Anđeli ne primaju u sebe samo svoju vlastitost, iz njih poteklu: kao
po pogrešci ima ponekad u tome i malčice našega bića, kao što kaže
Rilke u "Drugoj elegiji".
Iako anđeli to sami ne zamjećuju, čini se da
je njihovim značajkama pridodana neodlučnost koja miriše po nama.
Podsjeća li ukusom svjetski prostor, u koji se rastvaramo, na nas?
Anđelovo se ponašanje mijenja: zauvijek je izgubio stabilnost
gnostičkoga Arhonta, odlučnost Aviceninih nebeskih duša, sveznalaštvo
Hekhatolovih anđela, vedrinu njihovih očnih preliva, između kojih je
svatko rasprostrt kao mjesečeva površina. Anđel se spustio u naše
prognanstvo; neprestana borba sa samim sobom zadržava ga u našoj
prolaznosti, u našem Passagenwerku.
Kao što nam prognanstvo onemogućuje
svako moguće stanje, trajanje, povjerenje u majku zemlju, tako ono
priječi anđelu da se vrati, da ponovno raširi svoja velika krila. Anđeo
je ujedno pripet i razapet između našega dozivanja i odbijanja. Njega,
koji bi nas trebao odvesti Nikuda, jer su ga upravo stoga odaslali iz
iskonskog Ne-mjesta, postupno je očarao naš bijeg "mimo svega kao
prozračna trampa". On je čista ljudskost, pruga zemlje plodne, koja se
više ne može krotiti i umiriti u božanskim tijelima. Preuzeti ljudskost
za anđela znači neprestano samopropitivanje, dijeliti krajnju
udaljenost od ni-gdje potpunoga odgovora kojemu je sam podvrgnut. Naš
duh zaboravlja na anđela. No dok on kuša čisto vino naših značajki,
zaboravlja na svezu koja ga povezuje s iskonom, s počelom. Opseg
njegovih krugova, poretka, taxis njegovih vrtloga, sve to biva
labirintom. Igra u zrcalu između zemaljskoga i božanskoga, koju njegov
logos prividno predstavlja kao harmonijsku, raspada se u neočekivane
nesuglasnosti. U nju prodiru praznine, slučajnosti, nepredviđenosti.
Anđelova glazba, glazba anđela tu dolje, svaki poziv s kojim ga zovemo,
predstavlja takovrsnu razglašenost.
Ali on je još uvijek anđeo: unatoč
tomu njegovi korijeni osjećaju nostalgiju za Točkom koja prevladava
svako ime. No za putovanje nikuda, na kojega pozivlje, ne može više
predvidjeti postaje, najaviti ih. Njegovo znanje (kojega je nekada
simboliziralo milijardu očiju, posađenih po njegovom božanskom tijelu)
potamnjelo je pri odsjaju u zrcalu našega neznanja, odnosno zbog
činjenice da se držimo kao netko tko odlazi na put. I on je zaboravio
gledati u otvoreno. Nije li pogled anđela odgovorio na pitanje čovjeka i
ujedno mu dopustio da se vrati sebi, u savršeni poredak Caelum Caeli?
Anđeo je to previdio, stoga je prisiljen ostati tu dolje. Čovjekovo
pozivanje-odbijanje pokazuje mu se kao nenadmašan, nečuven skandal.
Jedna te ista avantura sjedinjuje oba lika. Svemu unatoč anđeo ipak
zavoli borbu s čovjekom na koju je izazvan.
Najava katastrofe te vrste, poradi koje anđeo neće završiti kao
zavodnik nego kao onaj tko je zaveden, kao mračan i prijeteći pod-ton
vuče se uzduž cjelokupne angelologije. Od samoga početka predstavlja
čovjek anđelu dvojbu, raspuće, prolaz: izvorni je poredak božjega hrama
stvaranjem čovjeka srušen zauvijek. Prvi stvoreni anđeo, vođa
dvanaestorice anđela, stražara Prijestola, ne može se - iz vatre
stvoren - poniziti do fascinacije onim grumenom prašine i zemlje koju
je zgniječio Gospod Bog. Ta odluka, ta prokleta obijest zauvijek je
srušila prethodnu harmoniju. Nije niti toliko tragična jedinstvena
sudbina toga princa i njegove budućnosti, koliko se čini sudbonosnijom
nepovratna podjela i raspad anđeoskoga zbora. Prema Berešit Rabba,
anđeli se upravo prepiru među sobom, razapeti između milosti (koja čak
poziva na stvaranje čovjeka) i istine (koja to odlučno odbija), kada
Gospod Bog (arhetip vlastodršca) vikne: Što se prepirete?
Čovjek je
ipak već stvoren. To jednostavno pojašnjuje da niti jedan anđeo nije
mogao biti sasvim uvjeren u izvrsnost toga stvaranja. Dio se njih
podredio i pomirio s božjom odlukom, dočim su se preostali
suprotstavili. Ti se potom gestom otpora osvećuju za raspad božanskoga
rasporeda (a time i prekida odnosa između anđela i njegova nepojašnjena
podrijetla), što ga je izazvalo stvaranje čovjeka. Kao što je bio
božanski raspored zaveden preko savršenoga kružnoga kolosijeka oko
Prijestola, tako pokušava sada pali anđeo svim mogućim sredstvima
odvratiti čovjeka od dobrodjelnih i miroljubivih djela. Prema Kuranu:
"Sve ću ih zavesti, osim onih koji su Ti robovski odani". "Na tvoju ću
ravnu cestu postaviti zasjedu te vrebati ljude s prednje i stražnje
strane, s lijeve i desne".
Čak uprizorenja najvjernijega anđela čuvaju razgovijetne tragove
strašljive dvojbe poradi savršene novine čovjeka (neopozive odluke
stvaranja), čak anđeo poslanik ne može izbjeći tu dvojbu. Kada je
naposljetku smio u sunčev zalazak napustiti zemlju, koja mu je bila
povjerena na čuvanje, plakao je pred likom Gospodina Boga. Anđela muči
prisutnost čovjeka, kako anđela poslanika tako i onoga Arhanđela koji s
dubokom sućuti obavještava Kralja o neizrecivim mukama i nasilju što ga
čovjek trpi po volji Tebe, Jedinoga, što ga ljudi slave u stvarima
koje prividno obožavaju , kao i naposljetku palog anđela koji je
osuđen dočekati posljednji sud, a upravo je to konačna odgoda koju mu
je Bog odredio da bi mogao zavoditi, optuživati, prijetiti čovjeku
smrtnom kaznom i osvetiti mu se poradi svojega pada.
O sljedećoj velikoj krizi što je anđeo podnosi zbog čovjekove krivnje
priča Knjiga čuvara, preciznije: prvi svezak Henohove knjige koja je
snažno utjecala na Crkvu prvih stoljeća. Neki od anđela, stavaranja
prvoga dana, odriču se svojega položaja i dobrovoljno napuštaju nebeske
visine da bi se združili s ljudskim kćerima. Anđeo se zaljubi u ženu,
legne kraj nje i skupa stvore velikane koji vladaju zemljom i jedu
ljudska bića. Henoha, čije obličje se u Hekhalothu pretvara u anđela,
šalje Bog anđelima da bi razokrio njihovu bezbožnost i navijestio im
kaznu. Ti su duhovi živjeli vječan život koji ne poznaje kraja, njihovo
je kraljevstvo bilo na nebu, ali ljepota ljudskih kćeri zavela ih je, i
stoga će skupa s ženama biti bačeni u užasno mjesto, u zatvor iz
plamtećih stupova. Priča iz Knjige jubileja, koja se također odnosi na
Henoha, pripisuje ljudskom biću još veću krivnju pri zavođenju anđela.
No, dok je u Knjizi čuvara ljepota žena samo usput spomenuta i dakle
anđelova se nakana automatski nagiba slabome, u Knjizi jubileja anđela
Bog šalje na zemlju koja je već okusila griješnost. I upravo tu, na
zemlji, anđeo krši zakon. Tek čovjek anđela navede na grijeh. Tim će
užasnija sada biti osveta s kojom će se pali anđeo i njegovo demoni
obrušiti na čovjeka.
U De Gigantibus pokušava Filon anđela izbaviti od drame toga pada.
Tvrditi da su anđeli bezbožni i nevrijedni svojega imena, prema Filonu,
jest obično praznovjerje. Anđeo je svet i nedodirljiv božji poslanik
među ljudima i ljudski poslanik kod Boga. Tko oženi ženu i stvori
velikane, to su samo duše ljudi koji su potcjenjivali mudrost i
posvetili se malovrijednim i slučajnim stvarima, truplu koje nam je
svima prirođeno. U društvu anđela lete te duše po zraku skupa s onim
koji se unatoč spuštanju u osjetilnost boje da neočekivano umru posred
života pri živom tijelu. To su duše filozofa. Zrak je pun tih
nevidljivih bića. Kada crpe život iz zraka i vjetra, sve se zemaljske i
vodene životinje sporazumijevaju s demonima, anđelima i dušama. Da bi u
pravom svjetlu prikazala anđelovu dramu, Filonova alegorijska
interpretacija razvidno reducira sliku velikana na mjeru čovjeka koji je
izbjegao savezništvo s Bogom koji je bez obitelji, društva, domovine,
prognanik i klatež. Preciznije, ta interpretacija razotkriva
nerazrješiv problem: kakav odnos postoji između anđela i demona u
svijetu koji je oživljen od jednoga pola do drugoga? Predstavljaju li
stvarnosti koje se razlikuju samo po imenu? Ili su posrijedi različite
stvarnosti koje imaju zajedničku bit? Ako vrijedi tvrdnja da je anđeo
svet i nedodirljiv poslanik, što je tada izvorište zlih demona? Jesu li
jedno s dušama ljudi koji ne mogu izbjeći silovit vrtlog malovrijednih
i slučajnih stvari? Jesu li možda ime što ga filozofi daju palom
anđelu? Upravo preko razvidna pokušaja etimologizacije biblijske
tradicije Filonova platonizirajuća alegorija u mitskom smislu
produbljuje predodžbu anđela, problematizirajući odnos između anđela i
poganskoga demona.
No, prije nego što istražimo taj novi meandar, potrebno je utisnuti u
svijest ono što se sa svakom tradicijom iznova objelodanjuje:
gravitacijska sila ugrožava anđeoski kolosijek.
Pozor, to je moć, bitno
drukčija od nezaustavljiva narcističkoga prohtjeva, pobuda koja utječe
na hermetičnoga Anthroposa, sina Očevoga, i osuđuje ga na nisko
spajanje s Prirodom. Anthropos prati svoju vlastitu sliku koju ugleda u
zrcalnom odbljesku zemaljskih voda, potom kad je već prestupio u
mjesečevu orbitu. Tomu usuprot, anđela je preplavio val ljudskog
doziva, zgrabio ga je glas drugoga, tako da ga pored vlastite mjere
određuje još mjera i slika drugoga. No anđelovo putovanje nije nikada
putovanje pomoću posrednika. Svako njegovo putovanje ne neki način
nasljeduje anđelove arhetipske padove. Čovjekovo dozivanje nikada nije
"čisto": zasićeno je duhom po čovjeku koji je za anđela krajnje
zavodljiv. Otuda razlike i neskladnosti, nesporazumi i prečujnosti,
nerazrješiva igra sličnosti i različitosti, mogućnost slijevanja uloga i
zamjena maski. Susreti s anđelom ne događaju se više u krugu savršene
Samaelove sljepoće (Samael je bog slijepaca), niti na svečanom pragu
carstva svjetla.
Na tim mjestima čovjek oklijeva između anđela i
zvjerskoga obličja velikana, dočim se anđeo koleba između krajnje
blizine nazočnosti i idolopoklonskih uprizorenja arhonta, kao što ih
slika napeta mašta Pistis Sophie i drugih gnostičnih spisa; anđeo se
njiše između visio facialis i demona zraka. Možemo prizvati beskonačan
broj posrednika da bi ispunili te razdaljine: beskonačan prostor koji
je do te mjere naseljen da stavlja u pitanje ključ njegove
interpretacije, dakle da lik Angelusa Interpresa pretvori u nedokučiv
cilj stvaranja. No, načelo o mnogostrukosti u jednom svih bića nužno
poteže za sobom konstrukcije i predodžbe prostora, koji je do te mjere
labirintski prepleten s odnosima i "simpatijama" da ne možemo više
prepoznati i opisati njihove međusobne hijerarhije. Ima li tu možda
svoje podrijetlo teurgijska dimenzija helenističkih neoplatonista? Tek
na ekranu tih dramatičnih protuslovlja možemo predočiti posljednje
susrete s anđelom. Otuda i groznica, od sama početka prisutno
protuslovlje angelologije koje se snažno razotkriva u tim susretima i
koju niti jedno pravilo ne može odrediti.
Klee je nacrtao jednu od konačnih postaja anđelova križna puta. Klee
umnaža znamenja, no ponajprije ga zanima zaplet anđela s demonima i
dušama. Njihovu dramu razrješava blagom ironijom. Zauvijek je naš duh
razotkrio anđela, taj se uzalud pokušava izvući iz tragične situacije.
To je anđelova slijedeća postaja, postaja koja je nevjerojatno slična
onoj kod Rilkea. Er-innerung (Sjećanje) je smanjilo razdaljinu, koja se
sa strašljivošću pojavila u uvodnim taktima Rilkeovih Devinskih
elegija. Raspršila se u neuočljive razlike, u minimalne varijacije na
temu savršene stvorenosti anđela: Klee imenuje anđela kao
samo-stvorenje. Naša borbe s njim i naš Erinnerung pretvorili su ga u
ranog sretnika, miljenika stvaranja, u najmanje stvorenje stvaranja.
Sada anđeli znaju kakvu težinu sa sobom nosi privilegij prodiranja do
srca stvorenih, ugnijezditi se u njima. Sa svih strana okružuju anđela
karakteristike bilja; korijeni, deblo, sokovi. Još uvijek može biti
stražar, ali raširenih krila, korak, oči oblikuju zaključen labirint
skupa s obličjima što ih nosi u sebi.
Nemoguće je odrediti komu pripada
takvo držanje, je li to krilo doista anđelovo. Rafaleovo uprizorenje
anđela ujedno prizivlje i opovrgava sliku iz Tobija, kao da bi prva
utjecala na drugu i istodobno je odbijala.
Tematskom ciklusu slika s naslovom Engelshut nalik je ciklus Angelus
Militans (1940), anđeo koji nikada ne počiva, znamenje one pozornosti
koju nalazimo ponajprije u ortodoksnoj mistici: budni anđeo, čuvar
nemirne Agripnije. Iz crne podloge istupaju bijele konture kod
Wachsamer Engel (1939), iz nje bliješte ogromne razrogačene oči, jaka
se krila žudno raskriljuju. Pozornost tih slika odaje vjeru, jer
naravno i anđeli moraju vjerovati. Ne mogu se identificirati sa slavom
niti je mogu neposredno zrcaliti. Anđeo je kao pobožan čovjek: bez
riječi sluša glas, motri nevidljivo, očekuje dan o kojemu ništa ne zna.
Istočnokršćanska angelologija evocira motive iz postbiblijske židovske
tradicije, kao što su recimo figure neumornih stražara, zadnja ruža
svjetlosti iz svijeta Sefiroth, prag između nebeskoga i zemaljskoga
stvarstva. Njihova krajnja udaljenost od najvišega anđela (posrijedi je
obličje osobe što ga Bog šalje izabranome narodu u Exodusu, ono
obličje što ga preuzimlje trojstvo u Abrahamovu viđenju i kojega
kabalistička interpretacija dešifrira kao objavu) opasno približava te
anđele čovjeku, budući da predstavljaju duhove koji snažnije vladaju
elementom nego što je to kadra inteligencija kerubina. Njihovim su
značajkama pridodane demonične značajke odnosno značajke ljudske duše,
koja je prisiljena neprestano putovati i seliti se, reinkarnirati.
Granice koje odvajaju pojedinačna bića postaju sve manje jasne.
Kod
Kleea podsjeća avantura anđela na „spuštanje“ arhanđela anđelu, od toga
demonu, junaku, potom arhontu, koji ima u rukama vlast nad svijetom, i
dalje prema udaljenim dušama gornjih slojeva do praznih prikaza, do
umjetnih vatri zasljepljujuće magije, do varljivih falsifikata
različitih vrsta. U tim prostorima treperi od bića koja su osjetima
nedokučiva.
Prema Pitagori, zrak je sav ispunjen dušama, koje zovemo demonima ili
herojima. Ovi ljudima šalju snove i predskazanja bolesti i zdravlja, i
ne samo ljudima, nego i ovcama i ostaloj stoci. No po kojemu se uzorku
taj život oblikuje? Koji Nomos predstavlja? Kako se u cjelini izražava
njegova posredujuća uloga, funkcija metaxy?
Kleeovi su anđeli nemoćni pred tim pitanjima. Unatoč milini i
umirenosti, koja prosijava kroz njihova obličja, unatoč naklonosti što
ju odaju njihovi pogledi, ti anđeli iščekuju umjesto da odražavaju
svjetlost uslijed koje se jedva sjećaju da su se nekad davno iz nje
izlili. Možda su još besmrtni, ali zacijelo nisu više crveno zažareni
vrhovi svega stvorenoga. U ulozi stražara i čuvara ostaju prikovani na
prag. Tako loše kao i ljudi poznaju srce najsvetijega. Ako su uopće
ikada prestupili prag i prodrli u unutarnjost, zacijelo su je
zaboravili i nedvojbeno su zaboravili i to da su je zaboravili.
Najsnažniji prate čovjeka do praga i motre ga. Zavide mu na nadi,
ljubomorni su na njegovu potrebu za upitnošću. I opet, zanimljivo,
zbunjuje ih čovekova prisutnost. Dok opažaju čovjekovu bijedu, osjećaju
sućut spram sebe samih. Prisiljeni su podjarivati beznadno očekivanje
čovjeka, izmišljati odgovore koji doista preokreću pitanja u beskonačan
lanac predodžbi i daljnjih potpitanja. I konačno: iscrpljeni,
prisiljeni su naposljetku priznati upravo njemu, najprolaznijemu od
svega stvorenoga, svoju nemoć.
Anđeo štićenik i pali čuvar upijaju kod Kleea i druge predodžbe
tradicionalne angelologije. Izbrisan je svaki trag spekulativnih
aeropagijskih hijerarhija i inicijatorsko eshatologijskih vizija
iransko-islamske mistike. Klee usredotočuje pozornost na one elemente
angelologije koji se ponajbolje "podudaraju" s prolaznošću mundus
sitalisa. Kleeova anđela grabi vrtlog koji ga vuče u stranu od
makrozrcala. Centrifugalna sila koja je usmjerena iz svoje unutarnjosti
prema vani, istrgava anđela od vatrene ljubavi serafina, od crvene
inteligencije anđela tumača kod Sohravardija, od tamnomodroga neba
kerubina sve do naših putova koji ne vode nikuda („chemins qui mènent
nulle part“, Rilke). Prijelomne katastrofe unutar anđeoskoga zbora u
svakomu su anđelu prouzrokovale krizu (crtež kredom, 1939) ili dvojbu
(Angelus dubiosus, akvarel, 1939). Na tim je Kleeovim crtežima anđeo
portretiran kao prestrašeni noćni ptić. Odveć je neiskusan da bi mogao
čuvati ili voditi, uzalud ište utočište u naručju svojih krila.
U
Predvorju anđeoskih gomilica, kako nosi naslov jednoga od crteža iz
1939. godine, posrijedi je čekajući anđeo, odnosno bivši anđeo koji se
nada da će se vratiti u svoje Nigdje, anđeo melankoličnoga obličja
kojega prosvjetljuje blijeda mjesečeva četvrt, anđeo Pierrot. Ubogi je
to anđeo, iako mu MANIA pokadšto dopušta praedicare verbum: ostali su
samo fragmenti, tragovi i pramenovi misije koju bi trebao
predstavljati. Njegovo je obličje ostalo nedovršeno (Unfertiger Engel);
in toto anđeo predstavlja nedovršenost sveukupnoga stvarstva.
Nedovršenost znači metamorfozu, igru dijelova, ironijsko
razrješenje neodredivosti oblika. Ne samo da se pri isteku putovanja
njegova poslanica može manifestirati kao neizreciva, nego i sam glasnik
može zaboraviti na sebe, nipošto ne poradi neznanja, jer ne bi znao
koja mu je granica putovanja određena, nego stoga jer je odveć umoran,
uništen da bi nastavio put. Glasnik se može predstaviti i na način
kakav opisuje Kafka. „Eine Bote bin ich“, odgovori Barnabas K.-u u
„Zamku“, ali na kakav način njegova slika i njegove riječi izmiču
nedovršenoj (beskonačnoj?) igri stvarstva. Zbog naših očekivanja
postajemo nestrpljivi, jer ispitivanju se ne nazire kraj. „Od ranog
jutra sve do sada, do sumraka, hodao sam uzduž i poprijeko po svojoj
sobi...Poznavao sam već svaku sitnicu te sobe, jer sam stalno za svog
kružnog ophoda sve to pogledavao“. Odjednom se soba počela pomicati.
Zidovi su se urušili, slapovi boja su preplavili prostor, bile su to
boje otkrivenja: sadreno bijela, žuta, zlatnožuta. „Bio je namijenjen
meni, u to nije bilo sumnje; spremala se neka prikaza (Erscheinung)
koja bi me trebala osloboditi...To što je trebalo doći, moglo se mirno
spustiti na sag i objaviti mi što ima objaviti (und mir melden, was es
zu melden hatte). ..Dakle, anđeo, pomislio sam. Čitav mi dan on
dolijeće, a ja to u svojem nevjerovanju nisam ni znao. Sada će mi reći
riječ“. Ali umjesto riječi, objave, nastupa preobrazba, metamorfoza,
scenski preokret – ili bolje – najava toga preokreta. Trenutak nakon
prikaze anđela „sav u plavkastoljubičastim velima, omotan zlatnim
gajtanima, na svilenasto sjajnim krilima, s mačem ispruženim vodoravno u
svojoj udizgnutoj ruci“, čas potom nikakav „živi anđeo“ nije više
visio ispod stropa sobe, bio je posrijedi samo obojeni komad drveta,
oslikani drveni lik s kljuna broda, poput onih što vise po stropovima
mornarskih krčmi. Balčak mača bio je podešen da drži svijeću i prihvaća
kapljice rastopljenog voska. „Utaknuo sam svijeću u balčak mača,
upalio je i onda sam još do kasno u noć sjedio tako, pod blijedim
svjetlom anđela“.
Kafka u svojim dnevnicima ne opisuje halucinacije ili
mađioničarski trik. Prikazuje se anđeo koji se s velike visine spušta u
svim njezinim dimenzijama određenu sobu, ujedno se prikaže još i komad
obojenoga drveta. Naposljetku svjetlost što ju okolo sebe baca svijeća,
svjetlost koja dobija čak ime "blijeda svjetlost anđela". Pred nama je
ragrnjen sličan proces kao na Kleeovim crtežima; anđelova se esencija
raspada, ali da bi ironija bila još veća, raspad se anđela ne podudara s
njegovom negacijom. Anđeo sam zapravo predstavlja poruku takvog
raspada. Preko metamorfoze svojih znamenja navješćuje raspad svoje
esencijalnosti. Postaje neizvjesan, nikada posve odlučan, oklijevajući
između nazočnosti i zaborava, melankoličan radi studium a sine fine,
što ga prizivlje njegova slika. Ne odstupa od toga da ne ukaže na
problem prikazivanja svoje vlastite u-topičnosti, koja je, kao što će
se kasnije objelodaniti, problem prikazivanja tout court. Kafka na
jednoj strani salije u jedinstven krug najzapeletnijega paradoksa (što
ga ironija ne može razriješiti, nego ga može samo opažati s
nepremostive razdaljine) tradicionalni stereotip anđela pobjednika s
najtradicionalnijim i najstereotipnijim profanim predodžbama. Posrijedi
su krajnje točke, granične mase - ako tako možemo reći - koje
opkružuju anđele u preobrazbi i božjem trenutku, kao što ih je Klee
svagda iznovice zamišljao.
No, među svim drugim kod Kleea se pojavljuje slika anđela
koja sjedinjuje njihova različita imena: to je Angelus Novus. On je taj
koji ne samo evocira vezu s talmudskom angelologijom sa svim
bogatstvom njezinih vizionarskih i bajkovitih elemenata, nego je čak i
neizbježno zahtijeva. Samo Mihael i Gabrijel trajno služe Bogu i na
vijeke vjekova slave neizrecivu svjetlost; ostali anđeli ponavljaju
njihovu himnu, potom iščezavaju tamo odakle su bili stvoreni, u vatrenu
rijeku koja nikada, niti preko dana niti preko noći, ne prestaje teći,
poput Jordana. To je rijeka koju su svojim znojem ispunili četiri
hajoša (lađara) iz Ezekijelova viđenja dok su svojim leđima podupirali
prijestol svetoga. Tu tradiciju preuzimlje i Majmonides u dijelu
svojega Vodiča u kojem raspravlja o anđelima i pokušava je filozofijski
objasniti: kao što je za svako biće karakteristična individualna
oblikujuća sila koja oblikuje i strukturira pojedinačne udove, tijela,
tako dva anđela ne mogu preuzeti istu misiju, niti jedan može obaviti
obje. Svaki događaj ima svojega anđela, svaka pojedinačna tjelesna
sposobnost jest anđeo. No po čemu tada razlikujemo stalne i trajne
anđele od anđela putnika? Kada govorimo o stalnim anđelima, mislimo
tada na niz individualnih sposobnosti. Kada govorimo o prolaznim
anđelima, anđelima putnicima, tada imamo u mislima pojedinačne
sposobnosti kao takve. Novi je anđeo slika anđela koji posjeduje u sebi
najjedinstveniju i neponovljivu individualnost stvari, štoviše,
Angelus Novus jest ime za sposobnost koja omogućuje životu da jest
jedinstven i neponovljiv.
Dolazimo tako do točke koja nije više daleko od uvida da se
simbolizam anđela ne može više odvojiti od simbolizma čovjeka.
Simbolika prolaznosti koja je prisutna u svakoj angelologiji upravo je
na toj točki podudarna s ikonom anđela. Anđeo ne posjeduje, ne izručuje
ili prelazi, on sam jest prijelaz: ikona jednoga trenutka Novi anđeo,
neodlučan u svom biti-za-trenutak, strpljivo ustrajava, čekajući na
neponovljiv, jedinstven trenutak svoje himne. Nedokučiva je jedinstvena
sila koja pokreće to jedinstveno, neponovljivo biće, nedokučiv je
najmanji dah koji čini glas, nedokučivi su duhovi koji oživljuju
prostor i udružuju se sa svim elementima. Novi anđeo jest nedokučiva
stvarnost kojom je svako ovdašnje biće obavijeno. Stoga se individualna
sposobnost nazivlje anđeo, što znači da je nevidljiva i nedokučiva.
Prolaznost toga anđela (na Kleeovom crtežu je glavom okrenut prema nama
i na čelu novi svitke Zakona) obnavlja našu prolaznost, ponovno je
stvara. Iz njegove slike prosijava njegova sposobnost mišljenja i
slavljenja trenutka, slikanja ikone toga prijelaza i te bijede. Opstoje
autentične ikone našega oskudnog vremena. Anđelu treba reći stvari, no
treba ih razotkriti novomu anđelu, jer samo taj anđeo sa svim imenima
što ih posjeduje može u najvećoj mjeri izraziti kako prolazno tako i
stvarnosno (što su sve značajke ovdašnjih stvari). Razmišlja li čovjek i
sjeća li se svoje prolaznosti, susreće se s novim anđelom, odbljeskom
ljudske prolaznosti. Anđeo je slika moći prolaznoga trenutka, one moći
koja dopušta da se trenutak ukoči u svojoj neponovljivoj
jedinstvenosti koja ga, ukratko, istrže iz konsekutivnosti trenutaka.
Novi je anđeo stoga puno više od jednostavnoga, neikusnoga i
nesavršenog anđela: strpljivo ustrajava u sada svojega
trenutka. U svojemu je području doista prihvatio na sebe onaj topao,
prolazan val srca što zapravo čovjek jest eda bi na taj način izrazio
neopozivu sadašnjost. Rilkeovim stihovima: "Ali ovo: jedanput da si
bio, pa makar i samo jedanput: zemaljski da si bio - to izgleda
neopozivo".
Njegova himna, koja traje samo trenutak, ne prelijeva se,
ne niže glasove i riječi na crti-strijeli nepovrativog uživanja. Novi
je anđeo infant: ne zahtijeva, ne pita, ne moli. Pokadšto se čini
sretan radi nemoći da ujedno bude sredstvo, uzrok i cilj. Djeluje na
jednostavan način kao glasovni zvon. Najmlađi je od svih anđela
glazbenika, ne njega ne pritišće harmonija sfera, no zato niti njegov
pjev nije manje jasan, njegova manija ništa slabija. Novi anđeo prebiva
u dječjem vrtiću, upravo ga tu, na tom mjestu, dostiže naše dozivanje,
tu prepoznaje stvari što mu ih hvalimo, tu se borimo s njim. Kao da bi
krhkost djetinjstva preobrazila u moć koja se suprotstavlja
prolaznosti. Lucida intervalla stvaraju djetinjstvo anđela: pukotine,
prijelomi, raspori u prividnom kontinuumu Vremena-Kronosa.
Anđeo je bez domovine i upravo stoga neizbježna figura
trenutka koji zaustavlja strijelu vremena, koji prekida kontinuum.
Budući da je bez-domovine, neizbježan je pratitelj mladoga Tobije koji
je ostao mlad i nedužan kao u godinama djetinjstva, što ne može
objasniti niti jedna interpretacija. Tako Klee zamišlja novoga anđela:
što neopozivo posreduje jest samo to da je nekada bio, da je nekada
slavio jedan trenutak. Taj trenutak predstavlja katastrofu svakoga
savršenoga kontinuuma. Taj trenutak stvara šupljinu koja se ne da
ispuniti, ponoviti, ponovno izreći, koja je izvan kruga ponovnih
rođenja. Sloboda toga osudnoga trenutka dana nam je, ali praznih ruka.
Prema toj nas slobodi vodi zadnji od anđela, najmlađi i najstariji među
njima, novi anđeo.
Ubogi anđeo, slomljeni anđeo, sa strašću duše
interiorizirani anđeo, pali anđeo, između dva svijeta suprotstavljenih
čuvstava razapeti anđeli - anđeli razumljivi u svijetu gdje, kako kaže
Musil, držimo umor bilo zločinom bilo junačkim činom i gdje nam se čas
ljubavi katkada čini kao pero ispalo s anđelova krila, a drugi put kao
obično gušče pero, oko svih tih motiva vrti se suvremena ikonografija
anđela.
Novi je anđeo sličan novomu Narcisu.
Kao starinski cvijet
pridružio se zrcalu. Nekoć su veliki anđeli odsijevali vječnu
vrijednost, no novi anđeo, tome nasuprot, ima beskonačan broj imena za
dvojbenu, riskantnu, nesavršenu, kratkotrajnu sliku koja se zrcali u
ogledalu Heurtebisa. Kada se čovjek sretne sa slikom iz zrcala, anđeo
se mora vratiti u položaj hermetičkog Anthroposa. U tu se sliku - tomu
usuprot - ne može više zaljubiti. Razočaran je. Kako se moglo dogoditi
da se iz savršenoga znanja, koje je odsjaj svjetlosti, cvijet duše
strmoglavio u stanje koje je na početku ljudskog uboštva? U opreci
spram čovjeka, anđeo se ne može nadati odgovoru, budući da se već sama
zapitanost protustavlja njegovoj naravi. Nikada neće moći njegova bit
dokučiti uzroke zla što ga sada podnosi. Postupno je anđeo prisiljen
pomiriti se s tim da u nama vidi svoju vlastitu sliku, odnosno da se
skupa s nama zrcali na nekom vrelu. Priznaje doduše da pored svjetla
postoje još i druge stvari, ali u tom zrcalu ne prepoznaje više
vlastitu sliku. Kroz njegova zrcala tamo gore nije pošla smrt. Zbog
svoje slike, koju nije kadar više imenovati, preobražava se u infanta, u
dijete. Nenadmašna predodžba čovjekova djetinjstva zbunjuje ga i
ujedno privlači kao riječni odsjev Narcisa. Anđeo se doduše pomiruje s
tim odsjevom, ali slici pristupa s napetom, opreznom melankolijom
.
Melankolija je usud novoga anđela: pozvan je opozvati
trenutak, problem predstavljanja one Baudelairove fantazme, znanja
kojeg ne može dokučiti, kojeg ne posjeduje, ne razumije i kojeg ne može
posredovati - a novoga anđela štiti, da, upravo njega štiti, pogled
nevidljivoga riječi. Svako je zrcalo riječ: reflektira prolaznu sliku s
kojom se nikada ne može posvema spojiti, a ujedno je i znamenje
Drugoga kojega se ne da svesti natrag na istu sliku i kojega svaka
slika pretpostavlja.
S talijanskoga Mario Kopić
