodom, Narcis A. kaže svojem odrazu u ogledalu: kako se više ne vidim?