ĐORĐE KRAJIŠNIK
VELIKA STRAVIČNA ŠALA
“Ježene kožice”, Darko Cvijetić, Vrijeme - Zenica, 2017.
"OSLOBOĐENJE", Sarajevo, 10. 6. 2017. subota
Ako je poezija, a ne zna se više ni to, zaista rad u jeziku, ili rudarenje u jeziku kao materiji koja je trajno neukrotiva i divlja, onda je Darko Cvijetić jedan od najoriginalnijih i najautentičnijih pjesnika u poslijeratnoj BiH. Upravo prema tome što je Cvijetić pjesnik koji se ne miri sa golom faktografijom u poeziji, niti pristaje na, kod nas tako uobičajenu, simplifikaciju jezika kao hroničarskog medija za bilježenje neobičnih pojava. Cvijetićeva je poezija počevši od njegove temeljne, a tako nepravedno zapostavljene, knjige “Masovne razglednice iz Bosne” uvijek, a već sam to jednom povodom Cvijetića zabilježio, bajanje u jeziku. Za poeziju ovog autora ne bi bilo otrcano kazati da se ona bavi alhemijom jezika, nastojeći neprestano dokučiti neko zrno više. Ako se tome doda činjenica da je Cvijetić jedan od rijetkih ovdašnjih pisaca koji kroz svoju umjetnost pokušava na neki način pojmiti katastrofe koje su nam se posljednjih decenija ovdje, ali i u cijelom svijetu desile, onda bih mogao kazati da je glas ovog pjesnika iznimna rijetkost u ovdašnjoj poeziji. Baveći se u svim svojim poslijeratnim knjigama pitanjima rata, zločina, logora i masovnih grobnica, kao toposa naše klanice, Cvijetić nastoji ipak zaći iza pojavnosti tih činjenica, pokušavajući u samom jeziku iskopati bilo kakav odgovor i utočište pred neobjašnjivom količinom zla koja nas opsjeda.
Pisanje kao moranje
Ako bi se u pogledu Cvijetićeve poezije razmatrala ona, već prilično potrošena i mnogo puta opovrgnuta, Adornova misao o nemogućnosti pisanja poezije nakon Auschwitza, onda bi se moglo zaključiti da ovaj autor upravo pokazuje kako je pisati poeziju poslije velikih i krvavih povijesnih lomova ne moguće, nego moranje. U svojoj knjizi “Masovne razglednice iz Bosne” Cvijetić je možda najdublje zaronio u našoj novijoj književnosti u svijet smrti i umiranja, posebno onog nasilnog iskaljivanja divljačkog bijesa na nemoćnima. Toliko da iz Cvijetićeve poezije, kako one iz pomenute knjige, tako i one iz njegovih kasnijih knjiga, štrče kosti i strava. No, nikad pjesnik ne prepušta stvar slučaju, poezija Cvijetićeva ne želi šokirati hororom, ona je do srži svoje senzibilna za detalj kojima se hoće misliti stvarnost u pjesničkoj, istina često infernalnoj, viziji i onirističkim puzanjima. Ovaj pjesnik gotovo ritualnim nabrajanjem kao da želi, iz olova i vode, artikulisati i istisnuti ono što nosi u utrobi. Ono nakupljeno crnilo, koje se ma koliko ga se iskašljavalo i dalje lijepi za pluća i guši nadolazeći iznutra, iz sebe samog. Doima se da je Cvijetićeva poezija često na granici one, gotovo beketovski mišljene, neizgovorljivosti. Na granici mogućnosti da se izrazi. Otuda u ovoj poeziji toliko grčeva, toliko fleševa i muke.
Posljednja Cvijetićeva knjiga “Ježene kožice” svojim tematskim registrom ne odstupa od ranijih knjiga ovog pjesnika. I njegovi čitaoci će lako prepoznati tu vrtešku cvijetićevsku, koja već na prvi stih kao žiletom ojačana klizi niz kičmu. Moglo bi se u tom pogledu kazati da autor knjige “Ježene kožice” neprestano piše istu pjesmu, do razornosti refrenično ponavljajući slike koje su se utisnule na kožu strahom. Ako bi se postavilo pitanje otkuda potreba da se toliko puta ponovi sav taj pakao u poeziji, zar jednom nije dovoljno, onda bi se moglo odgovoriti da je Darko Cvijetić pjesnički zatočenik, uhvaćen u vilinskoj igru probadanja moždane kore iglama savjesti i svijesti da se nešto strašno desilo, a mi smo tome nazočili i možda saučestvovali. Konačno, ako bismo Cvijetića kontekstualizirali i u prostorni okvir njegovog života i rada, bilo bi nam jasno da je on onaj čovjek koji više ne samo što pjeva poslije rata, nego onaj koji poslije rata izgovara ono što se ne smije. Stoga Cvijetićevo “pjevanje” jeste onaj krik životinje ljudskosti, koji nastoji nekako rastrgati tvrdu koru negiranja i okretanja glave od raspomamljenog ludila koje nas je sustiglo i koje smo mahom bar svojom šutnjom legitimirali. Zbog toga ovaj pjesnik jeste dvostruko neshvaćen. Ne može ga se, s jedne strane, svesti na pukog viktimološkog hronika, kako se u nekim poimanjima njegove poezije nastoji predstaviti, jer se njegovo pjesništvo svojim umjetničkim dometom tome opire, dok ga se sa druge strane ne može svariti jer pjesnički dojmljivo i jezički majestetično progovara o onome što se nikako ne želi čuti.
Trzanje bića
“Ježene kožice” sadrže dva ciklusa “Zakopavanje sestre” i “Charlie Hebdo”. Pjesme iz ova dva ciklusa razlikuju se po svom formalnom obliku. Prvi ciklus bliži je Cvijetićevim ranijim knjigama i čitaoci će se susresti sa prepoznatljivim slikama i obratima karakterističnim za poeziju ovog pjesnika. Pogledajmo to na primjeru pjesme “Priča mi dječak sa Down sindromom ujutro na bus stanici”: “Otišao je po vrapce u moj crveni goblen/Tako mi je baka objasnila/Djedovu smrt/; Više se ne osvrćeš/Ali svejedno ti pocrnjuje/Košuljski okovratnik/; Kao šav na mlijeku/Prije naviranja u dojke/; Znaš li ti da/Ruže u sebi/Misle crnih latica/; I da se glinom/Odvojiš od govorenja/Ako šutiš samo par dana/”. Iskrzanost stihova u ovoj pjesmi upravo svjedoči tu Cvijetićevu zaumnost i borbu da se usljed navale entropičnosti uhvate bar odbljesci nekih značenja. Svojevrsna je to celanovska prekinutost, ispisivanje stihova usljed trzanja bića u agoniji. Sa neprestanim požarom koji gori u mislima. Pjesma “Paraolimpijska himna” pak ponovo je Cvijetićeva logorologija i ma koliko puta ponovljena u njegovoj poeziji, pjesnik joj još uvijek uspijeva pristupiti nešto drugačije, spuštajući se još jedan stepenik niže u prostor (ne)poimanja ratnog zvjerstva. U dijalogu sa logorskim sužnjem o tome zašto u logoru nije bilo samubistava pjesnički subjekt će u pomenutoj pjesmi dobiti na koncu odgovor: “A jest jedan mali kod nas/Pred zoru kad su ga prozvali/Zaletio se glavom u zid/;Kao kad led razbijaš čekićem/U limenom lavoru/Tako se čulo/; Strah ljuske/Nakon što ptica istetura/”. Čime ovaj pjesnik upečatljivo, sa gotovo zvučnom podlogom lomljenja lobanje, pokazuje istančanost vlastitog pjesničkog jezika i sposobnost da i u onome što je mnogo puta u svojoj poeziji rabio pronađe novi način oblikovanja.
No, koliko god bila stravična u svojim slikama, Cvijetićeva poezija ima i zanimljivih ironijskih i tragikomičnih obrata. To je ono što ovu poeziju često i drži od pada u potpuni mrak. Evo kako je to izvedeno u pjesmi “Zapis s razmjene ‘93.”: “Dva mjeseca kasnije/Zimski sumrak/; U zaostalom minskom polju/Pacovi/Pokrivaju kuću/Daruju se košuljama/”. Ili u pjesmi “Ivo Lola je sam”: “Najdraža moja/Raštiko sam sjekirom dud/Viši od našivene ptice na zastavi/”. Dočim se u pjesmi davičovske zaigranosti “Jugoslaveni” Cvijetić ponovo vraća na svoje prepoznatljive jezičke zaumnosti, pokušavajući ući u trag jezičkih znakova, magije susretanja riječi i njihovog novokovanja. “U kapi meda bagrem skrio sjekiru;/To sin drvosječin doručkuje/Već umilovanih dlanova/; Šuma zasrnjena lovcima/Da se svakom zrnu/Porosačmava/”.
Pjesme iz ciklusa naslovljenog “Charlie Hebdo” po svojoj su formi narativnijeg karaktera i moglo bi se kazati nešto neposrednije u svom kazivanju. Cvijetić i dalje ostaje vjeran svom pogledu na svijet, toj klepsidri strave, ali njegov je način promatranja i bilježenja nešto distanciraniji. Moglo bi se, ali samo uslovno, kazati da pjesnik pravi svojevrstan otklon od onog gliba i krvi, od masovnih grobnica i kostiju koji marširaju njegovim pjesmama. Jer ono što je ipak najkarakterističnije za pjesme iz ovog ciklusa jeste da Cvijetić sve one svoje poznate teme pomjera u nešto meditativniji prostor, ali ne da bi otišao u eskapizam, te da bi svoju poeziju dozirao i razblažio. Upravo u tom prostoru prirode, odvija se cijeli niz neprestanih malih surovosti koje tako podsjećaju na one iz stvarnosti ljudi.
Kontrastirajući svijet ljudi, sa svijetom životinja i biljaka, Cvijetić postiže uspjele pjesničke srastove dvaju svjetova. Gdje se brutalnost i nepojmljivost samog bivanja dovodi do jedne univerzalne tačke. U kojoj se ogledaju surovosti i sveprisutnost nepravde i terora u svim oblicima života. Vidimo iz ove alegorijske pjesničke eskapade da je čovjek živinče koje se plaši ili zvijer koja proždire. I kada u pjesmi “Prelasci” pjesnik napiše: “Bila su tri ptića u gnijezdu. Majka im doleti, s hranom u kljunu, s velikim još izvijajućim crvom, doleti na rub gnijezda. Isprva se ne događa ništa, a potom, sasvim iznenada, dvojica se okreću protiv jednog, najmanjeg. Kljucaju ga bijesno u glavu i guraju na rub gnijezda. Napokon, najmanji ptić ispada u vodu, jer se grana s gnijezdom pružala nad vodom” sasvim je jasno da je svijet sazdan od samih strahobalnosti, te da je bilo kakva ravnoteža, ako ju je uopšte moguće misliti van utopije, posve razorena. Darko Cvijetić pjesnik je koji otima takvom životu riječi, pokušavajući bar nešto otrgnuti od opšte propasti.
via - http://www.oslobodjenje.ba/kun/kultura/velika-stravicna-sala/205047
COMMENTS