Siromahu

O skupi sebe u se i svoju sudbinu
Ne razlivaj se preko ruba
Zatvori vrata svakoj nadi
jer to su vrata u prazninu
O skupi sebe u se i svoju sudbinu.

Tvoje tijelo biva tanje
ruke bljeđe
oči dublje
Bez šuma krv iz tvoga srca hlapi
Kad stojiš gd u noći sličiš
- tako tanak proziran i plav -
na visok svenut cvijet.

O kud ćeš, kud ćeš?
Zar ovdje već na zemlji
posvema ćeš se osloboditi od tijela?

Bogataš gleda kud si nešto, čudeći se
"Iščeznu ko miris".

Siromasi koji jedu od podne do podne

Glad vuče podne bliže
i iz nutrine prazne tijelo tuži i cvili
Al podne stoji
neumoljivo, daleko

O ćuti, jadno tijelo,
zaboravi jelo
i jedi strpljenje!

Da tijelo može barem izdahnuti!
U zadnji čas donese uvijek podne okrepljenje
i tijelo mora da trpi i stenje
razapeto između dva podneva

O ćuti, jadno tijelo,
zaboravi jelo
i jedi strpljenje!

Ručak siromaha

Jedno pred drugim stide se da sjednu
za takav ručak

i dokle jedu boje se
da ne bi jedno drugom život pojeli.

Kad ustanu od stola,
tišina i težina
Gađenje pred samim sobom
unakazi obadvoma lica

i svako misli da je drugomu ubica
i da je krv što teče kroz njegovo tijelo
krv drugog
(kao da je jedno drugo jelo)

Pogled siromaha

Ja znadem: jutrom kad ustaju, ćute
i sjede malko još na postelji.

Za stolom ćute tako dokle jedu ili sjede.
Odmaraju se. Ruke su im mirne:
prekrižili ih na upale grudi;
tek koja stolom crta sama

Nijedne oči ne gledaju ravno, naprijed
Ti ljudi ne čekaju niodakle ništa
U njihov život
sve dolazi izvana
i njima ravna.
Njihov je život predan je i zebnja.

Tu sjede sada
Pogled im se ni na čemu ne može
da smiri
Pometen bludi
i traži izlaz izvan prostora.

Sunce siromaha

Siromaštvo je tijesno tjeskobno stegnuće
U njemu život čuva vječno napregnuće

U sirotnih je i samo čeznuće
cvjetanje bez sunca

Kroz siromaštvo samo sja crvenim žarom
- to jedino sunce sirotana -
bol nebrojenih vječno svježih rana

Siromasi

Siromasi nestalno lebde
između života i smrti
i svaki čas može da pretegne
nevidljivi uteg smrti.

Svaki čas mogu da prijeđu
među i odmah budu
u smrti: najbližoj blizini

Post scriptum

U siromaštvo gledah
i htjedoh da ga opjevam

Al kad se dublje zagledah unutra
zanijemih
vidjeh:
Bezdana je bijeda!
Šta posta mojom pjesmom?
jedan pogled, uzdah
Sve ostalo mi osta izvan pjesme
neopjevano

To mogu samo ćutati.

Objavi komentar Blogger

 
Top