$type=ticker$cols=2$count=30

Konobari fašizma, Dubravka Ugrešić

SHARE:

                                                                               
photo Patrick Loo




DUBRAVKA UGREŠIĆ

(Dubravka Ugrešić je dobitnica američkog Nobela za književnost, Neustadt 2016.)


KONOBARI FAŠIZMA



I am not a monster, I am a writer!
(Radovan Karadžić)


Sto četrdeset i jedan starac

 

Tokom vikenda, 19 i 20 srpnja 2008, mjestom Key Westna Floridi šetao je sto četrdeset i jedan – Ernest Hemingway. Hemingwayi iz cijele Amerike okupili su se u Key Westu zbog učešća u natjecanju za najveći stupanj fizičke sličnosti između slavnoga pisca i njegovih surogata. Ove godine pobijedio je surogat Tom Grizzard, u veoma jakoj konkurenciji, kažu. Na fotografiji koja je obišla svijet vidi se skupina veselih djedica, koji sliče na Djedove Mrazove odbjegle od svojih božićnih dužnosti, odnosno na Ernesta Hemingwaya. Starci, koji se svake godine okupljaju u Key Westu na Hemingwayev rođendan, takmičili su se u pecanju i pisanju kratkih priča.

Doktor Velbing & Mister Hide

 

Nakon završetka vikenda, minutu nakon ponoći, 21 srpnja 2008, u svim svjetskim medijima pojavila se fotografija starca s dugom sijedom bradom i sijedom kosom koketno skupljenom na vrhu u neku vrstu deminutiva samurajskoga perčina. Starac je izgledao je kao da je ispao iz fajla nekog holivudskog agenta, kao glumac prikladan za uloge Merlina i Gandalfa u filmskim bajkama. Starca je uhapsila srpska policija u trenutku kada je ulazio u ulazio u autobus broj 73. Starac je policiji predočio identifikacijsku iskaznicu na kojoj se pisalo Dragan Dabić, odnosno Dragan David Dabić (3D), da bi se nešto kasnije uspostavilo da je njegovo pravo ime – Radovan Karadžić.

Od trenutka Karadžićeva hapšenja mnogi farsični detalji naplavili su svetske medije; Karadžićevi neuspješni pokušaji da se ugura u nogomet i njegov posprdni nadimak Fantom; njegova megalomanski ambiciozna izjava: Jaser Arafat je najprije bio svjetski terorist, a dvadeset godina kasnije primio je Nobelovu nagradu (koja je mnoge podsjetila na Tuđmana i Tuđmanovu izjavu kako mu je netko kompetentan za pitanja Nobelove nagrade, jednom polaskao: Gospodine generale, da niste Hrvat, sigurno biste dobili Nobelovu nagradu); o Karadžićevu penjanju na zgradu Filozofskog fakulteta u vrijeme studentovanja i frenetičnom šezdesetosmaškom govoru s krova; o njegovu policijskom doušništvu; o njegovim financijskim utajama i pronevjerama; o njegovoj dječjoj zbirci Ima čuda, nema čuda (Sad me vidiš, sad me ne vidiš!); o omiljenoj krčmi “Luda kuća”; o navodnoj ljubavnici koja također ima dva imena; o njegovom website dućanu gdje se mogu kupiti mali velbing (od: well-being) ili “krstolika kompozicija najmanjeg velbinga za ličnu zaštitu i nošenje na grudima”, te veliki velbing ili “prostorna krstolika kompozicija koja harmonizuje čitav prostor”; o ukrasu na njegovu sajtu, židovskoj trokrakoj(!) menori koja zapravo kamuflira tri prsta; o tihovanju i jeftinim aforizmima koje kao da je prepisao od Paula Coelha (Čovjek je najsavršeniji instrument!). Razmjene komentara cirkulirale su internetom, privatnim mejlovima, našao se tu i film The Hunting Party u kojemu Richard Gere lovi po bosanskim šumama zloglasnoga Bogdanovicha, kojega u filmu glumi hrvatski glumac Ljubomir Kerekeš… A onda je prijatelj autorice ovih redaka iskopao na You Tube video clip iz Barbarelle i scenu u kojoj Dr. Durand Durand (3D!) stavlja u pogon svoju Excessive machine i izvodi svoju Sonata for Executioner of Various Women. Kakve veze ima  Barbarella s Karadžićem? Glumac Milo O’Shea, koji glumi Dr. Duranda Duranda, neobično podsjeća na Ljubomira Kerekeša, odnosno na Dr. Bogdanovicha, iz filma The Hunting Party. Pri svemu tome gomila trivijalnog smeća koja je cirkulirala medijima dobro je poslužila samom Karadžiću koji se iz ubojice, da bi unaprijed udobrovoljio moguću razjarenu gomilu, prerušio u klauna. Fascinirani farsom prerušavanja mnogi su zaboravili da isti taj Karadžić-Bogdanovich-Dabić sjedi na gomili anonimnih ljudskih leševa, kao i da postoji velika, tiha, bezimena gomila svjedoka, kojoj je sav taj medijski cirkus oko Karadžića pao kao sol na ranu.

Još jedan starac…

 

Istoga dana, 21 srpnja 2008, kada je uhapšen dvojnik Radovana Karadžića, 3D, u Hrvatskoj je u 87. godini života umro Dinko Šakić. Dinko Šakić bio je zapovjednik ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac, gdje je efikasno egzekutirao Židove, Srbe, Rome, i komunistički orijentirane Hrvate. Nakon rata sretno je pobjegao u Argentinu, a argentinske vlasti izručile su ga Hrvatskoj tek 1999, gdje je osuđen na dvadeset godina zatvora. Mnogi Hrvati osudu starca Dinka Šakića doživjeli su kao nepravdu, jer je ta ista Nezavisna Država Hrvatska (u kojoj je Dinko Šakić ubijao Židove, Rome, Srbe i nepodobne Hrvate) po mišljenju lokalnoga popa “temelj je današnje domovine Hrvatske”, što je pak teza koju je godinama utemeljivao prvi hrvatski predsjednik (nakon Ante Pavelića) i otac hrvatske nacije – Franjo Tuđman. “To je razlog da se svaki pošteni Hrvat ponosi imenom Dinka Šakića”, izjavio je za novine pop Vjekoslav Lasić, dodavši da je “ponosan što je na odru vidio Šakića u ustaškoj uniformi”. Na ispraćaju starca Dinka Šakića na zagrebačkom groblju Mirogoj okupilo se 24 srpnja 2008 godine nekih tristotinjak ljudi.

I još jedan starac…

 

Samo nekoliko dana nakon uhićenja balkanskog mesara, ili Osama Bin Ladena Evrope (prema Richardu Holbrooku), točnije 24. Srpnja 2008 (na sam dan pokopa Dinka Šakića!), četiri stotine kilometara zapadno od Beograda, uskrsnuo je iz groba jedan starac. Zvonko Bušić Tajko – hrvatski Mandela, ili najslavniji hrvatski emigrant (kako su glasile naslovnice hrvatskih novina) — sletio je na zagrebački aerodrom, euforično dočekan masom od nekih petstotinjak ljudi. Bušić se vratio u Hrvatsku nakon 32 godine provedene u američkim zatvorima. Bušić je zajedno sa svojom ženom, Amerikankom Julienne Eden Bušić i nekolicinom prijatelja oteo davnih sedamdesetih godina američki avion koji je letio prema New Yorku, jer je “želio upozoriti svijet na nepravedan položaj Hrvatske u bivšoj Jugoslaviji”. Ova gesta “političkog aktivizma” (kako su to definirale hrvatske novine) završila se neslavno, jer je od Bušićeve eksplozivne naprave poginuo američki policajac, dok je drugi ostao bez oka, pa su Bušić i njegova žena zatvoreni. Julienne je puštena iz zatvora u osvit nezavisne Hrvatske, zaposlila se u hrvatskoj ambasadi u Washingtonu, kasnije u Hrvatskoj, u osiguranju Franje Tuđmana, a kasnije joj je hrvatska vojska sagradila vilu na Jadranskom moru, da bi se Juliene u potpunosti mogla posvetiti pisanju autobiografskog romana Ljubavnici i luđaci (Lovers & Madman) i političkim aktivnostima lobiranja za povratak muža iz zatvora. Među okupljenima na zagrebačkom aerodromu bilo je hrvatskih političara, rodoljuba, pop pjevača i popova, djece, koja su sjedeći na ramenima svojih očeva pokazivala prema kamerama svoje crteže dobrodošlice, mladih koji su uzvikivali ustaške parole (Za dom spremni!) i pjevali ustaške pjesme. “Hrvatski Mendela” održao je rodoljubni govor i citirao je stih iz Gundulićeve poeme Osman, koji zna napamet svaki hrvatski osmoškolac:

Kolo sreće okreće se
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli, gori ostaje.

Zvonko Bušić je nedvosmisleno dodao da se on, zahvaljujući dragome Bogu i nezavisnoj Hrvatskoj (Konačno sam u slobodnoj domovini!), uspeo gore, dok su, prema logici kotača sudbine, njegovi neprijatelji pali dolje. Jedini koji je, dan kasnije, kratko prokomentirao proslavu Bušićeva povratka bio je hrvatski predsjednik Stipe Mesić (Njegov motiv mogao je biti domoljuban, ali metoda koju je primijenio je teroristička metoda).

Ne pada snijeg da pokrije brijeg…

 

Dokumentarni film Pawela Pawlikowskoga Serbian epics – najprecizniji, najjasniji i dosada najpotpuniji portret Karadžića – napravljen je davne 1992. U filmu Karadžić jasno podiže optužnicu protiv samoga sebe. U međuvremenu je Karadžićev kriminalni dosje postao notorno javan, a nove pojedinosti koje su preplavile medije nakon njegova hapšenja samo su potvrdile to što smo svi znali: da je Karadžić patološki tip, varalica, policijski doušnik, pokeraš, lažac, prevarant, “šibicar”, lopov, ravnodušni ubojica, egomanijak, kukavica, lukavac, tip koji hladnokrvno sjedi na gomili leševa ljudi koje je sam pobio i pritom mu u glavi zuji samo jedna misao – kako da sam preživi. Postoji ogromna ljudska mašinerija koja je Karadžića održala na životu, ista ona mašinerija koja je godinama držala Miloševića na životu: sluge, istomišljenici, obožavatelji, pomagači, sitni i krupni kriminalci, policija, državni aparat, političari, ubojice, ratnici, pacijenti, žene, prijatelji, popovi, crkva, vjernici, krimosi, dileri, bolesnici i obični ljudi koji u životu nikome nisu nanijeli zlo. U ovome času mnogi Srbi pale svijeće i mole za svog haškog optuženika, mladi bijesni ljudi sa četničkim šajkačama na glavi predvođeni djecom — dječakom sa četničkom šajkačom na glavi, i djevojčicom — marširaju Beogradom i izvikuju parole podrške Karadžiću, prijete srpskoj vladi, haškom tribunalu, svijetu. Mnogi Srbi — koji inače ne znaju što da rade kada se dogodi iznenadni “udar” u njihovu domaćinstvu, kada se, na primjer, pokvari slavina u kupaonici, ili kada im žena završi u bolnici – najednom pokazuju vrsne organizacijske sposobnosti i političku agilnost: uhapšen je Karadžić — izvršen je težak “udar” na njihovo “srpstvo”. Na vijest o hapšenju Karadžića 2001 godine, na primjer, promptno su organizirani “odbrambeni” skupovi u rodnom selu Radovana Karadžića, i još nekim mjestima u Crnoj Gori. Okupile su se pristaše iz Crne Gore i Srbije, zaorile su se četničke pjesme, popovi su kadili zrak kandilima, Karadžić je proglašen “hajdukom”, “bratom”, “pjesnikom”, “ratnikom” i “junakom”,  “svecem” i “simbolom srpstva”. Ljudi su padali u pjesničke zanose (Ne dajmo Karadžića! Probudi se srpska vatro! Radovan je iskra u kamenu. Ko je izdao iskru neka je proklet. I neka mu je sve prokleto po hiljadu puta!). Prisutnima su dijeljene maske s Karadžićevim likom. Maske su iz crnogorskih zabiti poručivale svijetu Svi smo mi Radovan Karadžić, drugim riječima ljudi iza masaka drsko su priznali svoje saučesništva u genocidu, onom stvarnom ili onom mentalnom.

Je li Karadžić zaista ekskluzivno srpski monstrum? Ne zaboravimo na detalj, Karadžić je granice među tako “nepomirljivo različitim” narodima kao što su Hrvati, Srbi, Bosanci, Crnogorci prelazio lako, ljetovao je u Hrvatskoj (i pritom, tvrde svjedoci, napravio samo jednu jezičnu grešku), a granicu Austrije prešao je s hrvatskim pasošem koji je glasio, priča se, na bezobrazno simbolično prezime – Petar Glumac! Na kraju se, ako zbog ničeg drugog, a ono zbog Karadžićeve dugovječnosti i sposobnosti da iskrsava kao feniks, postavlja pitanje koliko smo, zaista, svi mi – Radovan Karadžić!?

Djeca, mutanti

 

Izostanak pravedničke euforije oko hapšenja Karadžića pokazuje da je problem dublji i teži, i da se ipak ne iscrpljuje sa “karadžićima”: s varalicama, profetima i profiterima, s doktorima ljudskih duša, s nosačima križeva i kandila, sa zlopamtilima koji izvlače iz prašnih škrinja svoje osobne uvrede i pretvaraju ih u deologiju, s nekrofilima, kopačima kostiju, nasilnicima, silovateljima, pijancima, s generalima,  ratnicima, pjevačima, guslarima, rakijašima, “vitezovima”, “križarima”, istrebljivačima, ubojicama, shizofreničarima, s induktorima kolektivnih histerija, s balkanskim “vampirima” kojima, uostalom, pokorno pružamo vratne žile već dvadesetak godina. Problem je u tome da svi ti konobari fašizma – kakav je i Karadžić – ne nadmašuju sebe u veličini zla koje proizvode, nego u nevidljivoj tvari, u sjemenu koje ostavljaju za sobom, u svojoj budućoj djeci.

A ta djeca, mutanti, nikli su zdravi i lijepi u ovih dvadesetak godina. To su djeca sa šajkačama na glavi, koja su demonstrirala u Beogradu protiv Karadžićeva hapšenja. To je Marija Šerifović koja je euforično pronijela svoja tri prsta cijelom Evropom, iako nije znala točno objasniti čemu služe (In the name of mother, father and you know… – objasnila je iznervirano holandskoj novinarki), i koja je pobijedivši na Eurosongu, po vlastitim riječima, pobedila za Srbiju. To su oduševljeni pristalice srpskog radikala Tomislava Nikolića, autora izjave Bog je stvorio svijet za šest dana, a ja sam ga uzdrmao za dva; to su prebijači Roma i homoseksualaca po beogradskim ulicama; to je ona razgaljena gomila na koncertima Cece Ražnatović-Arkan. Ti mladi  mutanti djeca su iz Bosne, koja divljaju za vrijeme nogometnih prvenstava i omataju se u hrvatske, srpske i turske zastave kao u nevidljivu placentu. To su djeca iz srednje škole u Makarskoj koja su se za školski godišnjak nedavno fotografirala s kukastim križem u pozadini, iz “zafrkancije” (To nije kukasti križ nego indijski simbol ljubavi i mira, objasnio je pitomo jedan učenik) i šetala u majicama na kojima se kočio slogan Uber alles (Mi smo htjeli reći maturirali smo, gotovo je, iznad smo svih, objasnio je još pitomije drugi). To su djeca koja se na koncertima Marka Perkovića Thompsona pojavljuju odjevena u ustaške uniforme. To su djeca koja urlaju ustaške i četničke pjesme; to su mladi članovi opskurnih pro-fašističkih stranaka po Srbiji; to su djeca s tetovažama, na čijim se tijelima koči Pavelićev lik; to su kupci u dućanima u kojima se fašistički suveniri slobodno prodaju; to su “hrabri” prebijači turista, stranaca, Crnaca, homoseksualaca i Roma. To su djeca koja oko vrata nose križeve, djeca koja uredno posjećuju katoličke i pravoslavne crkve i muslimanske džamije. To su mladi chatteri koji, pretpostavljam, znaju za svoju braću među mađarskim mladim fašistima (Magyar garda), što su se digli da štite “mađarske vrijednosti i kulturu”; među  bugarskim mladim fašistima Bogdana Rassate, koji iz “jakih” ideoloških razloga prebijaju Turke i Rome; među brutalnom ruskom djecom, koja prebijaju na smrt sve one čija je koža tamnija od Putinove; među eko-fašistima njemačke radikalne desnice… Ta djeca su mladi Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bosanci koji po otvorenim i zatvorenim web forumima siju i kale svoju mržnju i najavljuju da rat još nije gotov…  Pritom nisu sami, ni usamljeni (tu su “roditelji”, “porodica”, srpstvo, hrvatstvo, turska zastava), niti su originalni: fašizam, uostalom, i živi od konobara i konobarenja. Lokalne novine, lokalne vlasti i lokalni političari ne obraćaju pažnju na “djecu”, na “slučajeve”, na “huligane”, na “izgrednike”, na “neugodne, ali razumljive incidente” inače uspješne tranzicijske svakidašnjice.

Radovan Karadžić u svojim Hugo Boss-odijelima može mirno ušetati u hašku sudnicu. Njegov posao je obavljen.

Povorka kolektivnog srama

 

Posao koji haški suci obavljaju velika je stvar, njihov je posao sudska pravda, ali ima nešto s čime se zasigurno neće složiti: samo suđenje ratnim zločincima neće donijeti stvarnu katarzu niti stvarne društvene promjene. Jer bez priznanja kolektivne odgovornosti i krivice nema uspješne denacifikacije. Svim bivšim Jugoslavenima, bez obzira na stvarni opseg njihove krivice u nedavnom ratu, uvijek je i za sve kriv — onaj drugi: Hrvatima Srbi, Srbima Hrvati, Muslimani, kosovski Albanci… I jednima i drugima su za sve krivi – komunisti, Tito i partizani. A zatim “Amerikanci”, “Rusi”, “Židovi”, “Evropa”, “svijet”, loše zvijezde, sudbina. Svi, bez razlike, uporno shvaćaju događaje – koje su sami inicirali i u kojima su sami sudjelovali – kao prirodne katastrofe u kojima su, pritom, oni sami isključive žrtve. U tom smislu Karadžićeva shizofrena rastrganost između guslara, psihijatra, nesuđenog nogometaša, ekologa, policijskog doušnika, četnika, ubojice, političara, nesuđenog nobelovca, lopova, pjesnika, tutti-frutti gurua, pravoslavnog mistika, između Radovana Karadžića, Dragana Davida Babića i Petra Glumca — tipična je. Ta podijeljenost je lokalna endemska bolest, rezultat opće društvene laži, dubok poremećaj, ludilo koje okolina i dalje uporno podržava tretirajući ga kao zdravlje.

Postoji nada da će s hapšenjem Karadžića, suprotno porukama mladih mutanata, rat ipak konačno završiti. Postoji djetinjasta nada da ćemo jednoga dana naletjeti u novinama na sljedeću vjesticu…  

Dana 21 srpnja  2018 godine – na dan hapšenja zločinca Radovana Karadžića, osuđenog na pravednu smrtnu kaznu zbog genocida u Bosni – crnogorskim mestom Meljine, poznatom po tradicionalnom festivalu guslarenja, prolazila je “povorka kolektivnog srama” koja se sastojala od stotinu četrdeset i jednoga starca. Starci su imali lažne sijede brade i lažne sijede kose skupljene na tjemenu u perčin i dobrovoljno su se izlagali pljuvanju publike, koja se i ove godine okupila u velikom broju da bi sudjelovala u ritualu pokajanja. Ovim ritualom“starci” (svake godine radi se o novim dobrovoljcima, i svatko ima pravo sudjelovati u ritualu samo jednom, da bi mnogi zainteresirani volonteri mogli doći na red) izražavaju svijest o počinjenim zločinima, o tome da su zločini vršeni u njihovo ime, s njihovim punim znanjem ili čak s njihovim sudjelovanjem, i duboko se ispričavaju svim žrtvama.




via Peščanik.net,  28.07.2008.

COMMENTS

Naziv

"Oslobođenje",1,2016. fotografije/kolovoz,1,4:5-11,1,Adam Zagajewski,1,Agencije,1,Agniezska Žuchowska - Arendt,1,Ai Weiwei,1,Al Jazeera,1,Alan Pejković,1,Albert Camus,1,Aleksa Golijanin,1,Aleksandar Genis,1,Aleksandar Roknić,1,Aleksandar Tišma,1,Alem Ćurin,1,Alen Brabec,1,Aleš Debeljak,2,Alexander Kluge,1,Almin Kaplan,4,Amer Bahtijar,1,Amer Tikveša,1,Amila Kahrović Posavljak,1,Amir Or,1,Amos Oz,1,Ana Ahmatova,2,Ana Radonja,1,Andres Neuman,1,Andrijana Kos Lajtman,7,Anton Pavlovič Čehov,1,Antun Branko Šimić,1,Anya Migdal,1,Bela Hamvaš,2,Bela Tarr,1,Bertolt Brecht,4,Biblijski citat,1,Biljana Srbljanović,4,Bilješka,5,Biserka Rajčić,3,Blago Vukadin,1,Boba Đuderija,1,Bogdan Bogdanović,2,Bojan Munjin,1,Bojan Savić Ostojić,1,Bookstan II 2017,1,Borges,4,Boris Buden,4,Boris Dežulović,2,Boris Dubin,1,Boris Perić,1,Borislav Pekić,1,Borislav Veselinović,1,Borka Pavićević,1,Boro Drašković,1,Božo Koprivica,3,Branimir Živojinović,1,Branimira Lazanin,1,Branislav Jakovljević,2,Branislav Petrović,1,Branko Ćopić,1,Branko Kukić,1,Branko Rakočević,1,Bruno Schulz,1,BUKA,1,Burkhard Bilger,1,Caravaggio,1,Charles Simic,6,Chris Hedges,1,citati,1,Claude Lévi-Strauss,1,Cornelia Vismann,1,crtež,1,Damjan Rajačić,1,Dan Pagis,1,Danica i Haim Moreno,1,Daniil Ivanovič Juvačov Harms,1,Danijel Dragojević,1,Danilo Kiš,10,Dara Sekulić,1,Dario Džamonja,1,Darko Alfirević,1,Darko Cvijetić,254,Darko Cvijetić. Agnieszka Zuchovska Arent,1,Darko Desnica,4,Darko Pejanović,1,Daša Drndić,1,David Albahari,5,Davor Beganović,1,Davor Ivankovac,1,Davor Konjikušić,1,Dejan Kožul,1,Dejan Mihailović,1,Deklaracija o zajedničkom jeziku,1,Dietrich Bonhoeffer,1,Dijala Hasanbegović,1,Dnevnik,8,Dobrivoje Ilić,1,Dobroslav Silobrčić,1,Dominique-Antoine Grisoni,1,Dragan Bajić,1,Dragan Bursać,1,Dragan Markovina,1,Dragan Radovančević,3,Drago Pilsel,1,drama,2,Dubravka Stojanović,1,Dubravka Ugrešić,4,Duško Radović,1,Dževad Karahasan,2,Đorđe Bilbija,2,Đorđe Krajišnik,4,Đorđe Tomić,1,Edmond Jabes,1,Eduard Šire,1,Edvard Kocbek,1,Elis Bektaš,4,Elvedin Nezirović,1,Elvir Padalović,1,Emil Cioran,8,Emmanuel Levinas,1,Epitaf,1,Ernst Jünger,2,esej,148,Fahredin Shehu,1,festival,2,Filip David,2,fotografije,1,fra Drago Bojić,1,Francis Roberts,1,Frank Wedekind,1,Franz Kafka,4,Friedrich Nietzche,1,Furio Colombo,1,Genadij Nikolajevič Ajgi,1,Georg Trakl,1,George Orwel,1,Georgi Gospodinov,1,Géza Röhrig,1,Gianni Vattimo,1,Gilles Deleuze,1,Giorgio Agamben,7,Giorgio Manganelli,1,Goran Milaković,2,Goran Stefanovski,1,gostovanje pozorišta,4,govor,2,Gustaw Herling-Grudzinski,1,Hajdu Tamas,1,Hanna Leitgeb,1,Hannah Arendt,2,Hans Magnus Enzensberger,1,Hassan Blasim,1,Heiner Goebbels,1,Helen Levitt,1,Herbert Marcuse,1,Igor Buljan,1,Igor Mandić,1,Igor Motl,3,Igor Štiks,1,Igre u Jajcu 2017.,1,Ihab Hassan,1,Ilma Rakusa,2,IN MEMORIAM,7,Intervju,54,Ivan Čolović,2,Ivan Lovrenović,4,Ivan Milenković,1,Ivana Vuletić,1,Ivica Pavlović,1,Ivo Kara-Pešić,1,Jack Kerouac,1,Jacques Derrida,2,Jagoda Nikačević,1,Jakob Augstein,1,Jaroslav Pecnik,1,Jasmin Agić,1,Jasna Tkalec,1,Jelena Kovačić,1,Jelena Topić,1,Jona,1,Jorge Luis Borges,2,Josif Brodski,1,Josip Osti,1,Josip Vaništa. Patricia Kiš,1,Jovan Ćirilov,1,Jovica Aćin,3,Jugoslava Ilanković,1,Julija Kristeva,1,Julio Cortazar,1,Katja Kuštrin,2,Kim Cuculić,1,Knjige,1,književna večer,1,Kokan Mladenović,1,Komentar,1,kratka priča,3,kratke priče,6,kratki intervju,1,kritika,4,Krzysztof Warlikowski,1,Ksenija Banović Ksenija Marković,1,Ladislav Tomičić,1,Laibach,1,Lajoš Kesegi,1,Larisa Softić Gasal,1,Laurence Winram,1,Leonid Šejka,2,Ludwig Wittgenstein,1,Ljubiša Rajić,1,Ljubiša Vujošević,1,Maja Abadžija,1,Maja Isović,2,MALI EKSHUMATORSKI ESEJI,1,mali esej,16,Marcel Duchamp,1,Marija Mitrović,1,marijan cipra,1,Marin Gligo,1,Marina Dumovo,1,Mario Franz,1,Mario Kopić,46,Marjan Grakalić,1,Marko Misirača,1,Marko Stojkić,1,Marko Tomaš,1,Marko Veličković,1,Marko Vešović,2,Martin Heidegger,3,Massimo Cacciarri,1,Max Frisch,1,međunarodna poruka,1,Mensur Ćatić,2,Mia Njavro,1,Mihail Šiškin,1,Mijat Lakićević,1,Mikloš Radnoti,1,Milan Kundera,1,Milan Milišić,1,Milan Vukomanović,1,Milan Zagorac,1,Mile Stojić,2,Milica Rašić,1,Milo Rau,1,Miloš Bajović Ilić,1,Miloš Crnjanski,2,Miloš Vasić,1,Milovan Đilas,1,Miljenko Jergović,6,Mini esej,32,Miodrag Živanović,1,Mirjana Božin,1,Mirjana Stančić,1,Mirko Đorđević,2,Mirko Kovač,3,Miroslav Krleža,3,Miroslav Marković,1,Mirza Puljić,1,Mišo Mirković,6,Mišo Mirković foto,10,Mladen Bićanić,1,Mladen Blažević,2,Mladen Stilinović,1,Momčilo Đorgović,1,Naser Šećerović,1,Natalija Miletić,1,Nataša Gvozdenović,1,Neda Radulović- Viswanatha,1,nekrolog,1,Nemanja Čađo,1,Nenad Milošević,1,Nenad Obradović,5,Nenad Tanović,1,Nenad Vasiljević,1,Nenad Veličković,2,Nenad Živković,1,Nepoznati spavač,1,Nermina Omerbegović,1,Nikola Kuridža,1,Nikola Kuzanski,1,Nikola Vukolić,1,Nikola Živanović,1,Nikolaj Berđajev,1,Nikolina Židek,1,NOVA KNJIGA,1,novela,1,Novica Milić,2,Novica Tadić,1,obavijest,1,odlomak romana,9,odlomci,6,Oliver Frljić,8,Osip Mandeljštam,2,Otto Pöggeler,1,Otto Weininger,1,Paolo Magelli,2,Paul Celan,3,Paul Klee,1,Paul Valery,1,Petar Gudelj,2,Petar Matović,1,Petar Vujičić,1,Peter Esterhazi,1,Peter Semolič,3,Peter Semolič. prijevod,4,Peter Sloterdijk,3,Pier Paolo Pasolini,2,pisma,5,pismo,1,pjesma,1,Plakat,1,Poezija,265,poezija prevod,1,potpisnici,1,Pozorišna kritika,1,Pozorišne Igre u Jajcu,1,Pozorište Prijedor,4,predavanje,1,Predrag Finci,2,Predrag Matvejević,2,Predrag Nikolić,1,Predstava,2,Prepiska,1,priča,37,Prijevod,12,prijevod govora,1,prikaz knjige,2,prikaz predstave,3,Primo Levi,1,Protest,1,Proza,2,Radimir Sovilj,1,Radiša Cvetković,1,Radmila Smiljanić,1,Radomir Konstantinović,2,Rastislav Dinić,1,Raša Todosijević,3,razgovor,4,Refik Hodžić,1,Renate Lachmann,1,Robert Bagarić,1,Roger Angell,1,Roland Barthes,2,Roland Jaccard,1,Roland Quelven,1,Saida Mustajbegović,2,Sándor Márai,1,Saša Jelenković. poezija,1,Saša Paunović,1,Sava Babić,3,Seida Beganović,3,Semezdin Mehmedinović,4,Senadin Musabegović,1,senka marić,1,Sesil Vajsbrot,1,Shosana Felman,1,Sibela Hasković,1,Siegfried Lenz,1,Sigmund Freud,1,Sinan Gudžević,1,Siniša Tucić,1,sjećanje,2,Slavenka Drakulić,1,Slavica Miletić,3,Slavoj Žižek,1,Slobodan Glumac,1,Slobodan Šnajder,1,Slobodan Tišma,1,SLOVO GORČINA,1,Sonja Ćirić,3,Sonja Savić,1,Srđa Popović,1,Srđan Tešin,1,Sreten Ugričić,3,Srpko Leštarić,1,stećak,2,Stevo Basara,1,Stojan Subotin,1,Susan Sontag,1,Sven Milekić,1,Svetislav Basara,2,Svetlana Aleksijevič,1,Šagal,1,Tadeusz Różewicz,1,Tamara Kaliterna,1,Tamara Nablocka,1,Tamara Nikčević,2,Tatyana Tolstaya,1,Tea Benčić Rimay,1,Teatar,1,Teatron,1,The New York Times. Žarka Radoja,1,Thomas Bernhard,10,Thomas Ostermeier,1,Tomaž Šalamun,2,Tomislav Čadež,1,Tomislav Dretar,2,Tonko Maroević,1,Tony Judt,1,Umberto Eco,2,Urbán András,1,Vanda Mikšić,1,Vanesa Mok/Anđelko Šubić,1,Varlam Šalamov,3,Vera Pejovič,3,Veronika Bauer,1,Video,10,Viktor Ivančić,3,Viktor Jerofejev,1,Viktoria Radicz,2,Vincent Van Gogh,1,Višnja Machido,1,Vladan Kosorić,2,Vladimir Arsenić,1,Vladimir Arsenijević,1,Vladimir Gligorov Ljubica Strnčević,1,Vladimir Milić,2,Vladimir Pištalo,3,Vladimir Vanja Vlačina,1,Vladislav Kušan,1,vojislav despotov,1,Vojislav Pejović,1,Vojo Šindolić,1,Vujica Rešin Tucić,1,Vuk Perišić,3,Walter Benjamin,1,Wisława Szymborska,1,Wolfgang Borchert,1,Wroclaw,1,Zadie Smith,1,zapis,1,zavičaj,1,Zbigniew Herbert,3,zen,1,ZKM,1,Zlatko Jelisavac,2,Zoran Vuković,2,Zygmund Bauman,1,Žarko Milenić,1,Žarko Paić,1,Željko Grahovac,2,Živojin Pavlović,1,
ltr
item
HYPOMNEMATA: Konobari fašizma, Dubravka Ugrešić
Konobari fašizma, Dubravka Ugrešić
https://4.bp.blogspot.com/-_nNQtMgBYJ4/V2VTe45HM7I/AAAAAAAABlo/-YbJU62YKnUb-UQCVsgli7ow25W8Ek7OQCLcB/s320/patrick%2Bloo.jpg
https://4.bp.blogspot.com/-_nNQtMgBYJ4/V2VTe45HM7I/AAAAAAAABlo/-YbJU62YKnUb-UQCVsgli7ow25W8Ek7OQCLcB/s72-c/patrick%2Bloo.jpg
HYPOMNEMATA
https://darkocvijetic.blogspot.com/2016/06/konobari-fasizma-dubravka-ugresic.html
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/2016/06/konobari-fasizma-dubravka-ugresic.html
true
2899971294992767471
UTF-8
Svi članci su učitani Nije pronađen nijedan članak VIDI SVE Pročitaj više Odgovori Prekini odgovor Obriši By Početna STRANICE ČLANCI Vidi sve Preporučeni članci OZNAKA ARHIVA PRETRAGA SVI ČLANCI Nije pronađen nijedan članak koji odgovara upitu Vrati se natrag Nedjelja Ponedjeljak Utorak Srijeda Četvrtak Petak Subota Ned Pon Uto Sre Čet Pet Sub Siječanj Veljača Ožujak Travanj Svibanj Lipanj Srpanj Kolovoz Rujan Listopad Studeni Prosinac Sij Velj Ožu Tra Svi Lip Srp Kol Ruj Lis Stu Pro just now 1 minutu prije $$1$$ minuta prije 1 čas prije $$1$$ sati prije Juče $$1$$ dana prije $$1$$ tjedana prije više od 5 tjedana prije Sljedbenici Slijedi THIS CONTENT IS PREMIUM Please share to unlock Copy All Code Select All Code All codes were copied to your clipboard Can not copy the codes / texts, please press [CTRL]+[C] (or CMD+C with Mac) to copy