ANDRIJANA KOS LAJTMAN
TELEIDOSKOP
Malo toga je u prirodi okruglo.
Mjesec. Sunce. God.
Svijetlosivi kamen s Palagruže koji ponekad uzmem u dlan, ne vjerujući da je prav. Pravilna okruglost nalik je iluziji.
Kao i u riječima.
Tama, zaumnost, san.
Sam. I samost.
***
„...nije bijeg, nego najviša sloboda, izdržati samotnost“, piše Martin Heidegger u pismu Ernstu Jüngeru 1949.
Krug ima jedno središte. Kao i pahulja, metak, plod.
Mrak nema središta.
Kao ni djetinjstvo, ili igra.
***
Imala je šest godina, kada je nesretno stradala, kažeš. Sada bi imala trideset. Nitko je se ne sjeća.
Od paradoksa raskrvaren jezik, sam sebe izgovara.
Kraste, pa šutnja koja iz njih diše.
Slušam je kao što se sluša grlicu, u posteljama djetinjstva.
Sav si od stakla,
sav si od stakla,
sav si od ssssssss
I staklo diše, zbiljom se nadima.
***
Kažu danas na radiju da su u Muzeju iluzija u Zadru postavili Muzej realnosti, kao muzej unutar muzeja.
Pomoću virtualne stvarnosti, holograma, optičkih iluzija i interaktivnih instalacija stvarnost najugroženije djece postaje dio svakodnevice za posjetitelje. Najatraktivniji eksponati: doživjeti izbjeglički kamp na Bliskom istoku kroz dječji pogled; doživjeti osjećaj veličine patuljka, doživjeti osjećaj potresa. Muzej će biti otvoren od 14. do 18. prosinca.
Stvarnost u stvarnosti.
Blagdansko lice grada.
Staklo.
***
Teleidoskop je vrsta kaleidoskopa koji je izmislio škotski znanstvenik David Brewster (1781–1868). Na svom kraju, umjesto komorice s perlama i kuglicama, ima konveksnu leću koja baca izokrenutu sliku predmeta prema kojem se teleidoskop uperi. Ogledala u njegovoj unutrašnjosti, kao i kod svakog kaleidskopa, umnogostručuju sliku – ona postavljena na 45° osam puta, na 60° šest puta, a na 90° četiri puta. Kako se cijev kaleidoskopa rotira, objekti u njoj se miješaju i stvaraju različite vizualne oblike.
Kalos (καλός) u grčkom znači lijepo, eidos (είδος) znači oblik, a scopeo (σκοπέω) znači gledati, promatrati.
Ljepota, za jedno oko.
Kiklopost svijeta.
Zoopolis. Puzanje.
Samost.
Sav si od stakla.
***
Volio bih u jednom čitanju objediniti sve verzije svoje pjesme, no to je nemoguće, kaže pjesnik.
***
Trogodišnji Ajlan na turskoj obali, s obrazima u pijesku i dlanovima prema nebu. Jedina poznata verzija.
I more je okruglo, kao i nebo.
***
Josip je staklopuhač. Izrađuje staklene kuglice za božićna drvca. „Klasična staklena kuglica nastaje puhanjem u zagrijano staklo dok se neki drugi oblici dobivaju stavljanjem u kalup. Također se ugrije staklo do taljenja i tada se to staklo stavlja u kalup i ispuše se te se dobiju oblici poput Djeda Božićnjaka, zvjezdica, češera, srca...“ S vremenom se pojavila želja kupaca za pisanjem osobnih imena i tada je počeo izrađivati i osobne kuglice, objašnjava Josip. Objašnjava Djed Mraz.
Krug u krugu, blještava okruglost mraka.
***
Svatko sam dodiruje zidove svoje samice, kažeš.
Okruglim glasom, kao da upuhuješ zrak u vruće staklo.
***
Nema događaja izvan jezika, misli Heidegger. Kada je događaj pre-dat kroz jezik, odjekuje svijet.
Staklo, teleidoskop.
Neutješiva samoća zjenice.
A odjekuje svijet.
***
Čudno je kako uz sva brojna natjecanja kojima smo okruženi – za najljepše, najveće, najbrže - ne postoji i natjecanje u najljepšem stihu, ili riječi.
„I cijeli svijet je naša zaključana kuća / i prazan“.
Da kojim slučajem takva olimpijada postoji, taj, baš taj bih stih Ivančice Đerić prijavila da se natječe.
Dakako, bila bi to teška odluka, i zahtijevala bi da se pretvaram da ne čujem grotla svih onih vulkana što su mi opržili usne u danima čitateljskih groznica, hinila bih zaborav i planinu, hinila bih nijemost, mirnu površinu jezera.
Hinila bih da ne znam kako se riječima uzimala mjera u Stratfordu na Avonu, mjera za mjeru, riječ za riječ, da ne čujem kako vjetar huči kapilarama upuhujući im misao koju ti odavno znaš - da se eritrociti obnove za dvadeset i jedan dan i da ćemo za godinu dana biti već puno smrti daleko. Od sebe daleko.
Udah. Izdah. Upuhnut stih, kao zrak.
Nabrekla pluća.
Zaključana kuća.
Zaključan život.
***
Pjesnik Ka u romanu "Snijeg" Orhana Pamuka u tri dana ispisuje cijelu zbirku pjesama. Možda je to zbog povratka u Kars nakon višegodišnjeg izbivanja iz Turske, možda zbog Svile, nikad zaboravljene prijateljice iz mladosti, a možda jednostavno do snijega koji tih dana nesmiljeno pada.
Bijelo nije boja, bijelo je bezglasan vapaj krvnika kojim moli da se drugi put rodi.
***
Grenland je najveći otok na svijetu i njegovih 81% prekriveno je ledom. Na Grenlandu živi svega šezdesetak tisuća ljudi. Grenlanđani su potomci Inuita. Inuit na eskimskom znači čovjek.... Možda je i to razlog zašto im sunce ne zalazi?
Polarni dan.
Apsorbirano svjetlo planeta.
Na šahovskoj ploči, ostali su samo crni kvadrati, kažeš.
Bijeli su se preselili na šahovnice grbova, pomislim.
***
SNIJEG.
„Kruto stanje vodenih ĉestica pri njihovu padu, prolasku ili uzdizanju kroz atmosferu. Divne šestokrake zvijezdice. Svaka od kristalnih ĉestica dobiva samo sebi svojstven šesterokutan oblik. Još od najdavnijih vremena, tajne snijega pobuđivale su čovjekovo divljenje i zanimanje. Godine 1555. svećenik Olaus Magnus iz grada Upsale u Švedskoj prvi je zakljuĉio da svaka pahulja poprima oblik jedinstvenog šesterokuta. i kao što se na crtežu vidi...“
Ka čita, opčinjen.
RAZUM.
MAŠTA.
PAMĆENJE.
Krakovi njegove pahulje.
Zamišljam da je stavljam da dlan, vidim kako joj srce svjetluca.
Mjesto gdje nema Allaha. Mjesto gdje svijet prestaje.
Ili počinje.
„Dok smo vješali Saddama
Isus je samo sjedio
Čak nije ni kapuljaču nosio“ (Darko Cvijetić, „Ponovimo. Tako. Ukočimo se“)
***
Moj pas laje na injem odjeven grad, zbunjuje ga nepoznato.
On laje, ja se smijem.
Koga mesom stvaraš, načinješ ga nebom, pišeš.
Podvlačim, kao da razumijem. Pa samo dalje slušam, kako usne teksta dišu.
***
Postoje gradovi koje nikada neću vidjeti.
Postoje ljudi koje nikada neću sresti, iako dijelimo ime ili dob, možda datum rođenja ili datum smrti.
Postoje riječi zaspavane u dušniku koje nikada neću izgovoriti, san kojeg neću usnuti.
Postoje i vrata koja ću zadnja otvoriti, zadnje stepenište, zadnja subota.
Negdje postoji i ta zadnja muzika,
zid, jutro, stablo, knjiga, čaša.
Zadnje oči, za zdence koje će trebati izliti u mrak.
Mislila sam, smrt ima oblik kruga. No može isto tako imati i oblik bicikla, romboida, kruške.
Pjesnik Ka u romanu "Snijeg" Orhana Pamuka u tri dana ispisuje cijelu zbirku pjesama. Možda je to zbog povratka u Kars nakon višegodišnjeg izbivanja iz Turske, možda zbog Svile, nikad zaboravljene prijateljice iz mladosti, a možda jednostavno do snijega koji tih dana nesmiljeno pada.
Bijelo nije boja, bijelo je bezglasan vapaj krvnika kojim moli da se drugi put rodi.
***
Grenland je najveći otok na svijetu i njegovih 81% prekriveno je ledom. Na Grenlandu živi svega šezdesetak tisuća ljudi. Grenlanđani su potomci Inuita. Inuit na eskimskom znači čovjek.... Možda je i to razlog zašto im sunce ne zalazi?
Polarni dan.
Apsorbirano svjetlo planeta.
Na šahovskoj ploči, ostali su samo crni kvadrati, kažeš.
Bijeli su se preselili na šahovnice grbova, pomislim.
***
SNIJEG.
„Kruto stanje vodenih ĉestica pri njihovu padu, prolasku ili uzdizanju kroz atmosferu. Divne šestokrake zvijezdice. Svaka od kristalnih ĉestica dobiva samo sebi svojstven šesterokutan oblik. Još od najdavnijih vremena, tajne snijega pobuđivale su čovjekovo divljenje i zanimanje. Godine 1555. svećenik Olaus Magnus iz grada Upsale u Švedskoj prvi je zakljuĉio da svaka pahulja poprima oblik jedinstvenog šesterokuta. i kao što se na crtežu vidi...“
Ka čita, opčinjen.
RAZUM.
MAŠTA.
PAMĆENJE.
Krakovi njegove pahulje.
Zamišljam da je stavljam da dlan, vidim kako joj srce svjetluca.
Mjesto gdje nema Allaha. Mjesto gdje svijet prestaje.
Ili počinje.
„Dok smo vješali Saddama
Isus je samo sjedio
Čak nije ni kapuljaču nosio“ (Darko Cvijetić, „Ponovimo. Tako. Ukočimo se“)
***
Moj pas laje na injem odjeven grad, zbunjuje ga nepoznato.
On laje, ja se smijem.
Koga mesom stvaraš, načinješ ga nebom, pišeš.
Podvlačim, kao da razumijem. Pa samo dalje slušam, kako usne teksta dišu.
***
Postoje gradovi koje nikada neću vidjeti.
Postoje ljudi koje nikada neću sresti, iako dijelimo ime ili dob, možda datum rođenja ili datum smrti.
Postoje riječi zaspavane u dušniku koje nikada neću izgovoriti, san kojeg neću usnuti.
Postoje i vrata koja ću zadnja otvoriti, zadnje stepenište, zadnja subota.
Negdje postoji i ta zadnja muzika,
zid, jutro, stablo, knjiga, čaša.
Zadnje oči, za zdence koje će trebati izliti u mrak.
Mislila sam, smrt ima oblik kruga. No može isto tako imati i oblik bicikla, romboida, kruške.
***
Nebo nad Berlinom
je nebo nad Zagrebom
je nebo nad Oslom
je nebo nad Plovdivom.
B i M nisu susjedi ni u jednoj abecedi.
Kad napukne oblak, slapovi sunca, pa vodopad tuče.
Postoji poezija u kojoj žive anđeli neletači, anđeli s viškom bjeline,
anđeli u čizmama, lijevokrili i sjedokrili anđeli, anđeli pod šinjelom,
isušeni anđeli, pregusti anđeli, anđeli koji briju pazuha,
anđeli pred strijeljanje, anđelići u mošnjama,
anđeli blatnih nogu, anđeli odguljeni s frasaka, bočni anđeli s ikona,
prekopani anđeli, anđeli s gazama, anđeli s plavim opnicama među prstima,
anđeli mačevaoci, anđeoska mladunčad.
U postmodernizmu, produkti umjetnosti zamišljaju se predodžbom civilizacije kao labirinta u kojem su nagomilani spisi, knjige, predmeti, slike, sjećanja, tragovi povijest. Otisci. Ali ne kao mrlje, nego kao udubine stopala u snijegu ili gradovi od pijeska.
Nestrpljiv, neletač. N. N.
***
Vidim te kako pogibaš glavu,
komadić vrata čini se gol i najažen.
U tebi istodobno šušti trska Kambodže,
i vrele travke Zvornika.
Dotičem te ne dotičući,
da ti sjena ne potamni
da se ne zagrcneš ranjivošću.
Noli me tangere,
kao u doba kuge, kao u doba Krista.
***
Odlasci se uvijek preruše u nešto drugo.
Smrt se samo zove smrt,
inače je igralište, dijete, hod kroz drvored.
Bezglasno vođenje ljubavi
ili kada opaziš da se voda u vazi
odjednom malo smanjila.
Sve ono čemu ne znamo korijenje.
Kao kada moj maltezer, shvativši da je u igri bio pregrub (jer tobože glasno zajaučem), kao munjom opržen skoči pa mi liže obraze, usta, uho. Nitko ga tome nije učio.
Psi znaju čime se anestezira bol.
Ljudi znaju čime se...
***
I uvijek neke cipele, kolosijek, hod.
Paralelne tračnice, (ne)smisao.
Galerije susreta, galerije bojišta.
Katakombe kod Palerma, odijeljenih soba.
Djeca, žene, suci, svećenici.
Prostorije smrti sukladne su prostorijama života.
Mumificirani ritam hijerarhije.
***
„Ti bi da se dogodilo,
samo ono što se dogodilo“,
odjekuje pjesma, kao prazan grob.
Pa se pretvaraš da ne čuješ, inatiš se i prkosiš,
ritmom slijepog vjetra
u gluhoj pužnici.
Omamljen, kao miš u skladištu
pred svitanje.
Kao zvižduk pred revoluciju.
Nebo nad Berlinom
je nebo nad Zagrebom
je nebo nad Oslom
je nebo nad Plovdivom.
B i M nisu susjedi ni u jednoj abecedi.
Kad napukne oblak, slapovi sunca, pa vodopad tuče.
Postoji poezija u kojoj žive anđeli neletači, anđeli s viškom bjeline,
anđeli u čizmama, lijevokrili i sjedokrili anđeli, anđeli pod šinjelom,
isušeni anđeli, pregusti anđeli, anđeli koji briju pazuha,
anđeli pred strijeljanje, anđelići u mošnjama,
anđeli blatnih nogu, anđeli odguljeni s frasaka, bočni anđeli s ikona,
prekopani anđeli, anđeli s gazama, anđeli s plavim opnicama među prstima,
anđeli mačevaoci, anđeoska mladunčad.
U postmodernizmu, produkti umjetnosti zamišljaju se predodžbom civilizacije kao labirinta u kojem su nagomilani spisi, knjige, predmeti, slike, sjećanja, tragovi povijest. Otisci. Ali ne kao mrlje, nego kao udubine stopala u snijegu ili gradovi od pijeska.
Nestrpljiv, neletač. N. N.
***
Vidim te kako pogibaš glavu,
komadić vrata čini se gol i najažen.
U tebi istodobno šušti trska Kambodže,
i vrele travke Zvornika.
Dotičem te ne dotičući,
da ti sjena ne potamni
da se ne zagrcneš ranjivošću.
Noli me tangere,
kao u doba kuge, kao u doba Krista.
***
Odlasci se uvijek preruše u nešto drugo.
Smrt se samo zove smrt,
inače je igralište, dijete, hod kroz drvored.
Bezglasno vođenje ljubavi
ili kada opaziš da se voda u vazi
odjednom malo smanjila.
Sve ono čemu ne znamo korijenje.
Kao kada moj maltezer, shvativši da je u igri bio pregrub (jer tobože glasno zajaučem), kao munjom opržen skoči pa mi liže obraze, usta, uho. Nitko ga tome nije učio.
Psi znaju čime se anestezira bol.
Ljudi znaju čime se...
***
I uvijek neke cipele, kolosijek, hod.
Paralelne tračnice, (ne)smisao.
Galerije susreta, galerije bojišta.
Katakombe kod Palerma, odijeljenih soba.
Djeca, žene, suci, svećenici.
Prostorije smrti sukladne su prostorijama života.
Mumificirani ritam hijerarhije.
***
„Ti bi da se dogodilo,
samo ono što se dogodilo“,
odjekuje pjesma, kao prazan grob.
Pa se pretvaraš da ne čuješ, inatiš se i prkosiš,
ritmom slijepog vjetra
u gluhoj pužnici.
Omamljen, kao miš u skladištu
pred svitanje.
Kao zvižduk pred revoluciju.
COMMENTS