MILE STOJIĆ
KRV I ČOKOLADA
Hrvatska predsjednica Kolinda
Grabar-Kitarović, djeci jednog dubrovačkog vrtića koji je posjetila u
utorak, dijelila je čokolade i svoje fotografije. Ne bi u toj vijesti
bilo ničeg neobičnog da predsjednica nije podijelila čokoladice koje
proizvodi poznata srpska tvornica slatkiša Pionir. Pobunili su se,
dakako, uvrijeđeni roditelji, domoljubni novinari zašiljili su olovke,
zatresle se društvene mreže – Kako to da nevina hrvatska djeca dobijaju
opasni srpski proizvod, i to u vidu čokolade? To je provokacija i
sabotaža! Vrag, dakako, nikad ne spava, ali je zatekao predsjednicu na
spavanju
Da je nacionalizam paranoja,
upozoravao nas je u više navrata Danilo Kiš. Individualna i kolektivna
paranoja. Ali da nacionalizam ponekad može biti i čista budalaština
uvjerava nas svakodnevna nacionalistička bujica u kojoj plivamo, a u
kojoj ne manjka primjera nad kojima se čovjek jedino može gorko
nasmijati. Ili gorko zaplakati, nad samim sobom. Evo jednog od njih.Uvrijeđeni roditelji i domoljubni novinari
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, djeci jednog dubrovačkog vrtića koji je posjetila u utorak, dijelila je čokolade i svoje fotografije. Ne bi u toj vijesti bilo ničeg neobičnog da predsjednica nije podijelila čokoladice koje proizvodi poznata srpska tvornica slatkiša Pionir.
Pobunili su se, dakako, uvrijeđeni roditelji, domoljubni novinari zašiljili su olovke, zatresle se društvene mreže – Kako to da nevina hrvatska djeca dobijaju opasni srpski proizvod, i to u vidu čokolade? To je provokacija i sabotaža! Vrag, dakako, nikad ne spava, ali je zatekao predsjednicu na spavanju: “Ja kao predsjednica nemam vremena pregledavati što se nalazi u toj košari, izjavila je. Bila sam iznimno razočarana činjenicom da su se u toj košari našli neki proizvodi koji nisu bili hrvatski.” Košarica s kolačima ovaj put nije bila etnički čista, u njoj se nalazila i srpska čokolada, ali se predsjednica ispričala i obećala da se to više neće ponoviti.
Predsjednica se nije izjasnila o kvaliteti te čokolade, sporno je bilo jedino to što su je “mijesili” Srbi. Da podsjetimo: Tvornica čokolade Pionir iz Subotice ima stogodišnju tradiciju i njezini proizvodi već cijeli jedan vijek uveseljavaju slatkoljupce, pogotovo mališane ne samo u zemljama regije, nego i na području čitave Evrope. Tvornicu je 1917. godine utemeljila njemačka obitelj Ruff , a nakon nacionalizacije 1946. godine posluje pod socijalističkim nazivom Pionir.
Slika svijeta u kome živimo
Mili bože, koliko je samo radosti proizveo taj Pionir i njegove slastice, s koliko smo djetinjeg veselja konzumirali te čokolade marke Galeb u svijetloplavoj omotnici, zatim bomboni Negro, Negro je odžačar grla s crtežom crnog dimnjačara na bijeloj plastičnoj vrećici. Potom zelene tvrde mentol bombone, koje smo mi zvali “paljevice”. I današnja djeca, koja su zasuta uvoznim brendovima i uvoznim smećem , zacijelo bi bila obradovana tim Pionirovim asortimanom, ali došla su druga vremena i drugi običaji, pa hrvatska djeca, eto, ne bi smjela kušati srpske čokolade. Barem ne iz ruku hrvatske predsjednice.
To je slika svijeta u kome živimo. U državi cvatu korupcija i glad, tisuće djece nemaju kruha a kamoli čokolade, u zemlji gdje su lideri nacije optuženi za divovski kriminal, svuda oko nas događa se propast i pomor, s Istoka tutnji nova seoba naroda, brišu se gradovi stari pet tisuća godina, Rusija se medvjeđom šapom snažno involvira na Balkan, mladi stručnjaci u stampedima napuštaju zemlju, politolozi govore o mogućnosti novog svjetskog rata, a predsjednica jedne male južnoeuropske zemlje, još i članice Europske unije, brine brigu o etnički čistom konditoraju i obećava da više nikad hrvatskoj dječici u vrtićima neće poklanjati mrske pravoslavne čokolade. Daje časnu pionirsku riječ, rekli bi cinici.
Nacionalisti ne priznaju nikakve argumente i baš zbog toga i jesu nacionalisti, kaže Viktor Ivančić. Oni žive za kič i od kiča, oni su globalisti i multikulturalisti, ali etničko čišćenje vrše i u slastičarnicama.
***
Posljednjeg dana prošle godine, u sedamdesetoj, umro je Miroslav Turnšek. Povremeno sam ga sretao u studentskim danima, jer je bio sekretar Saveza socijalističke omladine, a ja sam u to vrijeme, druga polovica sedamdesetih, bio urednik časopisa Lica, čiji je taj organ bio izdavač. Nakon omladinske etape putovi su nam se razišli – ja sam otišao u Oslobođenje, a on se vratio u Prijedor, gdje je jedno vrijeme bio predsjednik općine, a nakon toga postavljen je za direktora tvornice keksa i vafla Mira Cikota. Nisam dalje pratio njegov Lebenslauf, ali sam povremeno slušao da je od male provincijske slastičarnice napravio jugoslavenski čokoladni brand. Keksi i vafli Mire Cikote postali su omiljena slastica na tadašnjim jugoslavenskim trpezama, a Turnšek je tu prvoklasnu slatku robu lansirao i na evropsko tržište.
Godine 1991. Turnšek, rođeni Prijedorčanin, Hrvat, bješe deportiran u zloglasne logore Omarska i Manjača, da bi se za dlaku spasio od smrti. U Prijedoru je, piše jedan drugi istaknuti Prijedorčanin, također logoraš, Muharem Nezirović, tih dana i godina izvršen genocid nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom, ali o tomu se danas malo piše. On kaže: “Dvoumim se između dvije istine, a znam da ne mogu biti dvije: jesam li nagrađen ili kažnjen što sam preživio, jer ovaj moj život što ga sada živim, nije nagrada nego kazna i meni i njima, koji su me mučili.”
U srpnju 2006. vraća se Miro Turnšek u Prijedor da bi tvornicu keksa i vafla uzdigao iz ruševina i ponovno joj vratio slavu i ugled. Ali, on sad dolazi u tvornicu s drugim imenom: vlasti Republike Srpske 1992. obrisale su ime Mire Cikote, i nadjenule tvornici novo ime – Mira. Nova vremena, novi običaji.
Mira Cikota, naime, bješe partizanka, koju su ustaše strijeljali 1942. godine na glavnome prijedorskom trgu. Egzekuciji je prisustvovala i njena maloljetna kćerka Ljiljana, koju sam poznavao, i koja je bila autorica čitanki iz jezika i književnosti. Taj trg nosio je obilježje Mire Cikote, sve do 1995. godine, kada je na trgu postavljena skulptura šest metara visokog križa, rogobatno socrealističko sočinienije, koje je izradio veliki srpski skulptor Miodrag Živković, autor veličanstvenog spomenika partizanima na Sutjesci.
Taj “časni krst” govori samo o srpskim žrtvama u mjestu gdje su Karadžićeve postrojbe izvršile zvjerski pokolj gotovo svih muslimana i katolika. O žrtvi Mire Cikote i brisanju njenog imena, impresivno piše pjesnik Darko Cvijetić, koji u jednoj pjesmi navodi: “I gimnaziji Mira Cikota u Bosanskoj Dubici su promijenili ime/Nakon novog rata/I osnovnoj školi Mira Cikota, ime su promijenili, u Prijedoru/Nakon novog rata/Tvornici keksa i vafla ostalo u imenu samo ’Mira’. Na mjestu gdje su objesili Miru Cikotu, gdje je poslije visio njezin sudija, gdje su hrast bogat oborili – sada stoji divovski šestmetarski krst, u metalu i bronci, spomenik palim srpskim borcima/Nakon novoga rata (... ) Jednoga proljeća pred novi rat/Mirisala je čokoladna smola iz Tvornice keksa i vafla Mira Cikota, pored željezničke stanice...”
***
Generacije odrasle u samoupravnom socijalizmu s radošću se sjećaju i čokolada i slastica tvornice Nada Štark iz Zemuna. Posebno su bile omiljene njihove bombonjere “Najlepše želje”, koje su nudile griotte ispunjene višnjinim likerom. Tvornicu je 1922. godine osnovao Francuz po imenu Daniel S. Pechmajoue, i dao joj francusko ime “Louit”. Sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća on je napravio prvu čokoladu “Roda”, da bi kasnije tvornica lansirala popularnu čokoladu “Milky”. Poslije Drugog svjetskog rata tvornica je nacionalizirana i dobila je novo ime – Nada Štark.
Nada Kulundžić (udata Štark), bila je istaknuta pripadnica komunističkog poktreta. Rođena je u Osijeku početkom stoljeća, a ubijena u logoru Stara Gradiška 1945. godine; proglašena je Narodnim herojem u bivšoj Jugoslaviji. Godine 1961. tvornica Nada Štark integrirana je s beogradskom pekarom Soko i tako je nastalo poduzeće Soko-Štark, koje i danas u Beogradu zovu “tvornicom slatkih snova”.
***
Dok sam živio u Beču, rado bih svoju djecu i drage goste vodio u slastičarnicu Demel, u ulici Kohlmarkt, na kojoj je bio istaknut natpis “KuK Hoflieferant”. Bio je to, dakle, carski i kraljevski konditoraj, koji je svojim slatkišima snabdijevao dvorac Hofburg, koji se nalazi preko puta. Danas ta carska etikecija ne predstavlja ništa, osim primamljivog turističkog slogana, koji mami znatiželjne strance da i oni, po paprenim cijenama, probaju čokolade i vafle koji su milovali carska i kraljevska nepca.
Slastičarnica je otvorena sredinom devetnaestog stoljeća, a i danas živi od stare slave. Međutim, ta radnja nije bila jedina u Carevini iz koje su narudžbe stizale iz Hofburga. Carski kušači i liferanti otkrili su još jedan zlatni šećerni rudnik – tvornicu Union u Zagrebu. Ta tvornica započela je s radom 1911, kad je Kakanija već bila pri kraju, a nakon njenog sloma Union nekako tavori, ali noseći i dalje staru slavu prvog industrijskog proizvođača čokolade u jugoistočnoj Europi.
Godine 1950. dolazi do ujedinjenja Uniona s nekim manjim zagrebačkim radnjama slastičarstva, a socijalistički pogon dobija ime Josip Kraš. Tvornica se i u socijalizmu afirmira po svojim izvrsnim čokoladama i bombonijerama, među kojima se ističe slavna “Bajadera”, patentirana još za onog vakta u Europi i svijetu. Nakon sloma komunizma tvornica posluje kao dioničko društvo, a njena godišnja proizvodnja premašuje količinu od 33.000 tona konditorskih proizvoda, od kojih se gotovo polovina uspješno izvozi na sva svjetska tržišta.
Josip Kraš (1900-1941) bio je hrvatski partizan, narodni heroj Socijalističke Jugoslavije. Nakon 1. svjetskog rata uključio se u radnički pokret i postao sindikalni aktivist. Godine 1920. postao je član uprave Sindikata prehrambenih radnika u Zagrebu. Uređivao je listove “Radnik” i “Borba” i surađivao s lijevo orijentiranim intelektualcima, zbog čega je, nakon uvođenja šestosiječanjske diktature, suđen i osuđen na pet godina zatvorske kazne, koju je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici. Nakon početka rata bio je organizator antifašističke borbe za Baniju, Kordun, Gorski kotar i Hrvatsko primorje. Tada je otišao u Karlovac, kao delegat Centralnog komiteta KP Hrvatske, da izvrši pripreme za oružani ustanak. Tu je osnovao Vojni komitet za Kordun, Baniju i Gorski kotar.
Nedugo nakon njegova dolaska u Karlovac, u gradu su bile formirane udarne omladinske trupe i počele oružane akcije. Poginuo je u uličnoj borbi s ustašama, 18. listopada 1941. godine u Karlovcu.
***
Ovo su samo neke skice za povijest proizvodnje čokoladnih slastica na Balkanu. Možda bi se sve mogle sažeti u onaj poznati socijalistički epigram: “Borio se borio i u keks pretvorio, heroj naš Josip Kraš”. Čokolada, jedna od najomiljenijih poslastica na planetu, na Balkanu, eto, često ima okus naše nesretne historije, okus od kojega trnu zubi.
COMMENTS