Tobože je prešno braniti čovjeka protiv tehnologije našega stoljeća.
Čovjek bi trebao izgubiti vlastiti identitet kako bi kao zupčanik
stupio u beskrajnu mašineriju gdje se vrte stvari i ljudi. Odsada bi egzistirati
značilo isto što i iskorištavati prirodu; no u vrtlogu se toga poduzeća
koje proždire sebe samog ne bi trebala očuvati niti jedna stalna točka.
Samotni šetač koji se šeće po zemlji, uvjeren da pripada samo sebi,
trebao bi doista biti samo klijent hotelske i turističke industrije,
prepušten, bez svojega znanja, izračunima, statistikama i planovima.
Nitko ne bi egzistirao za sebe.
U takvim je deklamacijama nešto istinito. Tehnika je opasna. Ne
prijeti samo identitetu osoba. Postoji opasnost da naš planet dovede do
eksplozije. No neprijatelji industrijskog društva uglavnom spadaju u
reakcionarna vremena. Zaboravljaju ili mrze velike nade našega vremena.
Vjera u oslobođenje čovjeka u dušama nikad nije bila snažnija. Ta vjera
nije ovisna o ugodnostima što ih strojevi i novi izvori energije nude
dječjem instinktu za brzinu; nije ovisna o lijepim mehaničkim igračkama
koje iskušavaju vječnu djetinjastost odraslih. Tek je sastavni dio
klimanja starosjedilačkih civilizacija, osipanja teških taloga
prošlosti, blijeđenja lokalnih boja, rasprslina što se otvaraju na svim
opterećujućim i tromim stvarima na kojima počiva ljudska posebnost. Na
njih se nadalje, kao na razlog postojanja, oslanjaju jedino zaostali u
razvoju i u njihovo ime nastoje izboriti svoje mjesto u modernom
svijetu. Razviće tehnologije nije uzrok – ono je već posljedica
rasterećenosti ljudske supstancije koja se ispraznila od svojih noćnih
tereta.
U mislima imam zanosnu (prestigieux) struju suvremene misli
koja proizlazi iz Njemačke i preplavljuje poganske zakutke naše
zapadnjačke duše. Mislim na Heideggera i hajdegerovce. Želi se da čovjek
ponovo pronađe svijet. Ljudi su navodno svijet izgubili. Ne poznaju ništa drugo do materiju koja je nekako postavljena pred nas, na neki način pred-stavljena (objectée) njihovoj slobodi: poznaju samo još predmete.
Ponovno pronaći svijet znači ponovno pronaći djetinjstvo tajanstveno uglavljeno u Mjestu
(Lieu): otvoriti se svjetlosti velikih krajeva, očaranosti prirodom,
veličanstvenim planinskim lancima; značilo bi to trčati puteljkom koji
vijuga preko polja; osjećati jedinstvo koje uspostavlja most povezujući
obale rijeke i arhitekturu zdanja, prisutnost stabla, igru svjetla i
sjene (le clair-obscur) šuma, tajnu stvari, krčag, poderane seljankine cipele, sjaj vrča s vinom položen na bijelom stolnjaku. Samo bi se Bivstvovanje zbiljskog (L’Etre même du réel)
trebalo manifestirati iza tih privilegiranih iskustava: davao bi se i
povjeravao ljudskoj sigurnosti. A čovjek, čuvar Bivstvovanja, iz te bi
milosti trebao crpiti svoju egzistenciju i istinu.
Nauk je suptilan i nov. Sve što nam se već stoljećima činilo kao
nešto što je čovjek pridodao prirodi već blista u izvanrednosti svijeta.
Umjetničko djelo – sjaj Bivstvovanja, a ne čovjekova invencija –
obasjava taj pred-ljudski sjaj. Mit se rađa u samoj prirodi. Priroda je
usađena u taj prvotni govor koji se u nama glasa i sâm je temelj
ljudskog jezika. Čovjek treba moći slušati, čuti/razumjeti (entendre)
i odgovarati. Ali da bi se čulo/razumjelo i odgovorilo na tom jeziku ne
znači upustiti se u logičke izvode sistematizirane spoznaje, nego valja
obitavati na mjestu, biti tu. Znači ukorijenjenost. Želio bih
preuzeti taj pojam; no biljka nije dovoljno biljka da bi odredila našu
intimnost sa svijetom. Malo bi nas ljudskosti udaljilo od prirode, mnogo
bi nas ljudskosti privelo natrag prirodi. Čovjek navodno živi na zemlji
radikalnije nego biljka koja iz nje crpi prehrambene sokove. Bajka što
ju izriče prvotni jezik svijeta pretpostavlja suptilnije, brojnije i
dublje veze.
U tome je dakle vječna zavodljivost poganstva, s onu stranu odavna
prevladanog infantilizma idolatrije. Možda je judaizam tek nijekanje Svetoga koje se probija kroz svijet.
Razoriti svete šumarke – sada razumijemo nevinost toga navodnog
vandalizma. Tajanstvenost je stvari izvor svekolike okrutnosti prema
ljudima.
Usađenost u kraj, privrženost Mjestu bez kojega bi univerzum
postao beznačajan i jedva bi egzistirao, jest sama podjela ljudi na
autohtone i na strance. I u toj je perspektivi tehnika manje opasna nego
duhovi Mjesta.
Tehnika ukida privilegij te ukorijenjenosti i izgnanstva koji je s
njom povezan. Tehnika oslobađa od te alternative. Nije riječ o povratku
nomadizmu jednako nemoćnom kao što starosjedilačka egzistencija ne
podnosi napuštanje određenog kraja ili klime. Tehnika nas odvaja od
hajdegerijanskog svijeta i praznovjernosti Mjesta. Odsada nadalje
vidljiva je prilika: promatrati ljude izvan situacije u kojoj su
utaboreni, omogućiti sjaj ljudskog lica u njegovoj goloći. Sokrat je
više volio grad gdje se susreću ljudi nego selo i drveća. Judaizam je
brat sokratovske poruke.
Veličanstveno u Gagarinovu podvigu zacijelo nije veličanstveni broj
Luna-Parkova, koji impresioniraju ljude; niti sportsko dostignuće; doći
dalje nego drugi i potući pritom visinske i brzinske rekorde. Što je
značajnije jest moguća otvorenost za nove spoznaje i nove tehničke
mogućnosti: Gagarinova hrabrost i njegove osobne kreposti, znanost koja
je omogućila podvig i sve što je s druge strane bilo ovisno o duhu
samoodricanja i žrtvovanja. Ali ono što se možda računa više od svega
jest napuštanje Mjesta. Jedan je čovjek neko vrijeme živio izvan
svakog obzorja – sve je oko njega bilo nebo, ili, točnije, sve je bilo
geometrijski prostor. Čovjek je egzistirao u apsolutu homogenog
prostora.
Judaizam je uvijek bio slobodan s obzirom na mjesta. Tako je ostajao
vjeran najvišoj vrednoti. Biblija poznaje samo svetu zemlju. Bajkovita
zemlja što riga nepravdu, zemlja u kojoj se čovjek ne može ukorijeniti
bez uvjeta. Kako je Knjiga knjigâ trijezna u opisima prirode! „Zemlja u
kojoj teku med i mlijeko“. Kraj se iskazuje prehrambenim riječima. U
umetnutoj rečenici: „Bila je sezona prvog grožđa“ za trenutak zasja
grozd koji dozrijeva pod žarom izdašna sunca.
Oh, tamarind što ga je Abraham zasadio u Ber-Šebi! Jedno od rijetkih
„individualnih“ stabala Biblije koje raste u svojoj svježini i u svojoj
obojenosti kako bi očaralo imaginaciju posred brojnih hodočašća po
tolikim pustinjama! No pažnja! Talmud se možda boji da se ne bismo
prepustili pjesmi toga drveta u vjetru podneva i da ne bismo tu tražili
smisao Bivstvovanja. Talmud nas otrže iz snova. Tamarind je sigla (sigle); tri slova koliko ih treba da se ispiše njegovo ime na hebrejskome (tav, mem, reš) inicijali su Hrane (Nourriture), Pića (Boisson) i Prenoćišta (Logis),
tri stvari prijeko potrebne čovjeku i koje čovjek poklanja čovjeku.
Zemlja tome služi. Čovjek je njezin gospodar kako bi služio ljudima.
Ostanimo gospodari otajstva kojim on diše. Možda se na toj točki
judaizam najviše udaljava od kršćanstva. Katoličkost kršćanstva
integrira malene i dirljive domaće bogove, u kultu svetaca, u lokalnim
kultovima. Kršćanstvo, sublimirajući, čuva ukorijenjenu pobožnost koja
se hrani iz kraja i obiteljskih, plemenskih, narodnih sjećanja. Zato je
osvojilo čovječanstvo. Judaizam nije sublimirao idole, nego je
zahtijevao njihovo uništenje. Kao tehnika, demistificirao je univerzum (univers).
Raščarao je Prirodu. Svojom apstraktnom univerzalnošću udara na
fantazijske predstave i strasti. No otkrio je čovjeka u goloći njegova
lica.
[Emmanuel Levinas, Difficile liberté. Essais sur le judaïsme, Paris, Albin Michel, 1976, str. 299-303.]
S francuskog preveo Mario Kopić
COMMENTS