JESI LI TI TAJ KNEZ


Čitaš u Bunjina: »Knez je umro pred večer, dvadeset i devetoga kolovoza. Umro je isto tako, kao što je živio, u podpunoj osamljenosti.«
Danas je dvadeset i deveti kolovoza, predvečerje. I ti živiš u podpunoj osamljenosti. Jesi li ti taj knez?




POGLEDATI IZDALJEGA


Pogledati izdaljega.
S one strane groba.
U svoj život, u svoje knjige.
U ove dnevničke bilješke.
Zasmijati se.
Kosturski: škripavo, klepetavo.
Zaplakati.
Ili stisnuti oči, stisnuti usta.
Ne trepnuti, ne progovoriti.
Mrtav ni živ.



VRANE

S Kronosovim pticama. Slijeću na te
ili na kontejnere za smeće.
Crne i teške. Izaslanice Vremena.

Padaju s neba




NENAPISANE

Raduj se: prošla godina, ti nisi napisao ni stiha. Bit će još veća radost ako ga nikad i ne napišeš.
Ne žali za nenapisanim pjesmama.
Napisao si na stotine: Svakakvih. Među njima i poneku koje se ne stidiš. Koju možeš podnijeti.
Zato, raduj se nenapisanima. Svaka nenapisana vrijedi više od dviju napisanih.



TAJ ČAS

Smrt nosiš u drobu. Kad dođe čas, izaći će ti na pupak i zagledat ćete se jedno drugom u oči.
Koliko ćeš čekati taj čas i koliko će trajati?
Čekati ga ne ćeš dugo, ali se bojiš da će dugo i mučno trajati.
Smrt iz droba izlazi sporo i teško. Kao zmija iz tvoje pjesme Čovjek kojemu su zmije popile oči.



IZBACILA TE SAVA

Noć vjetrovita i štakorovita. Besputna i beznadna. Sanjaš svoj vječni nedosanjani san. Koji se hiljadu puta ponovio.
Tražiš put u Beograd. Iz dalekog rakovičkog predgrađa, kroz kukuruzišta i kamenolome, kroz tuđe stanove. U njegovo središte.
Našao se na skelama, na Kalemegdanu, kilometrima visoko, nad oblacima. Ljulja ih vjetar. Padaš u Savu.
Probudio se u tri: grizu i razvlače te štakori.
Pokušavaš čitati, ne možeš: sve ti od smole. Očni kapci, oči, rečenice i riječi. Nijednu ne možeš odlijepiti od papira.
Mrtvao, plutao do svanuća. Izbacila te Sava.





 P.S.

Autobiografiju neću napisati, zatirem tragove za sobom, moj je životni ideal biti kap u čaši vode... ili biti vrana, ali ne bijela, u jatu vrana. Ja sam obožavatelj vrana, strašnih, ružnih ptica, ali vrana je Zeusova ptica... volim sve ptice psihopompe, ptice koje duše odvode na onaj svijet, ptice lešinarke. I zvijeri su psihopompi, naš je najveći psihopomp vuk, i puna je moja poezija vukova i zmija... harpije, žene-ptice, bile su još gore. U mitu, u tom predlogičkom svijetu, sve je bilo biomorfno, i zoomorfno, antropomorfno... i sva je moja poezija takva... nažalost.

Objavi komentar Blogger

 
Top