DARKO CVIJETIĆ
EMOTIKONI U VIBERU
***
I bacio dvije
bombe.
Nije našla ni
korpu ni piliće – naprosto su nestali, dok je tetka ostala neogrebana.
To kako percad
lete a pilića nigdje, mora da je čista smrt.
Uvijek sam znao
da padanju gustog snijega nešto nedostaje.
Granata prije.
***
Preparirane
srneće glave u gostinskoj sobi lovačkog doma u koji umorni ulazimo.
Osam parova
lažnih očiju.
Najmanje.
***
Tamjan potamni
kada se kaže ekavski, kaže dječak u liftu. Njegov mladi otac mi se unezgođeno
smješka.
Lift stane i
izlazimo sva trojica. Ispred lifta mlad pop i đakon, u haustoru.
„Idu od
dvanaestog sprata pješke nadole, osveštavaju stanove za dvadeset konvertibilnih
maraka, pobjednički mi objašnjava mladi otac.
Zatim njih
dvojica sjedaju u veliki novi Audi.
Taman. Potaman.
Potamjan.
***
Između naših i
njihovih rovova bilo je oko 70 metara.
Između je ležao
ubijen, mrtav dečko. Njihov vojnik. Već treći dan, tako vele ovi što ih
dolazimo mijenjati na liniji.
Tijelo napuhano.
Teški zadah vjetar nosi čas nama, čas njima.
Što ih niste
pustili da ga izvuku, neko od pristiglih pita.
Oni su ga i
skinuli, odgovara neko od ovih što se pakuju kući. „Trčao nama vičući – ja sam
ničiji, ja sam ničiji!“
Narednu noć
pacovi mu odvukli ruku.
Svega sam se toga
sjetio čekajući na ortopediji da pregledaju mamino koljeno.
Isus na velikom
krstu na zidu, nije imao lijevu ruku, otpala je, očito jutros, ili noćas.
***
Ivo Lola je sam.
Ostalo su pismo,
Sloboda T. i logor.
***
Vučja krv na
ledom okovanom potoku.
Šejka bi rekao –
zamisli nož koji stoji na istom mjestu narednih 150 godina i niko ga ne uzme u
ruke, bez obzira što je nož, nikome ne bude nož 150 godina.
Tako okovan
potok.
***
Šmrkom mladi
ribar pere mrežu. Rasoljeno uže se cijedi po vještačkom molu.
Kao latinično
slovo „T“
Sa soli se cijedi
puno riblje smrti.
Baka u crnini s
bijelom maramom na glavi na klupi se ne miče.
Zijeva. Diše.
***
Čitam da će za
nacionalni i vjerski praznik u nekoj kineskoj provinciji za tri dana pobiti i
pojesti 24 milijuna pasa.
Susjed s osmog
kata ima labradoricu s čije labrnje kaplje u liftu.
Lovokrvno me
gleda jer govorim susjedu kako se i Danilo Kiš bojao pasa.
Kao i Eduard Sam.
A ja sam Nebojša,
predstavio se vlasnik.
***
Djevojčica hrani
golubove.
Nestaje joj
mrvica.
S novootkrivenom
strašću počinje da ih progoni.
Cijeli Trg
izgleda da je na njezinoj strani protiv golubova.
Više nije
djevojčica.
Sad je vrana.
***
Kad su 1992.
minirali katoličku crkvu pored pozorišta u Prijedoru, raznijeli su kipu Isusa,
koji je bio postavljen uz oltar, obje ruke.
Poslije rata,
vjernici su izgradili novu crkvu.
Isus bez ruku,
sad stoji kao
relikvija stradanja, odmah na ulazu u novosagrađenu crkvu svetog Josipa.
Bezruk Isus na
križu, zakucan samo za noge.
Kao skakaoničar
na jednoj od četiri novogodišnje skakaonice.
Neraspeti Sin
invalid.
* * *
Starac stoji u centru na plus četrdeset. Liže kovertu pokušava je zatvoriti, pa će preko ceste u poštu. Ali nema pljuvačke.
Jedan put pokuša, dvaput, ne ide. Onda krene.
U ruci nosi poštu, nezalijepljenu kovertu.
To pismo nema tko pljunuti.
* * *
Anđeo naglavce ispada iz oblaka.
Kao na scenama nasmiješene Kristomajke dok njiše bebu po dječijim biblijicama.
Kiša je iznenada prestala. Hodža uči u daljini. Kroz prozor auta gledam kako komunalac u blještećoj uniformi čisti lišće ispred KRSTA OTADŽBINE.
Kroz autoradio ispadaju samo crne tipke s klavira Keitha Jarretta.
* * *
Dva dječaka igraju nogomet zamišljenom loptom. Ipak je Europsko prvenstvo, gotovo naglas kažem.
U jednom trenu zamišljena lopta uleti u nekadašnju čika Taibovu baštu.
Oni nastavljaju igrati izmislivši drugu, ali ja na sada mrtvoj livadi vidim čika Taiba kako pažljivo ulazi među mladi luk po loptu i sebi u bradu im jebe po mater.
Samo sam učestvovao u igri.
* * *
Na autootpadu pogrebni auto-kombi s oznakom Islamske zajednice, bez ijednog točka, na klocevima. Na vratima kabine piše - SABUR; druga vrata su odnešena.
Odnešen je i volan i velika stražnja vrata. Dva tregera za tabute vise poluodlomljeni. Nečija daska nekako se probila odostraga i čeka; trune trun po trun.
* * *
Okupali su medu djevojčici sa sedmoga kata solitera. Visi obješen za lijevo uho. I kaplje. Pod njim lokvica. Ujutro mislim kako ga je djevojčica uzela još mokrog, jer se od sinoć nije mogao cio osušiti.
Ili je otišao.
Obzirom da curica ima leukemičnu krv, ipak mislim da se osušio brže i otrčao joj.
* * *
Potopljene lađe čuvaju više vjetra u ušutkanim jedrima, od spaljene šume.
S jezika će nestati vlaga, nestat će jezik, gramatika će mrmljati sama.
Nešto kao ...ra-ni kor-mo-rani, samo bez mesa da to izgovori.
* * *
Jagodice na njezinim prstima ruke mogle su jednim dodirom ikoni svakoj ucrtati golubove.
Sad ogrubljene kotačem invalidskih kolica ipak mogu samo jednog.
Šćućuravca po ćoškovima.
* * *
Moraš svaku svoju kost donijeti iz smrti, kao Brankuzi. Oprati je, prepoznati, treba znati rukovati sa sobom kad se nađeš, kad se iskopaš i identificiraš i obraduješ se sebi dugotraženom, sebi dugoskrivanom, i sebe pažljivo, svako sebe pažljivo zavarati hladovinom svojeg oka.
Jer valja vratiti. Valja znati da smo zadah međurebaran.
Valja vratiti.
Sutra će netko dolje trebati kakvu kičmu, nekome će opet biti do visine.
* * *
Mama šalje smajlije viberom iz Indiane.
Zakopčanije košulje bolje poznaju masnoću vratova, masnoću glava u osvrtanju.
* * *
On se zove Gvozden.
Pravi i prodaje lijesove, pogrebnik.
"Počeo sam s iznajmljivanjem vjenčanica, priča nam, znao sam ih po četiri udati u istoj vjenčanici.
Sad ništa.
Em se cure ne udaju, em sahranjuješ samo u jednoj vjenčanici." priča nam Gvozden.
* * *
Bolnički krematoričar.
Njegove bilježnice s raznim vrstama evidencija.
Neki Šejkin bilježnik, svetac Đubrišta.
Izvod:
"Na bolničkom imanju uzgojio golubove karuđijane.
Sve jedu."
* * *
Nas Jugoslavena nema ni u statističkim pogreškama, pomislim.
Ivo Lola, Ivo Lola je sam.
Curica u igri na pijesku lijepi veliki hanzaplast lutki preko stomaka.
Njezina umorna mater, sjedi na klupi pored.
Maloprije je promijenila pelene mami, koja umire.
Gaze. Pojasi.
* * *
Galeta su razmijenili 1996. nekih godinu dana od pogibije.
Bili su plitko pokopani, njih petorica, oko 40 cantimetara.
Stari, pokojni Dule ga prepoznao.
Cona je tvrdio, da je Gale to jutro otvorio kutiju cigareta PORT.
I da su po jednu zapalili.
Onda je sve počelo. Cona je jedini čučao, pa ga nisu vidjeli. Jedini se i spasio od njih šest.
"Ako je, čika Dule, još kutija Porta u džepu, onda su ih sve odmah pobili, uzeli bi cigare", rekao je Cona čika Duletu pred prepoznavanje.
I jesu. Bile mu cigarete u džepu.
Port bez dvije.
Otada ni Cona ne puši.
* * *
Čujem kako u orlici šušti jaje
dok nadlijeće jezero zorom.
Sve zapisujem, u suprotnom pravcu.
* * *
Oduspravljenost zvečarke na podlaktnoj tetovaži pokojnoga Bube.
Imao je široke debele vene, pa je zvečarkin vrat izgledao kao da je upravo pojela pacova, koji još tek smrvljen pulzira.
Na razmjeni mrtvih, nakon godine, tetovaža se smežurala i izravnala s tkaninom maskirne uniforme.
Mršava i tanka kao papir, zmija se maskirala. Nigdje oduspravljenosti, došli pacovi iz grla.
* * *
Jestati svojom jesamoćom.
Krznarski posao jest utopliti grlo puno neizgovorenosti.
Na prijelazu nitkosti u netkost
Ugostiti svoju kost u sebi.
Proprati se.
Propratiti se.
* * *
Denkbild. Denkbilder. Slike koje misle. Mislopisi.
Ako je djelo, kako veli Walter Benjamin, maska smrti onoga što nam je bilo dato da mislimo, lice je onda ostalo smrtopisno i u predmišljenom.
Zimus, na balkonu, od mraza zakovane tri košulje.
S jedne kaplje. Samo je ona crvena.
Manje u njoj smrti.
* * *
Kaleidoskopine.
Dojke joj otišle u perje. Grli me ispred solitera i rida, i jeca. Javili joj da su nalazi napokon uredni. Prvi put, nakon sedam godina.
Plačemo oboje.
Jebeš sise, šapće, perju rak ne može ništa.
Snjeguljica pojede jabuku, pa se u staklenom lijesu ne raspada.
* * *
Deminer iza rata. U ratu miner.
Ima kćerke bliznakinje. Nema obje šake.
Izgubio ih devedesetdevete u minopolju kod Petrovca.
Uspi sebi sam rakiju, veli mi.
Znaš li ti da je mene vođe u crkvi pop zajebavo da se ja ne krstim sa tri prsta, džabe što je strana prava.
Šta li Isus radi s mojim šakama, a pop bi samo tri prsta?
* * *
Ima jedan kod Solženjicina, što je svoj jezik progutao.
Ima i jedan kod Babelja, što su mu jezik odsjekli i bacili.
Poliglote. Poliglotaju.
* * *
Detlef Holz, bio je pseudonim Waltera Benjamina kada je 1934. objavljivao tekstove iz Berlinskog djetinjstva u Frankfurter Zeitung-u..
Hesse u jednoj priči pominje ogradu od bijeloga gloga. Tip uređuje ujesen svoj vrt i u svome dvorištu pali veliku vatru.
Prilazi starica od reko osamdeset godina, nagne se preko ograde od bijeloga gloga i kaže vrtlaru - dobro je da se navikavate na plamenje pakla.
* * *
Was ist ein Denkbild?
Slikomisao, kaleidoskopina. Ti si fotomorgana onome što fotografiraš.
Jovica Aćin pišući o Benjaminu doziva jednu fotografiju. Iz arhiva BRITANSKE KRALJEVSKE AVIJACIJE.
Na njoj, slikanoj iz aviona, 23. kolovoza 1944. oko 11 sati, vidi se Auschwitz, fotografiran u obavještajne svrhe. Cijeli logor je obuhvaćen kadrom, vrlo visoke rezolucije, barake pod konac, pred nekima se mogu jasno vidjeti redovi logoraša. Ali, ono što fotografiju izdvaja jest stup dima iz Krematorijuma V. Upravo spaljuju mađarske Židove dovođene lipnja i srpnja u ubrzanim ravničarskim transportima.
Stup dima, kojega vjetar lagano zanosi i uzdrmava.
Stup dima koji ide ravno u fotografiju.
Ono što fotografiraš ne vidiš.
To te što slikaš fotomorganira, veli Aćin, kako veli Benjamin.
Dječaci mašu na fotografiji, oni koje sam slikao u Budimpešti 1943.
* * *
Snijeg je u Rusiji supstitut za pustinju, Waltere, mili, mogla je reći Asja Anna Ernestovna Lacis, upravnica kazališta iz Rige, "letonska boljševikinja", onomad u Moskvi, u zimu 1926. kada je došao da je osvoji.
Zima mu je.
Ali, Asja je već mjesecima u ludnici Rot, nakon sloma živaca. Benjamin ne zna ruski, iscrpljuje se šetnjama, zatvara se u sobu, jede marcipan, ili s Rajhom ode do Asje da igraju domine.
Da, Jednosmjerna to je ulica.
Asja ću mu pokloniti kuhano bolničko jaje, ukradeno s doručka, na kojemu je ispisala njegovo ime.
Asja će biti deset godina u Gulagu. U Kazahstanu. Šutat će do staračke smrti.
Walter je u Portbou, na granici, u apokrifičnoj masovnoj.
U bolničkom tvrdo kuhanom jajetu.
Bjelanjci.
Soljeni pijeskom.
Snijeg je u Rusiji supstitut za pustinju, Waltere, mili, mogla je reći Asja Anna Ernestovna Lacis, upravnica kazališta iz Rige, "letonska boljševikinja", onomad u Moskvi, u zimu 1926. kada je došao da je osvoji.
Zima mu je.
Ali, Asja je već mjesecima u ludnici Rot, nakon sloma živaca. Benjamin ne zna ruski, iscrpljuje se šetnjama, zatvara se u sobu, jede marcipan, ili s Rajhom ode do Asje da igraju domine.
Da, Jednosmjerna to je ulica.
Asja ću mu pokloniti kuhano bolničko jaje, ukradeno s doručka, na kojemu je ispisala njegovo ime.
Asja će biti deset godina u Gulagu. U Kazahstanu. Šutat će do staračke smrti.
Walter je u Portbou, na granici, u apokrifičnoj masovnoj.
U bolničkom tvrdo kuhanom jajetu.
Bjelanjci.
Soljeni pijeskom.
* * *
On titluje sapunice.
Pozajmljuje glas u crtanim filmovima.
Dvaput je bio zeko, jednom je i pojeden.
A jednom je pretitlovao kadar u sapunici.
Učinilo mu se da lik koji šuti, puno toga u stvari misli.
* * *
Pucanje u lutku iznad grudobrana, na Vrapču, na strelištu, u JNA-i, 1987. godine, u ranu jesen.
Zatim lutka maše.
Prebrojiš opet municiju.
"Sije se za raspadljivost,
a ustaje za neraspadljivost", kaže sv. Pavle, u Poslanici Korinćanima, glava XV
* * *
Mišo Ž. živio je Radničkoj, u onim malim Celulozinim kućama za fabričke radnike.
Živio je potpuno sam.
Imao je naslikanu jednu, jedinu sliku, koja je visila na zidu, u posebnoj sobi, zapravo šupi, iza kuće. Ulje na platnu. Slika je već punoljetovala.
Svi su mu rekli da je slika izvanredna. Nikad nije naslikao drugu, koja bi bila bolja ili lošija.
Zimus su ga našli utopljenog u Puharskoj. Danas je cijela kuća potpuno uništena, opljačkana i prazna.
I šupa iza kuće ima razvaljena vrata. Sve odnešeno. Baš sve.
Na zidu - slika.
Jedna, jedina.
* * *
Narodni heroj Josip Mažar - Šoša, komandant partizanske jedinice koja je Prijedor oslobodila 1942.g. rodom je iz Dervente i potiče od čuvene banjalučke obitelji Mažar, koja je dala tri narodna heroja - Ivicu, Dragu i Josipa temeljima Jugoslavije.
I danas, svakog 16. maja na dan oslobođenja grada, delegacije polože cvijeće ili pod spomenik Mladenu Stojanoviću ili pod Krst Otadžbine, ali pod Šošinu bistu ni cvijet. Nikad.
"U ovom ratu" bistu mu raznijeli minom. Pa je poslije salijevali iznova "ko stravu".
Jer je Šoša Hrvat.
Koji je poginuo kod Travnika 1944. u borbama s ustašama.
Odmah za njim poginuo je i heroj Petar Mećava, Srbin, pa su zajedno bili privremeno sahranjeni u Jajcu.
U Travniku mu bistu raznijeli mudžahedini ručnim bacačem - "zoljom", isto "u ovom ratu." Jer je Šoša Hrvat.
Ničiji Šoša. Ničiji Josip. Ničija bronca.
U Sarajevu, Trg Šoše Mažara sada je Trg zlatnih ljiljana.
Jer je Šoša Hrvat.
Ničiji Petar, ničija Mećava. Svačiji ugažen snijeg.
* * *
Hemofiličnih žilica, gotovo da prelaze u tetovažu, imao je ruke drug mojeg brata, vojni policajac, ubijen u potiljak u Dobrovoljačkoj.
Ove godine brat položio cvijeće.
Raštiklao pupoljcima bose noge, i položio ih, gdje je mali Pržulj ubijen.
Bacile Sarajlije u Miljacku. Bijeli cvijet. Miljacku udario stid, pocrvenila. Vječnu vatru okopava svaki dim.
Kad ti se naježi tetovaža ruže,
miris dođe od dobro đubrenog vrta.
* * *
Simone Weil umrla je u 34. godini, kao "crvena djevica" (jer je bila španjolska borkinja i jer se zavjetovala na vječno djevičanstvo) i to od neurotične anoreksije, odnosno samoubojstva nejedicom, samoukidanjem glađu.
U Bilježnicama iz Amerike, pisanim godinu pred smrt, dakle 1942. Simone piše :
" Eskimi. U vrijeme kada je vječna noć obavijala zemlju, lisica je iskoristila mrak da iz ljudskih skrovišta krade meso. Ali gavran koji je u vječnoj noći nije mogao naći hranu poželio je svjetlost i Zemlja se osvijetlila."
Ali nije bilo ljudi, nije bilo mesa.
* * *
Strijeljanje sam gledao s prozora.
Jedan je strijeljao dvojicu. Braće, dvojicu. Konac proljeća 1992. jednog po jednog.
Meni je to i danas vrlo dug i spor film.
U jesen 1993. upoznao sam Ivana.
Onoga koji će postati moj Učitelj, koji će me dovoditi do prozora svijeta. Ispričao sam mu za strijeljanje.
U ulici mladoobješene partizanke Lepe Radić.
Ispričao sam lagano, frem po frem, kako mijenja šaržer, kako lubanja prska. Ivan je kazao kako nikada ne smijem zaboraviti da je onome koji je pucao bilo puno teže nego meni.
Burno sam pizdio.
Strpljivo mi je i postupno objasnio da sam ja zauvijek poslije tog događaja, onaj koji je pucao ne.
* * *
* * *
Gradski zid, na koji već devedesetsedam godina ljudi lijepe smrtovnice, obavijesti o pokojnima - crne, s petokrakama, zelene, pa crne s krstovima, crne s križevima, pa sa šestokrakom....srušili bagerom. Jutros, u centru.
Imena ožalošćenih - ha-hoj, podmećite tanjure, Tomile Šalamune, podmećite lončiće.
Apokrifanje svake kuće počinje rušenjem.
* * *
budi noževan, cinkan i mlad
rana je ono oko rane
bez onog oko rane
rana ne bi imala
koga boljeti
bila bi rana oboljena
a rana bez ranara
bol koja nikog ne boli
boli svakoga ranog
jutra
* * *
COMMENTS