( o autorskom projektu Olivera Frljića "ALEKSANDRA ZEC" )
Frljić se ne bavi se dokumentarističkom rekonstrukcijom ubojstva
obitelji Zec 1991. godine, niti je riječ o kazališnom realizmu, već je u
prvom planu žrtva dvanaestogodišnje Aleksandre. Ta je predastava
logičan nastavak njegova kazališnog bavljenja prešućivanim temama koje
različite narode s prostora bivše države suočavaju s tamnim mrljama
njihove nedavne prošlosti
Autorski projekt »Aleksandra Zec« Olivera Frljića već i prije
praizvedbe, dakle bez da je pogledan, izazvao je kritike i negodovanja
iz određenih krugova. To se zapravo i očekivalo, te potvrdilo Frljićevu
tezu da nedužno stradala djevojčica Aleksandra Zec i dalje služi
isključivo za uspostavljanje razlike između »naših« i »njihovih« žrtava.
Predstava o Aleksandri Zec unaprijed je osuđena i prizvana je njena
zabrana, premda su redatelj Oliver Frljić i dramaturg Marin Blažević
nekoliko puta ponovili da je »Aleksandra Zec« posvećena svakom djetetu
žrtvi rata, bez obzira na nacionalnost.
Ovaj Frljićev autorski
projekt, u produkciji HKD Teatra iz Rijeke, treba sagledati i u
kontekstu njegova dosadašnjeg rada. Podsjetimo, godine 2012. u
beogradskom Ateljeu 212 postavio je kontroverzni rad »Zoran Đinđić« o
atentatu na premijera Zorana Đinđića, a već sljedeće godine u
Prešernovom gledališču u Kranju postavlja autorski projekt »25.671« o
izbrisanima iz registra stalnog prebivališta u Republici Sloveniji.
Dodiri s »Jamom«
Predstava
o Aleksandri Zec stoga je logičan nastavak Frljićeva kazališnog
bavljenja prešućivanim temama, koje različite narode s prostora bivše
države suočavaju s tamnim mrljama njihove nedavne prošlosti. Jer kako
ističe Oliver Frljić, Aleksandra Zec i njezini roditelji jesu »naše
žrtve« jer su ih ubili pripadnici »naše vojske« u »našoj zemlji«.
Na
naslovnici programske knjižice »Aleksandre Zec«, ne bez razloga, stoji
citat iz antiratne poeme »Jama« Ivana Gorana Kovačića, koji je u njoj na
umjetnički način progovorio o zločinima koji su dolazili iz redova
njegova vlastitoga naroda. To je upravo ona točka u kojoj se dodiruju
»Aleksandra Zec« i Kovačićeva »Jama«. I samu predstavu Frljić gradi na
poetski način, kroz svega nekoliko prizora reduciranih na bitno i
sažetih u koncentrat emocija. Autorski projekt Olivera Frljića ne bavi
se dokumentarističkom rekonstrukcijom ubojstva obitelji Zec 1991.
godine, niti je riječ o kazališnom realizmu, već je u prvom planu žrtva
dvanaestogodišnje Aleksandre Zec.
Predstava počinje monologom
Jelene Lopatić, koja se publici obraća zapjenjenim govorom, po uzoru na
protivnike predstave, postavljajući pitanje gledateljima zašto se
»Aleksandra Zec« ne bavi hrvatskom djecom ubijenom u ratu? U prvom
prizoru glumci, kao članovi obitelji Zec, sjede za stolom, zapravo za
školskom klupom, čiji svakodnevni razgovor o pisanju školske zadaće i
pranju zubiju prije spavanja prekidaju zloslutna predviđanja skore
smrti. Detalj školske klupe, kojim se predstava dramaturški i
zaokružuje, sugerira da je stradanje obitelji Zec tema o kojoj djeca ne
uče u školama. Zato tu zadaću sada preuzima kazalište, čime predstava
»Aleksandra Zec« ima i edukativnu ulogu.
Brutalna tema
Osim
školske klupe i nekoliko stolica, scenografkinja Ljerka Hribar scenski
je prostor minimalistički naznačila s nekoliko lopata i krampova,
uspostavljajući simbolički odnos između motiva zlokobne jame i tragične
sudbine djevojčice koja je praktički iz školskih klupa odvedena na
Sljeme, tamo mučki ubijena i bačena u jamu. Zvukovima sirena za uzbunu,
taktovima rekvijema i stihovima iz »Lili Marleen« Frljić priziva
atmosferu straha, panike i ratnog kaosa. U jednom trenutku na pozornicu
se spuštaju uvećane fotografije smaknutih članova obitelji Zec, a žrtve
na temelju detaljnih opisa ubojstva same progovaraju o vlastitoj
egzekuciji, čime Frljić ovim nijemim svjedocima daje pravo na glas.
U
kazališnoj obradi ove izrazito brutalne teme, Frljić priziva i
Antigonu, odnosno motiv pokapanja mrtvih, jer prema Oliveru Frljiću: »Mi
se još uvijek spotičemo o previše leševa koji nisu dobili pravo da budu
ukopani«. Iz jame, koju polako prekriva snijeg, ubijenu Aleksandru Zec
izvlače djevojčice, Aleksandrine vršnjakinje. U dirljivom prizoru
glumica Ivana Roščić, koja je utjelovila Aleksandru Zec, i djevojčice
Jana Mileusnić, Lucia Filičić, Nina Batinić i Morana Mladić – članice
kazališne radionice ZiM – ponovno sjedaju oko školske klupe i s nevinim
kapicama u obliku zečjih ušiju (kostime je osmislila Sandra Dekanić)
razgovaraju o svakodnevnim preokupacijama jedne dvanaestogodišnjakinje,
koliko je Aleksandra imala u trenutku svoje smrti.
Mrak i muk
Uz
Ivanu Roščić u naslovnoj ulozi, u »Aleksandri Zec« majku emotivno
tumači Tanja Smoje, oca Igor Kovač, a Aleksandrinu braću Jelena Lopatić,
Nikola Nedić i Jurica Marčec. Oni su utjelovili i egzekutore, koji su,
kako sugerira kraj predstave, možda još uvijek među nama, negdje u
gledalištu – nikad osuđeni za zlodjelo koje su počinili.
Poput
Kovačićeve »Jame«, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić predstavu gradi
na kontrastu svjetla i tame, a redatelj Oliver Frljić na opreci
umjetnosti i zločina. Predstava završava u tišini i mraku. Pljesak se
zbog toliko mučne teme čini neprimjerenim, a glumci i autorska ekipa
nisu izišli na poklon.
Nakon odgledane predstave u zraku je
ostalo pitanje može li jedna predstava išta promijeniti? Možda i ne
može, ali makar može ukazati na problem koji još uvijek postoji i koji u
hrvatskom društvu dosad nije dobio pravu katarzu. Naravno, tu je i
opomena da se takve stvari više nikad ne bi trebale ponoviti, a nažalost
događaju se svakog dana, na raznim stranama svijeta. U tome je autorski
projekt Olivera Frljića univerzalan svojom porukom.
Novilist.hr
COMMENTS