Logoraš u vojničkom logoru Fallingbostel kod Magdeburga na sjeveru Njemačke, pripadnik Waldkommando za jevrejske ratne zarobljenike, filozof Emmanuel Lévinas (12.1.1906-25.12.1995) bio je vojničkom uniformom Francuske vojske zaštićen od bijesa nacističkog nasilja. Uslovi njegova zatočeništva i rada kao drvosječe nisu usporedivi s uslovima što ih je, na primjer, Primo Levi podnosio u Auschwitzu. No i Lévinas je doživio nevidljiv zid, nepropustan kao staklo akvarijuma. Doživio je osudu i doživio je kako ih promatraju kao kužne, kao Jevreje: ”Drugi, takozvani slobodni ljudi, s kojima smo se susretali ili koji su nam davali posao ili zapovijesti ili čak osmijeh – i djeca i žene koji su prolazili i koji bi nas katkada pogledali – lišavali su nas naše ljudske kože… Ubogi unutrašnji žamor – snaga i bijeda progonjenih – podsjećao nas je na našu umnu suštinu (essence raisonnable). No mi nismo više bili na svijetu”.

No, jednoga se dana u logoru pojavio pas lutalica. Logoraši su psa nazvali Bobby. Egzotično ime, kako i priliči milom psu. Na jutarnjoj prozivci i na povratku s posla, Bobby ih je pozdravljao radosnim lajanjem. ”Za njega, u to nema nikakve sumnje, mi smo bili ljudi”. No ta slabašna pasja podrška nije mogla dugo potrajati. Nakon nekoliko sedmica, stražari su potjerali nepoželjnu životinju i ”posljednji kantovac u nacističkoj Njemačkoj” vratio se svom životu skitnice.

Ljudskost, zaboravljena u ”animal rationale”, potvrdila se samo još u nevještim i bučnim izljevima prijateljske životinje lišene ”mozga potrebnog za univerzalizaciju maksima svojih nagona”.

Zacijelo oštra i teška misao. Izranja iz iskustva čovjeka koji se, nakon što je 1945. godine izišao iz zarobljeništva, saznavši da mu je uglavnom sva rodbina nestala, strijeljana ili pretvorena u dim u nacističkim logorima, zavjetovao da više nikada neće kročiti na njemačko tlo. Svoju je ”preživjelost” doživljavao kao najtežu krivicu, kao tumor u pamćenju, a cijelo svoje filozofsko djelo posvetio je osvjetljenju problematike Drugog i drukčijeg. Niko na Zapadu nije ispisao tako vehementne rečenice kao Lévinas o drugome i njegovom licu (visage), njegovom zahtjevu i ranjivosti i mojoj odgovornosti pred njim i za njega.

Ta etika apsolutnog altruizma (postavljanja samoga sebe kao taoca za drugog), krajnje odgovornosti prema drugome, ide korak dalje od uobičajene kršćanske etike i nalaže: Ljubi drugoga više nego samoga sebe! Rečeno u kantovskom jeziku, jeziku kategoričkog imperativa: Prihvati maksimu drugog kao svoj zakon!
Situacija ”licem u lice” – to je najkraća deskripcija mjesta na kojem se rađa najneobičniji od svih odnosa na svijetu, odnos s drugim. Lice je ime za drugoga. Čim se nađem licem u lice s drugim, opažam asimetriju odnosa. Vidim tuđe lice, svoje ne vidim. Odnos licem u lice olako može popustiti napasti da ovladam tuđim licem, ali ono se može pretvoriti i u jedinstvenu priliku da ugostim drugoga.

Za razliku od svih zapadnjačkih mišljenja što dva lica u susretu postavljaju na istu ravan, Lévinas naglašava razliku. Drugi je uvijek iznad mene, viši je. Ne prostorno, nego etički. Beskonačno drugi. Nadolazi iz uzvišenosti. Lice je golo, nezaštićeno, izloženo, krhko, ganutljivo, ranjivo. Njegova ogoljenost je njegovo siromaštvo, ali njegova ogoljenost je i njegova uzvišenost. Zbog toga je lice drugoga (le visage d’autrui) zahtjevno. Zahtijeva brigu, moju brigu. I istovremeno zabranjuje nasilje, opire se nasilju. Ne svojom moći, jer lice je bespomoćno. Lice se opire nasilju svojom goloćom, krajnjom bespomoćnošću onoga što ne raspolaže nikakvom fasadom. Otpor onog što ne vrši nikakav otpor jeste etički otpor. Etički otpor ne može spriječiti ubojstvo, ali može probuditi odgovornost i pozvati na – gostoprimstvo.

Lévinas o susretu s licem govori odvajajući ga od saznanja objekta. Susret s licem nije saznanje objekta, jer odnos s objektom jeste trud da ga shvatimo. Shvatiti, com-prehendo, znači obuhvatiti ga, zgrabiti, ščepati svojim pojmom onako kako ruka hvata predmet. Rukohvat je paradigma mišljenja. Saznanje u sebi krije nasilje kojim objekt prisiljava da se podredi saznajnoj volji: on je moj jer sam ga saznao. Shvaćajući bilo koji predmet ja mu oduzimam njegovu drugost, prisvajam ga. Saznanje je prisvajanje drugog, obuhvaćanje, ovladavanje, moć nad saznatim. I istovremeno je posjedovanje. Misao pretvara u posjed sve što shvaća. Nije stoga čudno što se zapadnjačka filozofija shvaća u pojmovima moći i bogatstva. Znanje, moć i bogatstvo termini su koji simboliziraju Zapad.

Odnos s licem ne može biti takav. ”Lice izmiče mome posjedu, mojoj moći”. Pred licem drugoga čovjeka ja, isti, ne mogu. Moja se moć slama pred nenasilnim etičkim otporom gologa lica drugoga čovjeka. Drugi ne može biti moj objekt niti ja mogu gospodariti njime. Štaviše, kada se susretnem s drugim, kad se nađem pred licem drugoga, ja sam stavljen u pitanje. Nisam više subjekt koji ima pravo gospodariti i ovladavati, nisam više subjekt koji u licu drugoga ima objekt, nisam više subjekt u nominativu, nego sam subjekt stavljen u akuzativ: Me voiciEvo me! Vidi me! Tu sam! Odgovoran sam! Biti u akuzativu znači biti stavljen u pitanje i biti primoran dati odgovor o drugome. Pozvan sam pojavom lica dati odgovor o drugome, pozvan sam na odgovornost pred drugim i za drugoga. Ja naravno mogu i ne odgovoriti, mogu se zatvoriti i izbjeći odgovornost, mogu se od njega okrenuti, mogu otkazati poslušnost ili pobuniti se protiv njegova poziva. No ne mogu izbrisati poziv, poziv ne ovisi o meni. Jer je poziv upućen meni, samo meni. Ne može me niko zamijeniti. ”Pred bližnjeg ja više pristupam po pozivu nego što se pred njim pojavljujem. Ja otprve odgovaram na poziv… Ali odgovornost kojoj sam izložen u jednoj takvoj pasivnosti ne obuzima me kao neku izmjenjivu stvar, jer ovdje niko ne može doći namjesto mene; obraćajući se meni kao optuženom koji neće moći odbiti optužbu, ona me obavezuje kao nezamjenjivog i jedinstvenog. Kao odabranog”. Lice drugoga nije preda mnom zato da bih ga ja saznao, nego da bih ga primio. Nije tu da bih ga shvatio, nego da bi mu služio. Nije estetski predmet užitka, nego poziv bez glasa da u njemu čitam etičku zabranu ubojstva i etički zahtjev da ga napojim i nahranim.

Odgovoriti zahtjevu lica drugoga mogu samo ako se mijenjam, ako ga ugostim. Lévinas shvaća subjekt kao gostoprimstvo, kao otvorenost doma za doček drugog. Subjekt u svoj dom prima drugoga, stranca, siroče udovicu… Primanje je davanje. Primanjem drugoga subjekt postaje čovjek, ulazi u ljudskost.
Lévinas nas uči da na ljudskom licu opazimo etički zahtjev. I da mu se odazovemo ugošćujući drugoga. Dobrota se mjeri gajenjem gostoprimstva prema drugom i drukčijem. Ako pri tome računam na recipročnost, na dug i uzdarje, premda tek i poslije smrti, na onom svijetu, ne djelujem više etički. Nisam altruista, nego obični egoista.

Vratimo se još jednom Bobbyju, psu lutalici iz nacističkog logora. Kada su svi izgubili normu poštovanja drugoga čovjeka, Bobby je nije izgubio. Pas je, neovisno o ljudskoj mržnji, na svoj način čovjeka i nadalje smatrao čovjekom. Po Lévinasu, najvažniji zahtjevi ne dolaze iz našega načina života i naših stavova, nego spolja, kao zapovijest, zahtjev, poziv, poziv na odgovornost. Spolja mi dolazi Dobro, etičnost se svaljuje na mene, a moje ”bivstvovanje odlazi za drugoga” usprkos meni samome. Lévinas je na vlastitoj koži iskusio kako se olako sklizne u nasilje ukoliko ne otkrijem da sam, prije nego što išta odlučim i učinim, već pozvan na odgovornost pred drugim i za drugog.

Lévinasovu misao na ravni logike ne možemo razumjeti. Ne možemo je razumjeti ni na ravni etike. Razumjeti je možemo samo u egzistencijalnom smislu, iz područja etosa, kuće bivstvovanja, jedinog prebivališta čovjeka kao čovjeka.

Objavi komentar Blogger

 
Top