Zločinac je uvijek banalan i običan čovjek, Darko Cvijetić

                                                                                   

foto - Mišo Mirković....."za omota"




DARKO CVIJETIĆ


ZLOČINAC JE UVIJEK BANALAN I OBIČAN ČOVJEK



razgovarao - Jasmin Agić, Al Jazeera

Prijedorski pjesnik, prozaist i pozorišni reditelj i dramaturg Darko Cvijetić rođen je 1968. godine, a prvu knjigu poezije Noćni Gorbačov objavio je 1990 godine. Rat u Bosni i Hercegovini značio je i prekid Cvijetićevog oglašavanja u javnom životu, a pisanju se vraća 1996. godine objavljivanjem knjige Himenica.
Cvijetićevu poslijeratnu poeziju odlikuje nekoliko tema o kojima opsesivno piše, a zločini koji su se desili u njegovom rodnom gradu postaju predmet njegovog umjetničkog i ljudskog svjedočenja. Pa, iako sam kaže kako ne vjeruje da poezija ima bilo kakvu moć, a posebice onda kada se susretne sa užasima masovnih ubistava, Cvijetić ne prestaje pisati književnost o prijedorskim logorima smrti, masovnim ubistvima civila i masovnim grobnicama u kojima su skrivani zločini.

Knjige Mali ekshumatorski eseji i posljednja, koju je ove godine objavila izdavačka kuća Vrijeme iz Zenice, Ježene kožice na najljepši način zrcale Cvijetićevu umjetničku poetiku. Književna kritika hvali pjesnikov odabir tema, a još više odluku da naturalizacijom pjesničkog izraza i odsustvom metaforičnosti što upečatljivije ističe užas tematike o kojoj piše.

U razgovoru za Al Jazeeru Cvijetić kaže kako ne vjeruje da njegove pjesme mogu biti opomena novim generacijama kao što i priznaje da očekuje da te buduće generacije odbace fašistoidne ideoloigije predaka i krenu u izgradnju bolje budućnosti.

• Vašu poeziju obilježavaju teme i motivi proteklog rata i pjesnik ste koji piše o strahotama ratnih zločina otvoreno i nedvosmisleno. Rođeni ste u Ljubiji pokraj Prijedora i frekventna tema vaše poezije su zločini počinjeni u tom gradu. Koliko su ratna zbivanja u opštini Prijedor obilježili Vas kao čovjeka i Vas kao pisca?
•  

Ja sam tada bio mladić, recimo od nekih 23 i 24 godine, i to što se dogodilo, tih ranih devedesetih godina na mene je djelovalo poput bombe. Srušio se Berlinski zid, cijeli moj svijet se srušio. Jer, moje jugoslovenstvo izvire iz mog višeidentitetskog profila i rušenje te zemlje bilo je rušenje moje vizure sadašnjosti tog momenta. Bilo je vrlo upitno koliko ću moći da se snađem i koliko ću biti u stanju da se izborim sa onim što se događa u meni. A to je da se zapravo događa sukob dvaju identiteta u meni. To se događalo diljem zemlje.

• Nezabilježeno je u bh. književnosti da je neko pisao poeziju o masovnim grobnicama, konkretno o Tomašici, ali u vaše dvije posljednje knjige, Mali ekshumatorski eseji i Ježene kožice, Vi imate pjesme koje tematiziraju to zlokobno mjesto. Koliko takve pjesme mogu biti opomena, i podsjetnik istovremeno, na preživljene užase?
•  

Ja se plašim da teško da mogu da budu opomena, jer nam tako govori povijest književnosti i tako nam govori historija onoga čime se mi bavimo. Počevši od Prime Levija, Ivana Gorana Kovačića, Skendera Kulenovića, to naime može da nas dotakne, međutim mi živimo u vremenu kada je faktografija drugačija. Ja nisam siguran da danas uopće postoje čitači poezije, a mi danas živimo jedan svijet koji je lišen metafore, lišen poimanja metaforičnosti, jer sve što zadire i traži dublje promišljanje svijeta već izaziva problematičnu misao. Nisam siguran koliko pjesme mogu da budu opomena i koliko su u stanju da promijene svijet. Ali, kaže se, ako uspijete promijeniti jednog čovjeka, uspjeli ste spasiti ovaj svijet.

• Theodor Adorno je na jednom mjestu ustvrdio da je poezija nemoguća nakon Auschwitza, a vaša poezija svjedoči da je pogriješio. Vi pišete pjesme o Omarskoj i drugim prijedorskim logorima sa jasnom namjerom – da se istina ne zaboravi. Ali, koliko poezija ima snage da evocira tu uspomenu i ne čini li Vam se da bi zbivanja na tim mjestima prije trebalo da budu predmet pravosudnih i historijskih narativa?
•  

To će se sasvim sigurno dogoditi, znate. Svi su svjesni svega, čisto da može ikakva Cvijetićeva pjesma promijeniti percepciju nekoga. Stvari se, ipak, pomiču i mislim da se neke stvari događaju u svijesti ljudi. Prošlo je četvrt stoljeća, zaboga 25 godina u memoriji je zapravo ogroman period, jer to obuhvaća čitavu jednu generaciju koja je došla na svijet i koja se ne sjeća uopće rata niti ima ikakvog odnosa, nema imanentnosti prema njemu. Živeći tamo negdje izvan ove nesretne zemlje oni su sticali jedan drugačiji i poseban identitet.

Ja ne znam koliko poezija može tu išta učiniti i koliko zapravo jedna pjesma ili jedan stih može da utiče, a na drugoj strani ja ne bih mogao da živim bez istine, ne bih mogao da pišem poeziju koja se bavi isključivo, ne zadahom mrtvih riječi kako to kaže Gumiljov, nego se bavi onim što je permanentno, onim što su vaše oči vidjele. Ja sam bivao neprekidno tu i možda me to učinilo ovakvim kakav jesam i možda je taj senzorij porastao i dobio na svom volumenu zahvaljujući tome što ste bili u epicentru zbivanja.

• Na nekoliko mjesta u posljednjoj knjizi pišete o brutalnosti i svireposti ratnih zločinaca koristeći ličnost Željka Ražnatovića Arkana kao prototip savršenog zločinca. U jednoj pjesmi pišete o čovjeku koji je prije rata spasio djete od utapanja, u ratu bio hladnokrvni ubica, a zatim nakon svega živio život običnog čovjeka. Kakva je to ličnost ratnog zločinca i ubice o kojoj, čini mi se, opsesivno pišete?
•  

Pa znate šta, to je zapravo nevjerovatno i tu se susrećete sa onim što je Hannah Arendt nazvala banalnim tipom. Susrećete se sa banalnošću zla, on je naime običan, on je tu pored nas, on je svako od nas, ispunjen je banalnošću i sljepoćom vršenja svoje dužnosti, on je samo radio svoj posao. Taj imperativ ljudi koji nemaju svoje senzore nego pozajmljuju opće senzore i pričaju vam opće istine, takvih je ljudi, nažalost, puno. Mi smo odgojili generaciju koja nije svjesna šta se dogodilo, niti je svjesna da je moguć bolji svijet. To je poražavajuće. A on, taj koji je sve činio, taj koji je zbilja radio zlodjela - ta njegova krila će odgovarati i biće potkresana Božijim pogledom.

• Čest je i taj užasni motiv rasparčanosti tijela u nekoliko masovnih grobnica. Ta naturalistička slika govori više o prirodi masovnih zločina nego stotine reportaža, jer se iz nje vidi da je zločin bio smišljen, organizovano sproveden, a zatim sistematično prikrivan. Da li su ove tri činjenice ono nepobitno za razumijevanje zločina počinjenih nad Bošnjacima Prijedora i okoline?
•  

Jesu. Rasparčanost tijela je jedna posebna vrsta dijabolike. To čak zadire u antičnost. Postojanje sekundarne i tercijarne grobnice je užas, užasno je da možete čak stepenovati nivoe grobnica. To je nažalost poetika do te mjere crna i Gotfried-Bennovska da ima svoju biblijsku, antičku pozadinu. Kakav to čovjek morate biti da nekome spriječite da pokopa svoje mrtve. Prošlo je četvrt stoljeća i mi bismo valjda trebali da potvrdimo da smo ljudska rasa i da pripadamo ljudskoj rasi.

• Miljenko Jergović je izdvojio pjesmu Zakopavanje sestre iz posljednje knjige kao posebno upečatljivu. Ta Aida se u mjesto svoga djetinjstva vraća samo kako bi pokopavala ubijenu braću. Koliko je tragedija njenog gubitka zapravo karakteristična za hiljade njenih bezimenih vršnjakinja, kojima je mladost bila prekinuta brutalno i nasilno, a nihova braća i očevi ubijeni bez ikakvog razumljivog razloga?
•  

Pazite kako se pjesma uopće zove Zakopavanje sestre. Radi se o tome da to jeste pjesma o žrtvi žrtve. To je ta priča koja ima u sebi inverziju. Ona što više braće pronalazi, to ona više propada i to nje više nema. To osjećanje žrtve koja neprekidno potrebuje susret sa onim što se dogodilo i neprekidno mora to ponovo preživljavati, to je jedan permanentni užas koji sam ja nazvao zakopavanje brata, a tim činom mi zapravo zakopavamo sestru, zapravo zakopavamo žive, jer su živi prinuđeni da traže i dvadeset i pet godina kasnije one kojih još uvijek nema.

• Danas se u Prijedoru zločini iz rata strateški zaboravljaju i negiraju. Koliko je prijedorsko društvo svjesno strahota koje su se desile na njegovom području u ratnim godinama?
•  

Svi su svjesni svega. Ja mislim da ova nesretna zemlja, pa tako i ovaj nesretni grad, znaju sve. Svima je sve jasno šta se dogodilo. Ne treba tu mnogo slova. Kozarski vjesnik, lokalni nedjeljnik je, prvi put nakon 25 godina objavio smrtovnicu roditelja ubijene djece, ta 102 imena. Ipak se nešto događa, taj susret s tim šta se dogodilo. Umiru ljudi koji su učestvovali u svemu tome i dolaze ljudi koji ne žele da nose taj balast na ramenima, žele da se sretnu s tim ljudima. Albert Camus negdje piše da bez velikog uznemiravanja ne može da bude velikog smirenja.
Znači, bez susreta sa prošlošću vi ne možete ni koraknuti naprijed, a taj korak je koračić ahilove pete, uvijek je bolan ali ga morate napraviti da biste ga napravili. Onoga dana kada se na Kazanima pored Sarajeva položi cvijeće, toga će se dana omogućiti da ploča prijedorskoj djeci bude moguća. Taj paritet, čini mi se, da je još uvijek potreban da bi se moglo govoriti o nekoj memorabiliji. Ne znam da li smo spremni još uvijek, ili možda ne svi, ali sam siguran, kao što sam siguran da će sutra svanuti i da će doći drugi iza nas koji neće samo bježati iz ove zemlje nego će poželjeti da žive u njoj. A živjeti u toj zemlji znači raščistiti sa svim što se dogodilo na njoj u ime onih koji žive na njoj.

• Hoće li se prijedorski Srbi ikada suočiti sa onim što se desilo u ratu i postoje li neki disonantni tonovi među Prijedorčanima koji priznaju da su u ratu  počinjeni masovni ratni zločini?
•  

Ja ne znam da li postoje. Postoji Kvart, postoje mladi ljudi koji pokušavaju, već godinama, postoji već institucionalna šetnja za Dan bijelih traka, postoji pokušaj da se izvrši pritisak na lokalnu vlast. Postoji pokušaj da se uspostavi memorabilija za sve ono što se desilo u gradu. Ja mislim da postoji sve veći broj ljudi koji žele suočavanje sa onim što se dogodilo i smatram da žele zbog sebe i zbog onoga što je budućnost njihove djece.

• Kako objašnjavate činjenicu da Dan bijelih traka vode nevladine organizacije i da lokalna vlast negira taj događaj, a zatim i mnogo radi u onemogućavanju tim ljudima da kažu šta im se desilo?
•  

Još uvijek postoji narativ koji je ideološki, koji je prejak, koji je previše partokratiziran i još uvijek je previše fašistiziran i društvo je još uvijek u dubokom snu i buđenje će trajati još veoma dugo. Mi nismo čak ni svjesni da postoje ljudi koji dvadeset i pet godina nisu prekoračili preko entitetske granice. To su potpuno sumanute granice, znači potpuno nevjerovatne stvari. Četvrt stoljeća nakon svega, mi još uvijek raspravljamo o tome šta nam se dogodilo, a da li je moguće o tome još uvijek raspravljati? To je nešto što duboko zadire u kozmogoniju našeg ludila, koje je počelo prije tridesetak godina i kojem se još uvijek ne nazire kraj.

• Na kraju, još i pitanje, hoće li ikada doći do otvorenog i bespoštednog suočavanja sa prošlošću koje je neophodno za pomirenje?
•  

Ja se nadam. Ja svoje dijete odgajam i vjerovatno postoje ljudi koji odgajaju tako svoju djecu. To je generacija djece koja su rođena nakon rata i koja su neopterećena tom vrstom identiteta i koja grade identitete na potpuno drugačijim i potpuno zdravim osnovama. Žele da žive i žele da budu građani svijeta, a ne da budu građani palanke ili svoga sela. Žele da putuju i jasno vam je da je nemoguće da vam bilo koji populist, na bilo koji način, počevši od onoga ko vam vodi stubište do onoga ko vam vodi grad, maže oči. Osim ako to vi ne želite, jer je najteže probuditi onoga koji voli da spava. Kada njega probudite, onda ste napravili veliki društveni pomak. Kada shvatite da ne možete na Dan obilježavanja grada položiti vijence samo pod jedne biste, a ne pod sve biste. Ja se nadam da neće puno Sane proteći ovdje pored mene i da ćemo već iduće godine moći razgovarati možda na povoljniji način.



Izvor: Al Jazeera



 P.S.

...cvijet, u čiju šupljinu je cvrčak sinoć sakrio pred olujom vrtlarski alat, crijeva za zalijevanje, i gudalo, za samo jedno drhtanje bez žice....eto takav.....i zato tako težak, rekla je....a ne može ga danas naći.

sve pokošeno, rekla je. takva zemlja, kostoprimljiva.