Ravnatelj berlinskog kazališta Schaubühne i plodni kazališni redatelj piše o dvostrukoj, materijalnoj i estetskoj, krizi kazališta u doba neoliberalnog prezira spram javnih institucija. Nasuprot tome, naglašava da nema kazališta bez dugoročnog javnog ulaganja i usidrenosti u društvu te navodi “materijalne i duhovne” uvjete jednog izmijenjenog kazališta, koje neće bježati od konfrontacije s vremenom u kojemu djeluje
U
tobože zapadnim demokracijama očuvanje općeg interesa obvezuje svaku
državu na ubiranje poreza čiji prihod onda razne institucije
preusmjeravaju onako kako misle da je pravedno ili nužno. Neka mi se
oprosti plitkost ovog uvoda, no čini mi se važno podsjetiti na to koliko
je pojam javne misije upisan u samu srž naših društava, da bi se
omogućilo pojedincima i društvenim skupinama da… Što točno? Da budu
sretni? Uspješni? Da uče? Da se otvore drugim idejama, drugim osobama,
drugim kolektivima?
Trijumfalni
marš neoliberalizma, započet u Chicagu 1970-ih godina i ubrzan rušenjem
“realnog socijalizma”, odražava se kao deregulacija financijskih
tržišta, ali i kao privatizacija službi i institucija koje su prije
ovisile o javnoj sferi. Ta promjena paradigme nije nepovezana s gubitkom
legitimiteta koji je tijekom istog razdoblja zadesio kazalište. Velik
dio zapadnoeuropske ljevice, tradicionalno nepovjerljive prema
institucijama, da ne kažem antietatističke, nalazi se dakle pred bolnom
obavezom obrane države od napada novih pristaša tržišta.
Što
se mene tiče, sanjam o društvu oslobođenom jarma privatnog vlasništva, u
kojemu bi dobra i bogatstva ravnopravno dijelili svi njegovi članovi.
Nažalost, miljama smo daleko od takve utopije. Još gore, ideologija
tržišta svako promišljanje o toj temi automatski sumnjiči za
totalitarizam. Čak se i princip djelomične redistribucije bogatstava,
koji je pobjednička buržoazija ustanovila u 18. i 19. stoljeću, sada
nalazi u opasnosti.
Nedugo
nakon stvaranja Njemačkog Carstva 1870. i 1871. godine, u periodu
nazvanom “razdoblje osnivača”, izmišljeno je ili u najmanju ruku
institucionalizirano, odnosno povjereno na odgovornost javnoj upravi sve
što je danas ozbiljno ugroženo: javni prijevoz, škole, sveučilišta,
knjižnice, parkovi itd. U to je doba buržoazija smatrala državu izrazom
svoje materijalne i duhovne moći. Danas je vidi samo kao prepreku
vlastitom blagostanju. Javno financirane kulturne ustanove, koje su
nekoć predstavljale ponos elita, istodobno gube dobar dio svoje
legitimnosti.
U
Njemačkoj je od 1992. osamnaest kazališta moralo zatvoriti vrata ili se
međusobno spojiti. Za razliku od Francuske, financiranje kulture
isključivo je stvar saveznih zemalja i općina. U Berlinu, koji se
svejedno razmeće kao raj za mlade umjetnike, budžet za kulturu ne
prelazi dva posto javnih rashoda. Ako uzmemo u obzir da na kazališni
dio, uključujući operu, otpada samo 1,1 posto javnih rashoda (0,7 posto
za samo kazalište), rasprave o dodatnim rezovima budžeta djeluju
nastrano. Brojke nisu mnogo ljepše ni u Hamburgu, drugom po veličini
njemačkom gradu: 2,1 posto za kulturu, 0,9 posto za kazalište i operu.
Bacimo li pogled na francusku situaciju, vidjet ćemo da su predviđeni
javni rashodi za kulturu u 2013. za 4,3 posto manji u odnosu na
prethodnu godinu.
Buržoazija
je odbacila temeljnu ideju reprezentacije sebe same kao klase koju
pokreću i drugi motivi osim pohlepe za zaradom. S druge strane, dubinsko
i često opravdano nepovjerenje narodnih klasa prema “buržujskim
hramovima”, kakvima doživljavaju kazališta, savršeno se poklapa s općom
društvenom klimom. Prije godinu i pol jedan mi je amsterdamski taksist,
pošto sam rekao da radim u kazalištu, podrugljivo dobacio: “Now it’s
payback time!” (“Vrijeme je za povrat duga!”) Tamošnja je nova vlast
taman započinjala nikada žešću operaciju pustošenja nizozemskoga
kulturnog krajolika.
Takva
se klima danas širi Europom. Slabije ili jače razaranje kulture
primjetno je na cijelom kontinentu, jača i u Italiji, a pogotovo u
Mađarskoj, gdje je antiintelektualizam vladajuće klase, pomiješan s
otvoreno antisemitskim i homofobnim diskursom, doveo do toga da je
ravnatelja budimpeštanskog Narodnog kazališta zamijenio namjesnik
Fidesza, stranke nacionalističke desnice.
Bratoubilačka logika kompeticije
Tom
se fenomenu pridružuje još jedan, koji već desetak godina nagriza
kazalište poput gangrene. Pod izlikom ohrabrivanja neovisnih struktura,
protagoniste kazališnog miljea huška se jedne protiv drugih. Promotori
slobodnog ili off kazališta na sve moguće načine daju do znanja
da bi oni bolje iskoristili svote koje gutaju javne institucije,
doprinoseći time, nesumnjivo protiv svoje volje, apologiji duha vremena:
nudimo vam više umjetnosti za manje novca. Ne čudi činjenica da takva
bratoubilačka retorika nailazi na sve veći odjek u gradskim vlastima i
kod odgovornih u kulturi. “Slobodno kazalište” naime predstavlja
dvostruku prednost: njegov atraktivan naziv podsjeća na mladost,
neposluh i romantizam, a istodobno se nevjerojatno dobro prilagođava
financiranju. Ništa zapravo ne sprječava političare koji imaju moć
odlučivanja da ukinu subvencije ili da se okrenu drugim umjetnicima.
Zbog
te fleksibilnosti svaki projekt mora odmah donijeti uspjeh, u suprotnom
njegovi autori mogu ostati bez svake potpore. Fleksibilnost istodobno
stoji na putu dugoročnom umjetničkom razvoju kazališnih družina i
redatelja. Da bi spojili kraj s krajem, umjetnici koje se naziva
“slobodnim” često su prisiljeni loviti jedan mali posao za drugim,
nauštrb osobnog umjetničkog razvoja. Što se različitih scenskih
zanimanja tiče (izrađivači dekora, šminkeri, slikari itd.), njima
prijeti potpuni nestanak.
Umjetnici
moraju prihvatiti ogroman izazov: godinu za godinom, generaciju za
generacijom, davati novo značenje institucionalnom kazalištu. Brojni
autori nisu svjesni koliko su sretni što imaju subvencionirana mjesta.
Kao i ja, većina ih se kupala u kulturi neprijateljstva prema
institucijama, pa s nepovjerenjem promatraju velike prestižne pozornice
gdje se tako dugo kočoperila građanska taština. One nam međutim nude
neusporedive mogućnosti rada i produkcijska sredstva da bi se čula i
drugačija društvena priča.
Da,
mi jesmo moderne dvorske lude jedne elite koja prihvaća da joj se
izrugujemo i tako uživa u povlastici da djeluje kao tolerantna i
sposobna smijati se samoj sebi. Pa ipak, napustiti ove institucije
svejedno bi značilo skresati si krila i olakšati zadatak onima koji
sanjaju o tome da nam otmu kruh iz usta. Nakon 2008. velik se broj
kazališnih kompanija u SAD-u povukao iz mecenatstva koje vedri i oblači
američkom kulturom. Umjetnici su to skupo platili.
Kriza sadržaja
Osim
što su se materijalni uvjeti srozali, proživljavamo estetsku krizu i
krizu sadržaja. Posljednjih se godina kazališno stvaralaštvo rado
povezuje s ne uvijek jasnim teorijama o postdramaturgiji i performansu.
Začudo, inovativni oblici koji su se pojavili sedamdesetih i osamdesetih
godina nastavljaju ravnati estetskim kredom brojnih javnih kazališta i
festivala, iako po tom pitanju imitatori nisu ni do koljena svojim
uzorima. Sastojci te obljutavljene avangarde čine scensku kašu koja
prolazi kao model modernog teatra.
Poetologija
takvog teatra počiva na ideji da je dramska radnja nešto zastarjelo, da
se čovjeka ne može smatrati gospodarom svojih postupaka, da je broj
subjektivnih istina jednak broju prisutnih gledatelja, da događaji
predstavljeni na pozornici ne izražavaju istinu koja bi vrijedila za
sve, da se naše fragmentirano iskustvo svijeta mora prevesti u jednako
tako raskomadano kazalište, u kojemu se žanrovi naslaguju jedni na
druge: tijelo, ples, fotografija, video, glazba, govor… Taj sudar
osjetila gledatelja uvjerava da će mu ovaj kaotični svijet zauvijek
ostati nedokučiv te da stoga nema razloga u njemu tražiti uzroke ili
krivce.
Kao
i njegov socijalistički ekvivalent, taj “kapitalistički realizam”
estetizira pobjedničku ideologiju, na ništa manje kategoričan način. U
svijetu kojim dominira neoliberalna doktrina ništa ne može više
obradovati one koji iz nje izvlače korist od sljedećih pretpostavki:
nitko ni za što nije odgovoran i složenost svijeta čini iluzornim svaki
pokušaj da se utvrde njegovi mehanizmi.
Razumljivo,
ne pristaju svi predstavnici postdramskog teatra na takvu viziju. Rad
pojedinih predstavnika dokumentarnog kazališta, kao što je njemački
kolektiv Rimini Protokolli ili švicarski dramaturg Milo Rauii,
često blizak novinarstvu, osvjetljava više toga od većine komada koji
se inače postavljaju. Njihov uspjeh svojevrsna je ilustracija krize
tradicionalnog kazališta. Usredotočivši se na klasični repertoar, ono se
odvojilo od stvarnosti. Ne mareći za to da publici pruži i najmanji
odraz njezina svakodnevnog života, klasični esteticizam se posljednjih
trideset godina ukopao u pobožno štovanje prošlosti.
Unutar
tog zatvorenog kruga ili silazne spirale, pakt koji veže kazalište s
političkim i socijalnim pitanjima vremena neumoljivo se slama. Čak i
gluma osjeća posljedice toga, budući da glumci crpe emocije iz velikih
klasika više nego iz vlastitog tijela. Posljedica toga je da stručnjaci
iz svakodnevnog života nadahnutije svjedoče o stanju svijeta od
klasičnih glumaca, kojima bi to bila uloga.
Zadaci kazališta doraslog stvarnosti
Dotakli
smo se čvorišta krize. Da bi ga raspetljalo, kazalište bi trebalo
misliti na to da svojim glumcima ponudi početno i stalno obrazovanje.
Kao redatelj Berliner Ensemblea, Bertolt Brecht je od svojih glumaca
zahtijevao da se suoče sa stvarnim, da prisustvuju sudskim saslušanjima,
da se zavuku u tvornice i tako postanu kadri prenijeti ponašanje svojih
suvremenika, prvo ga dobro upoznavši. Isto činim i ja sa svojim
glumcima, pozivajući ih da se inspiriraju vlastitom biografijom i svojim
svakodnevnim zapažanjima.
Koje
učinke nad nama i nama sličnima proizvodi strah od društvene
nevažnosti? Kako obaveza da uspijemo utječe na naše emocije, osjećaje,
želje? U kojoj se mjeri naš privatni život podčinjava diktatu
učinkovitosti? Koliko avantura propadne u sudaru s društvenim položajem
fleksibilnog zaposlenika? Zbog čega raspolažemo vrlo sofisticiranim
vokabularom da bismo analizirali naše bračne, ljubavne ili seksualne
odnose, a riječi da opišemo naš politički krah (“truli sustav”) tako nam
okrutno nedostaje? Zašto uživamo razmećući se jeftinom psihologijom?
Zašto se jednako strastveno ne bavimo socijalnim pustošenjima kojih je
posljednjih dvadesetak godina sve više, a toliko snažno djeluju i na
naša tijela i naš duh: rastezljivo radno vrijeme, digitalizacija
svakodnevice, obaveza stalne dostupnosti, poslovna pošta koja pristiže
do u gluho doba noći, potpuna identifikacija s poduzećem koje me
zapošljava, kao da sam s njim u braku? Vidimo da se ti realiteti
ukorjenjuju u same temelje ljudi koje susrećemo. Kako inače objasniti
porast broja novinskih članaka o bolestima rada, stresu, depresiji,
sindromu profesionalne iscrpljenosti? Prodiranje ekonomske filozofije u
najintimnije pore modernoga društva izobličuje naša tijela, oneprirođuje
našu afektivnost.
O
tome bi kazalište trebalo govoriti. To bismo mogli prikazati na sceni, i
to s talentom, pod uvjetom da naš imaginarij hranimo na izvorima koji
su posvuda oko nas. Idealno kazalište, po meni, sadrži tajno obećanje da
će se pozabaviti svim ovim temama.
Svojim
javnim financiranjem institucionalno kazalište još uvijek izmiče logici
kompetitivnosti, čak i ako je točno da razmatranja o rentabilnosti
uzimaju maha. Možda bi društvo povratilo povjerenje u samoga sebe kada
bi si priuštilo nekoliko hrabrih dvorskih luda koje bi ga konfrontirale
sa zrcalom, dovele ga u pitanje, ismijale ga bez zadrške.
Kazalište
bi moglo biti upravo to: svetište puno regenerativne snage, u doba u
kojemu su industrije posvećene opisu svijeta izložene napadu zahtjeva za
rentabilnošću, proporcionalnom njihovu manjku slobode. Dovoljno je
uključiti televizor da se u to uvjerimo. Frustracija koju izazivaju sve
manje i manje neovisni mediji djelomično objašnjava zašto toliko ljudi,
uglavnom mladih, hita u Schaubühne s uvjerenjem da tamo pronalaze mjesto
gdje još mogu igrati i misliti slobodno. Mjesto gdje na sceni mogu
vidjeti tjelesna izobličenja ljudi dresiranih za fleksibilnost.
Svemu
tome treba dodati činjenicu da se u teatru sve odvija u trenu: nemoguće
je napraviti više snimaka ili promijeniti nešto u montaži, kao na
filmu. Glumac nosi svoju ulogu ovdje i sada, a gledatelj, kao stručnjak
za vlastitu percepciju, odlučuje hoće li se prepustiti igri. U našem
suviše informatiziranom životu, gdje se stvarnost drži na distanci
pomoću dvodimenzionalnog ekrana, misiju i izazov kazališta čine ti
rijetki trenuci u kojima virtualna radnja objedinjuje svu realnost
svijeta.
S francuskog prevela: Mirna Šimat
COMMENTS