Prvi svjetski rat (1914-1918) nije izbio bez razloga. Nije se
dogodio kao nepredviđeni grom iz vedrog neba nad Evropom kojom je tiho
upravljala ravnoteža sila. On nikoga nije iznenadio, jer su već godinama
svi oštrili noževe. Nije izbio voljom jedne od dviju suprotstavljenih
strana, nego su se točkići savezništva tako savršeno okretali zato što
su svi računali na oružani sukob i vjerovali da će on izbiti u najkraćem
roku. Međutim, veoma je brzo poprimio tjeskobni karakter rata do
iscrpljenja, neprekidnog pokolja bez velikih strateških rezultata.
Kako
je rastao broj žrtava, smanjivale su se šanse za sporazumni mir.
Tradicionalna praksa kompromisa nije odgovarala razmjeru nasilja i broja
žrtava. Naime, kako piše Raymond Aron u Lančanim ratovima,
motor razvića u to doba bila je tehnika, ona je nametnula organiziranje
zanosa, osudila na neuspjeh sve pokušaje pomirenja i diplomatske
mudrosti, pridonoseći širenju krstaškog duha i dovodeći do mira koji je
stvorio početnu situaciju za izbijanje Drugog svjetskog rata. O toj
radikalnoj novosti ni jedan drugi spomenik ne svjedoči bolnije od –
spomenika Neznanog junaka.
Godine 1918, potreba da se oda počast palima u borbi zahtijevala je
nakon okončanja rata da se svagdje podigne spomenik. Budući da je smrt u
njemu promijenila stepen i prirodu, kamen nije mogao drugo nego
ratificirati i reificirati iščeznuće jednoga u mnoštvu. Nastao u tom
ratu bez presedana, kult Neznanog junaka spoj je impersonalnosti i
herojstva, mraka i slave. Kako je u svom Radniku zapisao veliki
svjedok tog vremena, Ernst Jünger, ”vrlina Neznanog junaka počiva u
tome da ga je moguće zamijeniti, da se iza svakog palog, u rezervi, već
nalazi odmjena (Ablösung)”.
Otkriće i slavljenje te vrline odmjenljivosti neutralizira svaki
osjećaj ljudskosti. Na bojnom polju moglo se i dogoditi da se u
neprijatelju otkrije i prepozna drugi čovjek, sa njegovim jedinstvenim
licem, ali na kraju krajeva, ”plima neprocjenjivog” nalagala je dotada
neviđenu devalvaciju čovječnosti svakog pojedinca, kako prijatelja tako i
neprijatelja. Kako na početku osmog poglavlja svoje nostalgične
familijarne sage Radetzkymarš piše Joseph Roth, ”tada, prije
Velikog rata, kada su se zbili događaji o kojima izvještavaju ovi
listovi, nije još bilo svejedno da li je neki čovjek živ ili mrtav. Kada
bi ko nestao iz redova živih, nije na njegovo mjesto odmah dolazio neko
drugi i brisao pokojnika iz sjećanja, nego je ondje, gdje je on
nedostajao, ostajala praznina, i bliski kao i daleki svjedoci njegove
propasti zanijemili bi, kad god bi ugledali tu prazninu”.
Rat
je sada ispunio tu prazninu i doslovno materijalizirao sliku
čovjeka-vojnika izgubljenog u silnoj vojsci koja napreduje u osvajanju
savršenstva. Ideja progresa vratila je veliku metafizičku podjelu na
inferiornu čulnu, fizičku i na superiornu nadčulnu, metafizičku
realnost. A rat je tu podjelu primijenio i okrutno je iznio na vidjelo.
Otuda egzistencijalno svjedočanstvo što ga filozof Franz Rosenzweig
(1886-1929) suprotstavlja metafizičkom rascjepu u svim oblicima u kojima
se on pojavljuje. Već u prvim redovima svoje grandiozne Zvijezde iskupljenja,
djela napisanog na razglednicama koje je slao svojoj budućoj ženi Edith
Rosenzweig Scheinmann, iz balkanskih šanaca, artiljerac Rosenzweig
piše: ”Bez obzira uvukao li se čovjek, poput crva, među slojeve gole
zemlje pred sikćućim pipcima slijepe i nemilosrdne smrti, osjetit će, u
neizbježnoj silini, ono što inače nikada ne bi osjetio: da bi njegovo Ja
postalo samo Ono kad bi umro, i bez obzira vrištao li očajnički svakim
od krikova još prisutnih u njegovom grlu svoje Ja protiv onoga
Neumoljivog, što mu prijeti nezamislivim uništenjem – filozofija se na
svu tu nevolju osmjehuje svojim praznim smiješkom”.
Prazni smiješak antičke kozmologije, u kojoj se sve svodi na Svijet.
Prazni smiješak srednjovjekovne teologije, u kojoj se sve svodi na Boga.
Prazni smiješak modernog idealizma, u kojem se sve svodi na Čovjeka.
Vrhunac predstavljaju Hegelov prazni smiješak, dakle smiješak koji vidi
kako Um ”na sve vrhunce i u sve ponore stavlja znak jednakosti”, i
prazni smiješak Karla Marxa dok uspoređuje Boga Historije sa ”užasnim
paganskim Bogom koji je nektar htio piti samo iz lubanja svojih žrtava”.
Metafizički osmjeh rata koji individualne živote osuđuje na ništavnost,
a istinsku realnost čuva za bezimene cjeline. Rosenzweig optužuje taj
indiferentni i redukcionistički osmjeh filozofije, optužuje u ime bića
koje dršće pred smrću i pred njenim otrovnim žalcem.
Metafizički osmjeh
jeste poricanje smrti i zatvaranje ušiju prije nego što se začuje krik
teroriziranog čovještva. Totalitet ne daje nikakav smisao smrti, svako
umire na vlastiti račun: smrt je nesvodiva. No redukcija propada upravo
zato što se aktualizira. Rat raspršuje filozofski šarm Jednoga i Svega
upravo utoliko ukoliko zasniva njegovu vladavinu: ”Nakon što je Um sve
upio i proklamirao da od sada samo on postoji, čovjek iznenada otkriva
da je još tu, iako ga je već odavno provarila filozofija… ‘Ja koji sam
tek prah i pepeo’, ja, obični privatni subjekt, ime i prezime…, ja sam
još tu (Ich bin noch da). I filozofiram”.
Kad rat sve proguta, filozofija se okreće protiv totaliteta, protiv
sveobuhvatnog poretka koji je sama zasnovala, protiv vlastitog trijumfa
nad nesvodivim.
U bilješci Emmanuela Levinasa na koricama francuskog prevoda
Rosenzweigove knjige čitamo: ”Njegova se duboka novost nalazi u
opovrgavanju bitnog karaktera određene racionalnosti: one racionalnosti
koja obasjava tradicionalnu filozofiju ‘od Jonskih otoka do Jene’ – od
predsokratovaca do Hegela – koja se sastojala u tome da totalizira
prirodno i društveno iskustvo, da iz njega izluči i međusobno poveže
kategorije kako bi s njima izgradila sistem uvodeći u njega i samu
religiju. Nova filozofija nastoji, naprotiv, misliti religiju –
Stvaranje, Otkrivenje, Iskupljenje koji usmjeravaju njenu duhovnost –
kao izvoran horizont svakog oblika smisla, čak smisla iskustva svijeta i
historije”.
Odricanju pa i rastakanju ”ja” u velikoj mašini, Rosenzweig
suprotstavlja utjelovljenje i individuaciju preko strave, ”ja, ja, ja”,
koje više nije epsko, nego tetura od tjeskobnog straha za svoj zemaljski
svijet, čovjeka sklupčana u utrobi ili u prazninama zemlje.
Tobdžija-filozof odlazi tako u odmetništvo prema Historiji shvaćenoj kao
pustolovina Uma, univerzalno dostignuće, pojava čovječanstva u samome
sebi. Za njega, ideja historijskog Uma završava na mjestu pokolja. Umire
od rata. Umire od toga što je u tom hiperboličnom rastu našla
karikaturu svoje apoteoze.
Četiri godine nakon rata, Franzu Rosenzweigu će biti dijagnosticirana
amiotrofična lateralna skleroza. Posljednjih godina svojega života,
mogao je sa ženom komunicirati jedino tako da mu je ona izgovarala slova
abecede dok nije zatražio da stane, a ona bi pogađala što je želio
reći. Njegove su zadnje riječi, napisane na ovaj mučan i tegoban način,
bile nedovršena rečenica koja glasi: ”A sada dolazi, poenta svih
poenti, koju mi je Gospod doista podario u snu, poenta svih poenta za
koju…”. Navodno je posjeta ljekara zaustavila pisanje. Rosenzweig je
izdahnuo iste noći, decembra 1929.
A prazni smiješak filozofije ni do danas se nije sasma ugasio.
