Minopauza, menopauza, Darko Cvijetić

MINOPAUZA, MENOPAUZA

Zatezanje pijeska za sobom:

Grad ovaj, Prijedor, ima 34 (tridesetčetiri) ili 37 (tridesetsedam) osuđenih
ratnih zločinaca (“za zločine protiv čovječnosti”), što je najveći broj osuđenih
ratnih zločinaca, u “nekoj lokalnoj zajednici” u historiji.

Osuđenih, za zločine protiv ljudskosti, jedan razred.

I gotovo svi su se vratili.
Publika u teatru, jedinstvena u svojem potencijalu.
Takvu publiku nema niti jedan grad na svijetu.

Zamislim kako ta publika dolazi da pogleda Frljićevu “Aleksandru Zec” i
uplakani, duboko dirnuti, izlaze u tišini iz aule gradskog teatra, nakon
prijedorske izvedbe.

Amfiteatar ispunjen tom publikom bez daha, kako se veli.
Zamislim i predstavu za tu publiku, za njih 34 (tridesetčetiri) ili 37 (tridesetsedam),
koliko ih već u glavu ima, u stolicu precizno, predstavu jednu.

Koji je to text?
I tko je na toj sceni?

Je li to interaktivna predstava, sudjeluje li publika aktivno u činu teatra?
Oni možda Brechta vole, čujem kako bih šaptao, kada bih tražio texturu za
tu publiku, haški upristojenu?
Ili kakvu komediju, dosta im je jada okolo?

Koga bi to gledati voljeli osuđeni, pomilovani, ratni zlo-činitelji u pozorištu – kakvu golu curu
brižljivo umotanu u zastavu, takvo nešto – čujem kako sebi u bradu odgovaram?

A tek taj aplauz za izvedeni čin umjetnosti, koji jest veličanstven u svojoj
besprizornoj uprizorenosti, nakon svih prizora.

Taj aplauz garniran i pokožen poklonom glumaca, saginjanjem njihovim
pred publicumom.
Aplauz, škripa ubistvenih dlanova, lišen svake metafore.

Tim dlanovima aplauz.
Tih dlanova pljesak, neboudaranje, tiktakanje, planetni drhat.
Tim dlanovima zemlja se ne lijepi za znoj.

Dlanovi te publike direktno proporcionalne gladijatorstvu.
I te samuraje glumce mogu vidjeti, zamislim, kako u naklonu vrtoglavicom se drže
za svoje mučnine u stomaku.

Ne gubi vrijeme.
Nezacjeljivost te rane na svijetu, uzaluđuje tvoje oružje.

Nakon zatezanja
tom pijesku treba vode -

i za dizanje plažnih zamaka
i za elsinorske tunele
snabdjeti krikovima.





TALIJA, PSETARNIK



Viđao sam ga u bifeu teatra najmanje deset ili trinaest godina, gotovo svakodnevno.
I to sretanje porodilo je poznaničko pozdravljanje – šta ima, dobro jutro, pozdrav momci i slično.
Nikada ga nisam vidio u gledalištu, na predstavi, uvijek i samo u bifeu.
Vlasnik je pozorišne kavane teniski trener, te je on zato dolazio u kavanu kazališnu.
Sportski duhovi, teniserski razlozi.

Onda su mu jedno jutro maskirani specijalci upali kroz prozor u stan.
Tijekom procesa, nesporno je utvrđeno da su on i još dvojica, u ljeto 1992. upali u obližnje selo.
Muškarci su već ranije odvedeni u logore i u selu su ostale žene, djeca i starci.
Izvlačili su ih iz kuća, potom strijeljali ispred seoske džamije, koju su zapalili.
Komadi džamijske buktinje padali su na strijeljana tijela i zapaljivala ih.
Svjedoci, preživjeli, potvrđuju da je to on.

Više ne idem u pozorišnu kavanu Talija.
Tenis kadet dobio je 21 godinu zatvora.

Kada sam prije pet godina u pozorištu igrao Borisa Davidoviča, pred neku probu sam sjedio za šankom.
Došao je pored.Teniser.
Nije znao da sam Novski, revolucionar, diverzant, ubojica, da će me baciti u psetarnik.
Bilo mi je neugodno.

Činilo mi se da brauning, koji nosim ispod crnog čekističkog šinjela – viri.
I da ga uzalud krijem.
Drška (od ružinog drveta?) revolvera se vidjela kroz rascijepanu svilenu postavu.
Cakliv znoj na njoj.