DARKO CVIJETIĆ


IZRADA CITRE



Nikoli su zbog raka u grlu morali prvo zračiti, a potom i odstraniti glasnice, glasne žice, e da bi spriječili metastaze na mozak. Mjesecima nije govorio i nabavili su mu aparat koji je prislanjao na opustjelo grkljansko mjesto i preko mikrofona i zvučnika krkljao o svačemu. Teško slušljivi i razumljivi Nikolini krkljaji, iz vrata bez žica poput golovrate gitare.

“OM je izvor svega postojanja koje dolazi od vibracija, od zvuka”, pišu The Beatles, u fusnoti uz pjesmu ACROSS THE UNIVERSE ( JAI GURU DEVA OM ).

Nikolin se OM smanjio na pištanje, tiho, sve tiše, sve hrapavije i hrapavije, do konačnog umiruća. Kad god naiđe kakav pust vrat, preostao i napušten aparat se uzbruji, kao da je Nikola svoje sitnokrkljane molitve ušaptao u njega na čuvanje.






JEŽENI PLIŠ



Ježe se pliševi na Slavenima. Nož je prerezan solju, laste se vratile u gravure na ibricima. Nestajem ti iz pominjanja, ocijeđuju se makaze s mojega imena. Kruna se prigasi, u grbu studno bude, u bjelanjku niču uvrede. Miriše odjeća, čuju se zvončići, oči su vruće od bjelančevine. Mlijeko traži udubinu u sisi bližoj srcu.

Tu bi tanke žilice da prave krug. U marami starica prvu noć raja nađe davni plod. Užasno nasmijan.

Moj je medo pogubio pliš crijevo po crijevo.
Mlin se u kruhu okreće nepovrijeđen.

Ćebadi sa stomačnog bola da je hladno.
Da ne griju prste.
Evo ide rečenica u kojoj će me zateći smrt. S tri točke u ustima.
Vjetar zavjesi rašije bodove mirisom.

Iz drugog zakona za snajperiste:
Nikada ne kasni kinoaparat. Uvijek film.





GRLO ISAAKOVO


I
 
Dedi Enki našli neki dan sina nakon dvadestčetiri godine. Toliko i imao. Bio u tri masovne: trup i glava u jednoj, lijeva noga u sekundarnoj, obje ruke u tercijalnoj. Nakon kolektivne dženaze za njih stojedanaest dedo Enko šutio šutio i na noć veli – a šta će mu noga. Ako mu u dženetu daj bože zatreba, nek pošalje nekog dolje po moju, kost je kost.
 
 
II
 
Sin nam se u subotu ubio. Ispred veteranskog doma, uz spomenik. Jučer smo iza kuće mater i ja zapalili veliku vatru i redom u nju bacali: tri košulje, pet džempera, par cipela, adidaske, kape, šal, pidžame, par papuča, sat, lopte, šorceve, traperice, knjige, ćebad, ruksak, vindjaknu, par skija sa štapovima i slike – iz vrtića, s mature, s ekskurzije, s rođendana, na moru, polaroidi s Plitvica, na zimovanju, sa zakletve. Zadnju sam nabacili uniformu, rukavi se ulijepili za polaroide, pa skupa precvrčuju plav dim. Onda me mater počela udarati štakama sina. Posljednje sam ih bacio vatri, kost je kost.

Objavi komentar Blogger

 
Top