Ne postoji ništa tako razarajuće kao što su to njegovi sljedbenici i
ništa tako sumorno kao što su to njegovi neprijatelji. Nijedno ime ne bi
u većoj mjeri moglo biti počašćeno šutnjom.
Walter Benjamin, "Jednosmjerna ulica" (1)
Ne očekujte od mene ni jedne jedine riječi. Niti da ću biti u stanju
reći išta novo; u sobi u kojoj netko piše buka je golema. Ako netko ima
nešto reći, neka istupi naprijed i šuti!
Karl Kraus, citirano prema Walteru Benjaminu (2)
Razgovor naginje šutnji, a slušatelj je zapravo tihi partner. Od
njega govornik prima značenje; onaj šutljivi je neprisvojeni izvor
značenja.
Walter Benjamin, "Metafizika mladosti" (3)
U ovom tekstu želim dotaknuti (i čuti) upravo taj element u Benjaminovu
jeziku i pisanju koji izričito i odlučujuće ostaje s one strane
komunikacije. "U svim jezičnim i lingvističkim tvorevinama", kaže
Benjamin, "uz ono što se može izraziti, postoji i ono što nije u stanju
komunicirati... Zadaća prevoditelja je da svojim vlastitim jezikom
oslobodi onaj čisti jezik koji je prognan među tuđinske jezike, da
oslobodi jezik koji je zatočen u djelu". U Benjaminovu vlastitu djelu,
njegovom sažetom i kriptičnom stilu i u suštinski eliptičnoj
artikulaciji njegove misli, postoji suvišak značenja koji je doslovno
zatočen šutnjom. Zadaća prevoditelja Benjaminova djela sastoji se u
osluškivanju takve šutnje čije su implikacije, kao što ću pokušati
pokazati, istovremeno stilske, filozofske, povijesne i autobiografske.
Smještene "između poezije i teorije", moje će se kritičke opaske i
interpretacije takve šutnje (moj vlastiti prijevod jezika koji je još
uvijek "zatočen" u Benjaminovu djelu) stoga usredotočiti na ono što je
Benjamin sâm naznačio i podcrtao, ali je ostalo nečujno i prešućeno u
kritički repetitivnoj mehaničkoj reprodukciji njegova djela: "onaj
element prevođenja koji prijenos njegova sadržaja." (4)
1.
Ratovi i revolucije
Uobičajilo se Benjamina promatrati uglavnom kao apstraktnog filozofa,
kritičara i mislioca moderne (i/ili postmoderne) u kulturi i umjetnosti.
Suprotno takvom uvriježenom stavu, predlažem da Benjamina shvatimo na
mnogo specifičniji i konkretniji način kao mislioca, filozofa i
pripovjedača ratova i revolucija u dvadesetom stoljeću. Kako kaže Hannah
Arendt, "ratovi i revolucije dosad su obilježile fizionomiju dvadesetog
stoljeća. Za razliku od ideologijâ devetnaestog stoljeća (poput
nacionalizma i internacionalizma, kapitalizma i imperijalizma,
socijalizma i komunizma, koji su – iako su potaknuti mnogim valjanim
razlozima – izgubili kontakt sa stvarnošću našega svijeta), ratovi i
revolucije nadživjeli su sva njihova ideološka opravdanja." (5)
Zametak totalnog rata razvio se već u Prvom svjetskom ratu kada više
nije poštovana razlika između civila i vojnika jer se nije poklapala s
novim tipovima oružja koja su se počela koristiti... Razmjer nasilja
koje je obilježilo Prvi svjetski rat mogao je uistinu biti dovoljan da
se potaknu revolucije nakon njegova svršetka, čak i ukoliko nije
postojala nikakva revolucionarna tradicija i čak ako dotad nije bilo
nikakve revolucije.
Sigurno je da ni ratove, a ni revolucije nikad u cijelosti ne odlikuje
nasije. Ondje gdje nasilje neprikosnoveno vlada, sve i svatko mora
ušutjeti. (OR, str. 14, 18)
Smatram da Benjaminovo životno djelo svjedoči o načinima na koji su
događaji nadživjeli vlastite ideologije i u potpunosti raskrstili s
utemeljujućim diskursom o njihovim historijskim i utopijskim značenjima u
devetnaestom stoljeću. Stoga Benjaminovi tekstovi jedan protiv drugog i
jedan kroz drugog podjednako govore o "konstelaciji koja postavlja
pitanje o prijetnji totalnog uništenja ratom nasuprot nade u
emancipaciju svekolikog čovječanstva putem revolucije" (OR, str. 11),
kao i o smrtonosnom slijedu povijesnih grčeva zbog koje kultura
(posredstvom Benjaminova glasa koji o tome svjedoči na najdublji mogući
način) mora ušutjeti.
Teorija i autobiografija
Šutnja može biti smještena izvan jezika ili u njemu samom, kao stanje u
kojem nema glasa niti govora. Međutim, ušutkivanje nije neko stanje nego
događaj. Ono označava događaj kojeg ću u ovom eseju pokušati shvatiti i
promisliti. Što to zapravo znači da kultura (glasom njenog najdubljeg
svjedoka) mora zašutjeti? Što to znači za kulturu? Što to znači za
Benjamina? Kako to da Benjamin predstavlja, posve osobno i konkretno
utjelovljuje fizionomiju dvadesetog stoljeća? I obratno, kako se ta
fiziognomija odražava i konkretizira na Benjaminovom liku?
Da bih pronašao odgovore na ova pitanja, potrebno je posegnuti
podjednako za teorijskim i autobiografskim tekstovima i suprotstaviti
ih. U Benjaminovom djelu nalazi se zapis o jednom autobiografskom
događaju kojeg smatram iznimno značajnim za autorovu teoriju kao i za
njegovu životnu sudbinu (iako njegovi kritičari to najčešće zanemaruju).
Benjamin o tom događaju pripovijeda u jednom od rijetkih trenutaka kad
pokazuje svoju intimnu stranu, a to je u lirskom, autobiografskom tekstu
pod nazivom "Berlinska kronika". Taj događaj interpretirat ću zajedno s
dva ključna teorijska eseja koji sačinjavaju temelj njegova kasnog
opusa: "Pripovjedač" i "Teze o filozofiji povijesti". Analizirajući
najintimnije, u najvećoj mjeri idiosinkrazijske autobiografske
zabilješke s pomoću najdubljih i najinovativnijih teorijskih
konstrukcija, pokušat ću Benjaminovoj teoriji dodati lice. (6)
Konceptualno pitanje kojim ću se rukovoditi i koje će biti ključno u
analizi glasi: na čemu se temelji odnos teorije i događaja (i kakva je
općenito veza događajâ i teorijâ)? Kako teorija nastaje iz konkretne
dramatike događaja? Kako konkretna dramatičnost događaja postaje
teorijom? I kako se događaj i teorija odnose prema šutnji i Benjaminovom
utjelovljenju šutnje?
2.
Teorije šutnje
S obzirom da smatram kako je kod Benjamina (paradoksalno) teorija mnogo
jasnija nego što su to njegovi autobiografski tekstovi, počet ću s
osvrtom na dva teorijska eseja – vjerojatno dva njegova najpoznatija
apstraktna teksta – koji mogu poslužiti da bi se ocrtalo zajedničko
teorijsko stanovište. Smatram da se i "Pripovjedača" i "Teze o
filozofiji povijesti" može čitati kao dvije teorije šutnje proizašle iz
dva svjetska rata: "Pripovjedač", tekst napisan 1936 godine
retrospektivno je i eksplicitno povezan s Prvim svjetskim ratom, a "Teze
o filozofiji povijesti" koje je Benjamin napisao malo prije svoje smrti
1940 godine, predstavljaju njegovo najdublje promišljanje naravi
povijesnih događaja i zadaće historiografije u kontekstu razvoja
događanja na početku Drugog svjetskog rata.
Držim da su ta dva teksta zapravo međusobno povezana i prožeta.
Predlažem da ih čitamo jedan nasuprot drugog i jedan kroz drugog kao
dvije postaje na jednom širem filozofskom i egzistencijalnom putu, kao
dvije varijacije općenite Benjaminove teorije o ratovima i šutnji. Stoga
smatram da se i "Pripovjedača", kao i "Teze" može čitati kao dvije
teorijske varijacije jednog te istog teksta koji im se nalazi u podlozi.
Na moju je metodologiju ovdje utjecao način na koji sâm Benjamin u
mladim danima raspravlja o "Dvije pjesme Friedricha Hölderlina", ne
analizirajući u ta dva teksta (kako kaže) "njihovu sličnost koja ne
postoji", već njihovu "usporedivost", smatrajući ih (unatoč njihovim
razlikama) dvjema "verzijama" (ili transformacijama) jednog te istog
temeljnog teksta. (7)
Kraj pripovijedanja
"Pripovjedač" je, sadržajno gledano, književna studija o ruskom piscu iz
devetnaestog stoljeća Nikolaju Leskovu te o njegovom zapanjujućem
umijeću pripovijedanja. Međutim, glavna zadaća ovog eseja nalazi se i u
prikazu pripovijedanja kao izgubljenog umijeća: dostignuća iz
devetnaestog stoljeća služe kao temelj za komparativnu dijagnozu načina
na koje je pripovijedanje u dvadesetom stoljeću iščezlo. Nešto se
desilo, kaže Benjamin, što je uzrokovalo smrt ili agoniju
pripovijedanja, podjednako kao književnog žanra i kao diskurzivnog
oblika u svakidašnjem životu. Benjamin stoga proglašava povijesnu dramu
"kraja pripovijedanja" (ili inovativne kulturne teorije propasti
naracije) kao kritičku i teorijsku procjenu (na primjeru Leskova)
općenitog povijesnog stanja stvari.
Teorija je stoga ovdje način na koji Benjamin dohvaća nesvjesno i dovodi
ga u stanje svjesnosti, nesvjesni kulturni fenomen i neprimjetan
historijski proces koji se desio s onu stranu svijesti, pa ga se zato
može protumačiti, razumjeti i uočiti jedino na retrospektivan način
putem njegovih učinaka, odnosno njegovih simptoma. Učinci se sastoje u
tome, kaže Benjamin, što je danas, gotovo simptomatski, postalo nemoguće
ispričati priču. Umijeće pripovijedanja nestalo je zajedno sa
sposobnošću razmjenjivanja iskustva.
Sve rjeđe i rjeđe nailazimo na ljude koji su u stanju pravilno
ispripovijedati neku priču. Čini se kao da nam je oduzeto nešto što nam
se činilo neotuđivim: sposobnost razmjene iskustava. (8)
Među razlozima koje Benjamin navodi kao uzroke tog gubitka – uspon
kapitalizma, sterilizacija života promoviranjem buržoaskih vrednota,
nestajanje zanatskih umijeća, rastući utjecaj medija i štampe – nalazi
se i glavni, najdramatičniji razlog: ljudi su postali nijemi nakon Prvog
svjetskog rata. Oni su se iz ruševina i bojnih polja vratili nijemi u
iščašeni svijet u kojem osim neba više ništa nije ostalo isto. Ovo
živopisno i dramatično objašnjenje nalazi se na samom početku teksta,
kao neka vrsta početnog snažnog argumenta, inicijalnog šoka ili sablasti
bačene pred čitatelja s kojom se on u šoku mora boriti u nastavku
teksta i s kojom se mora suočiti. Početak je doista snažan koliko i
neuhvatljiv. Tekst ga nije u stanju razmotriti niti u cijelosti
integrirati s argumentima koji će uslijediti. Takva neuhvatljivost i
nemogućnost integracije na samom početku nije tek puka slučajnost; ona
ponavlja i ilustrira poantu teksta koja glasi da je rat ostavio takav
neizbrisiv trag da su oni koji su u njemu preživjeli zanijemjeli, s
efektom prekidanja kontinuiteta pripovijedanja i razumijevanja. Ovakav
postupak ponavlja glavnu tezu, sadržaj izjave: on mora na izvjestan
način ostati neasimiliran.
Međutim, kod Benjamina plodno tlo predstavlja upravo zadržavanje onog
što se ne može asimilirati. Čini mi se da je ovdje od ključnog značaja
da se ono što se ne može asimilirati tvori vremenskim lociranjem. Prije
nego što ga možemo shvatiti, gubitak narativa je već unaprijed datiran.
Njegov proces pratimo unatrag do kolektivne, masovne traume Prvog
svjetskog rata.
S [Prvim] svjetskim ratom postao je vidljiv proces koji se otad nije
smirio. Nije li na kraju rata postalo vidljivo da su se ljudi s bojišta
vraćali šutljivi – ne bogatiji, već siromašniji za komunikacijsko
iskustvo? Ono što se deset godina kasnije pojavilo u poplavi knjiga o
ratu sve je samo ne iskustvo koje se širi pripovijedanjem, i u tome nije
bilo ničeg neobičnog. Nikad iskustvo nije bilo toliko duboko
proturječno kao strateško iskustvo u odnosu na taktično ratovanje,
ekonomsko iskustvo u odnosu na inflaciju, tjelesno iskustvo u odnosu na
ratne strojeve, moralno iskustvo u odnosu na vlastodršce. Generacija
koja je u školu odlazila konjskim tramvajem sada je stajala pod
otvorenim nebom na selu u kojem ništa nije ostalo nepromijenjeno osim
oblaka, a ispod njih, u polju kojim su bjesnjele bitke, eksplozije i
destruktivne sile, nalazilo se maleno i krhko ljudsko tijelo.
["Pripovjedač", str. 84]
Prvi svjetski rat je pripovijedanje sveo na šutnju. Iz destruktivnih
sila, iz buke eksplozija, izronila je jedino nijemost tijela u njenoj
apsolutnoj bespomoćnosti, ranjivosti koja nije mogla naći zaklon. Takvoj
nijemosti tijela prispodobiva je nijemost pripovjedača.
No takav pad u tišinu naracije suprotstavljen je i prikriven novom
vrstom buke, pojavom nove vrste informacija – "novinarstvo je posve
jasno izraz promijenjene funkcije jezika u svijetu kasnog kapitalizma".
(9)
U svijetu u kojem je javni diskurs uzurpiran u komercijalne svrhe bučnim
informacijama, vojnici koji se vraćaju iz rata ne mogu naći društveni
ili kolektivni prostor u kojeg bi mogli integrirati iskustvo smrti koje
su doživjeli. Njihova trauma mora ostati njihova osobna stvar koja ne
može biti kolektivno simbolizirana. Ona ne može biti predmet razmjene,
nego mora ušutjeti.
Nezaboravno
Davno su prošli dani kad je umiranje bilo "javni događaj u životu
pojedinca a ujedno i tipičan primjer" ("Pripovjedač", str. 93).
Nezavisno od iskustva na bojištu, smrtnost se počela poricati u
sterilnom buržoaskom životu koji nastoji smrt držati što dalje od sebe u
simboličkom i doslovnom smislu. (10)
Međutim, pripovijedanje je nastalo iz patosa krajnje razmjene između
umirućih i živih. Srednjovjekovne slike prikazuju porijeklo
pripovijedanja, one kao arhetipsko ili inauguralno mjesto pripovijedanja
pokazuju samrtnu postelju u kojoj se umirući (ili izvorni pripovjedač)
osvrće na svoj život (priziva svoja sjećanja) i stoga se vraćajući
događajima i poukama iz svoje prošlosti obraća onima koji ga okružuju;
on svoj autoritet posuđuje od smrti. (11)
Danas se, pak, umire u privatnosti i bez autoriteta. Slušatelja nema.
Umirući ne kazuju priče. I ne postoje autoriteti (niti mudrost) koja su
preživjeli rat. "Ne možemo dati nikakav savjet ni nama samima niti
drugima. Naposljetku, savjet je u manjoj mjeri pitanje na koje treba
odgovoriti negoli odgovor koji se tiče nastavka priče koja se upravo
odvija" ("Pripovjedač", str. 86).
Ne radi se jednostavno o tome da više nema prijedloga kako nastaviti
povijest ili narativ. Prvi svjetski rat je prvi rat o kojem se više ne
može pripovijedati. Njegovi svjedoci i sudionici su izgubili svije
priče. Značenje koje je u "Pripovjedaču" artikulirano odsad će govoriti o
dvostrukom gubitku čovječanstva: gubitak sposobnosti simbolizacije i
gubitak sposobnosti moraliziranja. (12)
Filozofija povijesti
Početak Drugog svjetskog rata 1939 godine (tri godine nakon
objavljivanja "Pripovjedača") potaknut će Benjamina na pisanje (1940
godine, u mjesecima koji će biti posljednji mjeseci njegova života) onog
što sam nazvala njegovom drugom teorijom šutnje pod nazivom "Teze o
filozofiji povijesti". Na prvi se pogled ovaj tekst dosta razlikuje od
"Pripovjedača". Njegova tema nije književnost nego povijest, o kojoj
esej ne donosi dijagnozu nego teoriju. Teorija je programatska: njen ton
nije deskriptivan nego preskriptivan. "Teze" su na odvažan način
skraćene i provokativno dogmatski iznesene. One eksplicitno ne govorio o
šutnji. Esej se ponajprije usredotočuje na (znanstvene i akademske)
diskurse o historiji. Riječ šutnja ne spominje se u tekstu.
No ipak, u samom središtu ove refleksije i autorove pozicije nalazi se
izostanak govora. Poput pripovjedača koji zapada u šutnju ili se s
ratišta vraća nijem, tako je i povjesničar ili teoretičar povijesti
suočen s ratnim vihorom Drugog svjetskog rata u istoj mjeri sveden na
biće lišeno govora: nema unaprijed danog konceptualnog ili diskurzivnog
aparata, nijedan diskurs o povijesti nije dovoljan kako bi se objasnila
narav ovog rata; nema raspoloživog konceptualnog okvira u sklopu kojeg
se povijest obično doživljava koji bi bio u dovoljnoj mjeri adekvatan
ili zadovoljavajući da bi se shvatio ili objasnio sadašnji povijesni
razvoj. Licem u lice s tim događajem, postavlja se zahtjev za onim što
Benjamin naziva radikalnim premještanjem naših referentnih okvira,
radikalnim trans-vrednovanjem naših metoda i naših filozofija povijesti.
Današnja zaprepaštenost nad činjenicom da su stvari koje doživljavamo
"još uvijek" moguće u dvadesetom stoljeću nije filozofska. Takva
zaprepaštenost nije zametak znanja – osim ukoliko to nije znanje o tome
da je neodrživo shvaćanje povijesti na kojem se temelji. (13)
Povijest je sada u vlasništvu nacista, onih koji je mogu nadzirati i
manipulirati njenim diskursom. Hitler zagovara odanost povijesti kao
vrlinu kojom bi se Njemačka osvetila zbog vlastita poraza i poniženja u
Prvom svjetskom ratu. Svi postojeći diskursi o povijesti pokazali su se
neučinkoviti kad je riječ o predviđanju ili pak pružanju otpora
Hitlerovu režimu i njegovoj pojavi. (14)
U nacističkoj Njemačkoj povijest je fašistička. Fašizam se legitimizira u
ime nacionalnog identiteta na temelju jedinstva i kontinuiteta
povijesti. Filozofska načela takvog shvaćanja naslijeđena su iz
historicizma devetnaestog stoljeća koji je izjednačavao temporalnost s
napretkom, pretpostavljajući vrijeme kao entitet prirodnoga razvoja,
koji progresivno sazrijeva i napreduje prema boljitku kako vrijeme (i
povijest) prolaze. Benjamin odbacuje ovakav svjetonazor koji je u
kontekstu trauma dvadesetog stoljeća postao neodrživ.
Pobjednik je onaj koji trajno predstavlja sadašnje postignuće ili
sadašnju pobjedu kao napredak u odnosu na prošlost. No stvarnost
povijesti je stvarnost onih traumatiziranih poviješću, materijalnom
stvarnošću onih prema kojima se novi pobjednik ponaša represivno.
Historicizam je utemeljen na nesvjesnoj identifikaciji s diskursom
pobjednika, dakle na nekritičkom podržavanju pobjednikove pripovjedačke
perspektive. "Postavimo li pitanje uz koga to pristalice historicizma
zapravo pristaju", piše Benjamin, odgovor je neizbježan: s
pobjednikom...
Priklanjanje pobjedniku neizbježno donosi dobit onima koji vladaju.
Historijski materijalisti znaju što to znači. Svatko tko je proizašao
kao pobjednik do danas uzima udjela u toj trijumfalnoj procesiji u kojoj
sadašnji vladaoci prelaze preko onih koji leže poraženi i iznureni.
Prema ustaljenoj praksi, ratni plijen se nosi u procesiji. On se naziva
kulturnim blagom, a na njega povijesni materijalist gleda s oprezom:
kulturno blago koje je namrijeto bez iznimke ima porijeklo o kojem ne
može razmišljati bez osjećaja jeze. Ono svoje postojanje ne duguje samo
naporima velikih umova i talenata koji su ga stvorili, nego i anonimnoj
muci njihovih suvremenika. Ne postoji dokument civilizacije koji ujedno
ne bi bio i dokument barbarstva; s obzirom da kao takav nije lišen
barbarstva, ono je također okaljalo i način na koji se ono prenosi od
jednog do drugog vlasnika. ["Teze", str. 256]
Historicizam se stoga temelji na shvaćanju historije kao pobjede.
Međutim, on ostaje slijep na takvu pretpostavku, u tolikoj mjeri da ne
vidi ironiju kojom je taj aksiom posudio (i doveo do ekstrema)
fašistički diskurs. Fašizam je doista, posve doslovno, filozofija
povijesti kao pobjede. Za razliku od historicizma, on je svjestan ove
predrasude; temelji se na ciničnom i svjesnom prisvajanju takve
filozofije povijesti. (15)
Historicizam je stoga utemeljen na zbrci, zamjeni istine i moći. Posve
suprotno, prava povijest je neizbježna diskrepancija između njih dvoje.
(16) Povijest je vječni prostor sukoba u kojem se kolektivno pamćenje
imenuje kao konstitutivan rascjep između istine i moći.
Kakav je dakle odnos između povijesti i šutnje? U svjesnoj ili pak
nesvjesnoj povijesnoj filozofiji moći, oni nemoćni (progonjeni) u bitnom
su smislu lišeni glasa.
S obzirom da je službena povijest utemeljena na perspektivi pobjednika,
glas kojim ona autoritativno progovara sve više zaglušuje; prestajemo
biti svjesni činjenice da u povijesti i dalje ostaje zahtjev ili diskurs
kojeg više ne čujemo. U odnosu spram takvog gubitka sluha trenutni se
vladari pojavljuju kao nasljednici vladara iz prošlosti. Povijest na
ironičan način prenosi to naslijeđe gluhoće koje nevoljko dijele svi
historicisti. Ono što se naziva napretkom i što Benjamin shvaća jedino
kao nadolazak jedne katastrofe nakon druge, stoga je prijenos
historijskog diskursa od jednog vladara do drugog, od jedne povijesne
instance moći do druge. Takav prijenos je konstitutivan za ono što se
(na pogrešan način) doživljava kao povijesni kontinuitet. "Kontinuitet u
povijesti je kontinuitet represije". "Povijest potlačenih je povijest
diskontinuiteta". (17)
Dakle, ako je povijest, unatoč njenom spektakularnom trijumfalnom
trenutku, stoga barbarska, a u njoj vladaju sukobi, povjesničar nema
"objektivni" prostor iz kojeg bi se mogao premjestiti, iz kojeg bi se
izdvojio; filozof povijesti ne može u sukobu imati ulogu autsajdera. Kad
je riječ o gluhom fašističkom prisvajanju historijske filozofije i
nacističkom korištenju najviše civiliziranih tehnoloških oruđa i zakona
za najviše barbarske i rasističke progone, "objektivnost" ne postoji.
Povijesna artikulacija ne proizlazi iz epistemološkog "odvajanja" nego,
posve suprotno, iz povjesničarevog osjećaja hitnosti i izvanrednog
stanja. (18)
Povijest potlačenih nas poučava kako "izvanredno stanje" u kojem živimo
nije iznimka nego pravilo. Moramo se držati modela povijesti koji je u
skladu s ovim uvidom. Tek tada će nam biti jasno da nam je zadaća
iznijeti na vidjelo stvarno izvanredno stanje, što će nam pomoći da
poboljšamo naš položaj u borbi protiv fašizma. ["Teze", str. 257]
Teorija povijesti je stoga neka vrsta intervencije u sukob; ona je samo
po sebi povijesna. U samom središtu kataklizmičkog svjetskog rata koji
nam izmiče tlo pod nogama nalazi se opasnost, kaže Benjamin, koja
pobuđuje pažnju najlucidnije i najočitije razumijevanje povijesti.
Povijesni uvid pogađa nenadano i neočekivano u "trenucima iznenadnog
prosvjetljenja" u kojem "se nalazimo izvan sebe". (19) Opasnost i
izvanredno stanje iskazuju se podjednako kao uvjeti povijesti (života) i
njezine teorije (tj. njezine spoznaje). Nove, inovativne teorije
povijesti, one koje omogućavaju premještanje službene historije,
pojavljuju se jedino pod prisilom.
Povijesno artikulirati prošlost ne znači priznati je "onakvom kakva je
doista bila" (Ranke). To znači zadržati sjećanje kad se ono pojavljuje u
trenucima opasnosti. Historijski materijalizam teži zadržati takvu
sliku prošlosti koja se neočekivano pojavljuje osobi onda kojega je
povijest izdvojila u trenutku opasnosti ["Teze", str. 255]
Prema Benjaminu, povijest (kao niz katastrofa) nije kretanje prema
napretku nego kretanje prema onome što Benjamin zagonetno naziva
iskupljenjem. Iskupljenje (ono na čemu se zasnivaju povijesne borbe i
političke revolucije) trebalo bi shvatiti podjednako kao
materijalističko (marksističko, političko, međuhistorijsko) kao i
teološko (nadpovijesno, transcendentno). Iskupljenje je diskontinuitet,
prekid. Ono imenuje neprestanu potrebu da se drži korak sa skrivenom
povijesnom stvarnošću koja je uvijek dužna potlačenima, dužna prema
mrtvima povijesti, predstavljajući zahtjev koji prošlost postavlja
sadašnjosti.
Iskupljenje je alegorija budućeg stanja slobode, pravednosti, sreće i
oporavka značenja. Povijesti se treba pristupiti samo u odnosu spram
takvog stanja i njegovih ciljeva. Povijesna zbivanja se trebaju odvijati
jedino ukoliko taj cilj nije utopijski nego pragmatičan. Međutim,
smrtnik nikad ne može odlučiti može li iskupljenje u krajnjoj liniji
biti imanentno povijesti ili je ono pak osuđeno da zauvijek ostane
transcendentalno, s onu stranu povijesti. Kako kaže Benjamin na jednom
drugom mjestu, "ovaj svijet i dalje je nijemi svijet u kojem se nikad
neće pojaviti glazba. Čemu je onda on posvećen ako ne iskupljenju?" (20)
Posvećenost iskupljenju
Kad će doći do iskupljenja? Hoće li ga biti nakon Drugog svjetskog rata?
Hoće li ikad doći do iskupljenja od Drugog svjetskog rata? Benjamin
predviđa zadatak povjesničara budućnosti.
On će biti tužan, a njegova povijest bit će proizvod njegove tuge.
Flaubert kojem je bio poznat ["uzrok tuge"], zapisao je: "Peu de gens
devineront combien il a fallu ętre triste pour ressusciter Carthage"
["Malobrojni će biti u stanju pretpostaviti koliko je tuge potrebno da
bi se uskrsnula Kartaga"]. ["Teze", str. 256]
Prije nego što se uistinu desio, Benjamin proriče kako će povijest
upoznati holokaust. Nakon rata, zadaća povjesničara neće biti samo
"uskrsnuti Kartagu" ili pripovijedati o istrebljivanju, nego i,
paradoksalno, spasiti mrtve:
Ništa što se ikad desilo ne treba smatrati povijesnim gubitkom ["Teze", str. 254]
Samo onaj povjesničar koji je istinski uvjeren da čak ni mrtvi neće biti
sigurni od ruke neprijatelja ukoliko pobijedi, bit će u stanju zapaliti
tračak nade u prošlosti. ["TPH", str. 255.]
Stoga će povjesničar Drugog svjetskog rata biti tužan. Pored tuge, on će
morati biti i oprezan. Konceptualno pitanje o identifikaciji
povjesničara s pobjednikom (pogotovo u ovom ratu) nehotice se razvija u
teže i šire, mnogo ozbiljnije pitanje o političkom suučesništvu.
Zadaća povjesničara danas se sastoji u tome da izbjegne suradnju s
kriminalnim režimom i fašističkim diskursom. Na sličan način,
povjesničar budućnosti trebat će biti oprezan da izbjegne suučesništvo s
povijesnim barbarizmom i prikrivenim (a sada otvorenim) zločinima
kulture. Smatram da je Benjaminov tekst zametak kritičke svijesti o
pitanjima izdajništva i kolaboracije koje nas u tolikoj mjeri
zaokupljaju sve do danas. Rat je tek počeo, a Benjamin već intuitivno
osjeća važnost ovog pitanja koje će se pojaviti kasnije kao posljedica
Drugog svjetskog rata. Povjesničar, smatra Benjamin, mora biti
revolucionaran kako ne bi bio nehotični suučesnik. A suučesništvo je,
sugerira Benjamin, mnogo veća opasnost, mnogo gora kazna od smrti.
Historijski materijalizam želi zadržati sliku prošlosti koja se
neočekivano pojavljuje osobi izoliranom od povijesti u trenutku
opasnosti. Ova opasnost podjednako zahvaća sadržaj tradicije i njegove
primatelje. Nad njima se nadvila ista prijetnja: strah da će oboje
postati oruđe vladajuće klase. U svakom razdoblju mora se iznova
pokušati odvratiti tradiciju od konformizma koji prijeti da će je
nadvladati ["Teze", str. 255]
Ukoliko ne želi postati sudionik u zločinu, povjesničar na paradoksalan način nema drugog izbora nego biti revolucionar. (21)
Povijest i nijemost
Benjamin stoga zagovara teoriju povijesti kao traumu, te u skladu s tim
srodnu teoriju povijesne preobrazbe traume koja postaje uvid. Povijest
se sastoji od niza traumatskih prekida, a ne od slijeda racionalnih
uzročnosti. Međutim, subjekti traume (subjekti povijesti) lišeni su
jezika kojim bi progovorili o svojoj žrtvi. Odnos između povijesti i
traume je odnos nijemosti. Uobičajene povijesne teorije uglavnom
zanemaruju ovu nijemost traume: nijemost je prema definiciji ono što ne
može biti zabilježeno. No upravo je ta nijema veza između historije i
traume ono čemu Benjaminova vlastita historijska teorija želi dati glas.
On to čini pokazujući kako se sama disciplina, navlastiti "koncept
povijesti" konstituira onime što isključuje (i što ne uspijeva
shvatiti). (22) U konačnici, povijest stoga nastanjuje ono povijesno
nesvjesno koje je povezeno s dvostrukom šutnjom i na njoj utemeljeno:
prvo, to je šutnja "tradicije potlačenih" koji su po definiciji lišeni
glasa i čija se priča (ili pripovjedna perspektiva) uvijek sustavno
svodi na šutnju; drugo, to je šutnja službene, pobjedničke
historiografije u odnosu na tradiciju potlačenih. Prema Benjaminu,
skriveno teorijsko uporište ove dvostruke šutnje definira
historiografiju kao takvu. To je općenito način na koji je historija
ispripovijedana, ili, preciznije rečeno, to je općenito način na koji je
povijest ušutkana. Trijumf fašizma i početak Drugog svjetskog rata
predstavljaju tek klimaks, najizopačeniju materijalizaciju ili
realizaciju takve historiografije.
Dok je zadaća filozofa povijesti dekonstruirati "koncept historije"
ukazujući na njegov varljivi kontinuitet koji je zapravo proces
ušutkavanja, zadaća povjesničara je rekonstruirati ono što je povijest
ušutkala, dati glas onom mrtvom i pobijeđenom, uskrsnuti ono nezapisano,
utišano, skrivenu pripovijest potlačenih.
3.
Događaj
Sada bih se željela vratiti od teorije k autobiografiji i pokušati doći
do korijena Benjaminova konceptualnih uvida u jedan naročit događaj čije
teoretsko i autobiografsko značenje ostaje u potpunosti nedohvaćeno u
čitavoj obimnoj kritičkoj literaturi o Benjaminu. Taj događaj zbio se na
samom početku Prvog svjetskog rata i sastoji se u podudaranju njemačke
invazije na Belgiju 4. kolovoza 1914. godine sa zajedničkim
samoubojstvom Benjaminova najboljeg prijatelja Fritza Heinlea i njegove
djevojke, koje se desilo četiri dana kasnije. U oproštajnom pismu
prijatelj Benjamina obavještava gdje će naći njegovo tijelo. Ovu
spremnost za smrt i ovaj čin nasilja usmjeren prema samome sebi Benjamin
i njegovi prijatelji interpretiraju kao simboličku gestu protesta
protiv rata. Za Benjamina taj događaj označava gubitak, šok, raspad
iluzija i rađanje svijesti o stvarnosti jedne neumoljive i tragične
povijesne veze između mladosti i smrti. Za ostatak svijeta to je bio
samo početak Prvog svjetskog rata.
Učinak ovog događaja predstavlja dramatičnu točku preokreta u
Benjaminovu životu i njegovoj misli. Prije njega Benjamin je bio
uključen u politički aktivizam u pokretima mladih, želeći
revolucionarizirati njemačko društvo i kulturu kroz radikalnu reformu
obrazovanja. Među tim grupama mladih koje su podržavale ovu reformu on
je bio snažni vođa, predsjednik berlinskog Unije slobodnih studenata.
Nakon tog događaja, odrekao se pozicije predsjednika i okrenuo leđa
političkim aktivnostima. Odrekao se bilo kakve javne uloge kao i
uvjerenja da jezik može izravno preći u djela. Raskinuo je veze sa
svojim učiteljem Wynekenom kojem se divio i s idejama koje je prije toga
slijedio i gorljivo zastupao. S obzirom da je njegov nekadašnji učitelj
sada mladež vodio u rat, Benjamin je uvidio neuspjeh filozofije i
shvatio da se više ne može oslanjati na autoritet: "theoria u vama
postala je slijepa", napisao je Wynekenu, prekidajući sve veze s njim.
(23)
U dvoličnosti vladavine, u dvoličnosti učitelja i u samotnim riječima
zapisanim u pismu mrtvog prijatelja koji Benjaminu (prijatelju, vođi i
suradniku) kazuje gdje će naći njegovo tijelo, jezik iznevjeruje.
Međutim, ova izdaja se sastoji upravo u događaju; izdaja je sâma
povijest. "Na sredini svoga puta", zapisat će kasnije Benjamin, "priroda
shvaća da ju je izdao jezik te da se snažno suzbijanje osjećaja
pretvara u patnju. Stoga, zbog proturječnosti ove riječi, njene
označiteljske moći, jezik nas izdaje... Povijest se izjednačava s
procesom označavanja u ljudsko jeziku; taj jezik je zamrznut u
označavanju" (24)
Benjamin odbija sudjelovati u izdaji jezika i ratnom ludilu; napušta
Njemačku i odlazi u Švicarsku gdje pribjegava šutnji koja će trajati
punih šest godina, do 1920. (25) Tijekom tih godina ništa ne objavljuje.
Piše tekst koji kruži među bliskim prijateljima, tekst o Hölderlinu u
kojem meditira o prirodi lirskog pjesništva i njegovoj vezi s
pjesnikovom smrti. Pjesnikova je smrt povezana s Heinleovom smrti.
Heinle je također ostavio pjesme koje Benjamin neprekidno i ponovno čita
pokušavajući produbiti svoju vezu sa smrti, kao da je pjesnik kojeg
sada upoznaje zapravo njegov prijatelj. No Benjamin želi mrtvom pjesniku
priskrbiti besmrtnost: sačuvati Heinlea od zaborava, sačuvati
samoubojstvo od njegovog besmisla objavljivanjem pjesničkog opusa mrtvog
prijatelja. Ta nada nikad ga neće napustiti. U godinama šutnje koje su
uslijedile nakon samoubojstva, on uređuje Heinleove rukopise. I
Benjaminov vlastiti tekst o Hölderlinu i naravi pjesništva također
predstavlja implicitni dijalog s Heinleovim djelom, dijalog s njegovim
pisanjem kao i njegovim životom i smrti. Odatle dolazi Benjaminov
posebni interes za dvije Hölderlinove pjesme, "Pjesnikovu hrabrost" i
"Plahost" koje označavaju razliku između Heinleove hrabrosti
(samoubojstvo) i plahosti Benjaminova vlastitog preživljavanja na kojeg
je osuđen: samoubojstvo ili preživljavanje – dva egzistencijalna
polazišta između kojih je Benjamin nedvojbeno oscilirao, ali koje on,
začuđujuće i paradoksalno, proglašava dvjema "verzijama" jednog te istog
dubokoumnog teksta koje je moguće usporediti zbog njihove sličnosti,
unatoč svim njihovim razlikama. (26)
Zakašnjelo razumijevanje
Ova drama i samoubojstvo opisani su (zajedno s drugim događajima) u
Benjaminovoj najintimnijoj autobiografiji, "Berlinskoj kronici". Smatram
da je za Benjamina ova autobiografska pripovijest postala alegorija
nedohvatljivog utjecaja kojeg je izvršio Prvi svjetski rat.
"Berlinska kronika" je pak napisana osamnaest godina kasnije, točnije
1932 godine. Izravna posljedica ratnih zbivanja i njihove neuhvatljive
pojavnosti je posve doslovna Benjaminova šutnja, i napose posve doslovna
šutnja o ratnoj tematici: kao da je riječ o zakletvi odanosti danoj
mrtvom prijatelju, kao da je njegov vlastiti govor ili jezik mladosti
kojeg su dijelili, počinio samoubojstvo. Nešto je u njemu također umrlo.
Traumatski (sa zakašnjenjem i teorijski) značaj ove šutnje ostao je
podjednako neshvatljiv kritičarima koji i dalje nastavljaju iskazivati
svoje politički korektne kritike i svoje čuđenje nad Benjaminovom
ekscentričnošću. Nitko nije uhvatio ni dubinsku vezu između ove rane
šutnje i kasnijih, veoma cijenjenih klasičnih eseja "Pripovjedač" i
"Teza o filozofiji povijesti". Stoga je Benjaminovo rano iskustvo, posve
suprotno, bilo odvojeno od njegove kasnije teorije i smjesta odbačeno i
trivijalizirano: "Šutnja kao izraz unutrašnjeg protesta protiv
trenutnih zbivanja: tada nije bilo sumnje o legitimnosti takvog stava",
kazuje najnoviji Benjaminov biograf Momme Brodersen. (27) Urednici
njegovih sabranih izdanja s Harvarda koji su pokazali malo više
razumijevanja, osjećali su se podjednako na kušnji kad je trebalo izreći
dužnu rezervu: "Neobično je da se Benjaminova pisma usredotočuju
isključivo na osobne probleme... U njima se rijetko spominje rat i nema
izravnih referenci na njega niti se vidi njegov stav prema ratu. Čini se
kao da je Benjaminova odluka protiv političke aktivnosti tijekom tog
razdoblja također nije dopuštala uvid u najmučnije događaje toga doba"
(28) Kritičari ne uspijevaju shvatiti kako je Benjaminovo vlastito
pripovijedanje o svom ratnom iskustvu u "Berlinskoj kronici" uistinu u
najdubljem smislu autobiografsko (i teorijsko) objašnjenje značenja
njegove šutnje.
4.
Subjekt kojeg predstavlja "Ja"
Na jedanaestoj stranici "Berlinskog djetinjstva" Benjamin započinje
pripovijedati o svom iskustvu rata ustrajući u nevoljkom spominjanju
zamjenice "ja":
Ukoliko pišem na boljem njemačkom nego većina pisaca moje generacije, to
je uglavnom zahvaljujući tome što već dvadeset godina poštujem jedno
pravilo: nikad ne koristi riječ "ja", osim u pismima. ["BK", str. 15]
Međutim, Benjamin ironično dodaje kako u ovom djelu nije samo pristao
koristiti riječ "ja" nego i biti plaćen za to; ukoliko su stoga ovi
subjektivni zapisi ispali dulji nego što je namjeravao, to nije samo
zato što subjekt "koji je navikao godinama čekati u prikrajku ne može
odjednom i na lak način doprijeti u centar pažnje" nego i stoga što je
(metaforički i doslovno) "obazrivost subjekta kojeg predstavlja njegovo
"Ja"...ne postoji zato da bi se jeftino prodala" ("BK", str. 15-16)
Autobiografski poticaj stoga se nalazi u sukobu s bezglasnošću
šutljivošću, nijemošću ovoga "Ja" koje neprestance podriva i pobjeđuje
pripovijedanje iznutra. Pa ipak, tekst nastaje iz imperativa da se
stvari iskažu, iz simboličkog duga koji nadilazi osobnost te stoga
pripovijedanje čini neizbježnim i neophodnim. Ovdje je na stvari, kaže
Benjamin, "duboko i ranjivo iskustvo" od kojeg se sastoje "najvažnija
sjećanja u nečijem životu" ("BK", str. 16). Svi ostali svjedoci tih
iskustava su sada mrtvi: "Jedino sam ja preostao" ("BD", str. 17).
Etički poriv naracije proizlazi iz te samoće i takve nužde: s obzirom da
je pripovjedač posljednji preživjeli svjedok, povijest treba ispričati
unatoč tome što je pripovjedač nijem. Pripovjedač je okružen mrtvim
dvojnicima, mlađima od njega ili pak njegovih godina, mrtvim svjedocima
koji bi mu, da su živi, mogli pomoći da prekorači mučan prag sjećanja,
ali mu se njihova mrtva lica sada javljaju "jedino kao odgovor na
pitanje nije li dob od četrdeset godina [koliko je Benjamin imao dok je
pisao ovo djelo] prerana dob za oživljavanje najvažnijih sjećanja u
svojem životu" ("BK", str. 16). Stoga "Berlinska kronika" implicitno
nagovještava autorov četrdeseti rođendan s kojim se poklapa pisanje
djela. Autobiograf slavi svoj rođendan oplakujući smrt svojih
suvremenika. Od samog početka smrt i rođenje su suprotstavljeni.
"Berlin" je ime za tu suprotstavljenost.
Prozopopeja
Žudeći za upotpunjujućim pripovijedanjem o svojim mrtvim dvojnicima i
identificirajući se s njihovom vječnom šutnjom, govornik zapravo u većoj
mjeri ispisuje epitaf a ne biografiju. "Berlinska kronika" je
autobiografija koja je u suštini i svojoj najdubljoj biti epitafska, i
stoga nije u potrazi za izrazom nego "bezizražajnošću": trenutkom u
kojem je život "zamrznut i kao da je u određenom trenutku začaran"
("GEA", str. 340). Na tragu Benjaminove analize "bezizražajnosti",
pisanje je neka vrsta "kritičkog nasilja" koje prekida iskaz, s kojim
"svaki izraz simultano dolazi u stanje mirovanja" s iznenadnošću
"moralnog naloga" ("GEA", str. 340, 341, 340). "Jedino bezizražajnost
dovršava djelo cijepajući ga u komadiće, fragmente istinskog svijeta, u
torzo simbola" ("GEA", str. 340). Iskazano terminima Paula de Mana,
mogli bismo reći kako u "Berlinskoj kronici" "autobiografija skriva
razobličenje uma kojemu je ona sama uzrok". (29) De Manova retorička
analiza je ovdje od posebnog značaja: "dominantna figura epitafskog ili
autobiografskog diskursa je prozopopeja", "izmišljeno obraćanje
odsutnom, preminulom ili bezglasnom entitetu koja omogućuje ovom
potonjem da odgovori i dodjeljuje mu moć govora" (30)
Stoga bih rekao da implicitna figura prozopopeja ne strukturira samo
Benjaminu autobiografiju, nego i čitav njegov opus; prizivanje mrtvih
koje se nalazi se u temelju svega svugdje je prisutno i posvuda ga se
može naći. Čitav Benjaminov opus može se čitati kao djelo oplakivanja
koje strukturira nijemo obraćanje mrtvom licu i izgubljenom glasu mladog
prijatelja koji si je u očajničkom protestu na samom početku Prvog
svjetskog rata oduzeo život.
U svakom oplakivanju postoji neka duboka sklonost nijemosti koja u
konačnici znači mnogo više od puke nemogućnosti ili nevoljkosti
komuniciranja. (31)
Sve teme koje se pojavljuju kod Benjamina implicitno su određene
konceptualnim implikacijama autobiografske prozopopeje koja im se nalazi
u podlozi, ili pak nijemim obraćanjem mrtvom prijatelju: lirika
("Heinle je bio pjesnik" ["BK", str. 17]), jezik ("Priroda oplakuje zato
jer je nijema"), Trauerspiel (leš je jedini nositelj značenja) i
naposljetku, sâma povijest:
U alegoriji promatrač je suočen s facies hippocratica [licem patnika]
povijesti kao okamenjenom, primordijalnom krajoliku. Sve o povijesti što
je od samog početka bilo krivovremeno, tugaljivo i neuspješno, izraženo
je licem – ili mrtvačkom glavom. [OG, str. 166]
Predavanje o naravi lirike ili Lice povijesti (izvorni prizor)
Benjamin opisuje predavanje o Hölderlinu i o "naravi lirike" koje je
nakon Heinleova samoubojstva pokušavao artikulirati u sjećanju na svog
preminulog prijatelja, upravo kao metaforu čitavog svog opusa kao
neartikulirane prozopopeje.
Znakovito je da pripovijedanje o ratnim zbivanjima i mučnim iskustvima
na koje nailazimo u "Berlinskoj kronici" počinju (dezorijentirano i
hermetično) opisom ovog predavanja, promišljanjem traume u djelu,
prevođenjem proživljenog događaja u razmišljanja o književnosti.
"Berlinska kronika" se ne može izravno upustiti u izricanje imena mrtvog
prijatelja niti u stvarnu priču o njegovoj smrti. Priča se i vremenski i
prostorno kreće u krugovima kao da je smještena uokrug nekog praznog i
nijemog središta. Riječ samoubojstvo ne spominje se u tekstu. Heinleovo
se ime pojavljuje tek usput, u prolazu i nestaje tek što je spomenuto,
kao i sam događaj. U cijelom tekstu i ime i događaj iščezavaju.
Bilo je to u Heidelbergu za vrijeme nesebičnog rada, kad sam meditacijom
o naravi lirike pokušao prizvati u sjećanje lik mog prijatelja Fritza
Heinlea oko kojeg su se odigravali svi događaji u Domu susreta i s čijom
su smrću oni nestali. Fritz Heinle bio je pjesnik i jedini od svih
kojeg nisam upoznao u "stvarnom životu" nego u njegovu djelu. Umro je u
dobi od devetnaest godina i za njega se ne bi moglo znati ni na koji
drugi način. Prvi pokušaj prizivanja u sjećanje sfere njegova života kao
pjesništva bio je neuspješan, a neposrednost iskustva koje mi je dalo
zamah za predavanje neizbježno se sukobilo s nerazumijevanjem i
snobizmom publike ["BK", str. 17] (32)
Ono što Benjamin okolišajući pokušava evocirati nije Hölderlin nego
povijest: izvorni povijesni događaj koji je u cijelosti ostao
neprevodiv. Povijest je "original", zapisi i njihovi prijevodi. Zadaća
prevoditelja je zadaća svjedoka. Benjamin je predavanjem pokušao
prevesti posljedice tog događaja, ali nije u tome uspio. Međutim,
predavanje ostavlja dojam udaljenosti, nemogućnosti pristupanja
povijesnom događaju. U pozadini ovog neuspješnog prevođenja predavanja o
Hölderlinu i naravi lirike, neprevodivi povijesni original (doživljeno
iskustvo izbijanja rata) za Benjamina konstituira istinski intelektualni
i egzistencijalni izvorni prizor.
Dom za sastanke (Das Heim)
Što se dakle nalazi u središtu povijesnog događaja čemu se ne može
pristupiti nego mora ostati na distanci čak i u samom činu njegova
svjedočenja? Koji je smisao priče u koji tekst ne može prodrijeti, koju
ne može dohvatiti, koju ne može započeti osim putem onog što slijedi,
predavanja koje ju je pokušalo prevesti, i to neuspješno?
To je pripovijest o smrti bez značenja, iako ispunjenoj smislom, životom
i emocijama. To je pripovijest o Domu za sastanke koja na ironičan
način biva kuća susreta s lešom, posmrtnim simbolom izgubljenog
zajedništva i gubitka jezika kao zajedništva, kao i praznog centra
prostora sjećanja na mnogobrojne neuspjele susrete: neuspjele susrete s
publikom predavanja, s ratom, s prijateljem koji, s obzirom da umire
mlad, umire prije nego što ga se može istinski upoznati. "Fritz Heinle
je bio pjesnik i jedini od svih kojeg nisam susreo u "stvarnom životu"
nego u njegovu djelu. Umro je u dobi od devetnaest godina i za njega se
ne bi moglo znati ni na koji drugi način". To je pripovijest o ratu i o
njegovim žrtvama o kojima povijest ne kazuje niti ih broji. To je
pripovijest o pismu kojeg predstavlja leš koji je postao nositelj
značenja koje ne može prenijeti:
Bez obzira koliko sjećanje shodno tome može izblijedjeti, ili kako
nejasno sada mogu predočiti sobe u Domu, bez obzira na to danas mi se
čini u većoj mjeri opravdanim pokušati opisati izvanjski prostor kojeg
je nastanjivao mrtav čovjek, zapravo sobu u kojoj je bio "najavljen"
negoli unutarnji prostor u kojem je stvarao. No to je vjerojatno jedino
stoga što je u svojoj posljednjoj i presudnoj godini života prekoračio
prostor u kojem sam ja rođen. Heinleov Berlin bio je Berlin Doma
susreta... Jednom sam ga posjetio nakon duge razdvojenosti koje je bilo
rezultat ozbiljnog neslaganja između nas. No čak se i danas sjećam
osmjeha koji je prekinuo svu onu težinu višetjedne razdvojenosti, koji
je izokrenuo jednu beznačajnu frazu u magičnu formulu koja je uspjela
zacijeliti ranu. Kasnije, nakon jutra u kojem me probudio brzojav s
riječima "Naći ćeš nas kako ležimo mrtvi u domu" – gdje su Heinle i
njegova djevojka već bili mrtvi – ova je četvrt nakon toga još dugo
vremena bila središnje mjesto susreta za sve nas koji smo bili živi.
["BK", str. 17-18]
Pismo i leš
Neimenovano samoubojstvo zbilo se u praznini, u intervalu između
budućnosti ("naći ćeš nas" i prošlosti "bili mrtvi". Truplo je ostavilo
brzojav budeći Benjamina koji je u šoku. No brzojav ne govori, on ne
pripovijeda priču. On ne objašnjava motive samoubojstva niti njegov
temelj; on ne pripovijeda ni o čem drugom doli o krajnjoj nijemosti
tijela, odnosno leša: "Naći ćeš nas kako ležimo u Domu susreta". Ono što
sada ostaje od Heinlea samo su riječi. Riječi poezije koje Benjamin
čuva i koje se nada objaviti. Riječi nečitkog pisma. "Baš kao neki
znakoviti san", zapisuje Benjamin, "preživljava buđenje u obliku riječi
kad je ostatak sna iščeznuo, tu su izdvojene riječi ostale na svom
mjestu kao znaci katastrofalnog susreta" ("BK", str. 14).
Heinle u devetnaestoj, a Benjamin u dvadeset i drugoj, iscrpili su do
kraja iskustvo koje omogućuje pripovijedanje i naraciju čini mogućom.
1936 godine, u "Pripovjedaču" Benjamin je zapisao kako su se ljudi s
ratišta Prvog svjetskog rata vratili nijemi. I Benjamin zapada u šutnju,
ali ne nakon već prije početka rata, na njegovom samom početku, jer
prije svih ostalih shvaća njegov povijesni značaj i njegovo bezdušno
nasilje, s obzirom da ispred svog vremena vidi ratne posljedice. Smisao
rata mu se otkriva u jednom mahu u obliku maglovitog osvjetljenja ili
šoka pred epifanijom tame, u prizoru samoubojstva i viziji spajanja
osobne i kolektivne traume.
Upravo u ovoj smo kavani sjedili zajedno tih prvih dana kolovoza,
birajući barake koje su bile prepune dobrovoljaca. Odlučili smo se za
konjicu na Belle-Alliance Strasse gdje sam se propisno pojavio tijekom
jednog od idućih dana, bez tračka vojničkog zanosa ili žestine u
grudima; a opet, kako god sam bio dosta rezerviran u mislima koje su se
ticale samo toga da si osiguran mjesto među prijateljima u neizbježnom
novačenju, jedno od tijela koje je zaglavilo pred ulazom u baraku bilo
je moje. Da budem iskren, samo na dva dana: osmog kolovoza zbio se
događaj koji je iz moje glave za dosta dugi period izbrisao i grad i
rat. ["BK", str. 21]
"Autobiografija", kaže de Man, "skriva izobličenje uma kojemu je sama
uzrok". "Mjesto među prijateljima" koje Benjamin želi "osigurati" zbog
"neizbježnog novačenja" postaje mjesto među leševima. "Berlinska
kronika" je autobiografija traume. Događaj se sastoji od brisanja:
brisanja Berlina i rata iz mape onog svjesnog; brisanje sebstva i
njegova transformacija u mehanizam ili napola truplo, tijelo lišeno
svijesti. "Jedno od tijela koje je zaglavilo pred ulazom u baraku bilo
je moje", kaže Benjamin. Rat i šok zbog gomile tijela ponovio se dva
dana kasnije kao šok zbog otkrića dva mrtva tijela koji sebstvo lišava
onoga "ja": "Upravo tom žrtvovanju našeg najdubljeg sebstva u šoku, naše
sjećanje duguje one slike koje su neizbrisive i neuništive." ("BK",
str. 57)
Mladost o kojoj se ne može govoriti, ili Život izvan iskustva
Benjamin stoga žali za svojom vlastitom izgubljenom mladošću kojoj je
Fritz Heinle postao metaforom: on istovremeno sažalijeva i Heinleovu i
svoju vlastitu mladost. "Medij u kojem bi nepatvorena melodija njegove
mladosti mogla cvjetati uništena je... On se u očaju stoga prisjeća
svojeg djetinjstva. U tim je danima postojalo vrijeme bez bijega i "ja"
bez smrti... Naposljetku, on nalazi iskupljenje gubeći svoju sposobnost
razumijevanja. Usred takvog zaborava on započinje dnevnik koji je
neshvatljiv dokument života koji nikad nije proživljen" ("MY", str. 11).
Međutim, samoubojstvo ne predstavlja puku smrt nego odbijanje kompromisa
sa životom. Benjamin istinski voli Heinleovu apsolutnu posvećenost
mladosti koju, za razliku od Benjamina, odbija proživjeti. "Nikad ni u
jednom drugom djelu", Benjamin će reći za Goethea, "mladosti nije dao
ono čime ju je nagradio u Ottilie: puninom života na taj način da u
svojem trajanju crpi i svoju vlastitu smrt" ("GEA", str. 353). Ovaj se
opis u jednakoj mjeri odnosi i na Heinlea. Paradoksalno, Heinleovo
samoubojstvo ne predstavlja smrt, nego posve suprotno, vitalnost i
život: "Najčišća riječ za život u njegovoj besmrtnosti je "mladost"",
zapisao je Benjamin analizirajući mladenačke traume u Dostojevskijevom
Idiotu: "Ova mlada generacija pati zbog uništenog djetinjstva". (33)
Na neočekivan način trauma dohvaća mladost upravo u njenom odsustvu
iskustva i njegovom brisanju: "Mi još uvijek ništa nismo iskusili", kaže
Benjamin u dobi od dvadeset i jedne godine, govoreći o mladosti. (34) U
dvadeset i drugoj trauma brisanja – "događaj koji je iz moje glave za
dosta dugi period izbrisao i grad i rat" – u istoj mjeri ostaje izvan
iskustva. (35)
Unatoč tome (ili baš zbog toga)... grad Berlin nikad više nije u
presudnoj mjeri i toliko snažno utjecao na moju egzistenciju kao što je
to bilo u razdoblju kad smo vjerovali da ga možemo ostaviti netaknutog,
samo poboljšavajući njegove škole, samo prekidajući nehumanost roditelja
njegovih stanara i samo stvarajući mjesto u njemu za Hölderlinove ili
Georgeove riječi. Bio je to konačni, herojski pokušaj da se promijene
stavovi ljudi bez mijenjanja njihovih životnih okolnosti. Nismo znali da
je taj pokušaj osuđen na propast, ali među nama gotovo da i nije bilo
takvih čiju bi odlučnost ta spoznaja promijenila. Danas jasno kao i
onda, čak iako to činim na temelju posve drukčijeg rasuđivanja, uviđam
da se "jezik mladosti" morao nalaziti u središtu naših asocijacija.
["BK", str. 18]
Benjamin se zaklinje na vjernost "jeziku mladosti" kojeg je rat izbrisao
i zbog kojeg je njegovo kasnije djelo postalo nijemo i svedeno na
šutnju. Međutim, "Berlinska kronika" pripovijeda o načinu na koji je ono
što je izbrisano (rat, tijelo) ostalo upravo u samom središtu. Središte
će stoga biti šutnja. Ono što je izbrisano, ono što se prepušta šutnji
na samom početku rata, upravo je mladost. No mladost može imati
neočekivani život nakon smrti. Heinleova mladost nastavlja živjeti u
Benjaminu. A njegova vlastita ušutkana mladost i dalje progovara u
prekidanim lirskim intervalima koji su zbog Benjaminove vlastite šutnje
postali bezizražajnima. "Vjernost će biti očuvana, iako to nitko još
nije učinio", zapisao je Benjamin u dvadeset i prvoj potpisujući se kao
"Žar". (36) Odrastao u nijemosti, pisac u zrelim godinama i dalje
ponavlja: "Danas jasno kao i onda, čak i s obzirom da to činim na
temelju posve drukčijeg rasuđivanja, uviđam da se "jezik mladosti" morao
nalaziti u središtu naših nastojanja."
"Smrt ima moć ogoljavanja, baš kao i ljubav", kaže Benjamin. "Ljudsko
nam se tijelo pojavljuje kao leš... Ljudsko tijelo se i sâmo ogoljuje"
("GEA", str. 353). U šokantnoj epifaniji tame o kojoj se ne može
pripovijedati, rat ogoljuje tijelo, iznenada razotkrivajući mladost kao
leš.
Pokop
No ovo najtraumatičnije sjećanje koje Benjamin nosi iz rata nije tek
spomenuta epifanija o kojoj se ne može govoriti – ono iznenadno
otkrivanje mladosti kao leša – nego pridodana uvreda i pripadajući sram
zbog nemogućnosti pružanja prikladnog pogreba voljenom tijelu, sramota
zbog nemogućnosti opraštanja od mrtvih tijela i odavanja počasti
njihovim smještanjem u prikladnu grobnicu. Zbog toga što je tijela
nemoguće pokopati na doličan način, leš mladost postaje duh koji se
nikad ne može smiriti. Na simbolički način, grob ne može biti zatvoren.
Događaj se ne može dovesti u stanje mirovanja, sahrane.
Napokon, poslije osmoga kolovoza 1914 godine, nakon što su došli dani
kad se oni među nama koji su bili najbliži mrtvom paru nisu od njih
željeli oprostiti sve dok ih se ne pokopa, osjetili smo granice srama
nemoćni da nađemo neko druge utočiste od zapuštenog željezničarskog
hotela na trgu Stuttgart. Čak je i groblje označavalo granicu koje je
postavio grad svemu onome što je ispunjavalo naša srca: bilo je nemoguće
za par koji je umro zajedno osigurati grobnice na istom groblju. Bili
su to dani kad je sazrela spoznaja koja će nastupiti kasnije, i ona me
uvjerila da ni Berlin neće biti pošteđen ožiljaka u borbi za bolji
poredak. Kad danas prolazim ulicama te četvrti, na njih stupam s istom
onom nelagodom koju osjeća onaj koji se penje na tavan na kojem nitko
nije bio godinama. Uokolo se možda mogu naći vrijedne stvari, ali se
više nitko ne sjeća gdje se one nalaze. ["BC", str. 20]
Groblje označava prostor u kulturi i povijesti: grob simbolizira
preživljavanje imena dok je tijelo izgubljeno u prostoru. Međutim, na
simbolički način, ove žrtve rata ostaju izvan područja povijesti. Leš
mladosti mora ostati neimenovan. "Uokolo se možda mogu naći vrijedne
stvari, ali se više nitko ne sjeća gdje se one nalaze".
Trauma se stoga ne nalazi samo u tome da su kapitalističko društvo i
kapitalistički rat ubili mladost i oduzeli im život. Istinska trauma je u
tome što su oduzeli smrt te lišili mladost čak i mogućnosti
oplakivanja. U svijetu koji je mladost osudio da pogine u ratu ili od
njegovih posljedica, i u kojem se čak ni pogreb ne može priuštiti; u
društvu u kojem je čak i grob roba koju treba kupiti i koju si, shodno
tome, mogu priuštiti samo sretnici, mladost koja nema sredstava, postaje
doslovni i metaforički subjekt žalosti koja prelazi njihove mogućnosti:
"bilo je nemoguće za par koji je umro zajedno osigurati grobnice na
istom groblju". (37)
Pouka rata
Žalovanje će stoga biti pretvoreno u sram. Pouka koju pruža taj sram,
moralnost tog srama, omogućit će autobiografu da izgovori "ja" unatoč
njegovom oklijevanju, sve dok je za to dovoljno plaćen (38), što će mu, s
druge strane, pružiti uvid u historijski odnos između rata i
revolucije: " Bili su to dani kad je sazrela spoznaja koja će nastupiti
kasnije, i ona me uvjerila da ni Berlin neće biti pošteđen ožiljaka u
borbi za bolji poredak." Pouka rata je revolucionarna, kao što je
povijest pokazala, i sastoji se u sve većem značaju ruske revolucije
početkom Prvog svjetskog rata koja će postati njegova najvažnija
posljedica. Benjamin će kasnije podržati ovu revolucionarnu logiku koja
od rata dovodi do revolucije. Ako je povijest jednom već pretvorila
mladost u leš, te ako mladost u povijesnom smislu znači "početak koji je
odvojen od svega što slijedi kao neka vrsta nepremostivog jaza" (OR,
str. 20), samo nov potres kojeg izaziva revolucija, samo nov i radikalan
povijesni početak, jednog bi dana možda mogao iskupiti leš mladosti ili
označiti mogući povratak mladosti u povijest. Odanost mladosti stoga je
revolucionarna: ona ne gleda u prošlost nego u budućnost. "Vjernost će
se sačuvati." "Danas jasno kao i onda, čak i s obzirom da to činim na
temelju posve drukčijeg rasuđivanja, uviđam da se "jezik mladosti" morao
nalaziti u središtu naših asocijacija."
Upućeno djetetu
Kome se to ova revolucionarna pouka o lešu prenosi? Kome se to Benjamin
obraća porukom koja sadrži "Ja", tu pripovijest o rascjepu između
riječi, djela, motivacije i razumijevanja kojeg nazivamo poviješću? Zbog
koga Benjamin prevladava "oprez onoga "ja" koje nije takvo da se može
jeftino prodati"? Posveta u "Berlinskoj kronici" glasi: "Za mog dragog
Stefana". Stefan je Benjaminov jedini sin, tada četrnaestogodišnjak. Ova
pripovijest o ratu koju se ne može ispripovijedati, ova strašna i
zbunjujuća priča o samoubojstvu i odsustvu groba na paradoksalan je i
posve iznenađujući način upućena upravo djetetu. (39)
Drugim riječima, Benjamin pokušava prenijeti priču koja ne može biti
ispričana i postati pripovjedač koji ne može biti drukčiji on onog što
jest, a to je posljednji pripovjedač ili post-pripovjedač. Trauma,
odnosno slamanje pripovijesti i sjećanja, fragmentacije pamćenja i
prekida niza ili pak mreže pričâ, prenesena je na iduću generaciju kao
neka vrsta testamenta, posljednjeg dara.
Sjećanje stvara lanac tradicije koji se niže iz generacije u
generaciju... Ono započinje mrežu u kojoj se sve priče na samom kraju
povežu. Jedna se nadovezuje na drugu, kao što su to oduvijek činili
veliki pripovjedači. ["S", str. 98]
"Berlinska kronika" poput "Pripovjedača" govori o prijenosu i prekidu
prijenosa. No ovaj se prekid sada materijalizira u drami, slici tijela
koje je počinilo samoubojstvo. Ono što truplo ne može kazati postat će
torzo simbola.
Slike, lišene svih prethodnih veza stoje – poput vrijednih fragmenata
ili torza u galeriji nekog kolekcionara – u posve običnim sobama našeg
naknadnog razumijevanja. ["BK", str. 26]
Uspomene se ne mogu uvijek svesti na autobiografiju. A ove pogotovo,
stoga što se autobiografija bavi vremenom i njegovim protokom, onim što
tvori neprekidni životni tijek. Ovdje govorim o prostoru, trenucima i
diskontinuitetima. ["BC", str. 28]
Benjamin zna kako "poplava knjiga o ratu" koja se desila nakon Prvog
svjetskog rata ne može premostiti taj procijep u iskustvu. Poput Freuda,
i Benjamin je shvatio da će učinak rascjepa doći tek naknadno te da će
prave probleme s traumama zadesiti tek naredne generacije. Zato
posljednji pripovjedač želi ponovno uspostaviti i omogućiti prijenos
svog iskustva i prenijeti svom sinu zbivanja koja se ne mogu priopćiti
(rat, leš, samoubojstvo).
Objekt priče nije prikazati događaj per se, kao što je to slučaj s
informacijom; umjesto toga, on ga utjelovljuje u pripovjedačevu životu
da bi ga prenio u obliku iskustva onima koji ga slušaju. ["B", str. 159]
Tamo gdje postoji iskustvo u pravom smislu te riječi, neki sadržaji
individualne prošlosti spajaju se s materijalom koji se nalazi u
kolektivnoj prošlosti. ["B", str. 108] (40)
5.
Anđeo povijesti
U "Berlinskoj kronici" (1932) Benjamin govori o Prvom svjetskom ratu i
Hitleru koji se uspinje na vlast. U "Pripovjedaču" (1936) govori o Prvom
svjetskom ratu zbog toga što već tada uviđa neizbježnost Drugog
svjetskog rata. "Na vrata nam kuca ekonomska kriza, a sjena novog rata
sve je bliža", zapisuje on 1933. "Čovječanstvo se građevinama, slikama i
pripovijestima onih koji su navijestili nešto radikalno novo priprema
da preživi kulturu, ukoliko ne bude drugog izbora." (41)
Traumatsko ponavljanje rata po drugi put će Benjamina natjerati na šutnju, a ovaj put to će biti zauvijek.
Međutim, prije te konačne šutnje, tijekom druge zime ratovanja Benjamin
će napisati "Teze o filozofiji povijesti" (1940) u kojem je priča o
tišini pripovijedanja (pripovijest o Prvom svjetskom ratu) ponovno
ispričana, ali je ovaj put interpretirana kao teorija povijesti.
Benjamin još jednom vidi posljedice rata mnogo dalje ispred svog
vremena. Teorija povijesti opisuje stanje dva svjetska rata (prošlog i
sadašnjeg) razmatrajući ih jedan protiv drugog i jedan putem drugog.
"Potrebno je progovoriti o događajima koji do nas dolaze poput jeke koju
je probudio poziv", zapisao je Benjamin u "Berlinskoj kronici" ("BK",
str. 59). Povjesničar će tumačiti povijest, a teoretičar teoretizirati o
njoj kroz ponavljanje njene traume; upravo pomoću nje Benjamin dolazi
do ključnih uvida u "filozofiju" povijesti kao konstitutivni proces
ušutkavanja, diskurs koji skriva nijemost žrtava, utapajući u svojoj
vlastitoj buci stvarni događaj zbivanja njihova opetovanog ušutkavanja.
Anđeo povijesti je nijem: njegova su usta otvorena ali bez glasa, i
nemoćno je gurnut natrag prema budućnosti, natrag od Drugog svjetskog
rata prema nijemom iskustvu Prvog svjetskog rata. (42) Napad na
Francusku u svibnju 1940 godine ponavlja napad na Belgiju dvadeset i
šest godina ranije, četvrtog kolovoza 1914, invaziju nakon koje će se
četiri dana kasnije desiti dvostruko samoubojstvo.
Benjamin je ostao zatočen u okupiranoj Francuskoj. Planira bijeg preko
francusko-španjolske granice s nadom da će uspjeti doći do Amerike, ne
stoga što želi spasiti svoj život nego zato jer želi prenijeti rukopis u
slobodan svijet, odnosno zato jer ga želi prenijeti (s onu stranu
šutnje i ušutkivanja) idućoj generaciji. On taj rukopis nosi privijen uz
tijelo. Ironija je u tome što se do danas ne zna o kojem je rukopisu
riječ. Rukopis nije sačuvan u materijalnom smislu. Pretpostavlja se da
to bio esej o povijesti čije su kopije sačuvane negdje drugdje, ali o
tome nema sigurnih podataka. Naslov rukopisa kojeg je Benjamin prenio na
svom tijelu zauvijek će ostati prekriven šutnjom.
"Vrijeme smrti naše je vlastito"
Nakon što je uhićen na granici i obaviješten da će ga idući dan izručiti
Gestapu, Benjamin odlučuje ovu pripovijest završiti konačnim
samoubojstvom. Njegovo vlastito samoubojstvo je stoga ponovilo i na neki
način odrazilo samoubojstvo njegovog prijatelja, alter ega iz mladosti
početkom Prvog svjetskog rata.
U svemu tome je veoma ironična činjenica da povijest također ponavlja
pripovijest o odsustvu groba zbog manjka sredstava. Novac koji je
pronađen u Benjaminovim džepovima nakon samoubojstva bio je dovoljan
samo za "iznajmljivanje" groba. Nakon nekog vremena, tijelo je izneseno i
posmrtni ostaci prenijeti u bezimenu zajedničku grobnicu onih koji iza
sebe nisu ostavili nikakav imetak. Povijest se još jednom ponavlja
namjerno (samoubojstvo) i nenamjerno (izostanak pogreba). Benjamin kaže:
"Jezik nenamjerne istine posjeduje autoritet. Taj autoritet je u
suprotnosti s tradicionalnim konceptom objektivnosti stoga što je
njegova valjanost, odnosno valjanost nenamjerne istine povijesna". (43)
Nakon tog čina, "Berlinska kronika" se doima poput
proročanstva: "Uokolo se možda mogu naći vrijedne stvari, ali se više
nitko ne sjeća gdje se one nalaze." Kako kaže Demetz, Benjamin je
"pokopan u Port Bouu, ali se nitko ne sjeća gdje; kad dođu posjetitelji,
čuvar groblja ih odvodi na mjesto gdje se tobože nalazi njegov grob,
očekujući napojnicu" (44) Vrlo dugo u tom španjolskom groblju nije
postojao "ni spomenik niti cvijeće". 1992 godine sagrađen je spomenik.
(45) Međutim, Benjaminovo tijelo se ne nalazi u grobu gdje sada stoji
spomenik.
"Pripovijedanje je uvijek bilo umijeće ponavljanja priča", zapisao je
Benjamin u "Pripovjedaču" ("P", str. 91). Njegovo samoubojstvo stoga je
na tragičan i ironičan način ponovilo samoubojstvo iz njegove mladosti i
sramotnu priču o izostanku pokopa. Odabirući način na koji će umrijeti i
oduzimajući vlastiti život, i sâm Benjamin ponavlja Heinleovu priču o
poruci koju nosi leš: posthumnoj, nijemoj poruci samoubojstva kao
simboličke geste protesta protiv rata i autonomnog potvrđivanja slobodne
volje koju se ne može prisiliti u kontekstu pretjeranog rasta svjetskog
nasilja.
Ponavljajući čin samoubojstva koje se desilo na početku rata i ponovno
otvarajući njegovu simboličku poruku otpora prema ratu, Benjaminovo
vlastito samoubojstvo na početku Drugog svjetskog rata stoga će se u
cijelosti sjediniti s prijateljem kojeg je izgubio.
Bilo je to nakon duge razdvojenosti... Čak i danas sjećam se osmijeha koji je otopio težinu svih onih tjedana odvojenosti.
S obzirom na traumu Prvog svjetskog rata i samoubojstvo prijatelja,
Benjamin je oduvijek znao kako je "kukavičluk živih" (plahost
preživjelih koja prati "Pjesnikovu hrabrost" ili pjesnikovu smrt) "mora u
krajnjoj liniji postati nepodnošljiva" ("MY", str. 14). On je već sa
dvadeset i dvije godine proročki zapisao ove retke, kao da je naslućivao
vlastito samoubojstvo:
U dnevniku se opisuje pripovijest o našoj veličini iz perspektive naše smrti...
U smrti mi postajemo ono što jesmo... Vrijeme smrti naše je vlastito
vrijeme... Poziv kojeg smo tako ponosno odbacili u našoj mladosti
iznenadno nas zatiče. Međutim, to nije ništa drugo doli poziv na
besmrtnost ["MY", str. 15]
Potpis (poziv na besmrtnost)
Onako kako je iskazano u Benjaminovu tekstu, nagovješteno njegovim
životom i ključno za čitavu njegovu misao, samoubojstvo nije tek čin
umora i odricanja, puka nepravodobna gesta iscrpljenosti i očaja – kao
što je to na poznat način opisala i oplakala Hannah Arendt, smatrajući
da je njegova ključna karakteristika "zla sreća" (46). Samoubojstvo je s
onu stranu sudbine i nesreće, ono od smrti čini znak. U očaju umiranje
se pretvara u jezik. Ono nešto znači. To nije samo odluka da se prekinu
patnje i potone u siguran san zaborava. Ono u procijepu koji razdvaja
dva svjetska rata kuca na vrata povijesti. Ono je označavanje života kao
pisanja konačnim i hotimičnim činom šutnje, ostavljajući iza sebe svoj
vlastiti potpis: potpis očajnog ali apsolutno bezuvjetnog odbijanja
sudioništva i suradnje s iznuđenom tiranijom svjetskih ratova.
Tragičnu šutnju ne smijemo shvaćati tako kao da njome vlada isključivo
izazivanje. Umjesto toga, ono je posljedica iskustva bezglasnosti kao
čimbenika koji osnažuje takvo stanje. Sadržaj junakovih postignuća
pripada zajednici poput govora. S obzirom da zajednica poriče ta
dostignuća, ona kod junaka ostaju neartikulirana i stoga on mora sve
snažnije u granice svog fizičkog sebstva prigrliti svako djelovanje i
znanje, u što većoj mjeri ako je ono snažno i učinkovito. Ukoliko je on u
stanju držati se svojih ciljeva, to je isključivo postignuće njegova
physisa a ne jezika, i on to mora učiniti smrću. [OG, str. 108]
Kazano njegovim vlastitim riječima, Benjaminovo se samoubojstvo može
shvatiti kao "pokušaj moralne osobe, ma koliko on bio neartikuliran ili
nijem... da se uzdigne ponad ovog svijeta kojim vlada bol" (OG, str.
110). Stoga svojim konceptom "nehotične istine" Benjamin utjelovljuje
"paradoks rođenja genija iz moralne bezglasnosti" (OG, str. 110).
Njegova smrt priskrbljuje idućim naraštajima jezik; ona obdaruje
budućnost još nerođenom riječju.
Ponavljanje samoubojstva obnavlja kolektivno značenje koje je smrt
preotela na ratištima Prvog svjetskog rata, ali i suicidom. "Glas
anomimnog pripovjedača" ("P", str. 107) obnavlja "kolektivno iskustvo
kojem čak niti najdublji šok svakog posebnog individualnog iskustva i
smrti ne predstavlja nikakvu sablazan ili prepreku" ("P", str. 102).
(47)
Možemo se zapitati nije li odnos pripovjedača prema njegovu materijalu,
odnosno ljudskom životu, neka vrsta umijeća, nije li njegova navlastita
zadaća oblikovati vlastiti i tuđi sirovi materijal iskustva na trajan,
koristan i jedinstven način... kojeg pojašnjava izreka kao oblik
ideograma priče. Izreke su, mogli bismo reći, ruševine koje stoji na
mjestu starih pripovijesti u kojima se moral obavija oko događaja kao
bršljan oko zida ["P", str. 108]
Benjaminova smrt njegov vlastiti život pretvara u poslovicu.
Oporuka (posmrtna naracija)
Scholem kaže kako Benjaminu nije bila strana ideja o samoubojstvu, jer
je nekoliko puta u svom životu svjedočio samoubojstvima. Scholem je
napose ukazao na činjenicu da je Benjamin nakon završetka "Berlinske
kronike" planirao samoubojstvo, od čega je u zadnji čas odustao. Zbog
toga je Benjamin, u skladu s autobiografskom "Berlinskom kronikom"
ostavio oporuku koju neće "nije uništio kad njegova volja za životom
dosegne najnižu razinu", a koja je nakon smrti pronađena među njegovim
dokumentima. Oporuka glasi:
Svi rukopisi u mojem vlasništvu (kako moji tako i tuđi) trebaju se dati
dr. Gerhardu Scholemu, Abesinijska ulica, Jeruzalem. U mojem su
vlasništvu osim mojih tekstova također i djela braće Fritza i Wolfa
Heinlea. Ukoliko to bude moguće, želio bih da ti rukopisi budu sačuvani u
Sveučilišnoj knjižnici u Jeruzalemu ili Pruskoj državnoj knjižnici. Oni
se ne sastoje samo o Heinleovih rukopisa nego i mojih rukom pisanih
bilješki o njihovom djelu. Što se tiče mojih djela, želio bih da se
sačuvaju u Sveučilišnoj knjižnici u Jeruzalemu. Ukoliko dr. Gerhard
Scholem odluči objaviti posthumni izbor iz mojih djela, želio bih da
određeni postotak zarade od autorskih prava (između 40 i 60%, kad se
oduzmu njegovi troškovi) pošalje mom sinu Stephanu. (48)
U priloženom oproštajnom pismu svom rođaku Egonu Wissingu, izvršitelju njegove oporuke, Benjamin napominje:
Bilo bi lijepo kad bi odjel za rukopise Sveučilišne knjižnice u
Jeruzalemu prihvatio posmrtne rukopise dvojice ne-Židova iz ruku dvojice
Židova – Scholema i mene. (49)
Ova oporuka kao neka vrsta posmrtne pripovijesti prenosi priču drugoga.
Ona nakon autorove smrti mora sačuvati i osigurati besmrtnost drugoga.
Benjamin u smrti iznosi na vidjelo model odupiranja gubitku života
drugoga i njegovu gubitku značenja; on to čini za sebe i za svog
porijatelja koji je samoubojstvom izgubio upravo to: "pripovjedačku
perspektivu".
S ovime izlazi na vidjelo najdublji temelj "pripovjedačke perspektive".
Upravo je on sâm osoba koja nadanjem može ispuniti značenje događaja.
Tako se nada napokon oslobađa od njega poput pitanja koje odzvanja u
zraku... Ta nada je opravdavanje vjere u besmrtnost koja se nikad ne
smije razbuktati iz čovjekove vlastite egzistencije" [GEA, str. 355; moj
kurziv]
Besmrtnost uzima od drugih. Život može postati besmrtan jedino ukoliko
je povezan s drugim životima. Ono što je besmrtno upravo je drugi, a ne
sebstvo. Drugim riječima, nije besmrtan pripovjedač nego pripovijest
koju ponavlja, pripovijest koja, barem dvaput ponovljena, nije tek
individualna. Prijenos se mora nastaviti.
"Potresnim pitanjem" o nadi Benjamin dodjeljuje Sholemu zadaću nastavka
priče: zadatak se sada sastoji u udvostručavanju prozopopeje mrtvima za
Scholemova vlastitog života, i nasljeđivanju i nastavku Priče o
prijateljstvu. Scholem će ispuniti taj zadatak. Benjamin je stoga
dokazao da "nije samo ljudsko znanje ili mudrost",
"nego prije svega njegov stvarni život – a upravo se na tome grade priče
– ono što u smrtnom biću zaprima svoj nasljedni oblik. Baš kao niz
slika koje se vrte u glavi postajući filmom kad se život približava
kraju – raskrivajući pogled na samoga sebe u kojem on samog sebe sreće
bez da je toga svjestan – odjednom se u njegovu izrazu i pogledu javlja
ono nezaboravno i vezuje taj autoritet uz sve ono što ga je pogodilo,
pri čemu ga ima čak i najnesretniji bijednik. Taj autoritet nalazi se na
iskonu pripovijedanja ["P", str. 94]
Autoritet teksta
Autoritet je ono što povjerava tekst (život) sjećanju, ono što ga čini
nezaboravnim. Ono što Benjamin proročki kaže za kneza Miškina,
protagonista Dostojevskijevog Idiota u jednakoj se mjeri može odnositi
na njegove vlastite učinke i književne učinke njegova vlastita
tekstualna autoriteta:
Besmrtni je život nezaboravan... To je život kojeg se ne smije
zaboraviti, iako se on se sastoji od spomenika ili spomen-ploče...
"Nezaboravno" ne znači samo da ga ne možemo zaboraviti. Ono ukazuje na
nešto što se nalazi u samoj naravi onog nezaboravnog, nešto što ga čini
nezaboravnim. ["DI", str. 80]
U čemu je tajna Miškinove karizme? "Njegova individualnost sporedna je u
odnosu spram njegova života" ("DI", str. 80), kaže Benjamin. Poput
Miškina, i Benjamin je nezaboravan stoga što je njegova individualnost
(uključujući i njegovu smrt, samoubojstvo) podređena njegovu životu.
Poput pripovjedača, i Benjamin je "svoj autoritet posudio od smrti".
Međutim, taj autoritet nije ništa drugo doli pripovjedačeva moć
prijenosa, prenošenja jedinstvenosti života preko granice. U
Benjaminovim tekstovima preko autorove smrti i s onu strane nje, ostao
je sačuvan život. Upravo je život ono što nas s onu stranu Drugog
svjetskog rata dotiče i dopire do nas, podučavajući nas o Benjaminu i
njegovoj šutnji. Upravo je tekstualni autoritet Benjaminova života ono
što preuzima Scholem i ono što ga je nagnalo da ponovi priču i na svoj
način nastavi Benjaminovu prozopopeju smrti.
U "Metafizici mladosti", još dok je bio vrlo mlad, Benjamin je zapisao:
Razgovor naginje šutnji, a slušatelj je zapravo šutljivi partner.
Govornik od njega prima značenje; on je neotuđivi izvor značenja.
Benjamin je bio dobar slušatelj zato jer je uvijek bio vjeran šutnji.
Smatram da se zadaća kritike danas ne sastoji u potapanju Benjaminovih
tekstova u sve veću kritičku buku nego u tome da se Benjaminu vrati
njegova šutnja.
s engleskog Tonči Valentić
