BOJAN TONČIĆ
KAD RADNICI POSTANU RATNICI
Rat, stradanje, smrt sa imenom i prezimenom. Menjale se vojske, preuzimale grad. „Neka su se komšijska djeca nesretno odazivala na vojne pozive, ne razumijevajući da idu ravno u klaonice – mali Bakić, Cvijetić. Puača, Panić... Prijedor je postao bezgradan, suh, isprepadan. Komšije krivog imena počele su dobijati otkaze (Karmela, Supha, Meho, Kata...) i radnici su postajali ratnici, a da to nisu ni znali“
(Darko Cvijetić: Schindlerov lift, Buybook, Sarajevo, 2019)
Jedan će lift i njegov konstruktor pronaći udobno mesto u novoj reginalnoj/B-H književnosti, maštovitošću i bolom Darka Cvijetića, povezujući spratove i uspomene, sudbine, živote i smrti. U soliteru nadanja i perspektive, useljenom magične i nezaboravne 1975, kada je Jugoslavija beležila najviši društveni proizvod, a Tito hladno otpilio Evropsku ekonomsku zajednicu koja joj je, bojažljivo, ponudila ortakluk. Taj lift marke „Schindler“ nosi spasonosno prezime, znano nam iz oskarovca Stivena Spilberga, ali nikom nije doneo spas, u gradu koji postaje poprište ubistava komšija, slučajnih prolaznika nepodobnog prezimena, prevozno sredstvo do mesta patnje i svojevrsna giljotina koja će odvojiti glavu od trupa devojčice, žrtve dolaska struje nakon mesec ratnih dana bez nje.
U Prijedoru, jednom od najmračnijih toponima ratova devedesetih. Kada su Muslimani morali da nose bele trake oko ruku. A nije bilo Schindlera da ih spasava.
Svi su likovi u Cvijetićevom romanu – tragičnoj vertikali uspinjanja i sunovrata – minimalistički nijansirani, ako to nije kontradikcija (i ako jeste), od Čede Lažova, pa sve do dece kao zbirne imenice; svi imaju brižljivo odabrani tajming u tom mizanscenu, unose u lift („marke ’Schindler’“, ne propušta nijednom da notira autor) brige, ljubavi, probleme s posla, sitne pakosti – sve do mobilizacijskih poziva. A i deca su ozbiljan lik, izvajaće prvo velikog Sneška sa impozantnim spolovilom, a docnije će uspeh ponoviti sa Titom od kartona, repliku Augustinčića koju su godinama uništavali kiša i vetrovi, da bi završila u dvorištu kuće komšije Taiba. Pa vaskrsla kao svojevrsni simbol, od kakvih je, uostalom i sazdan ovaj roman.
„Ranodoseljeni“ su kasnije starosedeoci, najuporniji rivali komšija iz Plavog solitera, pamte prvomajske dvorišne derneke, bleh kapelu ljubijskih rudnika koja budilicama i Internacionalom od ranog jutra motiviše radničku klasu za nove hedonističke avanture. „I komšije silazile, nosile rakiju i kolače, pjevali zajedno zagrljeni pred odlazak na izletišta u okolici grada. Tako nekad. Ovako sad: Zorom usjeku Badnjak. Pa pred Božić traktorom dovezu hrastov usječak. I narod siđe da pjeva, ojkače, loži vatru i kuha čorbu, da puca i pije rakiju u čast Spasiteljevog rođenja“, zabeležiće Cvijetić već na početku svog romana.
Sudbine: Stojanka Stoja Kobas imala je šest godina kada se poslednji put igrala u Crvenom soliteru, u liftu marke Schindler koji je čitavih mesec dana bio nepokretan, bez struje. Kada je proturila glavu kroz polomljeno staklo lifta (marke Schindler), neko je, valjda ne nadajući se da će ga dozvati, pritisnuo pozivno dugme. „Od tada to nije više lift (marke Schindler). To je pokretna giljotinska košara koja ide gore-dole, puna slame kao Betlehemske jaslice“.
Da li je ta bizarna smrt najsmislenija je u zbirci tragičnih sudbina žitelja jednog solitera. Grada, države...
Mladići Buco i Tica pali su sa Crvenog; nisu želeli da se ubiju, pali su na gotovo isto mesto, kod Taibovog prozora, jedan je mokrio poput Marinkovićevog Maestra iz Kiklopa, drugi farbao ogradu spolja. Obojica su pala na isto mesto, tamo odakle su Seifu Bajramoviću, docnije bageristi iz Omarske, u detinjstvu golmanu, dečaci pucali penale.
A onda Adžin monolog, spisak stanara iz mraka pripovedačeva sećanja: „Slušaj, buraz, Šime je bio na trećem, Tica na sedmom, Čapljo na desetom, buraz, Čvarak na jedanaestom, Ljubiša i Muta na dvanaestom i Vesna i Dražena Zgonjanin, stara im se Olga zvala, mislim, buraz...“ Pa „B“ strana, imena i sudbine, Saša Vukić, Mića Milivojević, Mića Komljenović, Igor Gorinšek, Travančići, Reuf i sinovi Elvis i Edo, Seka na trećem, Dženiska Jasmina, Buco i Bracko Savanović, Sonja, lepa glumica koja je izgorela kod Koke gitariste... Meho, predsjednik zgrade, Mehin sin, profesor kemije Šicer, ubijen u Omarskoj, Vencelji, Slovenci sa prvog, profesori Crnčević i Borić, jedan bio u logoru, drugi vršio proračune za minobacače...
Koka gitarista, njegova žena, nastavnica, ćerka Sonja postala glumica, igrala Čehova; Dugokosi Šime, zapravo se zvao Mišo, bio je levo krilo Crvenog; bežao od vojske, folirao, lagao, ali su ga ipak mobilisali. Ubijen kod Drvara, nisu njemu i njegovima javili za povlačenje. Razmenjen u dogovoru „mrtvi za mrtve“. „Osušeni skeleti u poluraspadnutim uniformama. Otac ga, Dule, išao prepoznati. Vratio se polulud i za pola godine utonuo u sebe, od tuge, i umro.“
Zuji jedna od četiri giljotine u Crvenom, Ekrem i Jelena, hodžin sin i protina kćerka, imali sinove Denisa i Daria. Teška priča, završava, kao i mnoge pre i posle nje, u masovnoj grobnici Tomašica.
Caka Poštar, Pjaja Sarajlić i Vili Horvat, di-džejevi, Mića Milivojević, Tomo Horvatić, Igor Gorinšek i ostala raja slušali Doors-e i „Morrison Hotel“.
Nije bilo dimnjaka, niko nije mislio da će grejanje jednostavno nestati. Posle zarobljenici, Bošnjaci i Hrvati, gradili veliki dimnjak.
Lokalne kafane još u mirno doba obilazio Čeda Lažov. Žena ga ostavila zbog cuge, kralj šanka i smeha, usmeni istoričar koji nije lagao više nego ovi danas; kako je, recimo, spasao autobus pun putnika kojem su pukle gume. „I kako je, pijan, bio „i Zagor, i Čiko, i Bata Živojinović i Mladena Stojanovića suborac na Kozari i Valter, sve prema prilici i potrebi.“
I rat, stradanje, smrt sa imenom i prezimenom. Menjale se vojske, preuzimale grad. „Neka su se komšijska djeca nesretno odazivala na vojne pozive, ne razumijevajući da idu ravno u klaonice – mali Bakić, Cvijetić. Puača, Panić... Prijedor je postao bezgradan, suh, isprepadan. Komšije krivog imena počele su dobijati otkaze (Karmela, Supha, Meho, Kata...) i radnici su postajali ratnici, a da to nisu ni znali.“
Znali su oni što bi se vraćali, poput Šime, dugokosog Miše koji je prodirao levom stranom poput Ivice Šurjaka: „Vi, komšije, vi ljudi, ma, vi ste obične pičke...pa rođene ste komšije pobili, debilčine komunističke!“
Danko Džolić proveo je celi rat u stanu i potpuno sed dočekao je njegov završetak. Bio je Hrvat, nisu ga izdali. Kakva minijatura, u njegov stan na kraju rata ulaze „izolanti“, zarobljeni Hrvati i Bošnjaci, da prave dimnjak. Prvi ga vidi komšija Obrad i izgovori: „Pa, što se, komšija, nisi javio, meni je tvoj ćaća triput krv vadio“. Danko se igrao autićima i vikao brrrrrrrrrr.
Želimir Rivić, Edin Švraka (Čeda Lažov se kleo da je pri razmeni Švraka „varao na mrtvima“), Zoran Mršić Rambo, Đani Akijev, Savin, Knedla, Adža, Desnica, Stanković, Anđelo, Živković... jedinica srpske vojske sastavljena od mladića iz grada. Iz Crvenog. Ponovo tragedija.
Šindlerov lift Darka Cvijetića nudi i efektnu završnicu. Pitanje, da li je Čeda Lažov samo izmislio Crveni soliter. I da li je na Hamdijinu baštu, zapravo, neko doneo lift (marke Schindler) da prevozi ljudske sudbine nagore i nadole. „I zločinci se ratni jedini vratili i sreću one koje su mlatili po logorima, koji dođu ljeti, na godišnje odmore u prošle živote“.
Giljotina iz 1992. savršeno funkcioniše, kao lift (marke Schindler). Nema preživelih.
via https://www.xxzmagazin.com/kad-radnici-postanu-ratnici
COMMENTS